Velečasni Rektore,

dragi svećenici,

draga braćo i sestre u Gospodinu, okupljeni ovdje na euharistijskom slavlju!

S velikom sam radošću prihvatio poziva rektora ove prekrasne crkve u centru Rima don Marka Đurina da predvodim misu na liturgijski spomendan bl. kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa. Došao sam slaviti za vas i s vama žrtvu Kristova križa koja obnavlja otajstvo uskrsnuća na dan kada se spominjemo „mučenika“ tj. svjedoka; i da zahvalimo Gospodinu na daru kojim je obdario Crkvu u tom slavnom sinu i velikom pastiru vašega naroda.

Kao što znate, imao sam prigodu posjetiti Hrvatsku u svibnju prošle godine kad sam, na poziv kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa, sudjelovao na proslavi blagdana Majke Božje od Kamenitih Vrata, zaštitnice Grada Zagreba i čitave Hrvatske. Sjećam se, s dubokim ganućem, kako je upravo tijekom tog posjeta do mene stigla vijest da me Sveti Otac poziva da služim Crkvi kao kardinal.

Kardinalski grimiz odmah me podsjetio na simbol mučeništva, tj. na život darovan usque ad effusionem sanguinis (sve do prolijevanja krvi). Među mnoštvom kršćana koji su ubijeni od komunističkih režima u Istočnoj Europi pronalazimo također i mnoge mučenike koji nisu fizički iskusili smrt, ali koji su, snagom koja dolazi odozgo, tiho i vjerno prianjali uz Krista i Crkvu, neustrašivo ustrajući i u najmračnijim trenucima povijesti.

U tom smislu, možemo i blaženog kardinala Stepinca nazvati „mučenikom“. On je, naime, želio posvjedočiti svoju vjeru u Krista, umrloga i uskrsnuloga, pokazujući svojim životom da ga je Isus izabrao kako bi ga poslao naviještati Evanđelje ljubavi: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime“ (Iv 15,  12-16).

O blaženom je kardinalu Stepincu papa sv. Ivan Pavao II. na misi beatifikacije rekao sljedeće: „Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva“.

Zagrebački nadbiskup nije klonuo duhom ni kad je u listopadu 1946. osuđen na šesnaest godina zatvora s prisilnim radom. Ostajući vjeran svom poslanju oca i pastira svoga naroda, odbacio je sva nagovaranja i prijetnje kojima su ga htjeli prisiliti da uspostavi nacionalnu Crkvu, koja ne bi bila u zajedništvu s Petrovom Stolicom.

Tko je dakle, „mučenik“? Nitko drugi doli onaj koji svjedoči da je Gospodin Isus sve i da je On smisao njegovog života. Blaženi kardinal Stepinac je utjelovio Isusovu zapovijed, ljubio je sve do potpunog dara samoga sebe iz ljubavi prema Kristu i Crkvi.

Upravo je to najdublje značenje Isusovog nauka sadržanog u Evanđelju koje smo danas čuli: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12, 24-25). Mogli bismo reći drugim riječima, da onaj koji uvijek gleda samo sebe, nikada ne vidi cestu i uvijek se izgubi, ali onaj koji dobro gleda cestu uvijek stigne daleko, i upravo zbog toga uistinu voli svoj život.

Mučenici nisu fanatici; u pravom mučeništvu nema fanatizma, nego upravo suprotno. Tu je riječ o poniznosti sjemena koje prihvaća da će umrijeti kako bi time još više omogućilo pravi život: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“.

Kršćansko mučeništvo ne rađa smrću nego životom. Ono je najdublje „da“ Kristu i životu koje se ostvaruje sebedarjem. U tom smislu ono što su proživjeli mučenici vašeg plemenitog naroda slično je onome što se događa u tolikim našim domovima, gdje ljudi, bez da umru fizički, svakoga dana daruju svoj vlastiti život iz ljubavi prema nekomu ili nečemu.

Kada se od kršćana traži da zaniječe Krista, nije to jednostavno odricanje od nekog osobnog uvjerenja ili nekog moralnog ili teološkog načela!

Odreći se Krista znači odbaciti sve ono što život čini uistinu mogućim i lijepim. Kako nastaviti živjeti ako više nema razloga zbog kojeg vrijedi živjeti? Zato nam je danas teško shvatiti logiku mučenika jer smo Isusa pretvorili u neko uvjerenje ili pak u neku pohvalnu vrijednost, ali On nikada nije prestao biti za nas utjelovljeni Bog, „Učovječena Riječ“, kako bi rekla sv. Maria Maddalena de’ Pazzi.

Nitko tko uistinu ljubi neće prihvatiti da se odrekne Ljubljenoga. Zapravo će prihvatiti bilo kakve posljedice, samo da ga ne izda. Ali ovo mogu razumjeti samo oni koji istinski vole. Drugi to smatraju ludošću.

U sjemenu koje je bačeno u tamnu dubinu zemlje crkveni su oci vidjeli simboličku aluziju na utjelovljenje Sina Čovječjega. Čini se da je u zemlji životna snaga koju sjeme ima u sebi osuđena na smrt, jer sjeme trune i umire. Ali onda se događa iznenađenje prirode: po ljeti, kad izniknu prvi pupoljci, otkriva se duboka tajna te „smrti“.

Isus, tijekom svoj oproštajnog govora učenicima, znajući da mu prijeti smrt, ne gleda na nju kao na neizbježnu stvarnost koja sve proždire. Istina je da ona ima obilježja tame i razdora, ali za Isusa smrt sadržava tajnu snagu, tipičnu za čin rađanja, tj. misterij plodnosti i života. U skladu s tom vizijom, mogu se onda razumjeti druge Isusove riječi: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“. Na tragu ovog puta koji je On naznačio, i učenik se suočava sa svojim „časom“.

To je, dakle, stvarnost koju su živjeli sveti mučenici, tu je vrijednost posvjedočio i blaženi kardinal Stepinac: neka sada upravo oni, zajedno sa slavnom Kraljicom mučenika, prate nas, koji se još nalazimo na putu, u poniznom i radosnom svjedočenju ljepote našeg pripadanja Gospodinu! Amen.