Istina je prava novost.

Propovijed nuncija Alessandra D'Errica na Merčevo 2014.

Misno slavlje u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, blagdan blaženog Ivana Merza, 10. svibnja 2014.

Danas slavimo liturgijski blagdan blaženog Ivana Merza, prisjećamo se dana – od kojeg je prošlo već 86 godina – kada je 1928. pozvan Ocu nebeskom da uđe u puninu života. Kao Papin predstavnik, drago mi je da mogu slaviti taj spomendan zajedno s vama u ovoj bazilici Srca Isusova – gdje počivanju njegovi zemni ostaci – i koja je u posljednjih šest godina njegova zemaljskog života bila svjedok neprestanog napretka u svetosti.
S uzbuđenjem drago mi je podsjetiti da su – nakon što se vratio iz Pariza u Zagreb 1922. – ova bazilika i ova rezidencija otaca isusovaca postale za blaženog Ivana glavno središte gdje je hranio i razvijao svoj duhovni i intelektualni život. Ovdje je izabrao svojeg duhovnika i ispovjednika u osobi patra Josipa Vrbaneka, koji je pratio njegov duhovni hod sve do smrti. Ovdje, osim toga što je svakodnevno sudjelovao na svetoj misi i primao svetu pričest, poslijepodnevne sate provodio je u molitvi klanjajući se pred Presvetim ili moleći križni put. Ovdje u rezidenciji uz baziliku, obavljao je godišnje duhovne vježbe, tijekom kojih je shvatio – prosvijetljen Božjom milosti – da mora ostati u svijetu kao posvećeni laik vjernik, radeći za Kraljevstvo Božje. Ovdje, pod vodstvom patra Antuna Alfirevića, produbio je studij filozofije i teologije. Ovdje je bio član Marijine Kongregacije koja je djelovala u ozračju bazilike Srca Isusova. Ovdje je njegovao snažnu pobožnost prema Srcu Isusovu.
Dobro su poznati temeljni podaci o zemaljskom životu blaženog Ivana Merza. Na dan kada se spominjemo njegovog prelaska u nebo, želio bih ih se prisjetiti zajedno s vama.
Rodio se u Banjoj Luci 16.prosinca 1896. gdje je primio prilično liberalan odgoj. Nakon što je 1914. završio gimnaziju, bio je tri godine polaznik Vojne akademije u Beču i nakon toga je započeo studij na sveučilištu. Zbog I. svjetskog rata, morao je prekinuti studij: bio je mobiliziran i na bojištu je iskusio sve grozote rata. Po završetku rata, nastavio je studirati književnost u Beču a završio je studij u Parizu. Godine 1922. vratio se u Zagreb, gdje je postao docent književnosti i francuskog jezika. Potom je 1923. diplomirao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu.
Nakon svega toga, posvetio se studiju filozofije i teologije i proučio je dokumente crkvenog naučiteljstva. Preko meditacije, ali osobito zahvaljujući iskustvu koje je stekao tijekom rata, shvatio je pravo značenje života u kršćanskoj vjeri. Tako se darovao potpunoma Crkvi, i kao laik vjernik položio je zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvetio je odgoju mladeži, posebno Orlovskom društvu koje je djelovalo u okviru Katoličke akcije, i kojem je dao geslo „žrtva – Euharistija – apostolat”.

Kao katolički intelektualac, preko pisanih djela i susreta, animirao je i usmjeravao mlade i odrasle prema Kristu i prema Crkvi. Sistematski je širio Katoličku akciju i bio je jedan od najvećih osnivača Liturgijskog pokreta. Odlikovao se ljubavlju i pobožnošću prema Rimokatoličkoj Crkvi i Kristovu Zamjeniku: to su dva osjećaja koja je nastojao utisnuti u sve osobe s kojima je došao u doticaj. Svojim primjernim kršćanskim životom, apostolatom i mnogim pisanim djelima, ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu, koja je postala izvor nadahnuća za buduće generacije.
Umro je u Zagrebu u 32. godini života, 10.svibnja 1928. U trenutku smrti darovao je Bogu svoj život za hrvatsku mladež.
Draga moja braćo i sestre, dobro znamo da je Ivan Merz bio izvrstan mladić, koji je dobro upotrijebio talente koje je primio i postigao je značajne uspjehe. Ali očiti razlog zbog kojeg je upisan u knjigu blaženika je njegov uspjeh pred Bogom. Velika želja čitavog njegovog života bila je: „nikada ne zaboraviti Boga, željeti uvijek sjediniti se s Njim”. U svakom svojem djelovanju tražio je „uzvišenost spoznaje Isusa Krista” i dopustio je da ga On „osvoji” (Fil 3,8.12). Na njegovu grobu ovdje, u ovoj bazilici Srca Isusova, uklesane su nadgrobne riječi koje je on sam sastavio prije svoje smrti: „Umro u miru katoličke vjere. Moj je život bio Krist i smrt dobitak. Čekam Milosrđe Gospodinovo i nerazdvojivo, potpuno, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Sretan u radosti i miru. Moja duša postigla je cilj za koji je bila stvorena”.

Sv. Ivan Pavao II. u uvodu u Misu beatifikacije blaženog Ivana Merza u Banjj Luci, 22.lipnja 2003. prikazao je njegov lik ovim riječima: „Krist Isus, svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, želi da njegovi učenici budu svjetlo svijeta i sol zemlje… Svjetlo Kristovo sjaji u Ivanu Merzu… On je bio laik vjernik koji je davao primjer i ohrabrenje, čovjek kulture i osjećaja za liturgiju, uronjen u nadnaravno i djelatan u širenju Kraljevstva Božjega. Njega vam želim predložiti kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali i kao pratitelja na putu u vašoj povijesti… On će biti od danas uzor mladima, primjer za laike vjernike”. I u propovijedi je tijekom beatifikacije, osobno Ivan Pavao II. dodao: „Ime Ivana Merza značilo je program života i djelovanja za čitavu jednu generaciju mladih katolika. Ono mora to značenje imati i danas!”

Osobno bio sam oduševljen likom Ivana Merza, od početka 2006., kada sam prvi put posjetio Banju Luku, gdje se jako časti naš Blaženik. Bio sam dirnut njegovom osobnošću zbog jednog jednostavnog razloga. Kao što znate, proveo sam već 16 godina svoje službe Svetoj Stolici u zemljama Europe koje imaju žalosno iskustvo totalitarnih režima, utemeljenih na ideologijama suprotnim kršćanskoj vjeri (najprije u Poljskoj, a onda u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori i dvije godine u Hrvatskoj). Često sam morao ustvrditi da nažalost u ovom dijelu Europe tijekom tih žalosnih godina nije bilo moguće oblikovati i organizirati katolički laikat kao što se to događalo u drugim dijelovima svijeta. Od prije nekoliko godina – hvala Bogu – prilike su se potpunoma primijenile i imamo mogućnost vratiti ono što nije bilo moguće ostvarivati u prošlosti. Uvjeren sam zbog toga da su riječi Ivana Pavla II. u Banjoj Luci 2003. bile nadahnute Duhom Svetim i ostaju suvremene također i danas: Ivan Merz – danas još više nego u prošlosti – on je uzor, pratitelj na putu i zaštitnik.

Sjetit ćete se također onoga što je nedavno napisao papa Franjo u broju 102 pobudnice Evangelium Gaudium, te vas pozivam da ju meditirate s velikom pažnjom: „Osposobljavanje laika vjernika i evangelizacija profesionalnih slojeva i intelektualaca predstavljaju važan pastoralni izazov… Povećala se je svijest o identitetu i poslanju laika vjernika u Crkvi… Ali posjedovanje svijesti o toj odgovornosti laika vjernika… ne pokazuje se u isto vrijeme na svim stranama. U nekim slučajevima zato jer se nisu osposobili za preuzimanje odgovornih dužnosti, u drugim slučajevima zato što nisu našli prostora u svojim mjesnim Crkvama da bi mogli iskazati svoje mogućnosti i djelovati… Iako se može primijetiti veliko sudjelovanje mnogih u službama laika vjernika, ta zauzetost ne očituje se u prodiranju kršćanskih vrijednosti u društvu, politici i ekonomiji. Ograničava se često na unutarcrkvene zadatke, bez stvarne zauzetosti da se primjenjuje Evanđelje u preobrazbi društva”.

Zato evo molitve na koju želim pozvati, da ju uzdignemo večeras, svi skupa, vječnom Gospodaru života i povijesti.
Neka zagovor Ivana Merza obnovi zanimanje za karizme koje Duh Sveti daruje danas našoj Crkvi, za potreban sklad klera, redovnika i vjernika laika. Da njegov primjer nadahnjuje mnoge vjernike laike kako bi preuzeli odgovornosti i službe korisne obnovi i rastu Crkve. Da on bude uzor života mnogim mladima, koji će davati uvijek novo svjedočanstvo, uvijek radosno, uvijek hrabro, za Isusovu Radosnu Vijest u našem vremenu! Amen