Na Nedjelju Caritasa, Dan molitve za žrtve koronavirusa u Požeškoj biskupiji i 29. obljetnicu voćinskih stradanja, biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u Voćinu i tom prigodom uputio sljedeću homiliju.

»Poštovana braćo i sestre, drage obitelji nedužno ubijenih voćinskih civila, cijenjeni hrvatski branitelji ta predstavnici hrvatske policije, i svi vi koji ste s nama povezani putem Hrvatskoga katoličkog radija i internetske platforme na web-stranici Požeške biskupije!

Ovo hodočašće u Voćin usred došašća prigodom 29. obljetnice voćinskog stradanja ima posebno značenje, jer se zajedno s Isusovom Majkom sabranim vjerničkim srcem uključujemo u razgovor koji je pokrenuo Ivan Krstitelj u današnjem evanđelju. Hodočašće pomaže da hrvatski branitelji i svi drugi njegovi sudionici posvjedoče kako nisu duhovno umrtvljeni, ravnodušni promatrači u Hrvatskoj dok vlada ugroza koronavirusom i druge nevolje. Želio bih na temelju svetih čitanja podsjetiti samo na nekoliko životno važnih sastavnica našeg postojanja, a to su: svjetlo, glas i riječ. Reći će netko: beznačajne teme za teško doba! No, ipak poslušajte. Izvješćuje nas evanđelje da je Ivanu Krstitelju na obali rijeke Jordana stigla iz Jeruzalema visoka delegacija svećenika i levita, poslana od židovskih glavara, kako bi mu postavila ne baš dobronamjerno pitanje: „Tko si ti“? Naime, tadašnje je židovsko društvo zbog različitih gubitničkih procesa snažnije iščekivalo dolazak Mesije – Krista, Božjeg pomazanika i izaslanika koji će povesti narod putem ostvarenja svih Božjih obećanja, primljenih tijekom povijesti i uspostaviti njegovo kraljevstvo pravde i mira. Mnogi su slutili kako bi Ivan Krstitelj mogao biti taj Mesija, te su očekivali od njega potvrdni odgovor na postavljeno pitanje, a članovi spomenute delegacije uglavnom su u njegovu odgovoru željeli čuti prijetvornost kojom se on predstavlja onim što po njihovu uvjerenju stvarno nije. Duhovno velik a skroman, Ivan odgovara: „Ja nisam Krist“,  nisam svjetlo, nego svjedok za svjetlo, nisam riječ, nego glas. U prvi mah njegov odgovor u svojoj kratkoći i odrješitosti izgleda kao da nema uvjerljivost argumenta niti ozbiljnijeg značenja. No, utemeljen u dubokom Ivanovu duhovnom iskustvu, on je svjedočanstvo koje ima snagu jaču od svakog pokušaja obrazlagati ono što nije moguće dokraja protumačiti.

Naime, glas je u službi riječi a svjedok svjetla u službi svjetla. Glas je zvuk koji dopire samo do ušiju, ostaje na površini našega bića, a riječ je glas ispunjen, kodiran sadržajem jedne osobe, posreduje samu osobu koja progovara, prodire u srce, zahvaća dubinu bića, dajući smisao postojanju. Jednako tako svjetlo. Nitko od nas nije svjetlo, ali kad ono dospije do mojih očiju, vidim stvarnost oko sebe, a kad prodre u moje srce, tada prepoznajem dubinu svoga vlastitog bića i postojanja. Ivan Krstitelj obznanjuje da je Isus Krist Svjetlo i Riječ. Posvema ga je usvojio, dopustio mu da ga zahvati i povede do dubina smisla putem cjelovitog predanja  za druge. Poruka je jednostavna a sudbonosna: Kad poput Ivana Krstitelja omogućimo da Isus Krist i njegova ljubav u nama rastu a mi se smanjujemo u nemoći svoje sebičnosti, događa se čovjek i svijet po mjeri Božjoj.

Poštovana braćo i sestre! Pitanje je kako danas biti glas i svjedok svjetla u Hrvatskoj? Svjedoci svjetla i glas oni su ljudi koji poput Isusa i Ivana Krstitelja nisu sebe stavili u prvi plan, na prvo mjesto, nego su u službi drugoga i na taj način stižu dalje od površine života, ulaze u dublju dimenziju postojanja, i od nje žive. Oni su proroci, kakvih je osobito potrebno našem suvremenom društvu. Isus Krist želi danas u Voćinu na ovom hodočašću prigodom spomena njegovih 47 nedužno ubijenih ljudi i razorenog svetišta postati u nama Prisutnost koja oslobađa od mržnje i osvete,  osposobljava za praštanje i milosrđe. Želi nas na taj način uspostaviti za svjedoke svjetla, i glas koji je postao riječ ljubavi, učiniti nas spremnima da vlastitim darivanjem sebe samih za drugoga djelotvorno pobjeđujemo i najteža stanja našeg postojanja.

Dragi hrvatski branitelji! U vrijeme obrane slobode domovine, bili ste svjedoci svjetla i glas koji je bio oblikovan u riječ time što ste očitovali spremnost da položite svoj život za druge, za našu slobodu. To je vaše dostojanstvo koje i na ovom hodočašću prepoznajemo i za koje vam zahvaljujemo! Uvjeren sam da vi i danas u novim okolnostima zajedno sa svima nama vršite dragocjenu zadaću traganja za opredjeljenjima koja daju smisao našem postojanju. Vaše plemenito djelo u vrijeme koronavirusa na svoj način nastavljaju naši medicinski djelatnici na prvoj crti pomaganja oboljelima od Covida 19. Oni su u ovom trenutku posebni svjedoci svjetla, koji su od glasa postali riječ, djelo, ljubav, žrtva koja spašava oboljele od straha i nemira, bolesti i smrti. Dok im danas na Dan molitve za žrtve koronavirusa u Požeškoj biskupiji na osobit način zahvaljujemo, povjeravamo ih Isusovoj Majci da moli za njih snagu duha kojom će – sjedinjeni s Isusovim predanjem za nas – i oni biti pobjednici ljudskog dostojanstva i ugroze bolešću.

Braćo i sestre! Svjedoci svjetla i glas koji postaje riječ smisla i pobjede nad raznovrsnim nemoćima također su svi oni ljudi u našoj domovini koji ne razmišljaju prvo o sebi, nego o onima čije su potrebe takve da ne mogu bez njih opstati, a to su sve vrste siromašnih, osamljenih, starih, bolesnih ljudi. Čuli smo u prvom čitanju starozavjetnog proroka Izaiju koji nam tumači kako je on u teško doba babilonskog sužanjstva snagom Duha Svetoga primio poslanje naviještati radosnu vijest siromasima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje, proglasiti godinu milosti Gospodnje, razveseliti ožalošćene (usp. Iz 61,11-2). Sveti Pavao pak na sličan način u današnjem drugom čitanju tumači Solunjanima što im je poslanje kao kršćanina i kaže: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! (…) Duha ne trnite, proroštva ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite“ (1 Sol 5, 16-21).

U proročkoj pomazanosti Duhom Svetim pozvani smo istim raspoloženjem vjere svakodnevno pristupati ljudima u različitim potrebama i nevoljama suosjećajnim srcem, pruženom rukom pomoćnicom, darivanjem sebe i svoga vremena za njih, ostvarivati Caritas na djelu. Nedjelja Caritasa želi u nama još snažnije probuditi svijest o mogućnosti da ne živimo površno u svojoj samodostatnosti i sebičnosti, zadovoljavajući se kratkotrajnim užitcima. Caritas nije nešto što se usput od vremena do vremena čini, nego stil života, utemeljen u vjernosti Bogu, predanosti jednih za druge, u obitelji i društvu, u školi i na radnom mjestu, u znanosti i kulturi, u politici i medicini. Svijet nije teško učiniti boljim ako računamo s Bogom i odvažnije se opredjeljujemo biti svjedoci Svjetla koje je Isus Krist, i glas darovan onome koji je Riječ te po nama On ostvaruje pobjedu života, smisao postojanja. Zahvaljujem brojnim caritasovim volonterima na nacionalnoj, biskupijskoj i župnoj razini što to razumiju i oko tog se trude, požrtvovno i ustrajno, skrovito i tiho, daleko od medijske pozornosti. Neka moli s nama Isusova Majka, Gospa naša Voćinska da njezinom pomoći svi oni ostanu vjerni u svom dragocjenom služenju čovjeku. Njezinoj majčinskoj ljubavi posebno povjeravamo nedužne voćinske žrtve, sve poginule branitelje u domovinskom ratu, da ih združi s patnjama svoga Sina i pobjedničkom snagom njegove ljubavi koja je moćna darovati im puninu života i mir u Božjoj vječnosti. Neka tako bude! Amen.«