Draga braćo i sestre!

Liturgijsko spomen-slavlje Isusova uskrsnuća od mrtvih, kao i ostalih otajstava njegova života, npr. rođenja ili posljednje večere, više je od običnog, makar i svečanog, sjećanja i spominjanja nekog prošlog događaja. Činom liturgijskog slavljenja dotični se događaj posadašnjuje i aktualizira na način da se sa svim svojim učincima i posljedicama događa za one koji u njemu sudjeluju. U tom smislu istinsko slavljenje Isusova rođenja ima za posljedicu njegovo rađanje u našim srcima, a slavljenje posljednje večere uključuje nas u njegovu žrtvu na križu i daje nam dioništvo u njezinim plodovima. Na isti nam način slavljenje Isusova uskrsnuća omogućuje sudjelovanje u njegovoj pobjedi nad grijehom i smrću, kao i ulazak u novi život.
Što to konkretno znači, možemo vidjeti na primjerima mnogih svetaca. U tom smislu želim posebno podsjetiti na sv. Pavla od čijeg je rođenja proteklo dvije tisuće godina, na temelju pretpostavke da je bio mlađi od Isusa desetak godina. Zbog toga je Sveti Otac Benedikt XVI. nedavno proglasio Godinu sv. Pavla, koja treba početi 28. lipnja 2008. i završiti 29. lipnja 2009.

Susret s uskrsnulim Gospodinom čovjeka mijenja

Na Pavlovu primjeru zorno vidimo što se s čovjekom događa kada doživi istinski susret s uskrsnulim Gospodinom. Za razliku od ostalih apostola, Pavao nije upoznao Isusa za vrijeme njegova zemaljskog života nego tek kao uskrsnuloga. Kako znamo iz Djela apostolskih, taj se susret zbio ispred Damaska, u trenutku Pavlova pohoda protiv kršćana. Dok se približavao Damasku, obasjala ga je snažna svjetlost s neba i on je pao s konja, čuvši pritom glas: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” Čuo je i odgovor da je onaj kojega progoni, progoneći kršćane, sam Isus Krist. Tako se Pavlu uskrsnuli Gospodin objavio u neraskidivoj povezanosti i poistovjećenosti sa svojim učenicima, odnosno s Crkvom. Svjetlost koja ga je obasjala bila je tako snažna da kod otvorenih očiju tri dana ništa nije mogao vidjeti (Dj 9, 1 sl.). Progledao je tek uz posredovanje Isusova učenika Ananije kojega je Isus k njemu poslao, što treba shvatiti da je Pavao do konačne jasnoće, s obzirom na uskrsnulog Gospodina i na ono što on od njega želi, došao tek uz posredovanje Crkve u koju je bio uveden krštenjem.
Na taj je način Pavao spoznao kako je upravo taj, čije ga je svjetlo obasjalo, ispunjenje i ostvarenje svih starozavjetnih, a to znači i ljudskih, nada. Posljedica je toga bila radikalna promjena njegova života. Onaj koji je dosada revno nastojao izbrisati svaki spomen na Isusa, odjednom se preobratio u njegova najgorljivijeg apostola koji će, zajedno s ostalim učenicima i suradnicima, u relativno kratkom vremenu razglasiti njegovo ime diljem čitavog velikog Rimskog Carstva, sve u želji da što više ljudi pridobije za njega. Kao što je prije bio neumoran u borbi protiv Isusa i njegovih učenika, tako se sada još više borio za njega i njegovu Crkvu, uvjeren da u njoj ima mjesta i za židove i pogane, dakle za svakoga koji vjeruje da je Isus Sin Božji i Spasitelj ljudi. U tom je smislu čitav Pavlov daljnji život bio obilježen i određen susretom i viđenjem Uskrsnuloga pred Damaskom. On je sebe jednostavno smatrao Kristovim prorokom i apostolom. Krista je duboko u sebi doživljavao, osjećao njegovu snagu, milost i utjehu. Krist ga je do te mjere ispunjavao i obuzimao da je za sebe rekao: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2, 20).

Isusovo uskrsnuće srž i temelj kršćanskog vjerovanja

Ako je susret s Uskrsnulim značio tako radikalnu prekretnicu i razdjelnicu u Pavlovu životu, razumljivo je da je Isusovo uskrsnuće u njegovim očima predstavljalo samu srž kršćanskog vjerovanja i predaje koju je primio i dalje prenosio, što jasno proizlazi iz riječi upućenih Korinćanima: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se meni” (1 Kor 15, 1 – 8).
Mnoga su, dakle, ukazanja Uskrsnuloga i mnogi svjedoci koje Pavao spominje, no sebe stavlja na posljednje mjesto u tom nizu kako bi istaknuo da ničim nije zaslužio milost koju je od Gospodina primio. Ukazanja i svjedoci potvrđuju da Isusovo uskrsnuće nije plod nečije mašte nego nepobitna činjenica i najveći Božji zahvat u povijesti te kao takvo siguran i nerazoriv temelj naše vjere i nade, do te mjere da će Pavao bez okolišanja napisati: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša”, dodajući odmah: “Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” (1 Kor 15, 14.20).

Isusovo i naše uskrsnuće

Pavlu je Isusovo uskrsnuće bilo nezamislivo bez našega uskrsnuća. “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo”, reći će on bez ikakva krzmanja. Ali tada ništa nema temelja ni smisla: ni naš rad ni naše trpljenje, ni naša vjera ni naša nada, tada je sve uzaludno i ne preostaje nam ništa osim slijediti žalosni naputak: “jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti” (1 Kor 15, 32). No, “ne varajte se”, “otrijeznite se”, poručivao je Pavao Korinćanima, jer je Krist doista uskrsnuo i on je “prvina usnulih” (1 Kor 15, 20), “prvorođenac od mrtvih” (Kol 1, 18). U usporedbi s prvim čovjekom, Krist je u Pavlovim očima novi Adam, pa kao što smo od prvoga naslijedili smrt, tako od drugoga nasljeđujemo život (usp. 1 Kor 15, 22).
Taj novi uskrsni život mi već sada primamo krštenjem kojim se suobličujemo Kristu raspetom, pokopanom i uskrsnulom i u njemu već ovdje postajemo “novim stvorenjem” (2 Kor 5, 17). Iz toga proizlazi dužnost živjeti s Kristom i poput Krista u našem svakodnevnom životu te tako očitovati na djelu preobraženje koje smo primili. U tom će smislu Pavao pisati Kološanima: “Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim” (Kol 3, 1 – 2). U uskrsnuću će se mrtvih samo dovršiti što je ovdje započelo. Ali to će dovršenje ovisiti o tom kako smo ovdje živjeli. Zato Pavao upozorava: “Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni” (Gal 6, 8).

Uskrsnuće tijela

Grci su vjerovali u besmrtnost duše, ali ne i tijela. Pavao je dobro znao da i oni koji su prihvatili vjeru u Isusa Krista nisu lišeni poteškoća s obzirom na odnos prema tijelu i, napose, na prihvaćanje uskrsnuća tijela. Kako bi im olakšao prihvaćanje vjere u ovo posljednje, Pavao je morao najprije kod njih razviti osjećaj za dostojanstvo tijela koje su grčki mudraci smatrali tamnicom duše. Suprotstavljajući se očito takvom shvaćanju, ali i raznim obeščašćenjima ljudskog tijela, on piše kršćanima u Korintu, gradu poznatom po razvratu: “Tijelo je vaše hram Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojemu!” (1 Kor 6, 19 – 20). Drugim riječima, nečistoća i svaka zloupotreba tijela predstavljaju oskvrnuće tijela određenog za uskrsnuće, ali i nepravdu prema Gospodinu kojemu tijela pripadaju, jer on ih je spasio svojom krvlju i posvetio svojim Duhom koji u njima stanuje kao u hramu. Zato je kršćanin dužan čuvati svetost i nepovredivost svoga tijela te u njemu, kao u hramu, slaviti Boga.
Prema Pavlu, ne bi nas smjelo zbunjivati to što tijelo umire i raspada se. Zar nije tako i sa sjemenom koje umire da bi oživjelo novim životom? Koristeći tu sliku, on ovako objašnjava Korinćanima uskrsnuće tijela: “Ali reći će netko: Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ, ne oživljuje ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo, već golo zrno, pšenice – recimo – ili čega drugoga. A Bog mu daje tijelo kakvo hoće, i to svakom sjemenu svoje tijelo” (1 Kor 15, 35 – 38). Zadnji je, dakle, odgovor u Bogu koji u svojoj svemogućnosti umrlo može nanovo oživjeti i raspadljivo uskrisiti na neraspadljivost, kao što je ni iz čega mogao stvoriti sve. A da je to tako, potvrda je Isusovo uskrsnuće: “Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti svojom moći” (1 Kor 6, 14).
Pavao nije bježao ni od pitanja kakvo će uskrsno tijelo biti. Kako bi na to odgovorio, poseže još jednom za usporedbom Adama i Krista ističući da smo od prvoga naslijedili naravno, tjelesno tijelo, a od drugoga duhovno, nebesko: “Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga” (1 Kor 15, 47 – 49).
Konačno, uskrsnuće je ispunjenje i ostvarenje najdubljih čovjekovih težnji za oslobođenjem od smrti, sramote, nemoći, nepreobražene tjelesnosti. Uskrsnuće znači prevladavanje tih i sličnih nedostataka i ograničenosti, što Pavao ovako izražava: “Sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno” (1 Kor 15, 42 – 44). To znači da uskrsnuće tijela nije nešto posve nenaravno i strano nego je najskrovitija čovjekova želja, koju on ne može ostvariti sam već samo u onomu koji je Isusa uskrisio od mrtvih.

Što možemo naučiti od sv. Pavla za naše shvaćanje i slavljenje Uskrsa?

Suočeni s ovim Pavlovim shvaćanjima Uskrsa i uskrsnuća ne možemo se, braćo i sestre, ne zapitati što nama stvarno Uskrs znači. To je pitanje tim važnije što je sve očitije da se i Uskrs, kao i ostali kršćanski blagdani, lišava njegove izvorne religiozne dimenzije i pretvara u praznik čisto profanih sadržaja. Ozbiljno uzimanje u obzir Pavlovih uskrsnih promišljanja predstavlja u tom smislu snažan ustuk takvim trendovima.
Prije svega, valja uočiti našu temeljnu sličnost s Pavlom. Naime, ni mi, kao ni Pavao, nismo upoznali povijesnog Isusa. I nama je, kao i njemu, Crkva pomogla Uskrsnuloga jasno spoznati i u krštenju se s njime suobličiti. Taj život koji smo po krstu primili, hranimo liturgijom, kojoj je nepresušan izvor vazmeno otajstvo smrti i uskrsnuća našega Gospodina.
Pavao je bio vrlo svjestan da mu je viđenje Uskrsloga bilo darovano, da je to bila čista Božja milost. Ali to nije ništa neobično, jer čovjek uvijek susreće Boga samo zato jer mu se Bog dragovoljno priopćuje. Ostaje ipak činjenica da je Pavao i prije obraćenja bio iskren tražitelj i borac za Božju stvar, samo je to činio na pogrešan način. Ukazujući mu se, Gospodin je htio nagraditi njegovu zauzetost i pomoći mu da odsada svoju ljubav i požrtvovnost usmjeri na pravi način, boreći se za Krista, a ne protiv njega. Na taj nam način uskrsnuli Gospodin pokazuje da je posebno osjetljiv za tražitelje Boga, za ljude koji pitaju ne mireći se s danim stanjem stvari. To znači da se on objavljuje onima koji ga svjesno ili nesvjesno traže, možda i boreći se s njime, dok je nedostupan ravnodušnima i samodostatnima, ne zato jer bi tako htio nego stoga što mu oni ne omogućuju pristup do svog srca. Među kojima smo mi, braćo i sestre? Koliko nas još uopće ozbiljno zanimaju pitanja o Bogu, Božjem djelovanju u svijetu, o njegovoj prisutnosti u našem životu, pitanja o uskrsnuću i životu poslije smrti, o Božjem kraljevanju? Koliko ta duboka i sudbonosna pitanja u svakodnevnoj borbi za ovozemaljski život uspijevaju još uopće preživjeti u nama?
Promatrajući sebe i suvremeno pitanje o Bogu u svjetlu Pavlova obraćenja, postaje nam posebno jasno da se uskrsnuloga Krista može naći i sresti samo u Crkvi, u zajednici njegovih učenika, čime se pokazuje neodrživost tvrdnje posebno popularne u naše doba: “Krist da, Crkva ne!” Prihvaća se Krista, ali ne i Crkvu. No, gdje se može Krista naći izvan Crkve, i kakav je to Krist? Očito ne onaj koji se ukazao Pavlu i drugim učenicima. Događaj Pavlova obraćenja nedvojbeno potvrđuje da se nakon njegova uskrsnuća živoga Krista može sresti samo u zajedništvu njegovih učenika, u riječi koju oni po njegovu nalogu naviještaju i u otajstvima koja im je povjerio slaviti. Prema tome, ako smo se isključili iz zajedništva Crkve ili ako živimo samo na njezinim marginama, što je nažalost danas često slučaj, teško ćemo doživjeti preobražavajući spasiteljski susret s uskrslim Gospodinom, štoviše, život koji smo na krštenju primili sve će se više gasiti.
Na primjeru sv. Pavla otkrivamo također kako susret s uskrslim Gospodinom mijenja čitavog čovjeka, napose njegove duhovne moći. Kad je Uskrsnuli svojim svjetlom obasjao Pavla pred Damaskom, on je oslijepio, da bi potom uz pomoć Crkve progledao na nov način. To je Pavao kasnije izrazio antitezom između ljudske i Božje mudrosti. Prije susreta s uskrslim Gospodinom Pavao je gledao i prosuđivao svijet ljudskom mudrošću, kriterijima ondašnje znanosti, politike, filozofije, dakako i židovske tradicije i teologije. Poslije susreta postalo mu je jasno da postoje i drugi kriteriji, kriteriji ljubavi, žrtve, križa na kojima se zasniva Božja mudrost, objavljena u Kristovu otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. U svjetlu ove posljednje, ljudska mudrost mu se učinila nedostatnom, čak i pogubnom ako se zatvara i suprotstavlja Božjoj mudrosti. Poznata je u svezi s time Pavlova rečenica: “Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost” (1 Kor 1, 23 – 24). U skladu s time Pavao je neumorno opominjao kršćane da se ne suobličuju “duhu ovoga svijeta”, tj. da im ne bude isključivo mjerilo i orijentir ljudska mudrost nego Duh Božji i njegova mudrost. Očito nije teško prepoznati aktualnost te opomene i za današnje kršćane koji su sve skloniji u javnome životu slijediti ljudsku mudrost, a Božjom se ravnati možda samo u sferi privatnosti. Sve to, pak, pokazuje da se mnogim današnjim kršćanima nije dogodio istinski susret s uskrsnulim Gospodinom, jer kad se taj susret ostvari, s čovjekom biva kao s Pavlom: on mijenja svoje poglede i razmišljanja, svoja shvaćanja i vrednovanja usklađujući ih s Kristom i njegovom mudrošću.
Slično vrijedi i za moralna pravila i praksu. Nakon susreta s Isusom Kristom, Pavao je u drukčijem svjetlu gledao ljudsko tijelo i sve stvoreno, ropstvo i gospodstvo, ljudsku osobu i zajedništvo, uspjeh i neuspjeh, život i umiranje, te je pozivao ondašnje kršćane da i sami usvajaju taj novi odnos prema svim ljudskim stvarnostima. Jeka tog poziva, izrečena gotovo prije dvije tisuće godina, dopire i do nas danas, na početku trećeg tisućljeća kršćanstva, dozivajući nam u svijest da je s Kristovim uskrsnućem počelo i naše i sveopće uskrsnuće, da je ono početak i jamstvo konačne preobrazbe tijela i svega stvorenja, što ne smije ostati bez odjeka u našem mišljenju i djelovanju.
Draga braćo i sestre, u duhu svega ovdje rečenoga svoje želje za sretan vam i blagoslovljen Uskrs izričem Pavlovim pozdravom zajednicama kojima je pisao: “Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” (Rim 1, 3), te dodajem: Onima koji stoje čvrsto u vjeri, neka paze da ne padnu, a koji su se pokolebali, neka im uskrsnuli Gospodin pošalje kršćane koji će im pomoći pridignuti se i očvrsnuti, kao što je Pavlu poslao Ananiju.

S uskrsnim pozdravom