Uvod

Braćo i sestre – mir vama! U pozdravu uskrsnuća, u pozdravu Božje ljubavi i života u Kristu, nalazi se ljepota ovoga križevačkog slavlja, u kojemu na početku zajedno s biskupom Mijom, prenosim crkveno zajedništvo, čestitke i molitvenu blizinu zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita, kardinala Josipa Bozanića, koji se danas nalazi u Slovačkoj. Čestitke upućujem cijeloj Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji, a ponajprije Tebi, dragi biskupe Vjekoslave, predstojniče ove mjesne Crkve, komu zahvaljujem na pozivu za predvođenje euharistije i na riječima dobrodošlice.
Lijepo je biti u Križevcima na ovaj dan proslave nebeskoga zaštitnika! Svetkovina svetoga Marka ponovno je okupila za oltarom subraću biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, roditelje, djecu, vjernike i vjernice iz križevačkoga kraja i hodočasnike; predstavnike kulturnoga i društvenoga života Križevaca i drugih gradova i mjesta.
U ovu euharistiju unosimo nakane naše Crkve i naroda za dobro hrvatske domovine; unosimo svoje osobne zahvale i molbe; spominjemo se naših pokojnih koji su prije nas naviještali Radosnu vijest, svjedočili kršćansku vjeru i ugrađivali ju u svakidašnji život, bez obzira na protivljenja, progone i trpljenja.
Zahvalni Gospodinu za današnji susret s njim, molimo ga da nam, po zagovoru svetoga Marka, pročisti srce oproštenjem i daruje snagu svoje milosti, dok se kajemo za svoje grijehe.

Homilija

Liturgijska čitanja: Mudr 3, 1-9; Ps 124(123) 2-5.7b-8;
1Pt 4, 12-19; Lk 9, 23-26

1. Odlazeći točno prije trideset godina na studij u Rim, znao sam da je iz ovoga našeg prigorskog kraja, nakon školovanja u Grazu, sličnim putem prošao i bogoslov Marko iz Križevaca, da bi četiri godine živio, učio, rastao u zvanju kao član Papinskoga zavoda ‘Germanicum et Hungaricum’, koji je postao i mojim rimskim domom.
Bilo je poticajno za nas koji smo dolazili iz Hrvatske pod komunističkom vlašću, susresti i osjetiti duhovnu povezanost s tada blaženim Markom Križevčaninom. Meni je bila draga pomisao da je on u svojim očima ponio slike istoga rodnog kraja, u svojim traženjima nosio čežnje oblikovane istim zavičajem, izražavane istim jezikom i duhom, istim nadama i vjerom. U molitvama, u susretima s likovnim prikazima, svečarski, prigodno ili usputno, bio je prisutan, zazivan, razmatran.
Osim toga, istim su nadahnućem bili nošeni i drugi pitomci, tisuće ‘germaničara’ iz cijele Europe, od kojih su neki postali novim uzorom predanosti Bogu, među kojima je nama najbliži i najdraži kardinal Alojzije Stepinac. Bila mi je dirljiva ta blizina, taj trag koji premošćuje stoljeća; svjedočanstvo koje izrasta jedno iz drugoga i dovodi do današnjega slavlja u kojemu se spajaju pogledi iz prošlosti i naša sadašnjost.
2. Sljedeće godine napunit će se točno četiri stoljeća od mučeništva svetoga Marka (1619.-2019.). Gotovo je neizbježno pitati se: Što je to vrijedno što se prenosi i pamti stoljećima?
Vidimo da se čak i događaji iz bliže prošlosti danas lako zamagle, činjenice iskrive i obescijene, a spomen zanemari. Jednako tako, nije teško pokazati da je Crkva ustrajna u čuvanju spomena te da je u njoj najdublje ukorijenjen spomen mučenika.
Sigurno bismo rado znali puno detalja, okolnosti i odnosa iz života svetoga Marka, ali nam je tijekom četiriju stoljeća predaje koja živi među vjernicima, u povezanosti s Božjom riječju i s našim životima, preneseno bitno. A što nam je rekla ta riječ na koju smo naviknuti svake godine, slušajući nešto tako protivno redovitomu mnijenju i teško shvatljivo suvremenosti koju živimo?
Zar ne zvuče kao tlapnja ili kao ‘opijum’ (kako su donedavno i kako još i danas neki nazivaju vjeru) riječi Knjige Mudrosti da su duše pravednika u Božjoj ruci, da ih se ne dotiče nikakva muka i da su oni u miru? Što je preduvjet da bi se razumjelo veličanje onih koji žive slušajući Boga, a ne slijede pravila zemaljskoga nadmetanja? Kako se radovati pogrdama zbog Kristova imena? Zašto se odreći sebe; izgubiti život? Nije li lakše odreći se Boga i svidjeti se ljudima?
3. Braćo i sestre, došli smo ponovno čuti odgovor Marka koji je rođen i odrastao na ovoj hrvatskoj grudi; koji je živio zemaljske dane baš tu, gdje je Bog i nama povjerio otajstvo života. Drago nam je povezati živote ljudi s događajima, mjesta na kojima su rasli, na kojima su učinili nešto lijepo, na kojima je ili očito ili jedva vidljivo ostao pečat njihove prisutnosti.
I dok je malo prije odzvanjala riječ Evanđelja u nama i među nama; dok je dopirala do raznih mjesta ovdje u Križevcima i puno dalje (nošena radijskim prijenosom), ne zaboravimo da je ta ista Božja riječ prožela život Marka Križevčanina, čujna i vidljiva u crkvi svetoga Križa, življena po redovnicima, tumačena u poukama duhovnika, učitelja i roditelja, nošena u srcima onih koji su branili domovinu od navale Turaka i koji su upravo u to vrijeme podizali obrambeni gradski zid, a nakon što je tursko nasilje (prije predesetak godina) razrušilo i spalilo križevački Gornji grad. U najranijim godinama Marko je ovdje osjetio prijetnju na obrambenoj crti, ali jednako tako i prvu pobjedu hrvatskih branitelja kod Siska 1593. S druge strane, živio je u doba snažnih previranja i lomova u Crkvi, praćenih političkim nemirima i sukobima.
U Marku je živjela i rasla ista riječ: Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Nema koristi od posjedovanja cijeloga svijeta, bez pronalaska sebe u Bogu, bez susreta s vječnošću…
4. Upravo to, dragi vjernici, jest stvarna razdjelnica. Upravo to je ključ razumijevanja svega što danas slavimo i kao kršćani nastojimo živjeti. Bez vjere u dar besmrtnosti po Kristovu križu i uskrsnuću, ovo naše slavlje bila bi velika ispraznost; bez vjere u vječnost bilo bi to površno zavaravanje i duboka prijevara samih sebe. Ostali bismo tamo gdje ostaju one društvene manifestacije i – kako se običava reći – ‘obilježavanja’ koja ne računaju s vječnošću; štoviše, žele ju ukloniti. U kršćanskim slavljima ne obilježavamo mi, nego slavimo što smo mi obilježeni darom Isusa Krista; što nam je darovana vječnost.
Slušajući današnju Božju riječ u svjetlu vječnosti u kojemu je nadahnuta i pisana, sve postaje drukčijim i smislenim. Onima koji ne vjeruju u vječnost čini se da pravedni umiru uzalud i njihova smrt, njihovo trpljenje kao nesreća, ali pogled vjere vidi mir i radost, susreće nadu besmrtnosti. Ta mudrost jamči da će oni koji se uzdaju u Gospodina „spoznati istinu”, steći milost i milosrđe.
Jednako je i s riječima apostola Petra. Samo s vjerom u vječnost, s vjerom da Duh Božji počiva u nama, prihvatljiva je riječ o radosti u patnjama, o klicanju u slavi. Ta vjera prihvaća Božju volju, jer zna da je u njegovim rukama i da on sve vodi prema dobru.
Evanđeoska riječ uistinu je ludost, ako nije prihvaćena vjerom u vječnost. Pa tko to još ima u nekome svojem životnom, gospodarskom, političkom programu istaknuto nošenje križa – danomice? Tko bi to u današnjoj društvenoj javnosti očekivao neke sljedbenike i uspjeh promičući zalaganje u žrtvi za bližnje, bez obećanja ugleda, koristi, utjecaja? Doduše, čuju su i takve riječi, ali one ostanu flatus vocis, kao nešto što je tek lijepo čuti u okviru sasvim drugih zakonitosti međusobnih odnosa.
5. Ali, Križevci, naša hrvatska kultura i ono što je ostalo vrijedno spomena, raslo je na kršćanskoj nesebičnosti, ukorijenjenoj u vjeri u vječnost. Svatko se u to može uvjeriti, upravo danas kada se neki metaforički, a neki stvarno trude tu jezgru iščupati iz hrvatskoga bića.
Velika je to pouka za nas. Povijest nas uči, a ovdje ju i da hoćemo ne možemo zanemariti, da je pouzdanje u Gospodina i odaziv Bogu donosio dragocjene plodove, a odmicanje od njega teškoće i nemir. Lako je vidljivo da darovanost čovjeka nasljedovanjem Isusa Krista i vjera u vječnost čini čudesna djela. Dar i vječnost – nosivi stupovi svjedočanstva svetih, na dobro čovjeka i svijeta. Njima se uvijek suprotstavlja sebičnost i navezanost na zemaljsko. To je donijelo najviše zla u Crkvi i u narodu.
U kršćanskome daru i vjeri u vječnost ne radi se o bijegu od svijeta i o nemaru za svijet. To jasno možemo vidjeti iz činjenice da su upravo najveći darovi dostojanstvu čovjeka proizišli iz kršćanske vjere u vječnost. Kršćanin voli svijet ljubavlju koja svijet vidi u povezanosti s vječnim. Kršćanska zauzetost za čovjeka i za prolazno proizlazi iz vjere da je Bog gospodar, da je Otac i mrtvima i živima te da te dvije stvarnosti nisu odvojene. Kad god ih je netko razdvojio, okrnjio je smisao otajstva života.
6. Mefisto u Goetheovu „Faustu” izgovara rečenicu koja sažima bit protivljenja Bogu: „Ich bin der Geist, der stets verneint!” (usp. Goethe, Faust, 1338-1344) „Ja sam duh koji trajno niječe; ja sam onaj koji sve poriče.” Taj protivnik Boga od početka niječe postojanje; izgovara ne čovjeku i svijetu. I onda kada se čini da svojom primamljivošću zaslužuje povjerenje, nakana mu je razoriti ljepotu života s Bogom.
Kada je kršćanstvo u pitanju, danas se čuje izravan odgovor koji niječe kršćanske vrijednosti, a još je prisutniji neizravan odgovor koji u sebi sadrži „ali”. Redovito se pojavljuje zaprjeka, u obliku sumnje, ubačenoga nemira koji otežava oduševljenost.
Tom malom riječju ali onemogućuje se razgovor, no jednako tako i povjerenje. To je onaj ali koji zapravo znači ne. Onaj tko uvijek i svemu govori ali, u biti niječe. „Ja sam duh koji trajno niječe.” To nije jednoznačni odgovor koji vodi na stratišta, nego skriveni izražaj neslaganja, bez hrabrosti za otvoreno sučeljavanje i bez spremnosti za otvoreno suglasje. Mefisto dodaje: Sve što postoji tek je vrijedno da bude uništeno. Drugim riječima: ništa što postoji nije vrijedno.
Za Boga i njegov Duh sve je vrijedno da bude zaštićeno, brižno čuvano, jer iz njega dolazi i jer je on sve stvorio. Kao što čitamo u poslanici svetoga Pavla: „Sin Božji, Isus Krist, koga mi… vama navijestismo nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’, nego u njemu bijaše ‘Da!'” (2Kor 2, 19)
7. Sveti Marko je ispovjedio tu vjeru i svoju riječ prihvaćanja čvrsto vezao uz Krista i Crkvu. Nama su itekako poznati odgovori koji su pomiješani s riječju: ali: Vjerujemo u Boga, ali, zar nema toliko razloga da sumnjamo u njegovo postojanje i u njegovu dobrotu; vjerujemo u Isusa Krista, ali nije li on ipak samo čovjek koji s našim današnjim životom nema puno veze; vjerujemo u Duha Svetoga i u Katoličku Crkvu, ali zar nije Crkva daleko od svetosti i vjerodostojnosti?
Ne čujemo li danas, braćo i sestre, u hrvatskome društvu rečenice poput sljedećih: Treba biti vjernik, ali za svaki slučaj ipak je dobro paziti da se ta vjera previše ne ističe. Kršćanstvo je dobro, to je naša povijest; pomoglo nam je kad nam je bilo teško, ali sada je drugo vrijeme, ali nije ga dobro ugrađivati u gospodarski, politički, kulturalni život, jer će nam prigovoriti da nismo moderni. Kršćanstvo ne uči ništa loše, ali nije dobro previše vjerskoga u odgoju i obrazovanju. Znamo da čovjek ne živi samo od rada, ali kako ćemo preživjeti ako ne radimo nedjeljom… Koliko pogubnih ali koji ne dopuštaju hrvatskomu čovjeku i društvu da živi radost i ljepotu dara i istine o vječnosti koja se nalazi duboko u nama!
Bez obzira kako bilo, postoje životni trenutci u kojima ne možemo odgovoriti s ali; postoje izazovi pred kojima se očekuje ne samo naša jasna riječ, nego životni stav; onaj, naime, koji zovemo vjerom, temeljnom odrednicom ljudskoga postojanja.
8. Slaveći svetoga Marka Križevčanina pred sobom imamo izniman primjer življene vjere, kršćanina sazdanoga od pouzdanja u Boga koje nije moglo poljuljati mnoštvo niječnih odgovora, mnoštvo ali njegovih progonitelja. Prema prikazima mučeništva čini se da su mu dali ponudu: Marko, tvoj zemaljski život imamo u svojim rukama, ali možeš se spasiti, ako prihvatiš ponude: odricanja, prihvaćanja položaja, bogatstva…
I danas je moguće svaku životnu stvarnost i trenutak provjeriti mjerom vječnosti i darovanosti, što postavlja određena pitanja: Mogu li riječi, odluke, ponašanja izdržati tu provjeru?
Kako izgleda obitelj, razgovori, odnosi između supružnika, roditelja i djece, kada ih se stavi pred vječnost? Kako izgledaju društveni odnosi, ciljevi, poslovi, kada ih se ne mjeri korišću koja brzo propadne, nego vječnošću koja ne stavlja u prvi plan umišljenost i oholost? Kako izgledaju zakoni, odredbe u koje je ugrađena vječnost? Jesu li naši zakoni takvi i misli li se uopće na to kada ih se prihvaća i njima daje svoj glas? Računaju li s istinom vječnosti programi odgoja i obrazovanja? Odiše li sadašnja hrvatska kultura dahom vječnosti koji joj je omogućio da izrazi najljepše; očituje li nadahnuće životom ili prihvaća veličanje umiranja s mnoštvom suptilnih ali koji se razlijevaju u porama svakidašnjice? Vječnost vrlo brzo otkrije tragove ideologija koje zatvaraju pogled i guše slobodu, ponajprije slobodu savjesti.
Jasno je da se ni na demografska pitanja ne može dobiti konačan odgovor bez prihvaćanja logike dara i bez pogleda prema vječnosti. Jednako je i s gospodarstvom koje se mora odlučiti na težnjom prema zemaljskomu probitku ili prema vrjednotama dara i vječnosti. Život koji polazi i završava u prolaznome ima svoj izražaj u sebičnosti, a onaj koji polazi od dara i vidi vječnost puninu nalazi u ljubavi, jer je ljubav satkana od dara i vječnosti.
Usudimo li se svjedočiti ili se stidimo Kristovih riječi i njega samoga, kada treba pitati o vječnosti i o darovanosti, kada treba skinuti krinku sa sebičnosti i prolaznoga probitka? Ako vjerujemo u vječnost s Kristom, ona će nam uvijek dati snagu toga dara.
Molimo svetoga Marka da svojim zagovorom rasprši naše sumnje; da odgovor da Bogu bude snažniji od tolikih ali koji se uvlače u naš život.
Ovdje u euharistiji Bog nam govori da nam je sve darovao. Nema više ničega što bi bilo veće. Nema snažnijega argumenta za nas. Božji Sin koji se predaje u smrt za nas, da nas ništa ne bi razdvojilo od Božje ljubavi. To je radosna vijest koju je živio svaki mučenik. I zbog toga je tako privlačna: jer je jednostavna i istinita, svakomu dostupna i oslobađajuća.
Naši su stari to prepoznali. I nama danas snagom vjere govore: ugradite u život svoje zajednice, svoga Grada ljepotu kršćanske kulture izrasle iz Božje ljubavi koji je u Sinu izrekao svoj da, i uveo nas u vječni život sa sobom.
Amen.