(Tit 2, 11-14)

Draga braćo i sestre!
„Pojavila se milost Božja”, kaže sv. Pavao u Poslanici Titu te dodaje da je ona „spasiteljica svih ljudi”. Malo dalje u istoj Poslanici to će nadopuniti i pojasniti tvrdeći: „Pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit 3,4). Tim riječima opisuje sv. Pavao događaj koji noćas slavimo: rođenje Sina Božjega u ljudskom obličju. Pavao naglašava da se milost Božja „pojavila”. Ljudi su oduvijek „pojavljivanje” Boga ili Božjih poslanika i ugodnika (svetaca) doživljavali kao posebnu milost, kao neočekivanu Božju pomoć, i gdje se to događalo, tu su se obično počeli okupljati i s vremenom graditi crkve i hramove. Upravo na taj način sv. Pavao doživljava Isusovo rođenje: kao pojavu i objavu Boga koji dolazi u pomoć čovjeku, ali ne da ga pomogne u bilo kakvoj nevolji, nego u onoj najvećoj: da ga spasi od smrti, da ga obnovi svojim životodajnim Duhom.
„Milost” je u Novom zavjetu krepost svojstvena kraljevima i vladarima, a sastoji se u tome da se vladar naginje k svom podložniku, sluša ga i uslišava. Da se Bog na taj način odnosi prema svakom čovjeku bez iznimke, a posebno prema onome koji mu s povjerenjem pristupa, o tome govori i to potvrđuje cijelo Sveto pismo, koje se u tom smislu može nazvati knjigom „Božjeg milosrđa prema čovjeku”. No, na nenadmašiv način Bog nam je iskazao svoju ljubav i sklonost u Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji je postao čovjekom i rodio se od Marije kao malo dijete. A sve to radi nas i našega spasenja.
Sv. Pavao ističe odgojnu ulogu milosti Božje.Ona nas je, prema njemu, „odgojila da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda”, tj. života bez Boga. Tijekom cijele povijesti spasenja Bog nastupa kao odgojitelj čovjeka, zbog čega se govori o „Božjoj pedagogiji”. U svojoj pedagogiji Bog se neprestano prilagođuje čovjeku, govori mu na način da ga razumije, pokazuje mu različitim gestama da ga ljubi i da se smije u njega pouzdati. Iz te perspektive, rođenje Sina Božjega kao ljudskog djeteta znači najviši izraz i domet Božje prilagodljivosti čovjeku, a time i najsavršeniji izraz i doseg Božje pedagogije.
Promatramo li kako to Bog milošću odgaja, uočavamo da to nije strogoća nego ljubav, ne disciplinske mjere nego obzirni poticaji na prihvaćanje života u skladu s Božjom voljom i našim ljudskim dostojanstvom. Cilj je milosti da se odrečemo bezbožnosti, požuda i neumjerenosti te ovisnost zamijenimo slobodom, ravnodušnost radošću, besciljno življenje životom nadahnutim i motiviranim ljubavlju, ali sve to ne silom nego samo poticajom Božje ljubavi, očaranošću njegovom pažnjom prema nama, koju nam je najviše iskazao rođenjem djeteta Isusa.
Na isti način Bog želi da i mi odgajamo ljubavlju i dobrotom, da se približavamo i prilagođujemo malenima onako kako se on približio nama poslavši nam svoga Sina kao maleno dijete. I kao što je Sin Božji, a s njime i njegov Otac, svega sebe predao za nas, kako bi nas osvojio za sebe, tako i mi svojim sebedarjem, svojom požrtvovnošću, svojim posvemašnjim davanjem ne samo nečega nego sebe samih trebamo djecu i mlade oduševljavati i odgajati za visoke ideale bogoljublja i čovjekoljublja, za život u istinskoj slobodi, koja neće biti izlika za neumjerenosti, požude i bezboštvo.
U svjetlu božićnog otajstva spoznajemo kako se čovjek mijenja međusobnom komunikacijom osjećaja očaranosti i radosti. Na taj način milost djeluje najlakše. Zato milost kao Božja očaravajuća naklonost nije upućena prvenstveno pojedincima nego zajednici. To vidimo iz postupka anđela koji u božićnoj noći ne objavljuju pojedinom izabranom pastiru nego svima zajedno radosnu vijest da se Isus rodio. I pastiri se zatim međusobno potiču govoreći jedan drugome: „Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin. … Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli, divili se tome što su im pripovijedali pastiri” (Lk 2, 15-18).
Prijateljska se Božja naklonost iskušava i prakticirana u zajednici i zajedništvu. Zato je kršćanstvo bitno zajednica, Crkva, i ne može se ni živjeti ni prenositi izvan zajednice. U ovom vremenu, kada smo sve više u kušnji da svoju vjeru živimo individualistički, bez žive povezanosti s Crkvom kao zajednicom Isusovih učenika, i kada mnogi smatraju da su za vjerski odgoj svoje djece sve učinili ako su ih upisali na školski vjeronauk, ne trudeći se da ih istodobno svojim primjerom i sudjelovanjem uvedu u zajedništvo Crkve, važno je uočiti ove poruke božićne noći: da se Isusovo rođenje objavilo zajednici pastira, da su mu se oni, međusobno se potičući, zajedno došli pokloniti, te su zajednički radosno i oduševljeno pripovijedali i svjedočili drugima što su čuli, vidjeli i doživjeli u Betlehemu. U tom smislu, Božić je ne samo dan kad je Sin Božji postao čovjekom nego i kad su se ljudi, opčarani i poneseni Božjom bezgraničnom ljubav i naklonošću objavljenom u Isusovu rođenju, postali zajednica koju ne povezuje izvanjska sila nego isti Duh, ista vjera i nada. Dopustimo da na taj način otajstvo Božića i na nas djeluje, kako bismo sve više i više postajali zajednica Isusovih učenika, koji su jedno srce i jedna duša, i kako bismo kao takvi duh zajedništva i ljubavi unosili u naše društvo, ranjeno tolikim napetostima, nepravdama i podjelama.
Sin Božji, rodivši se kao maleno dijete, postao je slab i ranjiv među nama. Zato Bog očekuje od nas pažnju i nježnost prema njemu, ono isto što on i prema nama iskazuje. Božić je u tom smislu objava novog stila života, u kojem nema mjesta sili, grubosti, zakonu jačega, već samo ljubavi, nježnosti, prijateljstvu. Takav odnos poštovanja iskazujemo svakom čovjeku kad častimo Sina Božjega koji je postao čovjekom, i odajemo ga Sinu Božjemu svaki put kada iskazujemo pažnju i ljubav prema svakom čovjeku, pogotovo prema slabom i nemoćnom s kojim se svojim utjelovljenjem i životom Isus najizravnije poistovjetio. U ovom vremenu nasilja i siromaštva posebno je važno čuti i prihvatiti te poruke koje do nas stižu iz Betlehema.
U skladu sa svim rečenim, pridružimo se i mi, braćo i sestre, betlehemskim pastirima, govoreći: „Hajdemo do Betlehema pokloniti se ondje Bogu i čovjeku!” Učinimo to da nam ne samo Božić bude lijep i sretan nego i svi naši dani i cijeli naš pojedinačni i zajednički život. Amen.