“Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta” (Iv 1, 29).

Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišeni nadbiskupi i biskupi, dragi svećenici, redovnici i redovnice, predraga braćo i sestre u Kristu!

Riječi koje smo čuli u čitanju današnjeg Evanđelja najvažnije su riječi koje je izgovorio Isusov preteča, Ivan Krstitelj.
To su riječi koje treba i mora izgovarati svaki kršćanin, jer svojim životom i primjerom moramo svjedočiti upravo to da je Isus iz Nazareta Sin Božji, naš Otkupitelj, druga osoba Presvetog Trojstva, jedina nada čovječanstva.

Ove su riječi vrlo prikladne za današnje euharistijsko slavlje u veličanstvenoj zagrebačkoj katedrali, u prisutnosti gotovo svih hrvatskih biskupa, u kojoj, draga braćo i sestre, upućujem svoju posljednju homiliju izgovorenu u Hrvatskoj.

Volio bih da mogu reći kako je moje crkveno i diplomatsko služenje slijedilo ponizne stope preteče Ivana Krstitelja: a to znači da sam naviještao Isusa Krista, objavljivao da je On Spasitelj svijeta i Gospodar povijesti.

Bila mi je velika čast biti apostolskim nuncijem u Hrvatskoj. Zahvaljujem Gospodinu što sam bio povlašten služiti naciji koja je kroz svoju povijest ostala vjerna svojim kršćanskim korijenima. Rekao bih da su riječi proroka Izaije koje smo upravo čuli u prvom čitanju, “postavit ću te za svjetlost narodima, da budeš spas moj do nakraj zemlje” (Iz 49, 6), upravo žuran poziv Crkvi u Hrvatskoj, i svima nama, da kao kršćani svjedočimo svoju vjeru u suvremenom svijetu, u današnjoj Hrvatskoj. Jer, sveti Pavao nam se obraća danas u drugom čitanju kao “pozvanicima, svetima” (1 Kor 1, 3). Ove su riječi žarki poziv na svetost, a ona je najveća čežnja Kristovih vjernika. Crkva u Hrvatskoj uvijek mora težiti prema svetosti. To je, draga braćo i sestre, vaš najveći dar koji po završetku svoje misije u Hrvatskoj želim ponijeti Svetom Ocu.

Benedikt XVI. u jednom svom nedavnom nagovoru osvrnuo se na važnu, i za Crkvu u Hrvatskoj vrlo aktualnu temu: govorio je o odgoju u vjeri (Nagovor, 11. lipnja 2007.). Papa pristupa temi na eksplicitan način: “Odgoj za vjeru, za nasljedovanje, za svjedočenje, jer se čini kao da odgojne djelatnosti danas postaju sve teže i sve nesigurnije. Stoga se – tumači Papa – govori o teškom položaju odgoja, o rastućim poteškoćama koje se susreću u prenošenju osnovnih vrijednosti egzistencije i pravilnog ponašanja na nove generacije.”

Tema odgoja za vjeru zasigurno je jedna od najvažnijih za Crkvu u Hrvatskoj. U vremenu od četiri i pol godine što sam proživio među vama upoznao sam mnoštvo pozitivnih stvarnosti u ovoj Crkvi, ali je potrebno također se suočiti i s poteškoćama i protivštinama koje donosi naše vrijeme: povijest nas uči da svako razdoblje sa sobom nosi vlastite izazove na području vjere, kulture, društva i politike. Ali donosi i svoje pogodnosti. Kao muškarci i žene vjere, znamo da povijest ima svoju teologiju, stoga je ona uvijek povijest spasenja ukoliko ide prema svom cilju, koji nije tama u ništavilu, nego svjetlost u Bogu. Poznato nam je da Gospodin Isus čudesnim putovima crpi dobro iz svog Uskrsnuća. Znamo također da ni jedno razdoblje nije samo “vrijeme” (cronos) nego je uvijek i “milost” (kairos).

Promatrajmo, dakle, ovaj trenutak pogledom i srcem Krista, dobrog Pastira. Moramo i nadalje naviještati svima, uvijek i svugdje, radosnu istinu o Bogu koji je Otac i radosnu istinu o čovjeku, koja blista u Isusu iz Nazareta, a to će reći naviještati radosnu vijest evanđelja, koje je svjetlo svima koji ga hoće prihvatiti. A među istinama koje valja naviještati moraju uvijek biti zastupljene: nedodirljiva vrijednost čovjeka i ljudskog života, života koji treba prihvatiti i braniti od rođenja te s ljubavlju pratiti sve do naravne smrti; obitelj utemeljena na ženidbi, temeljnoj stanici svakog društva; sloboda roditelja na odgoj djece; moralni kodeks ukorijenjen u dubini i svestranosti ljudskog bića, koji se izriče i usavršuje u Isusu; sloboda koja je daleko od toga da bude puka samovolja – nego je zauzeto prianjanje uz dobro i uz istinu. To su stvarnosti koje, hvala Bogu, pripadaju povijesti i tradiciji hrvatskog naroda. One sačinjavaju temeljnu etiku koja, usprkos nedosljednosti i novim izazovima, oblikuje hrvatsko društvo.

Povijest nam pokazuje da se pravo društvo ne rađa iz dobre organizacije nego iz dobre duše, to jest iz duhovnih, uzvišenih i plemenitih ideala koji ne gledaju toliko na funkcioniranje koliko na smisao postojanja. Samo na sličnim premisama koje se i dalje čuvaju i njeguju, jedna zemlja može opstati i napredovati. Evo zašto na svaki napad na život, na obitelj, na slobodu odgoja, na pravdu, na mir, Crkva diže svoj glas u obranu čovjekovih prava i vrijednosti kršćanske civilizacije.

Hrvatska zaslužuje našu ljubav, našu zauzetost za opće dobro. Čar njezine prirode, povijesno bogatstvo, postojanost kršćanskih korijena, ljepota tradicije, osjećajnost i intelektualna kreativnost njezinih ljudi, zaslužuju da ih svi cijene i da svi ponovno shvate da je ovo zemlja dubokih kršćanskih korijena, koja njeguje nježnu ljubav prema Djevici Mariji.

Nikad neću zaboraviti susrete s vjernicima na euharistijskim slavljima diljem Hrvatske, a osobito u marijanskim svetištima i na blagdane Majke Božje. I ja, kao Španjolac, od djetinjstva njegujem sinovsku pobožnost prema Gospi, a istu takvu pobožnost susreo sam i u Hrvatskoj.

U svojoj novoj enciklici Spe salvi (“U nadi spašeni”) Benedikt XVI. je napisao da Crkva gleda Mariju i naziva je “zvijezdom nade” (br. 49). Na našemu zajedničkom putu morem života potrebno nam je “svjetlo nade”, to jest potrebni su nam ljudi obasjani Kristovim svjetlom “koji će usmjeriti naše putovanje” (isto). A tko bolje od Marije može biti “zvijezdom nade”? Ona je svojim “da”, velikodušnim prinosom slobode koju joj je Stvoritelj udijelio, učinila da se ostvari nada milijuna i da uđe u ovaj svijet i u njegovu povijest. Po njoj se Bog zaodjenuo u tijelo i postao jedan od nas, ušatorio se među nama.

Da bismo stigli Isusu, pravom svjetlu, suncu koje je rastjeralo tminu povijesti, potrebna su nam svjetla, bliski ljudi koji zrače Kristovim svjetlom i tako nam osvjetljuju put koji nam je prijeći. A tko obiluje većim svjetlom od Marije? Tko bolje od nje može biti zvijezda nade, zora koja naviješta dan spasenja? (usp. Spe salvi, 49). Gledajući nju, otkrivamo uzvišenost i ljepotu Božjeg plana za svakog čovjeka: da budemo sveti i neporočni u ljubavi (usp. Ef 1,4), na sliku svoga Stvoritelja.

Hrvatski kršćanski narod zna da je Gospa podržavala ovu zemlju kroz njezinu tisućljetnu povijest, zna da je vodila Crkvu u naviještanju evanđelja Isusa Krista i u svjedočenju ljubavi prema svima, osobito prema siromašnima i napuštenima, zna da Gospa prati njihove pastire u njihovu zahtjevnom služenju u službi istine, pravde, bratstva, pomirenja i praštanja.

Stoga u ime zajednice Crkve u Hrvatskoj želim zahvaliti Presvetoj Djevici i obratiti joj se istim osjećajima kojima su biti prožeti pastiri ove Crkve, poput blaženog kardinala Alojzija Stepinca, mučenika za vjeru, istinu i ljubav.

Da, želimo ti zahvaliti Djevice, Majko Božja i preljubljena majko naša, za tvoj zagovor kojim pratiš Crkvu u Hrvatskoj. Ti koja si bez pridržaja prigrlila volju Božju i posvetila se svom snagom osobi i djelu svog Sina, nauči nas u srce pohranjivati i u šutnji razmatrati, poput tebe, tajne Kristova života.

Ti, koja si išla sve do Kalvarije, uvijek duboko sjedinjena sa svojim Sinom, koji te na križu darovao učeniku Ivanu za Majku, daj da vjerni narod hrvatski osjeti tvoju blizinu u svakom trenutku svog postojanja, osobito u trenutcima tame i iskušenja.

Ti, koja si u molitvi zajedno s apostolima na Pedesetnicu izmolila dar Duha Svetoga mladoj Crkvi, pomozi nam ustrajati u vjeri Kristovih sljedbenika.

Da, možemo reći da nam je Marija bliže od bilo kojeg ljudskog bića, jer Krist je čovjek za ljude, i sav njegov bitak je “biti za nas”. Isus je na križu povjerio Mariju Ivanu i svim učenicima (usp. Iv 19, 27) i od tada je postala majka cijelog čovječanstva. Majka nade.

Predmet moje službe u Hrvatskoj, draga braćo i sestre bio je ovaj: buditi nadu. Nakon tragičnih posljedica rata, cijela Crkva je nastojala uliti nadu u ljude pogođene tragedijom. Ne radi se o zaboravljanju prošlosti, nego o gledanju u budućnost srcem otvorenim za praštanje i osjećajem kršćanskog pomirenja. Tri značajna i nezaboravna apostolska pohoda blage uspomene Svetog Oca pape Ivana Pavla II. imala su taj cilj.

Ugodno mi je bilo, kako sam to već nekoliko puta rekao, biti Apostolskim nuncijem u Hrvatskoj. U mnoštvu elemenata teško je reći što je ono što boravak u ovoj zemlji čini ugodnim: na prvo bih mjesto stavio život u društvu koje u većini ispovijeda katoličku vjeru, zatim dolazi mogućnost biti svjedokom ljubavi i sinovske odanosti prema papi i Svetoj Stolici te mogućnost da se računa na kolegijalnost i bratsko prijateljstvo njezinih pastira, da se računa na dobre odnose s vlastima te uživa u prirodnim ljepotama kojima je Bog blagoslovio Hrvatsku.

Zbog svega ovoga iz dubine mog srca izlaze iskreni osjećaji zahvalnosti prema Gospodinu i prema svima vama. Stoga jedna od mojih posljednjih riječi u ovoj veličanstvenoj zagrebačkoj katedrali je ova : Hvala!

Hvala uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću, nadbiskupu zagrebačkom i metropolitu na afektivnoj i efektivnoj kolegijalnosti koju mi je iskazivao za vrijeme ovih lijepih i plodnih godina mojega povlaštenog služenja Crkvi u Hrvatskoj.

Hvala preuzvišenom mons. Marinu Srakiću, biskupu đakovačkom i novoizabranom predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, za solidarnost i potporu koju sam uvijek nalazio u njemu i u vjernicima Slavonije.

Hvala svim nadbiskupima i biskupima u Hrvatskoj, mojoj braći u biskupstvu i uzornim pastirima za velikodušnu pastoralnu skrb kojom se zauzimaju za izgradnju Crkve Božje i naviještanje evanđelja spasenja, a koje je često popraćeno velikim žrtvama.

Hvala svećenicima, redovnicima, redovnicama za veliku ljubav koju dan za danom pokazuju u izvršavanju svećeničke i apostolske službe kao svjedoci poziva na svetost i u službi braći, posebno onoj siromašnoj i napuštenoj.

Hvala vlastima ove plemenite i kršćanske nacije koje usprkos davnim i nedavnim tragedijama umiju sačuvati nepokolebljivu vjeru u Boga i vjernost moralnim i vjerskim vrijednostima, koje su sastavnica nacionalnog identiteta.

A najviše hvala vama, draga braćo i sestre, katolički vjernici Hrvatske, za vašu ljubav i razumijevanje. Objavljivanjem knjige pod naslovom Hrvatska u mom srcu, koju su mi na odlasku željeli darovati vaši biskupi kao dragi dar, prije svega iskazujem poštovanje prema vama, katolicima u Hrvatskoj, ostavljajući vam posljednje svjedočanstvo ljubavi koju sam gajio i nadalje ću gajiti prema ovoj plemenitoj naciji i prema ovoj Crkvi.

Zajedno s ovdje prisutnim vašim biskupima na završetku svete mise, u ime Svetog Oca Benedikta XVI., podijelit ću apostolski blagoslov svima, kao zalog obilja nebeskih milosti, vama i vašim dragima te onima koji su najpotrebniji Božje milosti.

Hvaljen Isus i Marija!