Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron. (Heb 5, 1-4)

Draga braćo u svećeništvu, dragi moji vjernici, pripadnici vojno-redarstvene biskupije u RH. Sveti otac Benedikt XVI. prošle je godine na svetkovinu Srca Isusova na 150. obljetnicu smrti svetog arškog župnika Ivana Marija Vianneya otvorio Svećeničku godinu pod geslom njegovih riječi: “Svećeništvo je ljubav Isusova Srca”, koja će trajati do iste svetkovine ove godine. Upravo to me potaklo da vam se u ovoj korizmi obratim pismom u kojem želim naglasiti povezanost svećenika s Bogom i čovjekom i naglasiti da nema svećeništva bez susreta čovjeka s Bogom po pozivu, ali također ni bez spremnosti čovjeka da prihvati taj poziv. Po tome, svećenik osnažen Kristovim jedincatim svećeništvom po sakramentu reda dobiva zadaću da naviješta u Crkvi, vodi i posvećuje Božji narod te da po svom pripadanju ministerijalnom (službeničkom) svećeništvu vrši službu danu od Crkve za Crkvu. Uloga svećeništva u odnosu na laike je ministerijalna te laici zajedno sa svećenicima čine Kristovu Crkvu. Papa Benedikt XVI. govoreći o Isusovu čudu umnažanja kruhova kaže: “Kako u ovoj Svećeničkoj godini ne spomenuti da se na poseban način mi svećenici možemo prepoznati u ovom Ivanovom tekstu, stavljajući se u ulogu apostola, tamo gdje oni kažu: Gdje da nađemo kruha za sav ovaj narod? I čitajući o onom bezimenom dječaku koji ima pet ječmenih hljebova i dvije ribe, i nama dođe da spontano kažemo: Ali što je to za toliko mnoštvo? Drugim riječima: tko sam ja? Kako mogu, sa svojim ograničenostima, pomoći Isusu u njegovu poslanju? Odgovor daje Gospodin: upravo stavljajući u njegove “svete i časne” ruke to malo što jesu, svećenici postaju sredstvo spasenja za mnoge, za sve!”
U redovitom redu spasenja svećeništvo predviđa i ljudsku i kršćansku zrelost koja se redovito ostvaruje po odgoju u obitelji i u odgojnim zavodima. Upravo zato u svećeništvu uočavamo onu istu dvostrukost, ljudsku i božansku, koju će naglasiti i pisac poslanice Hebrejima kada naglašava da se svećenik uzima od ljudi i postavlja za ljude. Ovo “uzimanje od ljudi” događa se u izrečenoj suradnji u kojoj čovjek pripravlja plodnu zemlju za sjeme Božje Riječi da bi donijela stostruki plod . Upravo zato u ovim korizmenim danima pozivam sve vas, i svećenike i naše vjernike, da razmišljamo o velikom daru kojeg nam je Krist ostavio na Posljednjoj večeri predavši nam uz svećeništvo Euharistiju i zapovijed ljubavi. Htio bih da shvatimo da je svećeništvo, i u našoj vojnoj biskupiji, dar od Boga, po čovjeku za čovjeka, i da smo svi zajedno, kao pripadnici Crkve, odgovorni za taj dar.
O brizi za svećenička zvanja govori nam i Statut Vojnog ordinarijata kada naglašava: “Vojni će ordinarij za odgoj budućih svećenika Vojnoga ordinarijata voditi duhovnu i materijalnu skrb i koristit će se jednim od sjemeništa koja postoje u zemlji. U tome će mu pomagati vojni kapelani, koji su također dužni brinuti se o svećeničkom pomlatku Vojnoga ordinarijata.” Možemo ovu obvezu prenijeti na čitavu našu biskupiju koja po vjeri u Krista nosi odgovornost zajedno sa svojim pastirima za budućnost Vojnog ordinarijata, pa prema tome i svećenike koji će imati poslanje u našoj biskupiji.
U ovom pismu želim vam progovoriti najprije o veličini Arškog župnika čija je 150. obljetnica rođenja za nebo bila poticaj Svetom Ocu za proglašenje Svećeničke godine, a zatim vam želim uputiti razmišljanje kako je Isus postupno pripravljao apostole za svećeništvo i kako ih uvodi u školu života za poslanje koje im je namijenio te o svećeniku u odnosu prema Bogu, u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema čovjeku kome je poslan, u odnosu prema vjerniku i konačno o svećeniku kao sakramentu Božje prisutnosti među ljudima.

1. Arški župnik, izazov vremenu.
Sveti Ivan Marija Vianney, arški župnik, rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije tako da je Ivan bio svjedok revolucije i njezine strahovlade. Ta revolucija, koja je uzela kršćanske vrednote kao svoje geslo: bratstvo, jednakost i slobodu, već je u svojem začetku zanijekala sadržaj tih vrednota gradeći svoju ideologiju na zločinima. “S razlogom je papa Wojtyła jednom rekao kako Crkva nikada ne smije dopustiti da joj ikakva ideologija ili politička struja iz ruku otme ‘zastavu pravednosti’, što je jedan od najvažnijih zahtjeva Evanđelja i središnja jezgra njegova društvenog nauka. (…) Ivan Pavao II. je ponovno usvojio – kao ‘po naravi kršćanski’ ideal – ona humanitarna načela koja su za sebe isključivo svojatali prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija. Na ovaj način, ponovno postavši integralnim dijelom kršćanskog nauka, ljudska su prava ponovno našla onaj jedinstven etički temelj koji omogućuje i jamči njihovu nedjeljivost i univerzalnost.” To je vrijeme kada zbog “ideala” revolucije mnoštvo nevinih ljudi završava pod giljotinom te i sami vođe revolucije ubijaju jedni druge služeći se zakonom jačega, a uništava se i kulturno nasljeđe. Izdaje se “zakon o sumnjivima”, koji predviđa da čovjek nema pravo na branitelja, nema pravo na pravnu zaštitu. Svatko može biti sumnjiv, i mora dokazati nevinost te da ispunjava građanske dužnosti. U isto vrijeme sud nije trebao dokazati krivicu. Rodbinske veze s krivima mogle su čovjeka učiniti sumnjivim. U tome se isticao Sangjust: “Ne treba samo kazniti krivce, nego i one pasivne prema republici, kome je svejedno – oni su krivi”. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri, i zato bezbožničkoj vlasti nisu položili prisegu na revolucionarni ustav, bili su ubijeni, a mnogi su morali pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, potajno su noću podučavale djecu u vjeronauku. Tako je bilo i s Ivanom. Ivan se je tajno ispovjedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju. U siromašnoj obitelji od šestero djece Ivan je spavao u štali, a bio je pastir triju ovaca i jedne magarice što je obitelj Vianney posjedovala. Kad su se prilike, proizašle iz Francuske revolucije, donekle smirile pobožni i učeni svećenik Balley, koji je pred revolucionarima bio pobjegao iz Pariza, došao je za župnika u Ivanovo susjedno selo Ecully. On je uzeo Ivana k sebi u župni dvor i spremao ga za svećenika. Želju svog srca Ivan je povjerio majci, otkrivši joj zašto želi postati svećenik: “Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša”. Majka je plakala od radosti, dok oca nije bilo jednostavno pridobiti da mu da dopuštenje. Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyonu. Vrijeme u kojem je Ivan doživljavao svoje ljudsko, kršćansko i svećeničko sazrijevanje je vrijeme “diktature racionalizma”.
Već u XVII. stoljeću u Francuskoj se rodio racionalizam ili prosvjetiteljstvo. Napredak prirodoslovnih znanosti u tim stoljećima ponukao je filozofe tog vremena da uspostave tvrdnju da će čovjek moći na sva bitna životna pitanja odgovoriti razumom te da se pomoću razuma može sve. Time se moraju zanemariti ostale vrednote ljudskog duha, a posebno nadnaravne. Racionalizam će biti poticaj Francuskoj revoluciji da ljudski um pretvori u božanstvo, okrene se protiv svih tradicionalnih vrijednosti, a na poseban način protiv utjecaja Katoličke crkve u društvu. U tom ozračju odgaja se i Ivan za svećeništvo te traži odgovore na mnoga pitanja u vremenu kada staro društvo nestaje, a nova sigurnost nije na obzorju. Težak je bio taj put sazrijevanja i formacije.
Uz velike teškoće 1815. godine konačno je zaređen za svećenika. “Sveti Arški župnik je uvijek iskazivao najveće štovanje prema primljenom daru. Govorio je: “O kako je svećeništvo veliko. To ćemo shvatiti tek na nebu… Kada bismo to shvatili ovdje na zemlji umrli bismo, ne od straha, već od ljubavi” (Abbé Monnin, Esprit du Curé d’Ars, str. 113.).” Sretnom mladom svećeniku sreća se povećala jer je imenovan kapelanom svojem dobročinitelju, župniku Balleyu. Tri godine kasnije Ivan je imenovan župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta jedan suvremenik svećenik je rekao da se osim po krštenju ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti”. Župnik Ivan Vianney vidjevši u kakvom je vjerskom stanju župa, svoj pastoralni rad usmjerio je molitvi, pokori, naviještenju Božje riječi, uvodeći nove modele naviještanja “plodnom pastoralnom kreativnošću” te slavljenju sakramenata, a posebno sakramenta pomirenja ili ispovijedi. “Središte čitava njegova života bila je dakle euharistija, koju je slavio s velikom ljubavlju, pobožnošću i štovanjem. Druga temeljna karakteristika toga izvanrednog svećeničkog lika bila je revna služba ispovijedanja.” Karakteristična je njegova molitva povezana s pokorom. Hranio se jedino krumpirom koji bi skuhao odjednom za cijeli tjedan. Teško se trapio dugom pokorom. Noću je satima molio pred Presvetim oltarskim sakramentom. Propovijedi su mu bile vrlo glasne i oštre. Na pučkim misijama u susjednim župama pomagao je kao ispovjednik. Mnoštvo svijeta počelo je dolaziti baš k njemu na ispovijed. Sve više ljudi iz cijele okolice je dolazilo u Ars da se ispovjedi kod svetog župnika. Bio je to ne samo običan svijet nego i ugledni klerici i visoko školovani ljudi. Mnoge sate i kasno u noć provodio je u ispovjedaonici. Čitao je ljudska srca i savjesti. Otkrivao je pokornicima prošlost i proricao budućnost. “On je u praksi sakramenta pokore prepoznavao logično i prirodno ispunjenje svećeničkog apostolata, u poslušnosti Kristovoj zapovijedi: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im”. Sveti Ivan Maria Vianney isticao se stoga kao vrsni i neumorni ispovjednik i duhovni učitelj. Nošen “istim duhovnim poletom” odlazio bi s oltara u ispovjedaonicu, gdje je boravio veliki dio dana, i nastojao je na svaki način, propovijeđu i uvjerljivim savjetom, pomoći župljanima da otkriju značenje i ljepotu sakramentalne pokore, ukazujući im na nju kao na duboki zahtjev euharistijske prisutnosti.” No, taj silan Ivanov uspjeh izazvao je zle ljude i Đavla. Đavao mu je noću bukom i štropotom oduzimao ionako kratak san. Zli su ga ljudi, kao suradnici Zloga, blatili najodvratnijim lažima. A najviše su ga boljele zavisti i neopravdane kritike koje su dolazile od strane klera, i ne samo nižeg klera. Radi svega toga upadao je i u krize i čak je odlučio i pokušao napustiti Ars. Veliko ohrabrenje i utjeha bio mu je karitativni rad koji je posebno bio izražen u “Kući providnosti”, nešto slično kao sirotište, kojeg je osnovao za siromašne i nezbrinute djevojčice. U tom domu dogodila su se i prva čudesa. Tako se je dogodilo čudo umnažanja brašna za kruh, kad župnik nije imao dovoljno novca za prehranu sve većeg broja djevojčica.
Glas o svetosti župnika Vianneya nadaleko se pronio, župa se duhovno preporodila, a mjesto Ars postalo je hodočasničko stjecište. Pokornički način života, naporno pastoralno djelovanje, mnoge nepravde koje su mu činjene – sve je to iscrpilo svetog svećenika i nakon 42 godine župničke službe u Arsu i 73 godine života umro je 4. kolovoza 1859. godine. Po zagovoru župnika Ivana Marije Vianneya događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1905., svetim 1925., a zaštitnikom župnika 1929. godine. Sahranjen je u crkvenoj lađi s natpisom na grobu: “Ovdje počiva Ivan Marija Krstitelj Vianney, župnik Arški.”
Nakon 45 godina tijelo mu je sačuvano neraspadnuto i postavljeno je u staklenom lijesu na oltaru u Crkvi, gdje se i danas nalazi. Tu svećenici rado prikazuju svete mise i preporučuju se svetom župniku. Ovaj veliki svetac nadahnjivao je i papu Ivana Pavla II. još za njegove rane svećeničke službe. “…Wojtyła, nadahnut velikim svecem Ivanom Marijom Vianneyem, nije imao ništa zajedničkoga s tradicionalnim klerikalnim svećenikom; on svećeništvo nije držao pripadnošću nekoj klasi, kasti, nego prisutnošću unutar naroda Božjega, u izravnu kontaktu s ljudima. Uglavnom, biti svećenik za njega je prvenstveno značilo biti ‘djelitelj’ Božjih otajstava. Stoga je sveta misa postala središtem njegova života, svakog njegovog dana.”

2. Isus je postupno pripravljao apostole za svećeništvo.
Novozavjetno svećeništvo temelji se na apostolstvu dvanaestorice koje je Isus pozvao, a oni su svojim odazivom ušli u školu Učitelja te bili s njime “sve vrijeme… počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet…” U njihovu pozivu i odazivu pa do postavljenja u svećeničku službu i poslanja prošlo je vrijeme formacije, pouke i obostranog osobnog prihvaćenja. Pozivi dvanaestorice su bili različiti, spontani, nepredvidivi i duboko osobni. Izazivali su nevjericu, odbijanje, strah od izazova, a onda prihvaćanje kao pokušaj. Od poziva i prihvaćanja do konačnog izbora koji još nije postavljanje nego ulazak u učiteljevu školu bilo je Isusovo promatranje, a onda cijelonoćna molitva uoči dana kada ih je izabrao. I taj izbor još nije konačno postavljenje. Ono će se ostvariti tek na Posljednjoj večeri poslije ustanove Euharistije. Isus već od samog početka pokazuje namjeru da djelo koje mu je dao Otac prenese na dvanaestoricu, a oni će ga nastaviti prenositi do kraja vremena. Pavao je svjestan tog poslanja pa će u poslanici Efežanima naglasiti “On i ‘dade’ jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi.”
Ova Pavlova svijest o poslanju ima svoj korijen u spoznaji poziva koji je upućen apostolima, ali koji je upućen i njemu pred Damaskom. Kada promatramo Isusov poziv pojedinim apostolima uočavamo koliko je taj poziv osoban, građen na posebnosti osobnosti pojedinog apostola, a u isto vrijeme zahtjevan i radikalan. Pogledajmo svjedočanstvo jednog od prvih učenika: “Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ – što znači: ‘Učitelju – gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete’. Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: ‘Našli smo Mesiju!’ – što znači ‘Krist – Pomazanik’. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: ‘Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!’ – što znači ‘Petar – Stijena’. Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: ‘Pođi za mnom!’ Filip je bio iz Betsaide, iz grada Andrijina i Petrova. Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta’. Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?’ Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi’. Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom’. Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!’ doda: ‘Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.”
Zanimljivo je primijetiti da će neke apostole Isus dva puta pozvati. “Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: ‘Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!’ Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.”
Kod Isusovog poziva nema predrasuda, on ne razmišlja po ljudsku. Neki su Isusovi suvremenici bili “opečaćeni” stigmom kolaboranta s okupatorima. Isus nije opterećen s time jer promatra svijet na svoj posebni način dajući šanse svakome da se osobno opredijeli. “Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: ‘Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim.” Dapače, i progonitelje Crkve spreman je prihvatiti kao svoje suradnike. Pavlov poziv iznenadit će mladu Crkvu u nastajanju. Ananijin prigovor “od mnogih sam čuo o tom čovjeku, koliko je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu” neće pokolebati Gospodina nego će tražiti od Ananije: “pođi, jer on mi je oruđe izabrano da ponese Ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove”.
Isus postupa kao pravi pedagog postupno uvodeći apostole u njihovo poslanje. Upućuje ih postupno u poslanje, kojeg će prihvatiti poslije njegovog odlaska na nebo, prateći ih u njihovim postupcima i dajući im naputke kako se je potrebno odnositi prema ljudima. Za početak, prije konačnog poslanja, šalje ih dva po dva u svaki grad i mjesto gdje sam namjerava doći te ih upućuje u način ophođenja prema ljudima. Šalje ih najprije među sunarodnjake “k izgubljenim ovcama doma Izraelova!” Govori im o važnosti brige za čovjeka i to malog čovjeka koji je spreman prihvatiti istinu o njemu. “Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!” Hoće da imaju povjerenje u njega jer on će biti s njima “ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojas, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje”. Učenici će donositi radosnu vijest utjelovljenja i blizine kraljevstva Božjeg “ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu.”
Isus ne želi apostolima skrivati što ih čeka. On je otvoren za dobro – prihvaćanje, ali i za zlo – odbijanje, koje će se dogoditi naviještanjem. Ipak njegova riječ “ne bojte se” bit će ohrabrenje apostolima na njihovim misijskim putovanjima. “‘Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!’ ‘Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen’. ‘Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji’. ‘Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim. Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar. Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane?’ ‘Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima’. ‘Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu’.” Nastavlja im govoriti o trajnoj povezanosti između sebe i njih. Priznati se njegovim znači biti stalno povezan s njim jer on obećava stalnu prisutnost do kraja vremena. Ta povezanost između njega i njegove zajednice bit će na poseban način uprisutnjena po duhovnoj snazi koju će moći svjedočiti u svakom trenutku i to pred onima koji će to svjedočenje doživljavati kao izazov. “Ne bojte se dakle! Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.” Kroz taj postupni odgojni vid formirat će “Dvanaestoricu svojih učenika i dati im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.”
Ovakav odgoj kroz navještaj ali i življenje zajedno s njime, dakle kroz katehezu i mistagogiju, omogućit će Isusu da im preda svu vlast koju je njemu Otac predao i da zajedno s njime, proživjevši vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, osnaženi Duhom Svetim mogu nastaviti njegovo djelo na zemlji. Od onog postupnog slanja kada ga po povratku izvješćuju što su doživjeli vodit će ih do konačnog poslanja prije odlaska na nebo. “Isus im pristupi i prozbori: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.” Ona njegova zahtjevnost o svjedočenju za njega “Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” sada postaje način življenja kojeg se ne mogu odreći niti pred vlastima “Sudite, je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi, doista, ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.” Po takvoj pripravi konačno im predaje da budu djelitelji otajstava – sakramenata. Na Posljednjoj večeri ustanovljuje Euharistiju, podjeljuje s njima svoje svećeništvo naredivši im “ovo činite meni na spomen” , na dan uskrsnuća dat će im ovlast opraštanja grijeha , a prije odlaska na nebo šalje ih da oni koji povjeruju budu i kršteni u njegovo ime.

3. Svećenikov odnos prema Bogu.
Promatrajući Isusovu pedagogiju u odnosu na apostole postajemo svjesni da svećenik u sebi mora imati onu duboku osobnu dimenziju vjere da je pozvan i poslan od Boga.
Budući da svećeništvo ima svoj korijen u Kristovu jedincatom svećeništvu “jer prezbiteri svojim dijelom učestvuju u apostolskoj službi, Bog im daje milost da budu službenici Krista Isusa među narodom vršeći svetu službu Evanđelja, kako bi narod bio ugodan prinos, posvećen Duhu Svetom” ono ima svoj temelj u vjeri u Isusa Krista koji nam je objavio Oca u snazi Duha Svetoga. Očito je to milosni dar “jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.” Ovo “predvidje” očito je ničim zasluženi Božji dar kojeg svećenik postaje svjestan po suradnji s milošću tj. Božjom prisutnošću u sebi na jedan specifičan način. Svaki svećenik mogao bi iznijeti svoje iskustvo svećeničkog poziva. Dogodilo se to bilo po susretu s drugim svećenikom, bilo po svjedočenju u obitelji, bilo po svjedočenju zajednice u kojoj duhovno raste, bilo po unutarnjem susretu s nadnaravnim ili možda po molitvi roditelja… Kao što smo rekli za poziv Dvanaestorice da su bili različiti, spontani, ljudski nepredvidivi i duboko osobni tako možemo reći da svaki svećenik može ustvrditi i za sebe tu istu stvarnost. Ono bez čega se ne može dogoditi poziv u svećeništvo je susret s Bogom u molitvi. Svaki ozbiljni susret izaziva čovjeka na molitvu, na susret s Božjom Riječju u kojoj, poput brata Franje, postavlja Gospodinu pitanje “Gospodine, što hoćeš da učinim” i spreman je na predanje i prihvaćanje Božje volje “idi i popravi moju kuću!” Tu posebnost uočavamo upravo kod Arškog župnika. Ta posebnost njegovog poziva kojeg je doživio u sebi kao i njegovog osobnog odaziva čini ga različitim od mnogih drugih velikana Crkve, koji su ostvarili susret s Gospodinom i kroz učeno nastojanje približili Boga čovjeku. Međutim, ta različitost u darovima koji su dani pojedinim svećenicima čini ljepotu jedinstva u različitosti u Crkvi i svijest kako smo jedno tek u Isusu Kristu koji će na Posljednjoj večeri posebno moliti za jedinstvo apostola međusobno, a onda i za jedinstvo s njim, a preko njega i s Ocem. “Ako je točno da se vremena mijenjaju i da su mnoge karizme tipične za osobu, te dakle neponovljive, postoji ipak jedan stil života i temeljna težnja koju smo svi pozvani njegovati.
Ako malo bolje pogledamo ono što je svetog Arškog župnika učinilo svetim bila je njegova ponizna vjernost poslanju na koje ga je Bog pozvao; bilo je to isto tako njegovo stalno predanje, s punim pouzdanjem, u ruke Božje providnosti. On je uspio dotaknuti srca ljudi ne snagom vlastitih sposobnosti, niti oslanjajući se isključivo na, premda hvalevrijedno, vlastito htijenje, ne, on je osvajao duše priopćavajući im ono što je živio duboko u sebi, to jest svoje prijateljstvo s Isusom. Bio je “zaljubljen” u Krista i prava tajna njegova pastoralnog uspjeha bila je ljubav koju je gajio prema euharistijskom otajstvu naviještanom, slavljenom i življenom, koje je postalo ljubav prema Kristovom stadu, kršćanima i prema svima onima koji traže Boga. Njegovo nas svjedočanstvo podsjeća, draga braćo i sestre, da za svakog krštenika, a još više za svećenika, euharistija “nije jednostavno neki događaj s dva protagonista, dijalog između Boga i mene. Euharistijsko zajedništvo teži potpunoj preobrazbi vlastitog života. Ono nezadrživom snagom raskriljuje vrata čovjekove nutrine i čini nas novim ljudima.” Takav izazov čini čovjeka spremnim da uđe u Isusovu školu Crkve za pripravu na poslanje kojeg će mu Isus dati u Crkvi. “Svećenik mora ostvariti duboko sjedinjenje s Kristom, koje će njegovati i koje će rasti iz dana u dan. Samo ako je zaljubljen u Krista, svećenik će moći sve učiti o tome jedinstvu, tome dubokom prijateljstvu s božanskim učiteljem, moći će dotaći srca ljudi i otvoriti ih milosrdnoj Gospodinovoj ljubavi. Samo će tako, posljedično, moći unijeti oduševljenje i duhovnu životnost u zajednice koje im Gospodin povjerava.” Bez te intimne povezanosti između svećenika i Krista zapravo je nemoguće zamisliti život pripravnika za svećeništvo, kao i samog svećenika.
U svojoj formaciji pripravnik poput apostola traga za odgovorom, postaje svjestan da bez Isusa ništa ne može učiniti, postaje svjestan koliko mu je potrebna ljudska i kršćanska zrelost da bi se mogao u potpunosti predati za djelo koje mu je određeno. Tek po toj suradnji s milošću svećenik postaje svjestan istine da je milost sama Božja prisutnost u nama: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. Dakle, odgoj za svećeništvo i život u svećeništvu traži intimnu povezanost između Isusa i pripravnika, kako je to izrekao sveti papa Lav Veliki: “nemoj toga svog Gosta istjerati iz svoga srca zlim djelima…”
Da bi mogao taj cilj ostvariti potrebno je služiti se naravnim i nadnaravnim sredstvima. Naravna sredstva su odgoj za ljudsku zrelost jer “se kršćanin i svećenik ne može formirati ako se ne formira čovjek” i to na poseban način kroz samoodgoj u kojem zajedno s voditeljem – odgojiteljem otkriva vrednote i osobno se opredjeljuje za te vrijednosti. Upravo tako te vrednote postaju dio njega jer svojim ulaganjem u njihovo ostvarenje one postaju njegov način življenja, njegovo ophođenje, temelj za ljudsku izgradnju na koju se ono duhovno tek može nadograđivati. Nadnaravna sredstva su Božji darovi koja nam je Gospodin dao u zajedništvu Crkve. U prvom redu to je molitva kao susret s Božjom Riječi koju nalazimo u Objavi: Svetom pismu i Predaji. Nema duhovne nadogradnje bez stavljanja samoga sebe sučelice Božjoj riječi. Nema duhovnog života bez molitve. Tu je za svećenika posebni dar svagdanji časoslov kao i svagdanje slavljenje Euharistije po kojem sjedinjen s Crkvom svećenik moli za Crkvu. Upravo to susljedno izmjenjivanje rada, počinka i molitve kroz dan oplemenjuje čitav dan te čini da i sam rad postaje molitva, suradnja s Bogom stvoriteljem.
Ovdje je potrebno sagledati i ulogu Marije, Isusove majke u životu svećenika. Krist, vječni i jedini svećenik, posrednik između Boga i ljudi podijelio je svoje svećeništvo s ljudima, novozavjetnim svećenicima. Marija je po prihvaćanju utjelovljenja postala majka i Isusa svećenika. Upravo poradi toga Marija ulazi po svećeničkom ređenju u posebni odnos sa svakim svećenikom jer svaki svećenik po ređenju sudionik je na svećeništvu njenog Sina. “Evanđelje nam predstavlja Mariju kao Učenicu koja je pozorna slušateljica Riječi Božje. Ona je Čuvarica Riječi. Ona je u svom srcu pohranjivala Riječ i o njoj razmišljala. I svećenik je slušatelj i sluga Riječi. Božja Riječ je ona jezgra oko koje se okuplja i ujedinjuje Božji narod. Zato je odnos prema Božjoj Riječi od životne važnosti za svećenika. Ona je njegov kruh svagdanji. Njegova se riječ treba “poroditi” iz Božje Riječi, a ako želi biti “trudan s Božjom Riječi”, svećenikova se riječ mora roditi u šutnji, u traženju smisla, u razmatranju. U tom iskustvu svećenik postaje svjestan svoje malenosti i nedostojnosti pred Božjom Riječju. Uza sve to, on mora govoriti, jer “jao meni ako ne propovijedam…” A najbolja i najveća je propovijed sam život propovjednika!
Marija je Riječ primila i Riječ darovala svijetu. Njezino kalvarijsko prikazanje pravo je duhovno bogoslužje. Pod Križem se posve ispunila njezina raspoloživost. Svećenik poput Marije nastavlja službu prikazanja Isusa Bogu na slavu i za spasenje svijeta. Upravo zato će svaki svećenik uzgajati posebnu zrelu pobožnost prema Isusovoj majci Mariji gledajući u njoj pralik Crkve i osobu koja kao uzor svijetli svom putničkom narodu.

4. Ljudske vrednote preduvjet su za zrelo svećeništvo.
Budući svećenik se rađa u obitelji. U obitelji stvara određene navike koje će izgraditi njegovu osobnost, u obitelji postaje društveno biće. Obitelj je osnovna stanica društva gdje se pojedinac uči komunikaciji i gdje sazrijeva kao osoba koja će se po svom sazrijevanju uključiti u zajednicu i nastojati se ostvariti kao osoba za osobno dobro, kao i za dobro zajednice. Ono osnovno na čemu se nadograđuju sve vrednote, i društvene i kršćanske, kao i svećeničke, je zrela osoba koja je sposobna stvoriti zrele “međuljudske odnose”.
Sazrijevanje osobe je proces koji se događa u suradnji između odgojitelja i odgajanika. Svaki čovjek je u sebi sposoban na tu, pa makar i minimalnu, suradnju i pozvan je u njoj sudjelovati. Ona zahtijeva punu zauzetost i odgojitelja kao i odgajanika, ali je postupna i slojevita. Na jedan se način dijete odgaja u prvim godinama poslije rođenja. Ono je potrebno u tom vremenu roditeljske sigurnosti, privrženosti i ljubavi. Komunikacija se u početku ostvaruje preko dodira, naklonosti i prisutnosti. Kasnije će se u djetinjstvu ostvarivati kroz zajedništvo i postupno preuzimanje obveza za zajednicu obitelji te postupnog uvođenja u svijet izvan obitelji u kojem će dijete morati naučiti dijeliti ono što je oko njega i što je “njegovo”. Ovo postupno učenje življenja za zajednicu omogućuje djetetu da se nauči komunikaciji, da nauči razgovarati te da prihvati svoju ograničenost i potrebu drugoga koji mu nije protivnik nego suradnik. Ovo sazrijevanje događa se na relaciji: roditelji – dijete, roditelji – škola, roditelji – Crkva, roditelji – društvo, dijete – roditelji, dijete – škola, kao predstavnik društvene zajednice te konačno dijete – Crkva. Ova cjelovita komunikacija u kojoj su angažirani roditelji veoma je važna jer dijete prihvaća “način življenja” koji postaje primjer za njegov život, a ne odredbe koje se donose bez životnog uzora. Ovdje nametnuti autoritet stvara odbojnost jer koči odgajanika u njegovom specifičnom razvoju dok stečeni i moralni autoritet postaje uzor življenja i rado je prihvaćen kao uzor. Ovakav način odgoja omogućuje postupni rast za zrelost kada će mladić ili djevojka u punoj slobodi moći preuzeti odgovornost za svoju budućnost i za svoj život. Do tog trenutka bit će potrebno surađivati na postupnom davanju sloboda te na razgovorima u kojima će se iznositi vrijednosti za koje se isplati boriti i žrtvovati da bi postale dio ljudske osobnosti. Odgajanik će se na taj način suočiti s istinom da sloboda donosi određena prava, ali i odgovornost koja izlazi iz obveza. To je vrijeme kada se ponuđene vrednote usvajaju i za njih se osoba iz dana u dan “bori” da bi ih ostvarila u svom životu.
U tom smislu i latinska poslovica “griješeći učimo” ima svoje opravdanje jer greška nije poraz nego mogućnost traganja za boljim putem, a onda i za usvajanjem dobra. Jedino takav čovjek sposoban je prihvatiti obvezu za obitelj, za zajednicu i za Crkvu. Ovdje možemo iznijeti i tvrdnju da jedino čovjek koji osobno radi na svom sazrijevanju te se “bori” za ljubav koja je spremna žrtvovati se poradi drugoga, jer “veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” , može biti sposoban za zreli brak, ali i za celibat. Celibat je znak ljudske zrelosti u kojem mladić i djevojka ne bježe od braka nego svoju ljubav usmjeravaju općem dobru Crkve osmišljavajući svoj život u predaniju drugome “poradi Kraljevstva nebeskog”. Celibatom se pokazuje samo različita stupnjevitost te bogatstvo pojma ljubavi koji se ne iscrpljuje isključivo u braku nego ima široku mogućnost djelovanja.
U odgojnim zavodima potrebno je savjesno održavati “načela kršćanskog odgoja i neka se prikladno upotpune novim spoznajama zdrave psihologije i pedagogije. Mudro raspoređenim odgojem neka se kod pitomaca razvija i dužna ljudska zrelost, koja se poglavito posvjedočuje stanovitom postojanošću duha, sposobnošću donošenja odvagnutih odluka i ispravnim sudom o događajima i ljudima. Neka se bogoslovi privikavaju na to da usklađuju svoju ćud; neka se odgoje da budu jaki duhom i neka općenito nauče cijeniti one kreposti do kojih ljudi više drže i koje preporučuju Kristova slugu kao što su: iskrenost, stalna briga za pravdu, vjernost obećanjima, uglađenost u odnosima, u govoru, čednost povezana s ljubaznošću.” A onda dalje: “Općenito kod pitomaca treba razvijati sposobnosti koje najviše pridonose dijalogu s ljudima kao što je sposobnost da druge slušaju i da svoje srce otvore u duhu ljubavi različitim okolnostima ljudske solidarnosti.” Očito je da svećenik mora biti zrela osoba i da tek kao zrela osoba može prihvatiti obveze kao vjernik i kao svećenik. O tome nam govori ponovno Koncil kada u Dekretu o službi i životu prezbitera (PO) inzistira na “humanim krepostima”. Svećeniku ne mogu ostati strani ljudski život i prilike u kojima živi. “Sama njihova služba na poseban način zahtijeva da se ne upriliče ovome svijetu; iziskuje ipak, istovremeno, da u ovome svijetu žive među ljudima i da, kao dobri pastiri, poznaju svoje ovce. (…) Da bi mogli to postići, mnogo im pomažu kreposti koje se u ljudskom društvu s pravom cijene. A te su dobrota srca, iskrenost, karakternost i ustrajnost, uporno zalaganje za pravednost, uljudnost i druge.” Očito je da ove vrednote – kreposti, koje su spomenute samo kao primjer, a trebalo bi im dodati još mnoge druge, mogu biti življene isključivo od zrele osobe kojoj je daleko svaki egoizam i koja je sposobna stvoriti zrele “međuljudske odnose”.
Iz toga izlazi i nauk pape Ivana Pavla II.: “neki su se čak sablaznili zbog tvrdnje kako je čovjek ‘put’ Crkve. Htijući reći kako je novi papa, usmjeravajući pozornost prema središnjosti ljudskog subjekta, na neki način ugrozio Božji primat. Potrebno se uvijek iznova prisjetiti onih riječi ‘Ne bojte se!’ jer odatle Ivanu Pavlu II. dolazi nadahnuće za središnju ideju enciklike Redemptor hominis: čovjek, ukoliko je otkupljen po Kristu, jest ‘put’ Crkve, čovjek u svojoj cjelini duše i tijela, u svojoj trajnoj napetosti između istine i slobode.”
U tom svjetlu prepoznajemo i njegov socijalni nauk – nauk Crkve – kojeg će on kao Kristov namjesnik tumačiti “gradu i svijetu”, a odgoj za zrelost postaje ne samo svećenička i vjernička nego i ljudska obveza svakog svećenika. Po povratku iz Afrike vapi: Ja, Ivan Pavao II., biskup Rima i Petrov nasljednik, ovdje sam glas onih koji su bez glasa: glas nevinih koji su umrli jer nisu imali vode i kruha; glas očeva i majki koji su gledali svoju djecu kako umiru ne mogavši to shvatiti…”

5. Svećenik u odnosu s čovjekom kojem je poslan.
Promatrajući na ovakav način svećeničko sazrijevanje kroz odgoj se susrećemo s istinom da je svećenik zapravo poslan svim ljudima. U njemu se nalazi sakramentalna stupnjevitost kada se je po krštenju nakalemio na Krista i ušao u zajednicu općeg svećeništva – u zajednicu Crkve, te preko sakramenta potvrde i Euharistije u inicijaciji prihvaćen kao zrela kršćanska osoba sa svojim pravima i obvezama u Crkvi pa do izgrađivanja zajednice u koju on ulazi, na ministerijalan način, kao aktivni član po sakramentu svećeničkog reda. Sva ova milosna, nadnaravna stvarnost nadograđuje se, kako smo to uočili u prethodnom tekstu na ljudskoj naravi. Sveti Toma Akvinski će naglasiti da “milost pretpostavlja narav” i tek na ljudskoj naravi milost može rasti. Ovakvo razmišljanje uvodi nas u zaključak da je svećenik poslan svim ljudima. On će kontaktirati sa svim ljudima dobre volje svjestan da će ljudima koji nisu upoznali milosni život pristupiti kao čovjek sa svim ljudskim krepostima koje su nam svima zajedničke.
Kroz svoju formaciju budući svećenik prolazi i kroz ljudsko sazrijevanje. Plod toga odgoja mora biti i briga za čovjeka koji nije imao sreću upoznati Krista. “U izgrađivanju Crkve prezbiteri se, po Gospodinovu primjeru moraju sa svima ophoditi s izuzetnom čovječnošću. (…) Pastirska služba nije ograničena samo na brigu za pojedine vjernike nego se ona bitno proteže također na izgrađivanju prave kršćanske zajednice.” Naime, ovakav pristup otvara mogućnost za dijalog između onih koji su upoznali Krista, kao i onih koji ga nisu upoznali, jer polaze od vrednota koje ih približavaju, a ne od stvarnosti koje ih udaljavaju. Ovo je svjedočenje o kojem Krist govori prije odlaska s ovoga svijeta i koje je početak svakog dijaloga. “Ta svijest da je svećenik pozvan u prvom redu na služenje braći, traži i takvu rang-listu humanih kreposti koje će ga spremati za tu službu, pa bi trebalo, po mišljenju istog autora, dodati i druge: prije svega sposobnost za kontakt s ljudima, sposobnost vođenja, trijeznost, razvijanje inicijative i inspiracije kod drugih, sposobnost uravnoteženog i cjelovitog gledanja, poznavanje ljudi, sposobnost zajedničkog rada, itd. Sav odgoj treba biti okrenut prema konkretnim realnostima čovjeka i zato Koncil izričito upućuje na ‘novije spoznaje zdrave psihologije i pedagogije’.” Svećenik se na taj način osjeća živim članom zajednice, jasno, ne zanemarujući svoje prvotno poslanje naviještanja Radosne vijesti i slavljenje sakramenata.
Biti svima sve bit će osnovna polazna točka svećeničkog djelovanja. Biti čovjek dijaloga u kojem će svi ljudi prepoznati “znak” Boga čovjekoljupca jest poslanje svećenika u suvremenom svijetu. On je poslan služiti, a time stječe i autoritet. Crkva treba “‘naučiti’ vršiti vlastito poslanje ne više svakodnevno se suočavajući s diktatorskim režimom, nego u situaciji slobode i kulturnoga i političkoga pluralizma.” Danas čovjek očekuje da ga se poštuje u njegovoj posebnosti, kao i u njegovom opredjeljenju. Upravo u tom poštovanju prema čovjeku mora prednjačiti svećenik jer on time poštuje Božje stvorenje koje je po svojoj naravi “slika sličnosti Božje”. Stoga možemo ustvrditi: “Gdje svećenik ima odvažnosti za služenje, jedva da će njegov autoritet biti stavljen u pitanje. Gdje on u drugome priznaje stručnjaka i postaje sam slušač kao kod bračnih drugova, inženjera, zanatlija itd., gdje svećenik prima savjet i podnosi kritiku, tamo čitava zajednica postaje potpora njegove službe”.
U tom zrelom prihvaćanju na posebnom mjestu treba progovoriti o svećenikovom odnosu prema ženi. Ona želi biti shvaćena ozbiljno, da joj se pristupi kao osobi, drugačijoj ali jednako vrijednoj. Zreo svećenik ponekad teško može shvatiti problematiku žena koje su uz svo dostignuće suvremene civilizacije postavljene kao “sredstvo” i kao “predmet”. “U društvenim i radnim odnosima žena se danas može osjećati punim čovjekom, može raditi, sjediti u društvenim organima uz kolege, a da joj svijest muško-žensko uopće nije prisutna.” Žena se često koristi u komercijalne svrhe nazivajući to napretkom civilizacije, a zapravo je trgovina s ljudskim dostojanstvom. Nakon feminističkog pokreta “treba ponovno iščitati ili (…) baciti novi ‘pogled’ na bit žene, u svjetlu vjere i, napose, Isusovih postupaka. Mislim na redefiniranje ženskog dostojanstva u odnosu prema muškarcu, podsjećajući, između ostalog, na ono što je zapisano na početku Biblije o jednakosti između muškarca i žene, ispravljajući ne posve ispravna tumačenja koja su se održala stoljećima i govorila o ‘podložnosti’: nije samo žena podložna muškarcu, nego je treba shvatiti u smislu ‘recipročne podložnost’.”
U pismu ženama Ivan Pavao II. svečano priznaje ženski “genij”, vlastitu karizmu žene i njezino poslanje te, snagom njezine ženstvenosti, poslanja koje treba obavljati u Crkvi… Slika žene je “da s njezinim vlastitim identitetom – dakle, ne kopirajući jednostavno muške uloge – ali i s vlastitim pravima i vlastitim zahtjevima koje društvo treba osigurati i poštivati” radi osobnog i općeg dobra. I tim problemima svećenik će kao zrela osoba pristupati s razumijevanjem pokušavajući pomoći i ženi i muškarcu da spoznaju svoje dostojanstvo te da se izdignu iz komercijalizacije vlastitoga tijela.
Na ovaj način pristupajući čovjeku svećenik nastoji ostvarivati preduvjet za mogućnost evanđeoskog navještaja. Ovo je shvaćanje čovjeka i povijesti koje svoj način učenja i življenja ne duguje nijednom kulturnom ni političkom sustavu. Takvo ponašanje je stvaranje uljudbe koja pretpostavlja komunikaciju i neće ostati samo na razini forme nego će biti izraz dubokog ljudskog prihvaćanja. Svećeničko poslanje jest u tome da ljude oslobodi straha. “Ipak, (…) u naše doba takva je hrabrost neophodna. Potrebno je imati hrabrosti hodati u smjeru u kojemu do sada nije nitko išao.”

6. Svećenik prvi vjernik među braćom, navjestitelj Isusa Krista.
Promatrajući u drugoj točki ovog pisma način Kristova djelovanja u pripremi apostola za djelo koje im je namijenio uočavamo da je Isus od svojih učenika tražio puno povjerenje u njega. Dapače, evanđelist će kao uvjet mogućnosti njegovog djelovanja pretpostaviti vjeru u njega. Preduvjet da bi učinio čudesni znak bila je vjera – povjerenje. Satniku će, zamoljen da mu ozdravi slugu, reći: “Idi, neka ti bude kako si vjerovao!” Kada govori o onima koji propadaju onda naglašava da je jedini uzrok propasti nevjera. “Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” I tako razmišljajući o poveznici između apostola i Učitelja dolazimo na područje iskustva koje se ne temelji u prvom redu na spoznaji, na znanju, nego na povjerenju i prihvaćanju ili, najbolje rečeno, na ljubavi. Ako prihvatimo ljubav kao prihvaćanje drugog u njegovoj različitosti i usmjerenje prema njemu kakav jest u svojoj posebnosti nastojeći ga učiniti sretnim uočavamo da čovjek u ljubavi raste kroz trud u kojem je spreman neprestano prihvaćati drugoga i u tom prihvaćanju rasti. Vjera kao međusobno povjerenje hrani ljubav i čini je radosnom te osobu čini spremnom na žrtvu. Ovdje možemo govoriti o naravnoj vjeri i povjerenju koje se događa među ljudima, ali u isto vrijeme govorimo o nadnaravnoj vjeri koja se temelji na međusobnom povjerenju između čovjeka i Boga, za nas kršćane Boga koji se je utjelovio u Isusu Kristu, te ušao u našu povijest i živio među nama.
Svećeničko zvanje temelji se u prvom redu na povjerenju prema Bogu kojeg čovjek susreće u objavljenoj istini, a onda i intimi samoga sebe te ga potiče na djelovanje – na odaziv. Ovaj odaziv na Božji poziv u početku još ne mora biti u potpunosti jasan. Sjetimo se odaziva apostola u prvom iskoraku, ali u povjerenju prema Božjoj riječi. Isto tako, u zajednici Crkve kandidat će rasti u povjerenju do potpunog opredjeljenja gdje će ga Crkva, koja ga je promatrala u njegovu rastu, prihvatiti za poslanje u mjesnoj Crkvi – biskupiji. Po povjerenju u Boga i u čovjeka kandidat raste u sigurnosti poziva te praćen članovima Crkve omogućuje mjesnoj Crkvi sigurnost odabira i prihvaćanja za uvođenje u red đakonata i prezbitera te konačno za puninu svećeništva u biskupstvu. Tako objavljena riječ – taj Božji govor čovjeku, kao Božji iskorak i povjerenje prema čovjeku, postaje izazov za čovjeka da prihvati dijalog u povjerenju kojeg je Bog uspostavio u raju zemaljskom, a obnovio po poslanju Isusa Krista. Tako Evanđelje postaje “snaga Božja na spasenje svakome tko vjeruje”.
Svećenik koji navješćuje spasenje – oslobođenje od svega što izobličuje, slabi i uništava život, bilo duhovni bilo tjelesni – prvi po vjeri postaje svjedok spasiteljskog Božjeg dara te svjedoči povjerenje u Boga i u čovjeka ne samo naviještanjem riječi nego i svojim životom. Ono čega će biti posebno svjedok po vjeri jest da Bog svima daje svoje oproštenje, da ljubi čovjeka i da je kao dobri otac uvijek spreman prihvatiti čovjeka, onog koji je spreman na iskorak prema njemu, koji je spreman prihvatiti ispruženu ruku. Po tom suživotu u povjerenju u Boga ostvaruje se kraljevstvo Božje na zemlji koje je “vrednije od zlata” i stvara neposredno i savršeno jedinstvo vjernika s Bogom. Na taj način svaki svećenikov čin dobiva još veću vrijednost, svako njegovo naviještanje dobiva snagu svjedoka.
Koliko god vjerujemo da je Krist onaj koji djeluje po svećeniku u Crkvi i da ni sakramenti ni bilo koje djelo ne ovisi o svetosti svećenika, ipak moramo ustvrditi da svjedočenje svećeničke vjere itekako osnažuje one koje svećenik predvodi i presjeda im u ljubavi. U isto vrijeme milost kao prisutnost Božja u čovjeku po vjerničkoj službi svećenika i njega obogaćuje i sve više ga upriličuje slici Sina Božjega.

7. Svećenik – sakrament Božje prisutnosti među ljudima.
U ovom korizmenom pismu želim vas podsjetiti, draga moja braćo i sestre, na pismo koje sam vam uputio za Božić 2008. godine. Govoreći o Božiću – sakramentu Božje prisutnosti među nama naglasio sam: Taj “Isus koji u jednoj osobi ujedinjuje dvije naravi, božansku i ljudsku ‘budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio’ (Iv 13,1). Ta ljubav prema čovjeku našla je načina da ostane trajno s čovjekom do ponovnog njegovog dolaska. Upotrijebit će isti način kao i za svoj dolazak na svijet. Uzet će materijalnu stvarnost koja će po njegovu izboru postati ‘vidljivi znak njegove nevidljive prisutnosti koju je on odredio’. Sakramenti, sveti znakovi, ustanovljeni od Isusa Krista su njegovo djelovanje u zajednici Crkve kako bi čovjek po vjeri mogao po njima mijenjati sebe i svijet i živjeti životom djece Božje. On je prvi vršio sakramentalne čine i po njima ostvarivao djelo spasenja, a nama ostavio na spomen da to isto činimo. On i danas djeluje po sakramentima u zajednici Crkve. Možemo reći da se po dolasku Duha Svetoga ostvaruje vrijeme Crkve, a u tom vremenu događa se i vrijeme sakramenata i to ‘dok opet ne dođe’ (1 Kor 11, 26). Po sakramentima Krist živi u svojoj Crkvi. ‘On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac da u svemu bude Prvak’ (Kol 1, 18). Crkva u sebi živi dvostruku stvarnost. Ona se sjeća povijesti spasenja koju je Bog izveo u ljudskoj povijesti od stvaranja do otkupljenja, ali on – Krist, po sakramentalnim znakovima, tu istu stvarnost čini i danas prisutnom u Crkvi. Kristov pashalni misterij: muka, smrt i uskrsnuće u čovjeku se ostvaruje kao umiranje starog čovjeka da bi mogao živjeti čovjek po Bogu. Ta božanska stvarnost živi i danas u Crkvi po sakramentima. Krist je onaj koji vrši tu stvarnost među nama i u nama, Krist ‘Glava Tijela, Crkve’ i danas živi i djeluje u svojoj Crkvi na isti način kako je to činio i živio u povijesnoj stvarnosti Palestine i po tome se ostvaruje njegova riječ ‘I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’ (Mt 28, 20).”
Različiti su vidovi njegove prisutnosti u Crkvi u kojima se ostvaruje ona uvjetovanost koja je potrebna za sakrament Božje prisutnosti. Ako je vidljivi znak, koji daje nevidljivu milost, ustanovljen od Isusa Krista sakrament Božje prisutnosti među nama onda možemo, osim onih ustaljenih sedam svetih sakramenata, govoriti i o sakramentima u širem smislu. Zar Krist nije sakrament spasenja po kojem smo spašeni i oslobođeni? Njegova ustanova Crkva je prasakrament spasenja jer u sebi nosi božanski karakter jer je “On Glava Tijela, Crkve”. Crkva osnažena njegovom prisutnošću vrši službu naviještanja, slavljenja i vođenja Božjeg naroda. Svećenik, prema tome, osnažen sakramentom svećeničkog reda, postaje sakrament Božje prisutnosti među Božjim narodom. Pozvan je na poseban način, izvrsnije nego ostali vjernici, suobličiti se “slici Sina njegova” da bi Božji narod u njemu vidio primjer vjere i kršćanske zrelosti te da bi slijedeći taj primjer mogao lakše ostvariti zadaću života u Crkvi. Vjerujući da se Krist može služiti i slabim čovjekom da bi ostvario svoje djelo na zemlji ipak ne isključuje svećeničko nastojanje da bude savršeniji među braćom. Naime, uvijek ostaje ona Kristova koja obvezuje: “Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.”
Svećenik je dakle pozvan da osobnim susretima s Gospodinom kroz molitvu i slavljenje sakramenata te buđenjem ljubavi prema Božjoj Riječi i nebeskoj Majci bude primjer kako živjeti u Crkvi, od Crkve i za Crkvu. Osobna molitva koja će se pretakati u liturgijsko slavlje te liturgijska molitva koja će obogaćivati osobnu molitvu bit će izazov vjernicima da i oni čine isto tako. Osobna molitva Božanskog časoslova koja u svećeniku budi svijest da moli s Crkvom i za Crkvu davat će mu snagu da ostaje vjeran svom pozivu i zadanoj riječi i da poštuje povjerenje Crkve koje mu je iskazano po polaganju biskupovih ruku i po poslanju kojeg je dobio u Božjem narodu. Svećenik je i sam sakrament Božje prisutnosti među nama i tu svijest mora neprestano buditi u sebi i podržavati je izgrađujući naravne i nadnaravne darove koji su mu dani. I za svećenika vrijedi ona svetopisamska da “nije dobro da čovjek bude sam” stoga će svećenik graditi posebno svećeničko bratstvo koje ima svoje korijene i temelje u Kristovom jedincatom svećeništvu. Zato Koncil naglašava: “svi prezbiteri, ređenjem uključeni u red prezbiterata, međusobno su povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, čijoj su službi pod vlastitim biskupom dodijeljeni, sačinjavaju jedan prezbiterij. (…) Svi naime smjeraju k jednome, to jest izgradnji Kristova Tijela, koje, napose u naše vrijeme, iziskuje mnogovrsne službe kao i nova prilagođavanja. Zato je vrlo važno da se svi prezbiteri, dijecezanski i redovnički, međusobno pomažu da budu uvijek suradnici istine. Svaki je dakle između njih s ostalim članovima toga prezbiterija povezan posebnim vezama apostolske ljubavi, službe i bratstva…”
I ovakvo svjedočenje svećeničkog zajedništva postaje sakrament Božje prisutnosti u svijetu za Božji narod jer po tom zajedništvu se uočava Božja prisutnost u svijetu. Svećenici na taj način postaju pokazatelji mogućnosti ostvarenja one zamisli koju je Isus izgovorio na Posljednjoj večeri govoreći o njegovom zajedništvu ljubavi s Ocem i s nama što će pridonijeti i našoj međusobnoj povezanosti.

8. Poruka pripadnicima Vojne biskupije o međusobnim odnosima između kapelana i vjernika.
I na kraju ovog razmišljanja obraćam se svima vama, braćo svećenici i poštovani pripadnici Vojnog ordinarijata, vojnici i policajci te i vama koji ste odgovorni za naše branitelje, vojnike i redarstvenike želeći s vama podijeliti odgovornost koju je Gospodin postavio na moja pleća kada me je po papi Ivanu Pavlu II. postavio da predsjedam u ljubavi ovoj vojnoj biskupiji u Hrvatskoj. Dapače, obraćam se svima vama u vojno-redarstvenim snagama, ljudima dobre volje koji se u zajedništvu ljudskog dostojanstva izgrađujete za dobro Domovine. Svjestan sam da je u moje ruke stavljena velika odgovornost za čovjeka koji živi u posebnim okolnostima života , koji je smisao Božje ljubavi jer Bog ga nikada ne bi stvorio da ga ne ljubi.
Svećenička godina, koju je, kako sam prije spomenuo, otvorio sadašnji papa za mene je bila izazov da vam pristupim s ovim pismom. Želja mi je bila najprije progovoriti sebi i mojim svećenicima u svjetlu Božje Riječi i pokazati kako je moguće tu Božju riječi ostvariti po primjeru uzora sv. Arškog župnika. Upravo zato htio bih vam još izreći svoju nadu da osnaženi istinom jedinstva s Kristom glavom činimo jednu Crkvu. A da bi se to moglo ostvariti potrebno nam je ponovno čuti apostolove riječi. “Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svoga poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! A svakome je dana milost po mjeri dara Kristova.”
Slušajući ove riječi apostola Pavla uočavam kolika je u Kristu naša međusobna povezanost. Usmjereni smo jedni na druge, kako sam već prije rekao po ljudskoj naravi jer čovjek sam je nedovršeno biće, a još više po sakramentu krštenja i potvrde te po pripadnosti Crkvi kada smo uzdignuti u božanski život. Upravo zato bih želio da shvatite kako naša povezanost po sakramentima postaje naša sigurnost za dobro, ne samo Crkve nego i naše Domovine i našeg naroda. Vi koji ste preuzeli odgovornost u stvaranju novog života u braku uz suradnju sa Stvoriteljem postajete suradnici Boga stvoritelja koji ima duboko poštovanje i povjerenje prema vama. On vas je htio kao svoje suradnike u prokreaciji kćeri i sinova Božjih i zato kadgod se zauzimate za život vi ste sustvaratelji Božji za dobro čovječanstva i umnažate veliku obitelj Božjeg naroda. U isto vrijeme Krist je htio svoje svećenike koji će na ministerijalan način naviještati, slaviti i predvoditi Božji narod. Mi smo jedni na druge usmjereni.
Posebno sam radostan što, prihvaćajući naše svećenike i njihov rad u vojno-redarstvenim snagama, pokazujete koliko želite izgrađivati i onu drugu dimenziju čovjeka. U ovom našem vremenu potrebno nam je u čovjeku uskladiti ovu dvostruku stvarnost duha i tijela da bi čovjek u svojoj cjelovitosti mogao otkrivati što je Božja volja te je ispunjavati na dobro svakog čovjeka. Stoga pozivam najprije sve moje svećenike u vojno-redarstvenim snagama da svakom čovjeku pristupe kao prijatelju na što nas poziva i Crkva po svome učenju, a vas pozivam podržavajte i potičite svoje svećenike – kapelane da dožive s vama zajedništvo ljubavi. Još bih vam obratio pažnju da i sami nastojite razmišljati o budućnosti naše biskupije. Svaki čovjek kao zrela osoba izlazi iz obitelji. I naši svećenici potječu iz obitelji. Oni su nam potrebni. Zato pozivam sve da molitvom, dobrim primjerom, poticanjem učinimo sve da poraste broj svećenika u našoj vojnoj biskupiji. Posebno pozivam mlade roditelje u vojno-redarstvenim snagama koji se odlučuju za novi život u svojoj obitelji da znaju poput majke bl. Alojzija Stepinca moliti da njihovo dijete postane svećenik. Ne nametati, ne prisiljavati ali ne i odmicati nego blagonaklonošću pratiti i moliti da bi se eventualni poziv oplodio u svećeništvu za našu biskupiju. Vjerujem da ako se ovako pokrenemo, ako kao ljudi, kao kršćani budemo nastojali oko ovog dobra da nas “Gospodar žetve” neće ostaviti neuslišane.
Ovom međusobnom suradnjom čitave Kristove crkve katolički svijet ulazi u opsežno djelo obnove. Ono se odvija kroz rast duhovnosti, svjedočanstva, sudioništva, prisutnosti u svijetu. Nova evangelizacija proizlazi odatle koliko je žurno potrebno dati novu limfu, nov život Crkvama u zemljama drevnog kršćanstva. Pogotovo u Europi, kontinentu koji se sve više udaljuje od svojih korijena, dakle od svoje povijesti i svoje kulture. Stoga je potrebno vratiti se izvorima vjere kako bi evangelizacijsko poslanje ponovno postalo dinamično i učinkovito.
S tim željama šaljem vam ovu poruku i s nadom da ćete u ovom korizmenom preduskrsnom vremenu nastojati oko svoje izgradnje u međusobnoj povezanosti da bi mogli doživjeti novost života u Uskrslome kojeg ćemo nastaviti živjeti kao “nasljedovatelji Božji, kao djeca ljubljena” i na taj način pridonijeti ostvarenju Kristova kraljevstva na zemlji.

Mons. Juraj Jezerinac,
vojni ordinarij

U Zagrebu, 25. siječnja 2010., na blagdan obraćenja sv. Pavla, apostola