Draga braćo i sestre!
Danas smo svjedoci s jedne strane potrošačkog, a s druge humanitarnog slavljenja Božića. Božić se uzima kao povod za povećanu kupovinu, simbolična i skupa darivanja, obilnije uživanje u jelima i pićima, za ugodno druženje i opuštanje, za izlete i putovanja, ali i za razne humanitarne akcije, jer su ljudi tih dana osjetljiviji za potrebe slabijih i siromašnijih. Ali pritom se često zaboravlja ono najvažnije, ono što je pravi izvor i smisao Božića, a to je rođenje Isusa Krista i poklon njemu. Mnogi na sve više misle nego na Isusa, do te mjere da ga čak i u božićnim jaslicama zamjenjuju nečim drugim, ili mu u njima rezerviraju mjesto negdje u pozadini, jedva primjetno.
Današnje nam evanđelje, pak, svjedoči o jednom sasvim drukčijem shvaćanju i slavljenju Božića, koje ima jedva što zajedničko s onim kako se danas Božić shvaća i doživljava. Prolog u Ivanovo evanđelje, koji smo upravo čuli, izvrsno je svjedočanstvo o tome što je Ivanu, piscu četvrtog evanđelja, i zajednici u kojoj je i za koju on pisao, značio Božić. Umjesto za nepotrebnu potrošnju i površno opuštanje od svakodnevnih briga i napora, ili kao prigoda za kakvo humanitarno djelo, Božić je za njih bio u prvom redu prilika za dublje razmišljanje o sebi i svijetu, kao i za slavljenje Boga koji je svoga Sina poslao da spasi svijet.
Rođenje Isusa u Betlehemu uzdizalo je misli prvih slavitelja Božića, kao i mnogih poslije njih, s onu stranu prostora i vremena, a sve zbog traženja onoga što je bilo prije nego je išta nastalo i po čemu je sve nastalo. Što je bilo na početku, prije ovog svijeta i našeg postojanja u njemu? To je pitanje oduvijek zanimalo i uznemirivalo ljudski duh, koji je na njega tražio odgovor na putovima znanosti, filozofije i religije. I evanđelistu Ivanu i njegovoj zajednici Božić je bio također prilika za dublje bavljenje tim pitanjem i odgovorom koji su upravo našli u novorođenom djetetu Isusu.
Pitanje o početku svega nije nevažno, jer ako ne znamo otkud smo, ne znamo ni kamo idemo, a ni kako trebamo ispravno živjeti u ovom svijetu. Danas se, istina, mnogi bave pitanjem o počecima svijeta i čovjeka, ali ne u dubljem, egzistencijalnom smislu, kako se njime bavio evanđelist Ivan i njegova vjernička zajednica. U Isusu Kristu, djetetu položenom u jaslice, oni su našli odgovor na to najdublje pitanje. Takav su odgovor mogli naći u njemu zbog toga jer dijete koje je položeno u jaslice nije obično ljudsko dijete, nego Sin Božji, ili kako Ivan voli reći, vječna Riječ Očeva, koja je uzela tijelo i postala čovjekom. Svojim rođenjem Isus nam je objavio kakav je Bog u sebi i kako je on sve stvorio. Bog je jedan u tri osobe: Otac, Sin i Duh. Po Sinu, Riječi, kako ga Ivan naziva, sve je postalo. Na početku je dakle svega Riječ, Sin Božji, po kojem je sve postalo i koji svemu daje život.
No, Ivan otkriva da je ta Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno i ona po kojoj se sve spašava. Upravo radi našeg spasenja, za kojim čovjek jednako žudi kao i za spoznajom istine, vječna riječ Očeva postala je čovjekom, kako bi nam, boraveći među nama i živeći kao mi, pokazala način i put do spasenja i istinskog života.
Ivana zbunjuje i to što ljudi tu istinu da je vječna riječ Božja stvoritelj i spasitelj svijeta nisu već prije spoznali, na temelju Božjih djela i posebno po učenju mnogih proroka i učitelja, koje im je Bog neumorno slao, među njima i Ivana Krstitelja, najvećeg od svih. Zato se Bog odlučio na ono posljednje: poslati svoga Sina, onoga po kojem je sve nastalo, da on svima otvori oči i sve prosvijetli. „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu. Njega postavi baštinikom svega, Njega po kojemu sazda svjetove”, kaže u današnjem drugom čitanju pisac poslanice Hebrejima. Na taj je način Bog priskočio u pomoć našoj nemoći da spoznamo svoj iskon i nađemo put do istinskog života. Ljudi i kad se trude to otkriti, ne uspijevaju u tome, kako potvrđuje čitava povijest ljudskog mišljenja i raznih religija. Tek potpomognut Božjom objavom, ljudski razum spoznaje i početak i svrhu čovjekova postojanja i svega stvorenoga. Zato Crkva neprestano ističe da se razum i vjera kojom prihvaćamo Božju objavu ne isključuju, nego nadopunjavaju.
Ivan, međutim, zastaje i pred tajnom ljudske slobode koja ni Božju objavu u Isusu Kristu ne prihvaća. Pritom ga najviše zbunjuje to što su ga mnogi odbili koji su ga prvi trebali prepoznati i prihvatiti kao Spasitelja. To su bili pripadnici izabranog božjeg naroda, kojima je Bog dao obećanja da će poslati Mesiju, Spasitelja. U svom promišljanju Božića evanđelist Ivan otkriva da se u Isusu doista ostvarena sva starozavjetna proročanstva. Zato on u Prologu svoga evanđelja evocira središnja mjesta Starog zavjeta, poglavito ona koja govore o božanskoj mudrosti kao osobi, za koju se kaže da je postojala prije svih stvari (Izr 9, 16) i da je sudjelovala u stvaranju svijeta (Izr 8, 22-31), te ne prestaje pozivati ljude da kušaju slatkoću njezinih plodova (Sir 24, 18-20) i da slijede njezine savjete (Izr 1, 18-20). Mudrost je svjetlo i život: „Jedna je, a može sve, i ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona je od sunca sjajnija i nad sve zvijezde uzvišena” (Mudr 7, 27-29). Ivan otkriva da je ta božansku mudrost o kojoj govori Stari zavjet u potpunosti objavljena u Isusu Kristu, u kojemu su time ispunjena sva starozavjetna proroštva i očekivanja. „Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani”, tvrdi kategorički Ivan. Ono što je Stari zavjet najavio ostvareno je u Novom zavjetu po Isusu Kristu. Isus će jednog dana o tom ispunjenju svojim učenicima reći: „Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli” (Mt 13, 16-17).
No, unatoč tome mnogi kojima su obećanja bila dana, nisu prepoznali u Isusu onoga koji je došao ispuniti ih. Zato Ivan kaže: „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.”
Sve je to, braćo i sestre, i nama opomena, jer i nama je Isus naviješten, i mi njegovo rođenje slavimo, i u njegovo smo ime kršteni, ali jesmo li ga istinski prihvatili; jesmo li u njemu prepoznali svoga Stvoritelja i Spasitelja; klanjamo li mu se istinski, kao što su mu se klanjali betlehemski pastiri i mudraci s Istoka? Postoji ne samo židovsko odbacivanje Isusa nego i ono kršćansko, koje je uvijek posrijedi kada kršćani nastoje ublažiti njegov radikalizam i Radosnu vijest koju je donio prilagoditi uvjetima ovoga svijeta, a ne uvjete ovog svijeta mijenjati u skladu s njezinim zahtjevima. Koliko se u tom smislu i u današnjoj Hrvatskoj, koju neki nazivaju najkatoličkijom, Isusa ne prihvaća, koliko ga se odbacuje! Tu temu kršćanskog odbacivanja Isusa Dostojevski je izvrsno obradio u „Legendi o velikom inkvizitoru”. U srednjovjekovnoj katoličkoj Španjolskoj veliki inkvizitor osuđuje Isusa, koji se iznenada pojavio na zemlji, radi njegova učenja o slobodi i dostojanstvu čovjeka, koji se kao takav ne smije nikome klanjati osim Bogu. Veliki inkvizitor ga je osudio kao fantastu, koji je ponudio ljudima nešto što im ne treba i što oni ne traže, a nije im dao ono što im treba, a to je kruh. Zar i današnje slavljenje Božića ne daje za pravo tom velikom inkvizitoru, koji je uvjeren da ljudi ne traže slobodu i dostojanstvo nego kruh i razbibrigu? Neka nam, stoga, Ivanove riječi: „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše”, posluže kao opomena i poziv da se obratimo i postanemo Isusovi istinski klanjaoci, ne samo izvana, površno, da nas ljudi vide, nego u duhu i istini. To će biti naš najbolji doprinos da se i Božiću vrati njegovo izvorno značenje, ono značenje koje su mu dali evanđelist Ivan i njegova vjernička zajednica na počecima kršćanstva, ali i mnogi nakon njih. Neka na Gospodin u tome pomogne, kao što je pomogao betlehemskim pastirima šaljući im anđele i mudracima dajući im zvijezdu koja ih je dovela do Betlehema i do jaslica u kojima je on ležao, on kojemu se klanjaju nebo i zemlja. Amen.