Draga braćo i sestre!
Kad bih vas pozdravio riječima profesora Dude, onda bi to bilo: „Dragi kršćani!” i prijatelji, ako je tu među nama netko tko je prijatelj i poštovalac pokojnog fra Bonaventure Dude, a da nije kršćanin.
Nije lako govoriti o nekome o kome imamo malo podataka, a nije lako ni onda kad imamo puno, rekao bih čak previše, jer smo tada u poteškoći kako iz tog izobilja uzeti ono što je najbitnije.

Budući da je ovo prva godišnjica smrti, onda je svima vama još veoma svježa uspomena na pokojnog profesora Dudu i uvjeren sam da svatko od vas i od nas u svom srcu nosi „svoga patra Dudu.” Slično onome kako se izrazio on kad je napisao knjigu o svetom Franji Asiškom: „Moj sveti Franjo.”

Smatram da je za svakoga od nas najvažnije upravo to da u svom srcu i svojim uspomenama zadržimo ono što nas podsjeća na osobu koja se utkala u naše biće i ostavila u njemu neizbrisivi trag.
Sveti Ivan apostol na početku svoje prve poslanice kaže da vjernicima piše o Isusu Kristu ne ono što je čuo od drugih nego o onome: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, […] što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama” (1 Iv 1,1-3).

Koliko puta u ova tri retka Ivan ponavlja glagole: vidjeti, čuti, razmotriti, svjedočiti. Očito nam Ivan nije mogao predočiti cijeloga Krista, jer tko može izreći drugu osobu u njezinoj punini, onakvu kakva uistinu jest? Ali se potrudio da nam posvjedoči i prenese onakvog Isusa Krista kakvog je on sam doživio. Ostavio nam je „svog Isusa”. Onakvog Isusa kakav se zauvijek usjekao u njegovo biće i postao smisao njegova života. Zato u svom evanđelju spominje i sat kad se prvi put susreo s Isusom i ostao kod njega: „Bila je otprilike deseta ura” (Iv 1,39).
Braćo i sestre! I ja večeras, ukratko, želim vama predstaviti „svoga profesora Dudu.”

Kad god govorim o njemu, uvijek kažem „profesor”. Smatram da je to jedna od najbitnijih odlika i karakteristika fra Bonaventure Dude, jer je on poistovjetio svoje redovničko i svećeničko zvanje sa svojim profesorskim zanimanjem. Nije moguće govoriti odvojeno ili zasebno o jednome bez drugoga. Ovdje se dogodila sretna i savršena simbioza redovništva i svećeništva s profesionalnim zanimanjem, u kojem je jedno drugo prožimalo i obogaćivalo. Sve se stopilo u jednu kulturu života, u jedan oblik života, koji se može promatrati samo u svojoj integralnoj formi, na način kako je to govorio sada već sveti Ivan Pavao II.: „Vjera koja nije postala kultura je vjera koja nije prihvaćena potpuno, nije cjelovito shvaćena i nije vjerno življena.”
Drugim riječima, kršćanin mora biti toliko prožet svojom vjerom i tako suobličen Isusu Kristu da je svaki njegov potez u skladu s Kristovim evanđeljem, da on ne zna i ne može drugačije živjeti i drugačije se ponašati nego kao kršćanin, bez obzira gdje se nalazio i što radio. Kršćanstvo je njegov identitet, njegova kultura života i rada. I kad bi htio, ne bi mogao drugačije, jer je evanđelje kao njegov genski zapis u njemu koji ga kao takvoga određuje i definira.
Redovnički franjevački habit koji je uvijek bio na profesoru Dudi na posebni nam je način obilježavao i dočaravao sam duh osobe Isusa Krista i biblijskih likova koji su bili predmet njegove profesorske službe. To dvoje se međusobno isprepletalo i nadopunjavalo i davalo autentičnost riječima koje je izgovarao. Te su riječi imale svoju težinu, svoju dubinu i snagu, svoju uvjerljivost. One su bile svjedočke, kako bi rekao sveti Ivan apostol: „Ono što sam vidio, čuo, doživio, opipao, iskusio, … to vama prenosim i svjedočim. Prenosim vam svoje uvjerenje”.

Mi smo bili sretni i povlašteni jer su nam teologiju predavali profesori koji su vjerovali u ono što su govorili i govorili su ono što su vjerovali. Nisu znali živjeti drugačije nego što su govorili i kod njih je vjera postala i prerasla u kulturu života. Među tim velikima i najvećima je i profesor Duda, a mi smo u usporedbi s njima zauvijek ostali samo učenici i mucavci, pa ako im se netko i približio u znanju, još smo daleko od toga da to znanje ugradimo u svoj način egzistencije i da ono oblikuje naš duh i ponašanje. Kao i obrnuto, da naša duhovnost, ako je imamo, prožme stečeno znanje.
Neću reći ništa novo ako kažem da one osobe koje su iznutra izgrađene, tu svoju duhovnost ižaruju prema van svojim izgledom, pogledom, načinom ponašanja, hodanja, gestikuliranja. Vanjština je ogledalo njihove nutrine.

Poznavao sam i poznajem neke osobe za koje je dovoljno da ih se pogleda u lice i ti odmah shvatiš da iz te osobe ne može izaći ništa drugo doli dobro, čista dobrota, utjelovljena dobrota. Njezino ti lice kaže da ti ta osoba ne može nanjeti zlo. Ne može, sve kad bi htjela, jer bi to bilo nasilje nad njom samom, jer bi to bilo protiv njezine naravi. Takve su osobe žive ikone Boga samoga, koji je neizmjerna dobrota i koji ne može činiti zlo, jer bi to bilo nešto što je protivno njegovoj naravi.
U svjetlu onoga što sam napomenuo kako vam želim predstaviti „svoga profesora Dudu”, onako kako ga ja vidim i kako sam ga doživljavao, rekao bih da je on među onima koji su svojom vanjštinom izricali svoju nutrinu i obrnuto.
Redovničko odijelo, habit, morao bi biti nešto što ljude privlači. Kad se k tome još uzme da sveti Franjo nije htio imati posebnog odijela nego se obukao poput siromaha svoga vremena, onda je habit dio ovoga svijeta, najšireg kruga ljudi, koji ne tjera od sebe nego privlači k sebi.

Kao što je Isus Krist, dolazeći na ovaj svijet sebe pokrio ljudskom naravi i ljudskim tijelom, a sakrio svoje božanstvo (usp. Fil 2, 6-11), tako je otprilike profesor Duda svojim franjevačkim habitom pokrivao svoje duhovno bogatstvo i profesorsko zvanje i znanje pa, kad bi progovorio i kad bi to popratio svojim gestama, slušatelji bi zinuli od čuda i pitali se poput Isusovih suvremenika iz današnjeg evanđelja: „Odakle to ovome, pa mi ga poznajemo.”
Budući da je profesor Duda bio profesor Novog zavjeta završimo ovo naše večerašnje razmišljanje baš današnjim evanđeljem.
Isusovi sugrađani nisu mogli u tom svom mještaninu prepoznati Sina Božjega jer su bili previše sigurni sami u sebe i u svoje spoznaje, uvjereni kako znaju sve, kako ga poznaju od malena, znaju mu oca i majku, braću i sestre… Zbog te svoje samouvjerenosti i sigurnosti ostali su izvan milosnog pohoda Božjeg.

Kad prosuđujemo život bilo koga, konkretno kao večeras profesora Dude, nemojmo biti uvjereni da sve znamo. Nemojmo se zaustaviti na nekim sitnicama gdje se u nekim trenucima nismo našli na istoj valnoj dužini, nego pokušajmo sagledati taj život u njegovoj cjelini, polazeći od njegovih skromnih početaka po kojima bi se činilo da je imao sve preduvjete da završi na potpunim marginama društva, u potpunoj anonimnosti, a razrastao se u gorostasa koji je zauvijek obilježio vašu franjevačku provinciju svetog Ćirila i Metoda, kao i cijelu Crkvu u Hrvata.
Zaključit ću jednim pitanjem: Zašto je prof. Duda tako volio svoj franjevački habit? Iz ljubavi i zahvalnosti! Bio je svjestan da su mu fratri otvorili vrata u život i svijet. Da je sve što je postigao i bio, bio zahvaljujući njima. Znao je biti duboko zahvalan i ponizan za sve ono što je primio, a ostalo je bilo djelo Božje. Neka se Bog proslavlja i dalje po njemu, kao što je to činio za njegova zemaljskog života. Amen.