Svako je ređenje ganutljiv trenutak za cijelu Crkvu, jer je to znak da Duh Sveti nastavlja dijeliti darove uskrsloga Krista koji kroz vjekove živi za život Božjega naroda koji putuje u vremenu. U konkretnim okolnostima današnjice po tim darovima pridružujemo se bezbrojnom mnoštvu koje dolazi od svakog jezika i puka.

Danas se radujemo i zahvaljujemo za đakonsko ređenje četvorice kandidata, dvojice za Đakovačko-osječku nadbiskupiju, jednoga za Srijemsku biskupiju i jednoga za Subotičku. U našoj Crkvi koja je pozvana da bude sva u službi drugih, snagom svoga ređenja, đakon je posebni i živi izraz tog zajedničkog poziva, da bude poslužitelj ljubavi, svjedok i promicatelj osjećaja za zajednicu i obiteljskog duha Božjeg naroda (usp. Pontificale Romanum. it. str. 15).

Pozdravljamo đakone i njihove obitelji, roditelje, braću i sestre, rodbinu prijatelje i znance koji su došli da se zajedno s nama raduju.

1. Poziv

Prije svakog ređenja prethodili su poziv i odgojni hod – ne bez oklijevanja i straha – čijim tragom je prošao prorok Jeremija. Najprije poziv: Bog poziva na najrazličitiji način u životnim nepredvidivim situacijama. Jednoga Bog je upravio poziv: “Pođi za mnom i učinit ću te ribarom ljudi” (Mt 4, 21). Nekom je Gospodin to rekao nekako: jednom je tiho šapnuo i on je bez protivljenja sve ostavio. Nekoga je pozvao kroz buru i oluju, kroz borbe, žrtve i pregaranja: Pavla je ošinuo bljeskom svjetla. Augustina je pronašao pod smokvom kad je čitao i čuo riječi nekog djeteta: “Uzmi i čitaj”, Ignacija je pozvao u ratnoj buri, biskupa Kettelera po molitvi jedne redovnice, kard. Cardyna na smrtnoj postelji njegova oca radnika. Pozvani je osjetio u sebi nešto jače od njega samoga, jače od njegovih dječjih i mladenačkih snova, planova i ideala. Neki su prešli u tiho sjemenište iz bučnih dvorana zabavišta, neki iz vreve ulice, neki iz seoske kućice, neki od pluga, neki iz velikaških palača, neki opet od struga mehaničarske radionice ili profesorske stolice. Svi su oni mogli reći zajedno s prorokom Jeremijom: “Ti me, Gospode, zavede, dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me” (Jr 20, 7).

Najčešće je to jedva primjetljiv šapat kojega treba dobro osluhnuti, napeti pozornost, ako ga se želi čuti. Božji glas gotovo nije nikada neka naredba: to je poziv na radikalan izbor. Osim poziva Bog jamči prisutnost kao prijateljsku snagu, podršku u iskušenjima, hrabrost da pozvani može dati svjedočanstvo o Njemu. Zato, kao što je govorio Papa jednoj skupini mladih Francuza: “ne treba se bojati odgovoriti velikodušno na poziv što ga Bog upravlja. U daru vašega života u službu Bogu i ljudi naći ćete svoju sreću i razvitak cijelog vašeg bića” (OR 18.4.1998).

Svaki je poziv zalaganje za velikodušno i radosno služenje. Đakon znači sluga, poslužitelj, naravno u kršćanskom smislu. Za Krista: služiti znači kraljevati. Za naše đakone to je povlastica, plemenita titula koja mu se daje. Oni će biti veći što bude veća njihova plemenitost.

Kao što veli uvodna riječ biskupova: đakon će pomagati biskupu i njegovu prezbiteriju u službi riječi, oltara i ljubavi.

2. Đakon pomaže u službi Božje riječi

Đakon je u kršćanskoj zajednici pozvan naviještati evanđelje i tako odgajati savjesti, stvarati “mentalitet vjere”, izgrađivati nepokolebive kršćanske ličnosti. Kažemo, naviještati evanđelje, a ne neku ideologiju kojom bismo procjenjivali evanđelje. Da, naviještati evanđelje, a ne “ljudske predaje” (Mk 7, 8), kao što su činili farizeji, kroz koje se evanđelje filtrira, obezvređuje, osiromašuje, prazni ili čak iskrivljuje… Đakon je pozvan naviještati evanđelje, a ne neku politiku koja je obično kratkoga daha, duha i trajanja… Đakon je pozvan naviještati evanđelje u njegovoj cjelini, ništa ne dokidajući, ništa ne prešućujući… Da, naviještati evanđelje u njegovoj iskrenosti i izvornosti, bez dodavanja nepotrebnih umetaka ili farizejskih tumačenja koje ga svode na razinu ljudske znanosti ili govora mudrosti tijela…

A polje na koje je đakon pozvan naviještati evanđelje široko je koliko cijeli svijet. Naša 2. biskupijska sinoda razmatrala je koja su to područja naviještanja evanđelja, koja su to područja evangelizacije. To je evangelizacija odraslih, braka i obitelji, mladih, starijih osoba i bolesnika, kulture, vjerski rubnih i posebnih skupina, evangelizacija udruga i pokreta, sredstava društvenog priopćavanja, u župnoj katehezi i u školskom vjeronauku. Naša Sinoda je razmatrala i odlučila djelovati na tim područjima. Evangelizacija koja izvire iz srca postaje pjesma Božanskoj ljubavi, kao što veli pripjevni psalam: “O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka”.

3. Đakon je u službi Euharistije

Đakon pomaže biskupu u službi oltara, tj. slavljenju sakramenata i Euharistijske žrtve. Đakon je u službi Euharistije koja je u središtu bića i aktivnosti Crkve, svih sakramenata i svakog djelovanja milosrđa, ljubavi i pravde što ih Crkva i svaki kršćanin izvršavaju na svijetu.

Kao što Euharistija naviješta kako je Bog vjeran načelu utjelovljenja i otkupljenja tako đakon u crkvenoj zajednici mora očitovati, po Euharistiji slavljenoj i življenoj, isto zalaganje solidarnosti i otkupljenja prema ljudima, povijesti i svakom stvorenju.

Đakon mora svaki dan, zajedno s Crkvom po mjeri euharistije iskreno živjeti u samom sebi otajstvo kojemu poslužuje i koje slavi, i rasti u ljubavi i istini.

Nema sakramentalnog djelovanja, nema geste ili pastoralne inicijative, nema molitve ili socijalne, kulturne i humane djelatnosti što ga Crkva i svaki kršćanin mogu ispuniti izvan snažne ukorijenjenosti u Euharistiji. Nema službe ili poziva ili služenja na koje su u Crkvi i svijetu kršćani pozvani obaviti, koji ne vuku svoju snagu i krepost od Euharistije. Nema obnove osobnog, obiteljskog, socijalnog i političkog ili ekonomskog života što ih kršćani mogu dosljedno živjeti s Evanđeljem koja ne dolazi iz Euharistije. Napose nema snažnog svjedočanstva, sve do herojske ljubavi i do davanja vlastitog života u mučeništvu, koje ne izvire iz Euharistije, hrane jakih i kruhu sigurne nade na zemaljskom hodočašću.

4. Đakon je u službi ljubavi

To što propovijedamo i slavimo pretače se u djela ljubavi, napose prema siromašnima, odbačenima, zadnjima. Ne samo na materijalnom području. Tako možemo lako shvatiti zašto je Euharistija u središtu bića i aktivnosti Crkve, svih sakramenata i svakog djelovanja milosrđa, ljubavi i pravde što ih Crkva i svaki kršćanin izvršavaju na svijetu. Ta je služba u naše vrijeme napose zahtjevna, jer je čovjek u mnogočemu oštećen: od djetinjstva do starosti.

5. Svećeniku smo potrebni mi

Možemo mi sada u nekom propovjedničkom zanosu govoriti o potpunom predanju đakona ili o njegovoj nepodijeljenoj ljubavi prema Gospodinu, on ipak ostaje samo čovjek sa svim svojim ograničenjima. Vjerujem da svaki đakon u svom mladenačkom zanosu velikodušno izriče svoj “Evo me, Gospodine!”, no nakon ređenja, nastupa svakidašnjica. A u tim časovima potrebni smo mu mi. Da, đakon je potreban Crkvi, ali i đakonu i kasnijem svećeniku potrebna je Crkva, a to smo mi svjesni, savjesni, angažirani vjernici.

Vi vjernici mnogo zahtijevate od svojih crkvenih službenika. Imate i pravo. No morate znati da je poziv i služba zahtjevna. Tko se darovao u punoj velikodušnosti svoje mladosti ostaje čovjek, i svaki dan taj čovjek u njemu traži da uzme nazad ono što je dao. Trajna je borba uvijek ostati potpuno raspoloživ i Kristu i drugima.

Crkvenim službenicima nisu potrebni komplimenti: potrebno im je da kršćani o kojima na različite načine vodi brigu dokažu i pokažu da nije uzalud darovao svoj život.

U ovoj Euharistiji, žrtvi hvale i zahvale, iznesimo Gospodinu svoju molitvu za ovu našu braću i sve koji u Crkvi Božjoj “podnose teret dana i žegu” (Mt 20,12) svoga pastirskog djelovanja, koji su “stavili ruku na plug da se ne okreću” (Lk 9,62).

Molimo da osjete radost svoga poziva i da svaki dan ponovno otkrivaju dar primljen od samoga Krista u sakramentu sv. reda. Molimo da se ne osjete osamljeni, bez pomoći, bez podrške. Već sada u početnim koracima.