Liturgijska čitanja: Post 1,26- 2,3; Kol 3,14-15.17.23-24; Ps 89; Mt 13,54-58

Predraga braćo i sestre, dionici Kristova uskrsnuća!
I.
Danas liturgija oprezno otvara vrata posebne obrtničke radionice, kako bi nas uvela u razmatranje lika sv. Josipa Radnika. Ona naviješta otajstvo Sina Božjega koji trideset godina živi svakodnevni život pored svoga oca pred zemaljskim zakonima, pred učiteljem drvodjelstva. U jednostavnosti toga ozračja, Božji Sin, kao što je to učinio na vodama Jordana, uranja u muku rada, vraćajući snagu i vrijednost koja je narušena istočnim grijehom. Rad i običnost su tolike u tom malom kućnom obrtu da se ljudi čude i pitaju o tome drvodjeljinom sinu koji je postao učitelj i čudotvorac: „Odakle mu sve to?”
Reakcija ljudi iz Nazareta glede Isusove mudrosti nije slučajna. Ona je građena na razmišljanju koje upućuje na misli iz Knjige Sirahove. U toj se knjizi suprotstavlja manualni rad i zakon. Sirah govori o tome da radnici i seljaci svoju pozornost usmjeruju na materijalno, dok pismoznanci nose duboke misli, traže najvažnije stvari i može ih se pitati za savjet glede dobroga upravljanja gradom i njegova boljitka. Isus je govorio ispunjen znanjem i mudrošću. U njemu su gledali učenost pismoznanaca, a poznavali su ga tek kao običnoga radnika. To im je bilo nespojivo. Tako naglašena suprotnost unutar svijeta rada, obescjenjuje trud i muku radnika i seljaka.

II.
U Isusu Kristu, u kršćanskoj kulturi, razvidno je da je istinska mudrost od Boga. Isus je objavio Božje otajstvo i vezao ga uz malene. Svoj je plan radosti i ljudske ispunjenosti sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Govoreći o malenima i siromašnima duhom, Biblija govori o ispunjenima Bogom, o otvorenosti višega smisla, o ljudskoj ograničenosti koja postaje neizmjernom veličinom kada računa s Bogom.
Isus je često prozivao mudrost mudrih ovoga svijeta, ne zbog njihove učenosti, nego zbog tvrdoće srca, jer su poznavali istinu, a nisu ju slijedili. Njihova je krivica u tome što govore, a ne čine.
S druge strane, evanđelju je važna riječ, jer ono što činimo treba proizlaziti iz osluškivanja Božje riječi. Rad ima vrijednost samo ako se nadahnjuje na nebeskome daru, a ko iz njega provire i k njemu vodi. „Sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu” – piše sv. Pavao Kološanima (3, 17). Sve što god činite – bilo da su posrijedi materijalni radovi, naše govorenje, naše misli.
Evanđelje unosi važnost iskrenoga i poniznoga služenja, raspoloživost u ljubavi, kako bismo bili sjedinjeni s Isusom Kristom, koji je došao služiti, a ne biti služen. Tako se ne može lučiti poslove na vrijedne i manje vrijedne. Uvjet je da ih se vrši pošteno. S kriterijem služenja i sebedarja, stupnjevi vrijednosti nisu takvi da obescjenjuju druga zanimanja. Skoni smo govoriti o običnim i malim ljudima, o običnim i nevažnim poslovima. Ali po čemu je neka služba vrjednija? Kao kršćani znamo da biskupska služba, služba vodstva u crkvenoj zajednici, služba nositelja vlasti u društvu, nije ‘vrjednija’ od službe seljaka, ljudi koji kopaju kanale, čiste ulice, pošteno zarađuju kruh na mjestima za koja treba puno odricanja i žrtvovanja udobnosti…
Istinsko dostojanstvo nalazi se u služenju braći i sestrama, prema vlastitim sposobnostima. Kada se govori o vrijednostima, mi kršćani ne polazimo od ljudskih mjerila, nego uvijek od Boga; pokušavamo ih uskladiti s onim što nam Bog u Kristu donosi na svijet.

III.
Razmatrajući lik svetoga Josipa prepoznajemo rad kao poziv, dohvaćamo dostojanstvo rada, smatrajući ga potvrđivanjem slobode i nadnaravnoga. Ljepota privlačnost utjelovljenoga Boga, ljepota Bogočovjeka koji radi i koji se znoji kao i mi uistinu pruža pogled koji nikakva ljudska ideologija ne može dati. Tiče nas se sklad molitve, zajedništva, međusobnih odnosa i rada. Tiče nas se rad koji ne teži samo stjecanju zemaljskih dobara, nego zahvaća život u njegovoj složenosti odnosa prema življenju. Bog koji se utjelovio i u naš rad liječi naš nutarnji nesklad i nemir, rođen iz nastojanja da se čovjeka mjeri radnom snagom. To su pokušavali svi ideološki sustavi koji su iz života htjeli izgurati Boga.
Kada mi govorimo o blagoslovljenom radu, tada ga promatramo u odnosu prema Bogu, ne dopuštajući da se iskrivi naša želja za beskonačnim. Ta temeljna čežnja za vječnošću u svakome se vremenu želi narušiti i nagrditi željom za posjedovanjem pod svaku cijenu, za brzim imetkom, za vladanjem nad drugima – uvijek pod imperativom sebičnosti. Želi li tko čovjeka i narod učiniti tužnim i nesretnim, neka ga zaogrne plaštem sebičnosti, neka ga uvjeri da se bez Boga može biti sretan, te da je u trci za imetkom jedino ispunjenje životnih težnja.

IV.
Ovo nas slavlje vraća na izvorište, na smisao i na mjeru ljubavi.
Rad tvori jednu od temeljnih odrednica ljudskoga i kršćanskoga življenja. On se oblikuje kao mogućnost sudjelovanja na božanskomu djelu stvaranja i produživanja djela Otkupljenja. rad nas čini Božjim ‘sustvarateljima’ i ‘suotkupiteljima’. Isus je donio na ovaj svijet svojim životom i odgovor na pitanje koji je to rad. Kršćanstvo ne poznaje vrjednije od manje vrijednih poslova, jer mjera posla nije u poslu, nego u služenju i u ljubavi. Kršćanin zna da svaki rad može pomoći u izgrađivanju ljubavlju, u materijalnoj i duhovnoj izgradnji pojedinca i zajednice.
Ono što je u radu bitno nije ovisno o ljudskoj mjeri, nego o nutarnjosti, o nakani. Apostol Pavao kaže: „Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima.” (Kol 3, 23) Lijepa je ta hrvatska riječ – zdušno – doslovno: s dušom. Znamo što sve nastaje kada nema duše i kada se naše misli, riječi i djela pretvaraju u bezdušnost, u bezduhost, u bezbožnost. U izvornome tekstu se kaže ek psihes, ex animo, što zapravo prevodi semitsko značenje: od srca, polazeći s onoga vrela u čovjeku koje je sjedište svih ljudskih sposobnosti. tako čineći postajemo službenicima Božjim u vlastitome radu.

V.
Rad je prostor našega suobličavanja Kristu, sve veće prisutnosti Boga u našemu životu. Zbog toga kao kršćani ne smijemo dopustiti da rad bude promatran kao mjesto prokletstva, kao potvrda gubitka zajedništva s Bogom, koje je stvorio čovjek svojim grijehom. Krist je došao vratiti ljepotu ljudskomu radu; ne čovjeku oduzeti znoj, nego zajedno s njime u znoju prepoznavati poziv na ljepotu neba.
Čitanja koja smo čuli ne veličaju rad kao rad, nego nas vraćaju na stvaranje, na smisao našega postojanja, ne dar života koji je čovjeku dan u svoj njegovoj otajstvenosti. Ovo slavlje ne započinje bukom ljudskoga rada, nego tišinom Božjega stvaranja. Evanđelje ne govori o veličini Isusove osobe kao radnika, nego govori o stavu prema Božjemu otajstvu. Isus je odrastao u Nazaretu, ali zatvorenost ljudi od kojih bi se očekivala najeća otvorenost govori o tome da je potrebno prihvaćanje otajstva, kako se ne bismo sablaznili, spotaknuli u svome životu na kamen Kristova primjera.
Danas ponovno nije moguće upozoriti na važnost suodnosa prema nedjelji, prema onomu danu koji nije običan dan, a daje smisao svim našim svagdanima. Nedjelja je u radnome tjednu početak našega kršćanskoga smisla rada. Ona je nama prvi dan i usmjeruje sve ostale dane. Ako ona postane tek odmor od rada, nedjelju ćemo staviti samo u suodnos prema radu, ali ona je puno više. To je ono što se u raspravama zaboravlja.
Bez nedjelje kršćanima rad postaje mučan, odmor dosada, zajedništvo gubljenje vremena, a cjelina života bezokusno trpljenje. Bez Boga se ne možemo radovati; bez njega ne znamo šutjeti niti se zauzimati za drugoga. Sveti Josip nam o tome govori i postaje primjerom osluškivanja otajstva. Koliko god bi neki u hrvatskome društvu u inicijativi vjernika za neradnom nedjeljom željeli vidjeti interes sličan političkomu od strane Crkve, mi znamo da je nedjelja važna za čuvanje dodira neba na našoj žemlji, osmjeh vječnosti u našim razočaranjima. I dok se tim pitanjem ne pozabave ljudi kulture, intelektualci, a ne samo gospodarstvenici, životu prijeti mučnina.

VI.
Josip je čovjek koji se ne nameće, nego ostavlja prazan prostor, živi tjeskobu do dna, bez želje da ju ispuni optužbama i time ‘riješi svoj životni problem’. Na taj način ponovno je našao Mariju. I ne samo to: s njom dobiva i iščekivani dar Boga čovječanstvu, Otkupitelja svijeta.
Nadalje, Josip je čovjek prihvaćanja. Josip prihvaća nešto što ga nadilazi. Bog mu objavljuje svoju riječ: “ne boj se uzeti za ženu”; ono što je u njoj začeto od Duha Svetoga je; to je Božja imovina koja se daje ljudima. Josipu se daje zadaća koju nije sam zacrtao. Josip nije gospodar niti svojega niti tuđega života. On zna da s tim Djetetom ne može raspolagati i da mu je zadaća pripremati ga za poslanje koje mu je objavljeno i čuvati ga.
Josip je u konačnici baš to – čuvar. Zanimljiva je i poticajna slika čuvara u društvu koje rasipa, koje u svojoj oholosti ne vodi brigu o dobrima koja su nam dana da u njima uživamo, bilo da je riječ o prirodnim bogatstvima ili o najautentičnijim vrijednostima duha. Dakako da će smetati Crkva koja će to htjeti sačuvati, jer shvaća da se bez toga ne može živjeti. Bit će prozivana kao konzervativna, kao nehumana, kao ona koja se protivi napretku…
Sveti Josip Radnik je svetac koji nam ima puno toga reći, ako uspijemo zašutjeti, evanđeoski sanjati i kršćanski se probuditi kada je potrebna naša ljubav. Amen!