Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18;

Draga braćo i sestre!
1. “Svjetlo će nas danas obasjati jer nam se rodio Gospodin”.
Svjetlo je misao vodilja božićnog bogoslužja: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka osvanu” (Iz 9,1); pastiri su bili obasjani slavom Gospodnjom (usp. Lk 2, 9); novorođeni Sin odsjaj je slave Božje (usp. Heb 1, 3). “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1,9).
Svjetlost i tama susreću se u Božiću. Svjetlo se pojavilo u tamnoj noći.
Novorođeno Dijete u betlehemskim jaslama je Svjetlo svijeta. Rođeno je kao svjetlo, jer je utjelovljenje svekolike ljubavi: Božje ljubavi. Ono je uosobljeni znak Onoga koji je sama ljubav, koji je neizmjerno milosrdan.
Nas koji smo prestrašeni tamom grijeha, nemira, boli, trpljenja, to Svjetlo tješi, podiže i oživljava. Božićno svjetlo je sigurnost: da je Bog došao k nama ne da nas osudi, nego da nas podigne. Božićno svjetlo je poziv da naš Bog nije samo svemogući stvoritelj i mudri upravitelj svemira, nego da je On i otac, brat i prijatelj. U Božiću se Bog na neki način udomio u našem svijetu, jer je Isus Krist i čovjek, stvorenje, sluga, putnik na zemlji, potreban i siromašan.

2. Svjetlost s visina iznenada je raspršila tmine palestinskoga kraja, a jedan neočekivani glas – glas anđela – razbio je gluhu tišinu koja je obavijala kraj i miran san siromašnih i umornih pastira. Svjetlost s visina i anđeoski glas objavili su Isusovo rođenje koje je promijenilo povijest čovječanstva.
Spomenuli smo se toga u slavlju božićne mise polnoćke i ne želimo to zaboraviti. Ono najjednostavnije i najdragocjenije u božićnome danu je upravo obnova spomena. Današnja svetkovina, nježnošću i zanosom poetskih poruka, ponovno budi živo i opipljivo sjećanje na događaj koji zauzima središnje mjesto u ljudskome životu, jedini događaj koji je doista nov, revolucionaran i otkupljujući za čovjeka.
Mi kršćani – mi koji svetkujemo Božić – “narod smo spomena” u čovječanstvu koje gubi spomen, koje se predaje zaboravu.
Gubi sjećanje jer je obuzeto, gotovo opčinjeno redanjem svakodnevnih događaja, koji su samim time i prolazni, kratkotrajni i bez ozbiljne budućnosti. Upravo zato mi, koji slavimo Božić, imamo zahtjevno poslanje spašavanja svojih suvremenika od nesreće zaborava – svojim svjedočenjem, svojim naviještanjem, svojom radošću, svojim životom.
Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakoga ljudskoga otuđenja.
Predragi vjernici, mi obnavljamo spomen da ne bismo “zaboravili Krista”. Naime, Bog Stvoritelj nas je od početka u Njemu naumio i želio, te je sav naš život dan za danom, sudbonosni hod Njemu ususret, ususret Gospodaru povijesti i pravednom sucu živih i mrtvih.
To je milost koju danas svi molimo od Oca – da se u nama dogodi “spomen Krista”, spomen na onoga koji u početku bijaše kod Boga i po kojem je sve postalo (usp. Iv 1, 2-3), spomen Krista koji je svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka (usp. Iv 1, 9), spomen Krista koji je vječna Riječ za nas tijelom postala i nastanila se među nama (usp. Iv 1, 14) – kao što smo čuli u navještaju prelijepog proslova Ivanova evanđelja.

3. Ono što se dogodilo u Betlehemskoj noći razotkriva koliko su neočekivani i nesvakidašnji Božji naumi, pokazuje čemu Stvoritelj daje prednost i otkriva nepredvidiv način Božjega djelovanja.
Što je anđeo objavio prestrašenim i začuđenim pastirima? Naći ćete novorođenče (usp. Lk 2, 12). Zar je u tome sva veličina vijesti koju je nebo tako svečano priopćilo zemlji? Zar su u tome otkupiteljski odgovori na sva naša pitanja, probleme i poteškoće? Zar je to događaj koji su Židovi stoljećima iščekivali? Zar je to Mesija? Navještaj glasi: Naći ćete Dijete.
U drevnim proročkim spisima uspoređivali su ga s lavom: Lav iz Judina plemena (usp. Otk 5,5), ali ono maleno stvorenje, položeno u jasle, više sliči malom bezazlenom janjetu. Govorilo se o njemu kao o junaku koji će u jarosti zgnječiti svoje neprijatelje (usp. Iz 63, 1-6), a on je tu kao nezaštićeno i nemoćno stvorenje. Najavljivali su ga zaogrnuta sjajnim kraljevskim plaštem (usp. Ps 2,6; 110, 1-3), a pastiri su ga vidjeli povijena siromašnim pelenama (usp. Lk 2, 7. 12). Moramo primijetiti da su jedina udobnost i čast kojih se nije želio odreći – jednostavni, ali nježni znakovi majčinske skrbi.
Kao što vidimo, svoj ulazak u svijet Gospodin nije želio obilježiti ničim drugim osim prirodnom privlačnošću nevinosti i nježnosti djeteta. Doista, zbunjuje ta “božanska poniznost” u kojoj kuca najveće otajstvo ljubavi – golem val ljubavi koji se prelijeva na čovječanstvo, čisteći ga od njegove bahatosti i sebeljublja, otvarajući ga obećanom Kraljevstvu Božjem.

4. Pronaći ćete, ponavlja i nama božićni anđeo. Vi koji čeznete za nečim što će dati značenje i smisao vašem postojanju, vi koji u dubini srca – usprkos slabostima i prijestupima – čeznete za otkupljenim, čistim i dostojanstvenim životom, vi koji ste u iščekivanju Nekoga koji će vas uistinu spasiti, imajte povjerenja: pronaći ćete! Božić ulijeva neizmjernu hrabrost onima koji se barem malo prepuste njegovom vječnom iznenađenju i radosti.
Zato nemojmo se obeshrabriti: pronaći ćemo! Samo ako ne očekujemo da će moć, bogatstvo i svjetovno znanje našem strastvenom i nesigurnom traženju dati svjetlo, oslobođenje od zla i nadu! To nisu putovi po kojima nas Gospodin spašava! “Naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama” (Lk 2, 12). To je Božji put!

5. Božićni događaj, tako drag i privlačan svima budi u nama jasniju, otvoreniju, smioniju svijest o našem identitetu Kristovih učenika. Poziv je to koji nitko, osobito u ovo vrijeme, ne može prečuti.
Papa, sveti Leon Veliki – koji je također živio u teškim vremenima kao i naš blaženi Alojzije Stepinac ovako je progovorio vjernicima Rima: “Današnji blagdan – rekao je – obnavlja u nama svete početke Isusova života, rođenje od Djevice Marije. No, slaveći rođenje našega Gospodina, primjećujemo da slavimo i svoje rođenje. Kristovo podrijetlo je ujedno i podrijetlo kršćanskoga naroda, rođenje Glave rođenje je i čitavoga Tijela”! (Propovijed VI. za Božić).
Radost koja ovih dana preplavljuje naša srca, sreća je i zadovoljstvo što smo prosvijetljeni istinom Evanđelja, jedinom nepobitnom, neospornom i vječnom istinom. Zanosna je također spoznaja da smo pridruženi Sinu Božjem koji je čovjekom postao te da smo krštenjem životno ucijepljeni u Njega. Nadalje, radosnim nas ponosom ispunja i činjenica da pripadamo Katoličkoj Crkvi, jer smo “narod određen za Božju svojinu, da razglasi slavna djela onoga koji nas je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo” (usp. 1Pt 2, 9), kako je, pun oduševljenja, rekao apostol Petar.
Nikakva druga ponuda, nikakvo drugo vjerovanje, ne može u našim očima zasjeniti i u našim srcima zatomiti neusporedivo izabranje, poziv što smo kršćani, to jest da smo “postigli milosrđe” (usp. 1Pt 2,10), da smo obuhvaćeni, preoblikovani, sabrani u novu, neprolaznu stvarnost Djeteta čije rođenje u Betlehemu danas slavimo. “Ako je tko u Kristu – sažeto nam poručuje sveti Pavao – on je novi stvor” (usp. 2Kor 5, 17).

6. Isus među nama, postao nam je blizak, naš brat, prijatelj i suputnik na putu. To je dio obrazloženja duboke božićne radosti. Dar je to što više nismo sami. “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14a). On nam je približio i obznanio Boga: “Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani” (Iv 1,18).
Ljudi danas žive zbijeni i stiješnjeni, opskrbljeni raznim informacijama kao nikada prije. A ipak su tako često stranci jedni drugima, bez potpore iskrenoga zajedništva i razmjene misli i života.
Međutim, od trenutka u kojemu je Sin Božji postao čovjekom i nastanio se među nama, ni jedan se čovjek ne treba osjećati samim i napuštenim. Svaki čovjek koji vjeruje i prihvaća puninu božićne istine, preporođen je, jer sa sigurnošću može ustvrditi: Bog je sa mnom. Bog zna da postojim i ne zaboravlja me. Bog me prati svojom ljubavlju. Bog je postao čovjekom, jer me ljubi i očekuje od mene da uzvratim ljubavlju prema Njemu i njegovoj braći i sestrama.
Od časa kad je Bog došao k nama, ne može se više reći da je na svijetu sve u zalazu, sve noć i tama. Vjera i nada daju nam nazrijeti da je već jutro. Postoji jedna točka u kojoj se Bog spustio da bi dotaknuo svijet rukom koja miluje: ta je točka u vremenu noć, a u prostoru betlehemska štalica. U toj je točki naš svijet postao svjetlost.
Bog je Emanuel: Bog-s-nama. Njegovo se božanstvo nalazi u ljudskom tijelu. Nije lako u slabom tijelu, kao što je naše, vidjeti Boga. “Evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama” (Lk 2,12). Pastirima nije bio dan znak veličine, nego znak malenosti, slabosti i siromaštva.
Premda je svjetlo Kristovo zapaljeno prije oko dvije tisuće godina, i ovog Božića postavlja nam se pitanje: nije li možda danas još uvijek puno tame i mraka? Nije li možda danas jača tmina, nego ona u božićnoj noći? Došao je Otkupitelj. On je zapalio u svijetu veliko svjetlo milosti, radosti, slobode i mira, ali još uvijek djeluje i tama grijeha, žalosti, ropstva i boli.
Naša vjera tapka u tami, naša je nada napastovana malodušjem, naša se ljubav gubi u potocima boli.
Tajna Božića daje nam odgovor: ne samo svjetlost, nego i noć, ne samo noć, već i svjetlost. Na ovom je svijetu istinita svjetlost, istinita je i noć. Božić je svjetlo u noći. Čudo Božića sastoji se u ovome: u beskrajnoj tmini stoljeća i u dubini ljudskih srdaca postoji jedna točka u kojoj nestaje tama, a započinje svjetlost. Ta je točka Betlehemsko dijete.

7. “Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!” (Lk 2, 11).
Za sav narod – to znači i za nas. Evanđelje – Radosna vijest, koja je krenula iz Betlehema, namijenjena je svima.
Neka ova beskrajna radost ispuni sve naše domove, neka božanskom rukom nježno pomiluje glave naše djece, obraduje naše obitelji, ohrabri bolesnike u patnjama, utješi osamljene i starije, neka bude radosna sigurnost svima koji traže smisao života.
Neka je blagoslovljen Bog koji nas je danas pohodio.
Molimo da nam novorođeni Kralj bude bliz. Da bude osobito bliz onima koji se ovih dana nalaze u teškoćama tjelesnim ili duhovnim.
Obratimo se sada Isusu i Mariji u betlehemskoj štalici.
O Marijo, koja poznaješ goruće probleme čovječanstva, Ti koja poznaješ teškoće naše domovine Hrvatske, Ti koja poznaješ slabosti naših gradova i mjesta, naših obitelji, naše mladeži, naše djece, nas odraslih, nauči nas vjerovati da mir Božji može izmiriti sve, zacijeliti naše rane i uništiti naše grijehe. Pomozi nam da danas otvorimo svoja srca velikom Bogu koji je postao malo Dijete. Daj da svatko od nas bolje shvati svoj poziv i osobnu odgovornost u svjetlu božićnog događaja. Pomozi nam da gradimo civilizaciju mira i ljubavi.
Obasjaj nas novorođeni Kralju svojim svjetlom i obdari svojim mirom, ostani uvijek Emanuel – Bog s nama.
Svima vama, draga braćo i sestre u vjeri, i svima vašima, osobito onima koji su ovih dana daleko od vas i svima koji su s nama putem radija i televizije, želim čestit i svet Božić.

Završavam riječima blaženog Alojzija Stepinca:
“Dragi vjernici! Dolazak Isusa Krista na svijet u svetoj Božićnoj noći, jest najveći događaj u ljudskoj povijesti. Dolazak Boga na svijet u slici djeteta, da spasi ljude, jest najveće dobročinstvo Božje… Neka se dakle udruže sva kršćanska srca, neka se stope u jedan svi glasovi ljudski, neka se ujedine u jednu nepreglednu povorku svi kršćani i izvrše ono, što pjevamo u onoj lijepoj božićnoj pjesmi: ‘Malo Dijete pohodite – vi u Betlemu – Poklonite se svi duboko – Bogu svojemu’!” (Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini, Zagreb 1957, str. 19.). Amen.