Čitanja: Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21;

Draga braćo i sestre!
1. Prije svega, želim svima vama i vašima, Zagrepčanima i svim građanima Hrvatske sretnu i blagoslovljenu 2010. godinu. Danas, pružajući si ruke, jedni drugima čestitamo Novu godinu. Ruka u ruci govori: prijatelju želim biti s tobom, na mene se možeš osloniti, ja te neću prevariti, podnesi me i prihvati me kao suradnika, samo zajedno možemo naprijed, s tobom i sa svima zajedno želim u miru i slozi provesti ovu godinu.
To je ono što, s najboljim željama, unosimo u svoje čestitanje na današnji dan. Toj našoj želji izlazi u susret i sam Bog. Odasla nam Sina svojega, odasla nam Duha Svetoga, u srce nam stavi onu dragu sigurnost da smo njegovi sinovi i kćeri, pa ćemo stoga postati i dionici – baštinici, njegova života i njegove blažene vječnosti.
S tim željama ulazimo u Novu godinu. Taj novi početak stoji u liturgiji pod znakom Božića, kada se Sin Božji pojavio u liku naše smrtnosti i sav naš život osvijetlio svjetlom buduće besmrtnosti. Stoji pod znakom Presvete Bogorodice Marije, koja i nas, kao nekoć svoga Sina, majčinski grli i želi biti uz nas tijekom nove godine. Stoji pod znakom mira, pozivajući svakoga od nas da jedni drugima budemo mir u Isusu Kristu, za koga sv. Pavao kaže: “On je mir naš” (Ef 2,14).

2. Prvo čitanje današnje Mise uzeto je iz Knjige brojeva kao novogodišnji blagoslov. Tim su riječima hramski svećenici blagoslivljali hodočasnike koji su dolazili u Jeruzalemski hram. I mi smo hodočasnici u vremenu na putu u vječnost. Crkva upućuje taj blagoslov svakome od nas, svemu svijetu. Onaj koji blagoslivlje jest sam Bog. On je izvor svakoga dobra i svekolikog napretka. Najveća želja ovoga blagoslova jest Mir-Šalom, kao sveobuhvatni dar Božji, što se izražava i kao radost, i kao zdravlje, i kao sreća.

3. Danas Crkva slavi svetu Bogorodicu Mariju. Prva definirana katolička dogma o Mariji jest da je ona Bogorodica. Ta je dogma proglašena na drevnom Efeškom saboru 431. godine. Bilo je to u tijeku mnogih rasprava oko Isusa Krista, koje gledano iz naše vremenske udaljenosti mogu na prvi pogled izgledati kao učenjačka ili teološka natezanja. Međutim, ta su razmišljanja bila sasvim konkretna i stvarna. Bila su to domišljanja na kojima se sve do danas određuje ozbiljnost i cjelovitost kršćanske vjere.
Riječ je o tome tko je za nas Gospodin Isus Krist. Je li on Bog koji nas je pohodio i samo se pričinjavao da je čovjek; ili je on tek čovjek koji je istina govorio kao nitko do sada i upućivao nas na Boga, ali ipak ostaje samo čovjek? Kršćanska vjera ni u jednom ni u drugom ne prepoznaje ono što je doista Isus Krist. Naime, kršćanska vjera ispovijeda: On je Bogočovjek.
Utjelovljenjem Sina Božjega više se ne pokreću dva pitanja o Isusu Kristu: da li je on Bog ili čovjek. On je Bogočovjek. Dosljedno tome, a to je za nas presudno, više se ne razdvajaju pitanja o Bogu i čovjeku. Ta se dva pitanja sjedinjuju. Božja pitanja za nas završavaju na pitanjima o čovjeku. Bog u Isusu govori tko smo mi njemu. A isto tako govori tko je čovjek pred Bogom; kakav treba biti čovjek. Svaki čovjek po Isusu Kristu, Prvorođencu od mnoge braće i sestara, pozvan je u zajedništvo s Bogom. Zato je Isus Krist mjerilo. U Isusu Kristu znamo kakav je i što je Božji čovjek. Ako pitamo što znači služiti Bogu, mjerilo imamo u Isusu Kristu. Ako pitamo što znači vršiti Božje zapovijedi, ostvarenje toga imamo u Isusu Kristu. Vjerovati u Isusa Krista znači izabrati put života koji nam pokazuje Isus Krist. Tako vjerom u Isusa Krista započinje novi put, novi vijek, nova era.

4. Nova godina je i Svjetski dan mira. Za ovaj dan Rimski prvosvećenici redovito upućuju katoličkim vjernicima i svim ljudima dobre volje posebnu poruku. Prvu takvu je uputio papa Pavao VI. 1968. godine. Njega je slijedio Ivan Pavao II., kao i Benedikt XVI., koji je za ovogodišnji 43. Dan mira uputio poruku na temu: Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno.
“Poštivanje stvorenoga od velike je važnosti, također zato što je stvaranje početak i temelj svih djela Božjih i njegovo očuvanje danas postaje bitno za mirni suživot čovječanstva… Zbog tog razloga nužno je da čovječanstvo obnovi i ojača onaj savez između ljudskog bića i okoliša koji mora biti odraz stvarateljske ljubavi Boga, od kojega potječemo i prema kojemu idemo” (br. 1). Naime, razmatrati ljepotu stvorenoga poticaj je, naglašava Sveti Otac, na priznavanje ljubavi Stvoritelja, one Ljubavi koja pokreće sunce i druge zvijezde.

5. Benedikt XVI. govori o potrebi duboke i dalekovidne revizije modela razvoja, što zahtjeva ekološko stanje planeta i nadasve kulturna i moralna kriza čovjeka, čiji simptomi su već dugo vremena očigledni u svim dijelovima svijeta. “Čovječanstvo treba duboku kulturnu obnovu; treba ponovno otkriti one vrijednosti koje predstavljaju čvrsti temelj na kojemu graditi bolju budućnost za sve. Krizne situacije kroz koje ono prolazi u ovome trenutku – bilo da su one gospodarskog, prehrambenog, okolišnog ili društvenoga obilježja – u biti su također međusobno povezane moralne krize. One obvezuju na ponovno planiranje zajedničkoga puta ljudi. One osobito obvezuju na način života usmjeren trijeznosti i solidarnosti, s novim pravilima… Samo tako sadašnja kriza postaje prigoda za rasuđivanje i za novo planiranje” (br. 5).
“Svijet nije proizvod kakve god nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja… svijet proizlazi iz slobodne Božje volje jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti. Knjiga Postanka na svojim prvim stranicama vraća nas na mudro planiranje kozmosa, koje je plod Božje misli na čijem su vrhu smješteni muškarac i žena stvoreni na sliku i priliku Stvoritelja da napune zemlju i da njome vladaju kao upravitelji samoga Boga (usp. Post 1,28). Sklad između Stvoritelja, čovječanstva i stvorenoga što ga opisuje Sveto pismo, prekinut je grijehom Adama i Eve…
Ljudsko biće prepustilo se prevlasti sebičnosti, gubeći smisao za Božji mandat te se u odnosu sa stvorenim ponašalo kao izrabljivač, hoteći imati apsolutno gospodstvo nad njime. No, pravo značenje početne Božje zapovijedi, koje je vrlo očito u Knjizi Postanka nije se sastojalo u jednostavnome davanju vlasti, već daleko više u pozivu na odgovornost… Sve što postoji pripada Bogu koji je (stvoreno) povjerio ljudima, ali ne da bi njime raspolagali samovoljno. A kada se čovjek, umjesto da vrši svoju ulogu Božjega suradnika stavlja na mjesto Boga onda to izaziva pobunu prirode… Čovjek, dakle, ima dužnost odgovorno vladati stvorenjem, čuvajući ga i obrađujući” (br. 6).

6. Papa u svojoj poruci govori o međugeneracijskoj solidarnosti. Troškovi što proizlaze iz korištenja zajedničkih bogatstava okoliša ne mogu biti na teret budućih naraštaja. Riječ je o odgovornosti koju sadašnji naraštaji imaju prema budućim naraštajima, odgovornosti koja pripada također pojedinim državama i međunarodnoj zajednici.
Sveti Otac upozorava i na unutar-generacijsku solidarnost, osobito u odnosima prema siromašnima i zemljama u razvoju. Ekološka kriza pokazuje nužnost solidarnosti koja se treba protegnuti u prostoru i vremenu (usp. br. 8). Benedikt XVI. priželjkuje “prihvaćanje modela razvoja kojemu će u središtu biti ljudsko biće, koji će se temeljiti na promicanju i raspodjeli općega dobra, na odgovornosti, na svijesti o nužnoj promjeni životnih stilova i na razboritosti, kreposti koja pokazuje što treba učiniti danas, predviđajući ono što se može dogoditi sutra” (br. 9).
“Sad je već doista nužna stvarna promjena mentaliteta, kaže Papa, koja bi sve navela na prihvaćanje novih životnih stilova u kojima traženje istinitog, i lijepog, i dobrog i zajedništvo s drugim ljudima u svrhu zajedničkog rasta trebaju biti elementi koji će vladati izborom potrošnje, štednje i investicija. Sve se više treba odgajati za izgradnju mira polazeći od širokogrudnih odluka na osobnoj i obiteljskoj razini kao i na razini zajednice i politike” (br. 11).

7. Svi smo odgovorni za zaštitu i skrb o stvorenome: zemlji, zraku, vodi; o tim darovima Boga Stvoritelja, kako bi se zaštitilo čovjeka od opasnosti samouništenja. Takva odgovornost ne poznaje granice. Sveti Otac naglašava kako ispravno shvaćanje odnosa čovjeka s okolišem ne dovodi do apsolutiziranja prirode ni do toga da bi je se držalo važnijom od same osobe (usp. br. 13).
“Crkva poziva da se to pitanje postavi na uravnoteženi način, u poštivanju ‘gramatike’ što ju je Stvoritelj upisao u svoje djelo, povjeravajući čovjeku ulogu čuvara i odgovornoga upravitelja stvorenoga, ulogu koju zasigurno ne smije zloupotrijebiti, no od koje ne može niti odstupiti. Naime, i suprotno stajalište apsolutiziranja tehnike i ljudske moći pretvara se u težak napad ne samo na prirodu, nego i na samo ljudsko dostojanstvo” (br. 13). Zadatak na koji nas poziva papa Benedikt XVI. u svojoj poruci: Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno bio bi jamačno olakšan zajedničkim priznavanjem svih ljudi dobre volje nerazdvojnoga odnosa koji postoji između Boga, ljudskih bića i svega stvorenoga.
Dragi vjernici, k Bogorodici Mariji, Majci Kneza mira, upravljamo svoj pogled na početku ove godine i molimo mir sebi samima, našim obiteljima, našoj domovini Hrvatskoj i svemu svijetu. Amen.