Ovu uskrsnu poslanicu pišem vama, dragi svećenici, pomoćnici i djelatnici, koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, vama, poštovani djelatnici Ministarstva obrane, vojnici, dočasnici i časnici Oružanih i Redarstvenih snaga Republike Hrvatske, svima vama, dragi vjernici koji ste mi povjereni u duhovnoj i pastoralnoj skrbi. Neka vas, živu Crkvu, koja djeluje u vojnim i redarstvenim kapelanijama naše biskupije obasja uskrsna Kristova nada!
Kristova poruka uskrsnuća koja odzvanja u našim crkvama uvijek je poruka radosti i slavlja: Isus je pobijedio smrt, uskrsnuo je! Ova poruka čini temelj naše vjere. Sveti Pavao obraća se kršćanima u Korintu riječima:„Ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je naša vjera”. U slučaju da Isus nije uskrsnuo on ne bi bio ni Bog i posljedično tome ne bi nas oslobodio od zla i od smrti. Upravo zbog toga, poruka Uskrsa je uvijek poziv na uzvišeniji život. „Kao što je svet Onaj koji vas poziva, i vi budite sveti u svome življenju. Ta pisano je: Budite sveti, jer sam ja svet” (1 Pt 1, 15).

Potreba sreće

Izjava jednog suvremenog mislioca: „Čovjek ima potrebu za nečim drugačijim od zemlje…!” Ovo iskreno priznanje govori da u nama postoji neko iščekivanje nečega što ne znamo točno odrediti: svi, u dubini duše, osjećamo veliki poziv, ali istodobno ne uspijevamo razumjeti kako bismo ga mogli ispuniti. Tijekom stoljeća „trgovci sreće” i „nevjerni prodavači raja” su često nudili različita rješenja. Govorili su: kultura će usrećiti čovjeka! Ali nije bilo tako. Govorili su: napredak će usrećiti čovjeka! No nije bilo tako. Rekli su: blagostanje će usrećiti čovjeka! Ali ni ovaj put nije bilo tako. Zatim su rekli, a to je bio posljednji prijedlog, da će sloboda od svakog moralnog zakona čovjeka učiniti sretnim. Promašaj ovog prijedloga svi skupa sada gledamo. Drugi jedan autor je, gotovo s prijezirom, izrekao ovu provokaciju: „Jeste li sposobni pomladiti svijet, da ili ne? Evanđelje je uvijek mlado; vi ste ti koji ste postali stari.” Danas naviještamo mladost Evanđelja i prepoznajemo poziv upućen čovjeku koji se zove Uskrsnuće, jer postoji Uskrsli!

Potreba dobre vijesti

Sveti Pavao, kad je stigao u Atenu da bi propovijedao o ovoj uzvišenoj vijesti, pronašao je oltar s neobičnim natpisom: Posvećeno nepoznatom bogu! Naime, Atenjani su, iz straha da ne zaborave koje božanstvo, posvetili jedan oltar nekom mogućem „nepoznatom bogu”. Sveti Pavao je iskoristio priliku i rekao: „Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem. Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah – i sve” (Dj 17, 22-25). I zaključuje: „I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih” (Dj 17, 30-31).
Mali broj Atenjana je povjerovao u Pavlov navještaj: naime, teško je vjerovati u dobru vijest; teško je izdignuti svoj pogled iznad zemlje; teško je prepoznati da naše iščekivanje ima odgovor u daru, u Božjem daru: Uskrsnuću! Dakle, i mi danas, na jedan trenutak, želimo postati sumnjičavi poput Atenjana, želimo postati zahtjevni poput onih koji ne vjeruju… i pitamo apostola: Kako možemo povjerovati ovoj nadi koju nam naviještaš? Kako možemo povjerovati da je Krist uskrsnuo? Sveti Pavao nam odgovara i kaže: „Ja sam ga susreo! Ne želite vjerovati mojoj riječi? Vjerujte onda mojem životu. Moj život je pred vama: bijah progonitelj, a sada sam apostol; promjena ove naravi ne događa se bez razloga. Bijah hulitelj Krista a sada sam vjernik; svoj život sam dao za Krista: nitko ne dopušta biti ubijen za neku utvaru. Da Krist nije uskrsnuo, ja se nikada ne bih mogao suočiti s naporima apostolata, kušnjama, progonstvima, mučenjem i smaknućem!”
Glasu svetoga Pavla pridružuju se glasovi mučenika kroz dvije tisuće godina kršćanstva. Oni kažu: „Ima nas na milijune, od svetog Stjepana do Maksimilijana Kolbea, blaženog Alojzija Stepinca i mučenika današnjih dana. Dali smo život za Krista: nismo uzvišeni, već vjerni(ci). Proučite povijest i dokumente o životima svetaca pa ćete se uvjeriti kako se to ljudskim riječima ne može objasniti! Naime, da Krist doista nije uskrsnuo, očito bi se bila ugušila sama mogućnost vjere u njega. Ako se nastavlja, znači da je Krist živ: živ je jer je Uskrsli!” Glasovima mučenika pridružuju se glasovi svetaca. Ako detaljno ispitamo povijest, jasna pogleda, posvuda ćemo otkriti znakove Uskrsloga.

Sveci – pedagozi ostvarenja

U nijednom drugom slučaju kao u životima svetaca ostvarila se znakovita jednadžba K. Bartha: „Živjeti znači ljubiti”, koja potvrđuje uskrslog Krista. Ovaj hod svetaca je, dakle, potrebno sve bolje uočavati i učiniti ga dostupnim, da ga svi vjernici koji nose u sebi ideal kršćanskog savršenstva, mogu slijediti. Svet je onaj čovjek koji izvanrednu Božju ljubav nosi u sebi kako bi ostvario sve ljudske vrijednosti i iz svog okruženja uzeo svoj dio tereta i bijede, stoga postati svetim znači do krajnjih granica ostvariti naše osobne resurse, identificirati se što je više moguće sa savršenim čovjekom, Kristom, da bismo bili svjedoci pred svijetom koji nas okružuje. Svetost je stanje onoga koji što je više moguće ugrađuje božansko u ovaj svijet, do krajnosti razvijajući svoje prirodne sposobnosti, intelektualne i moralne.
U svecima želimo otkriti ono što ih povezuje s nama, a ne ono što nas razlikuje i odvaja, želimo ih staviti na našu razinu; otkriti kao braću u našim naporima, kao sudionike zajedničkog teškog zemaljskog stanja. Svjesni smo potrebe prisutnosti Božje milosti na putu svetosti, mudro potkrijepljene Pascalovom izrekom: „Da bi neki čovjek postao svecem bezuvjetno je potrebno djelovanje Božje milosti; tko u to sumnja ne zna ni što je svetac ni što je čovjek”.
Svetost, dakle, ostaje nadnaravna stvarnost koja se ne rješava čisto ljudskim naporima, niti naturalističkim usavršavanjem. Ona ima svoj izvor u Bogu, Kristovom Duhu, koji razlijeva ljubav u srca vjernika (usp. Rim 5, 5). To je stvarnost koja se ne može svesti na čisto ljudsko usavršavanje. Put i dinamizam svetosti jasno pokazuju da je polazišna točka uvijek sam Bog, Sveti. Glavni Božji atribut je, naime, upravo svetost, i onda kada se oslanja na pravednost, ljubav, milosrđe. Da bi opisala Božju narav Biblija se ne utječe toliko kategoriji „savršenstva”, koliko više „svetosti” i „milosrđu”. Zakon svetosti u Starome savezu (Lev 17 – 26) zahtijevao je svetost upravo stoga jer je Bog svet.
Sveci, naprotiv, nisu bili izvanredni likovi, već milosrdne i mudre osobe (usp. Pnz 33, 3; 1 Kr 2, 9; Ps 30, 5), koje su željele ostati vjerne Bogu i njegovom zakonu, i koje su živjele u očekivanju Dana Gospodnjeg, kada će on izliti duha posvećenja, svoga Duha Svetoga na svako tijelo da bi ga posvetio (Jl 3, 1-5). Poslanica Hebrejima govori o svecima kao o „velikom oblaku svjedoka” (Heb 12, 1), i u taj veliki broj uključuje i patrijarhe, suce, kraljeve, proroke. Prema Pavlovim spisima ono što je jednom bilo dopušteno samo nekima, sada je dopušteno svima: svi članovi zajednice se zovu „sveti i izabrani”, kao što se može zaključiti iz uvoda u poslanice. Sama Crkva je shvaćena kao zajednica svetih, dionicom općinstva svetih, communio sanctorum.
Samo je Bog onaj koji posvećuje. Bog u Isusu Kristu. Isus Krist je Svetac Božji, odbačen od ljudi, umro na križu radi našega posvećenja, da bi nam ponovno bio darovan u uskrsnuću: Krist je naše posvećenje (usp. 1 Kor 1, 30), njegov Duh Sveti nas posvećuje (2 Sol 2, 13; 1 Pt 2, 2). Konačno, svetost označava stanje pripadnosti i posvećenja Bogu, u kojem je čovjek, kao dionik Duha Svetoga i član Crkve, pozvan na sveto štovanje i žrtvu – u Kristu. Dakle, ne postoji nikakvo samoposvećenje čovjeka: nikakvo posvećenje čovjeka samim sobom, već samo nezasluženom milošću Božjom u Isusu Kristu posredovanjem njegovog Svetog Duha. Posvećenje je čisti Božji dar, no ono zahtijeva neprestanu čovjekovu pažnju. Nakon prepuštanja u vjeri Bogu, koji opravdava i posvećuje, slijedi poslušnost ispunjena ljubavlju prema Božjim zakonima. Etičko posvećenje se ostvaruje dobrim djelima koje Bog u svojoj milosti dopušta da ih učinimo (2 Kor 9, 8; Ef 2, 10; Fil 2, 12-16), dobra djela su plod Duha Svetoga (Gal 5, 22). Mi smo suradnici Božji (1 Kor 3, 9).

Bog ne zapostavlja nikoga

Put svetosti je dostupan svima. Opći poziv na svetost na osobiti način je promicao II. vatikanski koncil: „Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Da postignu tu savršenost, neka vjernici upotrebljavaju sile primljene po mjeri po kojoj ih je Krist darovao, da – slijedeći njegov primjer i postavši sličan njegovoj slici, u svemu slušajući Očevu volju – svom se dušom posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će svetost Božjega Naroda dati obilate plodove, kako u povijesti Crkve što izvrsno dokazuju životi tolikih svetaca” (LG 40).
Koncilski tekst vrlo prigodno naznačuje da je svetost jedna, iako je razvijana u različitim vrstama života i različitim dužnostima. „Svi će se dakle vjernici u svojim životnim prilikama, dužnostima i okolnostima i pomoću svih tih stvari svaki dan sve više posvećivati, ako sve s vjerom primaju iz ruke nebeskoga Oca i surađuju s Božjom voljom, očitujući svima u samoj vremenitoj službi ljubav kojom je Bog ljubio svijet” (LG 41).
Na istom tragu općeg poziva na svetost nalazi se i apostolska pobudnica Tertio millenio ineunte, koja tvrdi da je dar objektivne svetosti ponuđen svakom kršteniku, te da taj isti dar s vremenom prelazi i u zadatak, koji mora upravljati cjelokupnim kršćanskim životom. Zadaća postati svetima ne odnosi se samo na neke kršćane: svi vjernici bilo kojeg staleža i stupnja su pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav (LG 40). Ako je krštenje, ucjepljenje u Krista i silazak Kristovog Duha, istinski ulazak u Božju svetost bilo bi proturječno zadovoljiti se osrednjim životom, utemeljenim na minimalističkoj etici i površnoj pobožnosti. Pitati katekumena: „Želiš li primiti kršenje?”, znači istovremeno ga pitati „Želiš li postati svet?”, tj. ponuditi radikalnost Govora na gori: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48). Putovi svetosti su višestruki i prilagođeni pozivu svakog pojedinca. Putovi svetosti su osobni, i zahtijevaju istinsku i vlastitu pedagogiju svetosti koja je sposobna prilagoditi se ritmu pojedine osobe. Ona mora integrirati bogatstva prijedloga koji se odnosi na sve, s tradicionalnim oblicima osobne i grupne pomoći, s novijim oblicima ponuđenim u udrugama i pokretima priznatima od Crkve (Tertio millenio ineunte 30-32).

Otvoriti oči i vidjeti

Postoji rasprostranjena i proširena svetost, sadašnja i djelatna u diskretnom i tihom svjedočenju kršćana koji žive u obitelji, u školi, na poslu, društvenom životu, možda nikada službeno priznata, no ne zbog toga manje Bogu ugodna ili manje djelatna unutar Crkve i u svijetu. S obzirom na ovo, ne može proći neprimijećeno činjenica da je Benedikt XVI., na Svjetskom danu mladih, predstavio mladima veliku povorku svetaca, nazivajući ih „istinskim obnoviteljima povijesti, u kojima se otkriva bogatstvo evanđelja”. Spomenuo je Benedikta iz Nursije, Franju Asiškog, Tereziju Avilsku, Ignacija Loyolu, Karla Boromejskog, Maksimilijana Kolbea, Edith Stein, Terezu iz Kalkute, Oca Pija, tj. samo svjedoke redovničkog života, a ne one iz laičkog staleža. Očito je gore navedeni popis sam po sebi vrlo indikativan. Nije točno da profesionalci u svetosti rastu samo na obroncima crkvenih institucija, a amateri te iste samo u svjetovnim. Nijedan kršćanin, a ne samo nijedan redovnik, ne može se izuzeti od poziva na svetost, ne može se proglasiti odsutnim, ne može iskriviti ili usporiti put prema sveopćoj svetosti, svojim neodlučnostima ili ustupcima. Nažalost, istoga dana u kojem je Benedikt XVI. u Kölnu mnoštvo mladih poticao na svetost, Osservatore Romano je objavio vijest o otpuštanju jednog svećenika u biskupiji Santiago u Argentini. Još jednom je Kristova Crkva otkrila činjenicu da je čine sveci i grešnici, da je „mreža s dobrom i lošom ribom, polje pšenice u kojoj raste i kukolj”, prema evanđeoskoj slici o kojoj je govorio Papa. Ranama Crkve iz minulih stoljeća pridružuju se druge rane naše mučne sadašnjosti. Sve to nam govori da svetost i grijeh ne poznaju druge zapreke ako ne one zapreke ljudske zajednice, tog istog čovječanstva, na temelju kojeg će svetim postati onaj kršćanin kojeg nije Crkva proglasila takvim, već onaj koji je svojom živom vjerom i svjedočenjem djelotvorne ljubavi Crkvu proglasio svetom.

Iskustvo sreće

Sveci herojskih kreposti, i sveci služenja siromašnima, bolesnima, beznadnima svih vremena i svih situacija: svi daju potvrdu svojim slobodnim glasom u kojem nema sebičnih interesa. Gandhi je, rijetkim poštenjem, izrekao: „Bilo bi potrebno razumjeti zašto je kršćanstvo ‘proizvelo’ toliko mnogo ljudi koji su ljubili siromašne, osobito gubavce”. Odgovor je samo jedan, odgovor je poruka Uskrsa: sve ovo je moguće jer je Krist uskrsnuo!
O, kakve li velike radosti za sve nas ako, poput Petra i Ivana, budemo danas trčali potvrditi snagu svoje vjere u Krista! O, kakvo li nas veliko iznenađenje očekuje: grob je prazan! O, kako je život velika i lijepa avantura: vrijeme je da posijemo sjeme Uskrsnuća i pustimo ga da dozrijeva na suncu Ljubavi.
Mi danas znamo da čovječanstvo ima svoju svrhu, ima cilj, ima obećanu zemlju: Uskrsnuće! A ovaj cilj ima svoj put, jedan jedini put: a put je Krist, život proživljen kao ljubav u službi bližnjega, ljubav koja oprašta onima koji su nas uvrijedili, ljubav koja je milosrdna prema svima, bez razlike: s Kristom i po Kristu!
Dragi prijatelji, toliko vedrine i mira koji razoružava ne pozivaju nas samo da vjerujemo u nebo, već da postanemo dionici neba! Moja uskrsna poruka je u želji da svi vi uzmognete biti svjedoci i vjerni donositelji ove nebeske radosti svim ljudima u Domovini.

Želim vam sretan ovakav Uskrs!
Jer Sretan Uskrs je samo Sveti Uskrs!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH