Draga braćo i sestre, dragi vjernici!
Slaveći danas blagdan Bogojavljenja još uvijek smo u božićnom vremenu i ozračju. Bog nam se objavio u svome Sinu koji, premda vječna Božja Riječ, postade čovjekom u vremenu. Rođenje Isusa Krista u Betlehemu prva je i najveća objava Božja – Bogojavljenje. A Bog nam se objavio u svome Sinu kako bismo – kao što papa Benedikt XVI. kaže u svojem nedavno objavljenom djelu „Isus iz Nazareta” – „uspostavili živ odnos s njim”.
U slavlju blagdana Bogojavljenja – osobito u istočnoj tradiciji – sadržano je više događaja: poklonstvo Isusu triju mudraca s Istoka, Isusovo krštenje na Jordanu i prvo čudo Isusovo u Kani Galilejskoj. U svim se tim događajima u Isusu objavio Bog, Bog koji je prijatelj čovjeku. Osobitost pak je zapadne tradicije što je ona naglašeno sačuvala baš ovaj prvi događaj, koji je i vezan uz Isusovo djetinjstvo, a to je poklon mudraca ili „kraljeva” – kako ih se od srednjeg vijeka voli zvati – s Istoka koji su se došli pokloniti novorođenom Kralju. Kako nas izvješćuje sv. Matej u evanđeoskom odlomku koji smo upravo čuli, mudraci s Istoka došli su u Jeruzalem, u židovsko središte. I tu se oni raspituju: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski?”
To pitanje, draga braćo i sestre, postavljaju ne samo mudraci s Istoka nego i toliki muškarci i žene tijekom čitave povijesti čovječanstva. Ne radi se tek o jednom kralju koji bi bio jedan u nizu židovskih kraljeva. Ne radi se zapravo uopće o bilo kojem zemaljskom kralju. Naziv „kralj židovski” živo nas podsjeća na natpis koji je Poncije Pilat dao napisati na križ Isusov: „Isus Nazarećanin – kralj židovski”. Bila je to zapravo napisana Isusova krivica, ono što mu se stavljalo kao argument osude, jer židovski glavari dolaze Pilatu i mole ga da promijeni natpis na križu: „Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski’.” No Pilat odgovori: „Što napisah, napisah.” (Iv 19,21-22). I premda Pilat nije razumio što je napisao, točno je napisao: Isus jest kralj. U izravnom dijalogu s njime Isus mu je prije osude rekao: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta… Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.” (Iv 18,36-37) Tako postaje jasno da je naziv „kralj židovski” zapravo naziv za Mesiju kojeg čeka Židovski narod. Upravo je Isus takav kralj i upravo se zato on rodio da sve, i Židove i nežidove, uvede u svoje Kraljevstvo. Nije stoga neutemeljeno što se mudrace prozvalo „kraljevima”, jer je čitav taj njihov dolazak s Istoka u Jeruzalem duboko povezan s temom kraljevanja. Jesu li oni bili kraljevi ili ne, nije toliko važno, ali oni se raspitaju o „novorođenom kralju židovskom”, traže ga u Jeruzalemu, dolazeći najprije na dvor Heroda, aktualnog židovskog kralja. Tako se intenzivira upravo to traganje za pravim kraljem! Tko je zapravo pravi kralj?
Da „kralj židovski” doista znači Mesiju jasno je i iz Herodove reakcije. On naime na traganje mudraca saziva svećeničke glavare i pismoznance i pita ih „Gdje se Krist ima roditi” (Mt 2,4) Krist je naime pomazanik, hebrejski Mesija. Najkraći naš hrvatski prijevod u smislu sadržajnog značenja je: Krist ili Mesija znači Spasitelj. Krista, Mesiju se iščekivalo i iščekuje. Od njega se očekuju rješenja, spas. Spas od čega – pitamo se možda. Treba li i današnjeg čovjeka spašavati, i od koga? Možda od nas samih, kao što reče jedan naš akademik nedavno na promociji jedne knjige (D. Jelčić) da Hrvatsku danas treba spašavati od samih Hrvata, tako bih to parafrazirao tvrdnjom: čovjeka danas treba spašavati od samog čovjeka. Nije li zapravo on sam sebi najveći neprijatelj? I kad se rata laća, i kad se ne brine o svojem okolišu, i kad se ponaša neodgovorno u svojim riječima i djelima u odnosu prema svojim najbližima? Zato je i danas potreban Spasitelj. Da nam pokaže što je ono bitno u ljudskom životu; da je to prije svega ljubav, i život u ljubavi prema svima; da je to odnos s Bogom ljubavi i odnos s ljudima u ljubavi i poštovanju, život sa svima u prijateljstvu.
Veoma je zanimljivo da se na to traganje mudraca „Herod uznemirio, i sav Jeruzalem s njime.” (Mt 2,3). I dok jedni prevaljuju dalek put da bi našli tog „novorođenog kralja”, jeruzalemski ga se kralj boji, snuje lukavstvom uhvatiti ga i eliminirati iz svog života. Očito nam je evanđelist Matej želio poručiti da je taj „novorođeni kralj” bio na sasvim drugoj strani negoli vladajući židovski kralj Herod. Međutim, nije ta protivnost u našem smislu zemaljskih suprotstavljenosti, koje znače međusobno nadmetanje, strah od drugih i različita lukavstva. Ne! Isusov dolazak nije želio ugroziti nikojeg kralja ni vladara ovog svijeta. On je samo želio upozoriti da se život ne sastoji u vladanju nad drugima nego u služenju drugima. Želio je uspostaviti jednu drugu razinu međuljudskih odnosa. Time je dakako želio oplemeniti i političke odnose, jer je želio promijeniti sveukupni ljudski život. Zato jer je Krist protiv svih shvaćanja i provođenja neravnopravnosti među ljudima! Njegov je dolazak kod Heroda i netolerantnih Jeruzalemaca izazvao strah, dapače progon koji je protiv njega poduzeo aktualni židovski kralj, ali s druge strane izazvao je i traganje za njim, za „njegovom zvijezdom”, pa bilo to i iz dalekog Istoka ili Zapada, Sjevera ili Juga! Od sv. mudraca do ljudi naših dana.
„Vidjesmo zvijezdu njegovu gdje izlazi pa dođosmo pokloniti mu se.” (Mt 2,2) Očito, zvijezda vodilja za mudrace s Istoka bila je njihova čežnja da upoznaju Isusa. I da mu se, upoznavši, poklone. Koje mi „zvijezde vodilje” u svojem životu slijedimo? To je dobro pitanje za svakoga od nas, ne samo za poganske mudrace s Istoka. Nedavno je u jednoj knjizi naš ugledni javni djelatnik priznao da je u životu slijedio „krive zvijezde vodilje” (Z. Tomac). Je li nama naša „zvijezda vodilja” sam Krist Gospodin, ili se dajemo voditi različitim drugim, krivim zvijezdama? Poseban je taj „novorođeni kralj” Isus! On sve preokreće, daje svemu novi okus, novu dimenziju, novo značenje. I zato on jest pravi kralj, onaj koji uspostavlja pravi ljudski poredak na zemlji, u kojemu sve ima svoje mjesto. Ako Bog bude na prvom mjestu, sve dolazi na svoje pravo mjesto. Velika je odgovornost nas kršćana da prvo, sami živimo, a onda drugo, pokažemo svima pravoga Kralja, koji je uspostavio Kraljevstvo „istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira” (predslovlje blagdana Krista Kralja).
Draga braćo i sestre, odlomak današnjeg evanđelja završava sretnim krajem: mudraci s Istoka pronašli su novorođenog kralja „pali ničice, poklonili mu se i otvorili svoje blago te mu prinijeli darove: zlato, tamjan i smirnu.” (Mt 2,11) Pokloniti se Gospodinu i naša je zadaća, dapače, naša rekao bih definicija, biti kršćanin. Mi smo poklonici Božji, mi se upravo zato okupismo danas, braćo, da se zajedno s mudracima s Istoka i tolikim muškarcima i ženama, koji su tijekom povijesti i danas prepoznali u Isusu Kristu svoga Spasitelja-Mesiju i poklonili mu se, i mi njemu poklonimo. I da ga darujemo. Poklon i dar. I dvoje i jedno te isto: poklon u smislu priznavanja da je On naš Spasitelj, i poklon u smislu dara, da ga obdarimo. No, darovi mudraca samo su znakovi sebedarje. Mi sami želimo i trebamo biti dar Gospodinu, kao što je on postao dar nama. On od nas očekuje uzdarje, a na njegov dar dolaska i poklona sama sebe nama i mi smo pozvani uzvratiti sebedarjem njemu i sami sebe njemu pokloniti!
Važno je uspostaviti živ odnos s Kristom – kaže papa Benedikt. Kako? Je li dovoljno kao što su to mudraci otkrili, upoznati tko je Krist? Je li potrebno poći iz svojih ustaljenih zavičaja u nepoznatu zemlju? Traži li novorođeni kralj od nas da mu se poklonimo, i da ga darujemo? Što mu možemo i trebamo darovati? On želi od nas samo živ odnos. Živ odnos s Kristom moguće je i potrebno uspostaviti doista tek kada se Krista upozna. Jer mnogi nisu upoznali Isusa kao svoga Krista, tj. kao svoga Spasitelja. Tako da često možemo sa žalošću reći da neki koji odbacuju Krista, zapravo ne odbacuju pravog Krista nego krivu sliku koju imaju o njemu. A tko je dužan pokazati pravu sliku Kristovu današnjem čovjeku? Tko drugi negoli mi, braćo i sestre! Mi smo odgovorni danas slijediti i navijestiti Krista. Blagdan Bogojavljenja slavlje je univerzalnosti kršćanstva: ne samo Židovi nego i pogani, svi su pozvani upoznati Krista! I ne samo priprosti pastiri nego i učeni mudraci, znanstvenici, umjetnici, ljudi kulture. Svi su pozvani pronaći Krista i pokloniti mu se.
Molimo danas za te velike nakane Crkve, za novu evangelizaciju – kako je volio govoriti papa Ivan Pavao II. Molimo za papu Benedikta XVI., za crkvene službenike, za sav Božji narod. Molimo da svi budemo Kristovi svjedoci, pronositelji radosne vijesti o njemu, svome spasitelju i spasitelju svih ljudi. Amen.

+Vlado Košić