Poštovani pripadnici naše Vojne biskupije u domovini i u inozemstvu, draga moja braćo i sestre!
Slavimo Uskrs u jubilarnoj godini, o 10. obljetnici osnutka našega Vojnog ordinarijata. U svjetlu Božjega zahvata u povijesti spasenja trudimo se sagledati što je Bog nama povjerio da po suradnji s njim ostvarimo za dobro naših bližnjih. Razmišljamo i o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim (v. Prop 3,10). Djelo spasenja koje je nebeski Otac izveo po svome Sinu Isusu Kristu koji je postao poslušan do smrti, u sili Duha Svetoga pokazuje nam kako ćemo ostvariti Božje djelo i Krista učiniti prisutnim u svijetu u kojem živimo, tako da naša svjetlost svijetli pred ljudima da vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima (v. Mt 5,16). Krist je, odlazeći s ovoga svijeta, zadaću koju mu je dao Otac prenio na one koji su povjerovali u njega, davši im i jamstvo da će trajno biti s njima: Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas… Idite po svem svijetu propovijedajte Evanđelje – Radosnu vijest – svakom stvorenju. Tko povjeruje i pokrsti se, spasiti će se… I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (v. Mt 28,16-20; Mk 16,14-18; Lk 24,36-49; Iv 20,19-23; Dj 1,6-8).

1. Bog je u povijesti spasenja uvijek računao s konkretnim čovjekom. Kod stvaranja čovjeka, Adama poziva na suradnju u poboljšanju svijeta jer je htio čovjeka suradnika koji nesavršeni svijet usavršuje. Dijalog između Boga i čovjeka bio je znak uvažavanja, međusobnog prihvaćanja i prijateljstva, koje se preko čovjeka prenosi i na čitavu prirodu. Sklad s Bogom znači sklad sa savješću, a on stvara sklad među ljudima i sklad u prirodi. Poslije čovjekovog pada “Bog, bogat milosrđem” najprije Nou, zatim Abrahama, Mojsija, pa proroke ponovno poziva na dijalog. Zapravo, poziva čovjeka da prihvati njegov način razmišljanja da bi se uspostavio sklad izgubljen Adamovim odbacivanjem Boga. Proroci naglašavaju istinu, koja se neprestano provlači kroz Stari zavjet: Zlo započinje onda kad čovjek napušta Boga i iznevjeri se Savezu. Bog ga tada ne kažnjava, nego čovjek, jer je po svojoj biti “ukorijenjen u Bogu”, bez Boga ne može živjeti i zato luta izgnanstvima dok ne postane svjestan gdje je početak njegova dobra i uzrok njegova zla. Svaki put kada pravednici Staroga zavjeta prihvate put Jahvin i upućuju ljude da idu njime, to postaje blagoslov za narod i domovinu. Tako se Izabrani narod postupno pripremao za onaj središnji događaj ljudske povijesti koji će se dogoditi u Utjelovljenju. Bog, koji nekoć više puta i na više načina govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (v. Heb 1,1-2).

2. Da bi se ostvario taj središnji događaj ljudske povijesti Bogu je trebao čovjek suradnik. Gledajući šire razvoj zbivanja, uočavamo da mnogi nisu ni znali da surađuju s Gospodinom. Tako je car August odredio popis stanovništva pa se ispunilo Mihejevo proroštvo o Rođenju u Betlehemu (usp. Mih 5,1). Nisu li rimski carevi, osvajajući svijet Europe i Mediterana te gradeći brze ceste, zapravo pospješili širenje Kristove Crkve? Veliki svećenik je zapravo nesvjesno i možda s mržnjom izgovorio istinu Kristovog sveotkupljenja – “bolje da jedan čovjek umre za narod”, a ta je riječ postala istinom od koje Crkva živi i u kojoj shvaća svoje poslanje svim narodima i u svim vremenima. Nije li i punina vremena bila određena upravo trenutkom u kojem se Radosna vijest mogla optimalno proširiti “po svem svijetu”?
Ipak, osim mnogih koji su nesvjesno pomagali ostvarenje utjelovljenja Sina Božjega i početak Otkupljenja, Bog je htio i aktivan pristanak onih koji će na najbliskiji način surađivati u tome njegovu djelu. Djevica Marija, po čijem prihvaćanju Riječ tijelom postade i nastani se među nama; pravedni Josip, muž njezin; apostoli, sa svim svojim slabostima i nedostatcima; obraćeni progonitelj Crkve Savao, i toliki drugi, svatko na svoj način unosi sebe u to djelo Otkupljenja i postaje “posuda izabrana” za pronošenje Radosne vijesti. Očito je da Bog doista računa s čovjekom u ostvarenju svoje zamisli spasenja i da mu u tom redu spasenja treba svaki čovjek.

3. I hrvatski je narod, dolaskom na obale Jadrana, veoma brzo došao u dodir s kršćanstvom. Danas smo zahvalni Bogu za one prve susrete koji su se dogodili između Hrvata i Svete Stolice. “Došavši ovamo, oni su ubrzo, još od VII. stoljeća prihvatili Kristovu vjeru i rimskog biskupa kao njegovog namjesnika postavši i ostavši za trajna vremena sastavnim dijelom izgradnje i obrane zapadne kršćanske uljudbe… Pravi smisao ove činjenice može se dokučiti tek kada se ima na umu da je povijest hrvatskog naroda, zbog geopolitičkog položaja, na razlučnici različitih civilizacija i imperijalnih presizanja, sve do sada, bila teška i tegobna borba za opstanak… Povijesno je veoma znakovito svjedočenje cara Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati sklopili sporazum s papom Agatonom g. 679. da neće napadati druge narode. Svoje prvo međunarodno priznanje – po tada uobičajenom shvaćanju – Hrvatska je zadobila od… pape Ivana VIII. koji 7. lipnja 879. piše knezu Branimiru…” (iz pozdravnog govora predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana prigodom dolaska Sv. Oca Ivana Pavla II. u Hrvatsku, 10. rujna 1994.).
Koja je suradnja toga hrvatskog čovjeka s Crkvom i Gospodinom ovdje bila potrebna da se očuva naša samobitnost na ovim burnim prostranstvima! Koliko nas je stajalo to naše “predziđe kršćanstva”! Pa ipak, Hrvat je znao da je njegova žrtva za drugog, žrtva za Krista. Premda često ne samo da nismo za to dobivali nikakvu zahvalnost, nego je bilo suprotno. Stoga je i pjesnik ban-pučanin uskliknuo: “Nit bi zato barbarim ve zvali, što vi mroste dok su oni spali!” (I. Mažuranić). Zatim, zar nije nama Hrvatima dar Božje providnosti da je na Petrovu stolicu 1978. godine došao krakovski nadbiskup Karol Wojtyla? Čovjek koji je itekako dobro poznavao sve opasnosti bezbožnih ideologija nacizma i komunizma te razumio svu istinu povijesne patnje hrvatskoga naroda. Morat će još mnogo vremena proći da Hrvati shvate svu važnost toga velikoga Pape, koji je tako često znao reći: “Dragi moji Hrvati!” a za svoje 100. putovanje izabrao upravo Hrvatsku. Ali i to je bio oblik suradnje s Gospodinom, uza sve naše slabosti i svu našu grješnost. Jer i na nama se ostvarivala ona biblijska zakonitost da grijeh donosi zlo narodu koji, udaljujući se od zavjeta svoga krštenja, ostavlja izvor vode žive i kopa sebi kladence u kojima voda nije za piće. Pa premda nas je sudbina raspršila svuda po svijetu, ipak smo u povezanosti s Crkvom sačuvali svoje korijene i svoj bitak. Čvrsta veza s Kristom učinila je da smo 14 stoljeća preživjeli unatoč brojnim kalvarijama.

4. I naša najnovija povijest, povjesnica naše samobitnosti i želje za slobodom, pokazuje istinu da kada se udružimo s Gospodinom i našom Nebeskom Majkom, nema te snage koja nas može slomiti. Mnogi tzv. veliki smatrali su da smo borbom za neovisnost ušli u avanturu bez povratka i da ćemo brzo slomiti vrat u sudaru s jakim agresorom. A Hrvati su tada uzeli krunicu u ruke i počeli moliti za branitelje, za one koji su na vlasti, za sve koji su spremni poput Krista izložiti svoje živote za dobro čovjeka. Krunica se molila doista svugdje. Bila je znak prepoznavanja i znak osobnog identiteta. Nisu li upravo branitelji odgojeni u duhu Kristove spremnosti na žrtvu prvi krenuli u obranu Domovine i učinili sve da se ne dogode novi Vukovari, Škabrnje, Voćini…? Zar se upravo u toj spremnosti ne prepoznaje onaj kršćanski duh sebedarja po kojem postajemo tako blizi Kristu Gospodinu? Lijepo je rekao jedan branitelj: “Bili smo u situaciji Davida i Golijata, i Gospodin je ponovno posramio Golijata a osnažio Davida.” Što bi se bilo dogodilo u Hrvatskoj da nije bilo takvih suradnika Božjih?
Jasno, oni koji svu moć stavljaju u ljudsku snagu nikada to neće moći razumjeti. Zato se svijet i sada čudi. Možda su pomršeni i nečiji računi jer Hrvatska je danas stvarnost s kojom treba računati i koju valja i na međunarodnoj pozornici uvažavati. Očito je da je to Božje djelo, kako je često znao reći svete uspomene kardinal Kuharić. Svesilni nam je i u naše dane po svojim suradnicima učinio velika djela. Samo ih vjerom treba vidjeti i u zahvalnosti prihvatiti kao mogućnost daljnje suradnje s Gospodinom. U tim vremenima naši vojnici nisu mogli bez duhovne skrbi. Mnogi su svećenici išli na prvu crtu sa svojim vjernicima, uvjereni da im je mjesto ondje gdje je njihov narod, gdje su ljudi koji su spremni na žrtvu. Mnogi svećenici zapravo nisu ni znali što sve trebaju činiti na prvoj crti bojišnice, jer nisu imali mogućnosti proći “pastoralnu ratnu obuku”. Ali znali su da sama njihova nazočnost i raspoloživost za podjelu sakramenata braniteljima znači prisutnost Boga među njima. Jedan visoki dužnosnik HV u Domovinskom ratu znao je reći: “Ondje gdje među braniteljima imamo svećenika tu nemamo problema.”

5. Istodobno su odgovorni za hrvatski narod bili svjesni da je potrebno urediti pravne odnose sa Sv. Stolicom. Poslije priznanja Republike Hrvatske veoma brzo su uspostavljeni diplomatski odnosi između hrvatske države i Svete stolice te otvorena nuncijatura u Hrvatskoj i veleposlanstvo u Vatikanu. U tom vremenu vode se pregovori o ugovorima kojima će se urediti što bolji odnosi između ova dva međunarodno priznata pravna subjekta. Među prvim ugovorima je i onaj koji uređuje dušobrižništvo u Hrvatskoj vojsci i policiji, potpisan 19. prosinca 1996. godine. Prihvaćen u Saboru postaje dokument po kojem se može djelovati. I doista, 25. travnja 1997. godine Sv. Otac Ivan Pavao II. osniva Vojni ordinarijat u RH dekretom Qui Successimus Zbora za biskupe. Dopisom Apostolske nuncijature u Hrvatskoj od 20. ožujka 1998. obaviješten je mons. Juraj Jezerinac da od 7. ožujka te godine više ne nosi naslov naslovnog biskupa Strumice nego “Vescovo Ordinario Militare per la Croazia”, a dekretom Omnium Ecclesiarum sollicitudine Zbora za biskupe, od 22. rujna 1998. godine, odobren je Statut Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Istovremeno je Vojni ordinarijat prikazao Zboru za biskupe Pravilnik o ustrojstvu i djelovanju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj koji je potpisan u Zagrebu 3. prosinca 1998. od predsjednika HBK i ministara obrane i unutarnjih poslova.
Prve vojne kapelanije osnovane su, ne bez razloga, upravo na godišnjicu smrti tada Sluge Božjega a sada Blaženoga Alojzija Stepinca 1998. godine. Svjesni odgovornosti za dio Crkve u našem narodu koji se zove Vojna biskupija, nastojali smo duhovnu skrb prilagoditi posebnim okolnostima života (v. SMC) naših vjernika i usmjeriti pastoral na poseban način. Sada je trenutak da se osvrnemo na tu posebnost našega pastoralnog rada te se u novim okolnostima suočimo sa zahtjevnošću i poslanjem koje stavlja pred nas Uskrsli: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15).

6. I Hrvatska je vojska danas u novim okolnostima. Izašla je iz rata kao pobjednička i osnovna joj je zadaća u poratnom vremenu bila da se preustroji u mirnodopsku suvremenu silu s novim zadaćama u skladu s prilikama i zahtjevima svijeta u globalizacijskim procesima. Ipak, sve posljedice ratnog stanja još uvijek djeluju na hrvatske vojnike. Svakodnevne životne okolnosti, s vidljivim tragovima još iz vremena agresivnog komunističkog ateizma, poseban su izazov za sve nas u oružanim snagama Republike Hrvatske.
U društvenom pak pogledu nalazimo se u situaciji kada “diktatura liberalizma” kroz medije i te kako nastoji ući u sve pore ljudskog življenja. Kršćanska načela proglašavaju se nazadnima. Potiču se slavlja s kršćanskim predznacima, ali sa sasvim novim sadržajima. Tako se Božić lišava obilježja kršćanskog obiteljskog blagdana i pretvara u potrošački praznik, a Uskrs dobiva oznake folklora bez bitnog sadržaja. Praktični materijalizam kroz “tranziciju” želi uzeti prvenstvo kršćanskoj tradiciji. Sve to pokušava oblikovati ljude i u Hrvatskoj vojsci i policiji te stvoriti “novog čovjeka”, koji svoj život ne bi temeljio na kršćanskim načelima.
Za sve nas u Vojnom ordinarijatu to su poticaji za drugačiji pastoralni pristup ljudima koji su u posebnim okolnostima života. Imajući na umu sve te posebnosti vremena u kojem živimo, pokušavamo raditi novim metodama ili osvježiti staru praksu. Svakom pojedincu pristupa se kao osobi kojoj treba navijestiti Isusa Krista. Da bismo to ostvarili koristimo specifične oblike rada te s manjim grupama prakticiramo nekoliko mogućnosti. U tome smo, kao naglašeno vrijedne i korisne posebnosti, već profilirali duhovne vježbe, “bračne vikende” kateheze i hodočašća (regionalna, nacionalna i međunarodna). Svjesni smo da se, u vremenu u kojem živimo, svaki naš vojnik, general, admiral, časnik i dočasnik te policajac, samo izgrađenom osobnom vjerom može djelatno uključiti u vjeru zajednice Crkve te ostati postojan pred najezdom liberalizma i praktičnog materijalizma koji brzo uništavaju vjerničku ljepotu koja je stoljećima bila vidljiva u našim katoličkim zajednicama. Zato se, gledajući također u budućnost, pitamo ne samo što možemo dobiti od velike “europske obitelji”, nego što možemo ponuditi toj novoj zajednici koja se formira, poglavito ako ona zanemaruje kršćanske vrednote. Zajednicu europskih naroda i država doživljavamo kao veliko zajedništvo za “stolom”, na koji će svi donijeti od svojih duhovnih i materijalnih bogatstava te tako obogaćivati i oplemenjivati jedni druge. Vojni ordinarijat je crkvena ustanova, koja je dana za duhovnu pomoć vojsci i redarstvenim službama. Poštujući autonomiju i Ministarstava i Vojnog ordinarijata nastojali smo stvoriti “dvostruku liniju zapovijedanja” kako bi obje strane mogle djelovati neometano i potpomažući jedna drugu. U svemu tome zahvalni smo Bogu što nam najodgovorniji u Ministarstvima te u Glavnom stožeru i policiji daju poticaj da ustrajemo.

7. Stoga smo sada, deset godina nakon osnutka Vojnog ordinarijata, zahvalni Gospodinu za sve što smo u suradnji s Njime mogli ostvariti. Smatram vrijednim iz našega desetljeća ovdje istaknuti nekoliko posebnih nadnevaka: 22. rujna 1998. godine Sveta Stolica potvrđuje Statut Vojnog ordinarijata u RH; 3. prosinca 1998. potpisan je Pravilnik Vojnog ordinarijata, a 4. prosinca iste godine potpisan je Ustroj Vojnog ordinarijata za MORH; 23. travnja 1999. blagoslovljen je kamen ugaoni zgrade Vojnog ordinarijata i u nj postavljena svečana povelja; 8. rujna 1999. ministar obrane donosi odluku o osamostaljenju Vojnog ordinarijata i uključenju u Kabinet ministra obrane; 3. prosinca 1999. potpisan je Ustroj Vojnog ordinarijata za MUP; 27. ožujka 2000. godine Sveta Stolica određuje da je Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta zaštitnica Vojne biskupije i da se slavi kao svetkovina na čitavom području Vojnog ordinarijata i to 5. kolovoza; 25. travnja 2002. proslavljena je 5. obljetnica Vojnog ordinarijata u RH; 5. kolovoza 2003. mons. Francesco Monterisi, tajnik Kongregacije za biskupe, blagoslovio je zgradu Vojnog ordinarijata na Ksaveru te nam je donio pismo Svetog Oca za tu prigodu; toga je dana otkriven i kip Svetoga Oca Ivana Pavla II u perivoju Vojnog ordinarijata; 10. lipnja 2004. blagoslovljena je kapela i posvećen oltar u zgradi Vojnog ordinarijata; 5. kolovoza 2006. u perivoju Vojnog ordinarijata otkriveni su spomenici Bl. Alojziju Stepincu i Franji kardinalu Kuhariću.

8. Zahvalni smo također svim dobrim ljudima za trud i ulaganje svojih života u ostvarenje hrvatske slobode, ali i za pomoć u zaživljavanju duhovne skrbi za naše vojnike i policajce. To su u prvom redu naši branitelji, koji su žrtvovali svoje živote za našu Domovinu. Tu su i dva velikana naše novije povijesti, koji su svaki na svoj način u Hrvatskoj označili kraj XX. stoljeća – dva imenjaka: Franjo predsjednik Tuđman i Franjo kardinal Kuharić. Prigodom mojega posjeta, zajedno s generalnim vikarom, predsjedniku Tuđmanu 1. listopada 1999. godine, predsjednik je pred nama očitovao radost zbog rada Vojnog ordinarijata i htijući nam posvijestiti da veliko djelo činimo rekao je da nastavimo tako dalje. A kardinal Kuharić se sve do smrti vrlo često zanimao za naš rad i poticao da ustrajemo. Njegov osjećaj za potrebe Vojne biskupije bio je prisutan i kroz pomoć u dobivanju osoblja za Vojni ordinarijat. Zahvalni smo u ovom trenutku također svim ministrima obrane i unutarnjih poslova, svim načelnicima GS OS RH i ravnateljima policije, svim visokim dužnosnicima ministarstava, svim generalima i načelnicima policijskih uprava, svim časnicima i dočasnicima vojske i policije, svim vojnicima i policajcima te državnim službenicima, za prihvaćanje, suradnju, poticaj i naklonost. Kao biskup dugujem veliku hvalu također svim biskupima i provincijalima, koji su nam susretljivo dali na raspolaganje svoje svećenike, a svim svećenicima i djelatnicima Vojnog ordinarijata, bivšima i sadašnjima, zahvaljujem za radost suradnje.

9. I dok tako sa zahvalnošću gledamo u prošlost, u proteklih naših 10 godina, pitamo se što Gospodin stavlja pred nas u budućem vremenu. Jedno znadem, draga moja braćo i sestre, a to je da smo svi pozvani na suradnju s Uskrslim Gospodinom. Njegovo je uskrsnuće početak i smisao svih naših nastojanja te u njegovu uskrsnuću nalazimo opravdanje cjelokupnog našeg djelovanja. Sve vas zato pozivam da, otvoreni Božjoj riječi, zajedno osluškujemo što Gospodin od nas očekuje. Pokušajmo poput apostola Pavla u sebi nositi onaj sveti nemir – “jao meni ako ne propovijedam Evanđelje”. Svi smo mi poslani, svatko na svoj način. Svi smo pozvani svjedočiti dobro koje nam je Gospodin učinio. Naša Vojna biskupija postala je po svome radu prepoznatljiva i u Domovini i u svijetu. To se moglo dogoditi isključivo zahvaljujući radu svih vas koji pripadate Vojnoj biskupiji. Upravo zato pozivam sve da još više produbljujemo Božju riječ koja nam se obilato lomi u nedjeljnoj euharistiji. Neka sv. Misa svake nedjelje bude naš susret s Kristom i s braćom, neka svaki tjedan ima svoj početak i svoj kraj u našem nedjeljnom okupljanju oko Krista.
Također vam preporučujem već spomenute duhovne aktivnosti po kojima je Vojni ordinarijat u RH prepoznatljiv. Duhovne vježbe, “bračni vikendi”, kateheze i hodočašća pomoći će vam da otkrijete dobrotu Boga spasitelja ljudi, a u isto vrijeme zbližit će vas međusobno. Budimo svi najčvršća karika, koja će danas povezivati našu prošlost s kršćanskom zrelom budućnošću, da tako ispunimo zadaću na koju nas Gospodin poziva u ostvarenju boljeg, ljudskijeg i kršćanskijeg svijeta, a poglavito našega naroda i svih građana naše države.

10. Neka nas Uskrsli Krist, čiji blagdan Uskrsnuća slavimo u ovoj jubilarnoj godini naše Vojne biskupije, prosvjetli da shvatimo i prihvatimo činjenicu da On bez nas ne može spasiti svijet. To će za nas biti još veći izazov da svoje krštenje živimo dostojanstveni, isto onako kako smo se znali izložiti za slobodu i svako dobro naše Domovine. Kao što je poslao učenike u svijet da propovijedaju i svjedoče za Njega uskrslog, isto tako danas šalje i nas da u novom desetljeću novim naraštajima koji dolaze upravo mi budemo svjedoci njegove dobrote i ljubavi koju nam je iskazao po Crkvi.
S tim mislima i željama, sve Vas, dragi vjernici, nosim u srcu, vas gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici te članovi obitelji naših poginulih branitelja, želeći da po Kristovu uskrsnuću još više spoznate svu radost služenja Crkvi u našoj Vojnoj biskupiji i da se po svima nama Krist proslavi u svijetu.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Aleluja!

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij

U Zagrebu, na petu obljetnicu smrti Franje kardinala Kuharića, 11. ožujka 2007.