1. U prigodi svog drugog pastoralnog pohoda Hrvatskoj (1998.), sveti Ivan Pavao II. je u katedrali sv. Dujma u Splitu izgovorio poznatu rečenicu: “Ovdje povijest nije šutjela”. Sudjelujući danas na prošteništu Predragocjene Krvi Isusove možemo reći kako je ovdje povijest obilato govorila. A povijest čine vrijeme, ljudi i događaji. Davno je rimski filozof Ciceron zapisao da je povijest svjedok vremena, svjetlo istine, učiteljica života i glasnica starine. (Historia est lux veritatis, magistra vitae, nuntia vetustatis). Ovo svetište zbog svoje povijesne i nadpovijesne dimenzije, postalo je pravim svjetlom istine i učiteljicom života. Obilježeno je konkretnim ljudima i hodočasnicima koji su se svojom vjerom upisali u povijest ovoga kraja. Počevši od plemića Tome de Zecha koji je o čudesnom događaju u Ludbregu obavijestio Papu, te dvojice opata iz Aquileje, Ivana i Leonarda Šketa, koji su proučavali slučaj, pa do pape Julija II. i Leon X., koji su svojim pismima službeno utemeljili ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove. – I, evo, punih pet stoljeća vjernici se ovdje okupljaju slaviti sveto euharistijsko slavlje, Bogu se moliti i njemu zahvaljivati. Među brojenim mnoštvom poštovatelja, koji su pred Relikvijom tražili spokoj duši svojoj, bilo je veoma poznatih ljudi. Osim pape Leon X. koji je 1513. s Relikvijom vodio procesiju ulicama vječnog grada Rima, spomenimo i dvojicu careva koji su svojim dolaskom iskazali čast Ludbregu i poklonili se Relikviji Predragocjene Krvi Kristove. To su bili Josipa II. (1741.- 1790.), car Svetog Rimskog Carstva, te Franjo I. (1848.-1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj.

U taj niz hodočasnika i štovatelja našli smo i mi danas. Od srca zahvaljujem pastiru ove mjesne crkve varaždinske, mons. Josipu Mrzljaku što me pozvao predvoditi svečanost ovogodišnjeg slavlja. Pozdravljam i župnika mons. Josipa Đurkana, generalnog vikara mons. Ivana Godinu, kanonike časnog zbora i sve svećenike i redovnike. Pozdravljam Predsjednika Hrvatskog Sabora gospodina Josipa Leku, sve nazočne sabornike i župane, gradonačelnike i načelnike, sve javne i kulturne djelatnike ovoga mjesta, županije i države. Lijepo je danas biti dionikom povijesnog slavlja koje nas uvodi u nadpovijest, pa naše misli, srca i poglede upućuje prema nebu: Srca gore!

2. Uz ove povijesne reminiscencije valja nam imati na umu i onaj osobiti nadpovijesni događaj koji se zbio u Dvorani Posljednje Večere, a ponavlja se, evo, već dvije tisuće godina kad se okupimo oko oltara slaviti Gozbu ljubavi. A u njoj se isprepliće prošlost i sadašnjost, a umrežuje povijest i nadpovijest. Misna čitanja za ovu 23. nedjelju kroz godinu vode nas u prošlost. Ali, nude nam i poruku za našu sadašnjost. U prvom čitanju Bog preko svoga glasnogovornika Ezekiela opominje narod neka se obrati i popravi. Isus u evanđelju potiče učenike neka čovjeka koji pogriješi opomenu. No, pritom ih poučava kako to činiti. Nikada javno, nego nasamo i u četiri oka. Kršćanin, naime, ne smije o nečijim pogrješkama govoriti iza leđa i ogovarati. On mora imati hrabrosti reći to u lice, obzirno i bratski; bez ponižavanja. Oba teksta kratko i sažeto vele da smo odgovorni ne samo za svoje spasenje, nego i suodgovorni za spasenje svojih bližnjih. Jahve stoga podsjeća Ezekijela: Ako “ne upozorimo i ne opomenemo bezbožnika, Bog će tražiti dušu grešnikovu iz naše ruke” (Ez 33, 8). Isus daje upute kako to učiniti u tri stupnja: najprije nasamo, u četiri oka, zatim pred još jednim ili dva svjedoka. Ako i dalje ostane tvrdokoran, tu je zajednica Crkve. Ako sve to za njega ne vrijedi, “neka ti bude kao poganin ili carinik” (Mt 18, 18). Okani ga se.

Uz praktične savjete kako opomenuti one koji griješe, Isus govori i o ovlastima odrješenja koje je dao apostolima: “Zaista kažem vam što god svežete na zemlji bit će svezano i na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno i na nebu”(Mt 18, 19). Kad sam prvi put predvodio slavlje u ovom svetištu, prije 13 godina (2001.), ostao mi je u sjećanju susret s jednim hodočasnikom koga sam susreo ujutro u blizini župne crkve i upitao je li to on sâm došao na hodočašće. “Ne, preuzvišeni, tu su i žena i djeca, u crkvi čekaju u redu na ispovijed. Ja sam to već učinio”. A onda je izgovorio rečenicu koja zapravo osmišljava naša hodočašća. Jer, “kakvo je to prošćenje, ako ne dobijemo oproštenje”. Hodočašće se zato i zove “prošćenje”. A svetišta gdje se okupljamo zovemo prošteništima. Tu se događa onaj milosni susret nas grješnika i milosrdnog Boga koji po posvećenim svećeničkim rukama odriješuje, prašta i zaboravlja.

3. Zbog toga, iskrena zahvala, blagoslov i čestitka onim brojnim misnicima koji su ovih dana priprave na ovo slavlje bili na raspolaganju u ispovjedaonicama. A i danas su tu da odriješuju sve koji dođu pokajani i željni Božje milosti. Ne umarajte se, braćo svećenici, odriješivati i dijeliti taj sakrament Božjeg milosrđa. Puno je onih koji su vezani grijehom alkohola i droge. Previše je zarobljenih praznovjerjem, mržnjom, besmislom i nepravdom. Sve više je mladih koji su razočarani u život i u ljude. Zarobljeni svojim grješnim navikama ne znaju kako se osloboditi. Hodaju bez cilja i sve više se zapliću. A ima izlaza. Isus ga je pokazao kad je pozvao sve koji su umorni i opterećeni neka dođu da ih on odmori i oslobodi od grijeha, mržnje, sebičnosti i ovisnosti. Radosna srca stojimo danas u ovom prošteništu i zahvaljujemo Božjem milosrđu za sakrament pomirenja. Posebice zahvaljujemo na daru Crkve kojoj je Isus ostavio ovlast dijeliti izobilja znakove njegova milosrđa o kojem neumorno stalno govori i papa Franjo, koji je u svoj grb stavio riječi iz Matejeva evanđelja “miserando atque eligendo”, smilova mu se i izabra ga. I mi smo dužnici toga milosrđa pa se možemo kršćanima zvati. Mi nemamo na to pravo. To je dar njegova Srca po kojem i nas čini dionicima svoje vječnosti. Posebice po euharistiji koja je čudo Božje nazočnosti među nama.

Isus, naime, po euharistiji stoluje na ovoj zemlji u crkvama, kapelama i svuda gdje vječno svjetlo označava njegovu prisutnost. On je tu, među nama. Spreman je svakog trenutka da nas prosvijetli, ojača, blagoslovi, posveti, utješi i pomogne. “Dragost je moja biti sa sinovima ljudskim”. “Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15, 9). Hraneći se Euharistijom naši su se pređi odupirali silnim procesima ateizacije, sekularizacije i posebno opasnih ideologija bezbožnog fašizma i komunizma, koji su u XX. stoljeću pokušali zatrti svaki znak vjere i vjerske pripadnosti. Po euharistiji su dobivali snagu i sigurnost.

4. Na starim zidinama Krešimirovog grada Šibenika stoji uklesano: “Mene ne štite ni visoke zidine, ni more koje me okružuje. Mene u svakom trenutku čini sigurnim ruka moga Gospodara čiju sliku vidiš uklesanu na ovom kamenu”. Mene u svakom trenutku čini sigurnim ruka moga Gospodara. Kako je to lijepo pročitati i osjetiti duh vjere, sigurnosti, pouzdanja i predanosti. Braćo i sestre. Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu, potrebna je neprolazna hrana. Svjesni smo da će i naše putovanje jednom završiti. Nema ovdje trajnog prebivališta. Prolazi svijet i njegova slava. Gospodin dolazi i blizu je.

I dok Vas još jednom od srca pozdravljam i Bogu zahvaljujem za milost što mogu biti dionikom euharistijskog slavlja u ovom prošteništu Krvi Kristove u Ludbregu, pozivam vas da u svoje molitve uključimo sve ovdje nazočne, vaše drage i mile kod kuće, posebno bolesne i stare, djecu i mlade. Zajedno s vašim pastirom mons. Josipom Mrzljakom prinosim na oltar molitve za naše dvije biskupije: Mladu, poletnu i perspektivnu varaždinsku i dobro staru i poznatu zadarsku sa svim njihovim radostima i tjeskobama, brigama i nadama. Molimo za navjestitelje Božje Riječi i za sve odgovorne u ovoj zemlji. Neka im “Gospodin upravi um i srce po svojoj volji, kako bi se učvrstilo blagostanje naroda, siguran mir i sloboda vjere” (Vel. Petak). Sutra započinje nova školska godina. Molimo za našu djecu i mlade, za njihove učitelje i odgojitelje, kako bi nam škole postale uistinu privilegirana mjesta dobrog ljudskog okruženja gdje će djeca i mladi rasti u krjeposti, humanosti i znanju.

Naše su misli ovog ljeta posebice bile okrenute prema dvjema državama u kojima su ratna žarišta pokazala svu opasnost i strahote stradanja nevinih ljudi. To su Irak i Ukrajina o kojima su nas mediji obilato izvješćivali, a i papa Franjo se u više navrata o tomu očitovao. Molimo stoga neka progonjenim kršćanima u Iraku i diljem svijeta svane toliko žuđena sloboda. A uznemirenim stanovnicima Ukrajine neka Bog daruje mir i spokoj. Poželio bih na koncu da svi vjerom otkrivamo i zdušno slavimo svaku misnu pretvorbu kao predokus i navještaj njegovog konačnog dolaska “jednog dana”. Neka nas i ovo sveto zborovanje još više približi najvećem Božjem daru euharistijske žrtve gdje jednoglasno molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Ludbreg, 7. rujna 2014.