Draga braćo i sestre!

Osjećam potrebu da ovogodišnju uskrsnu poruku povežem s dvama događajima, obama značajnim za našu nadbiskupiju. Prvi se dogodio prije Uskrsa, a drugi će početi odmah poslije Uskrsa. Riječ je o petom nadbiskupijskom hodočašću koje se zbilo ove korizme između 15. i 22. ožujka u Svetoj zemlji. A drugi se odnosi na proglašenje Euharistijske godine na Bijelu nedjelju ove godine.

Tri poruke, a jedan sadržaj

Hodočašće u Svetu zemlju, Isusovu zemaljsku domovinu, nijednoga kršćanina ne ostavlja ravnodušnim. Svako mjesto, svaka cesta, svaki kamen tu govori vjerničkom srcu. Posebno su me se, a vjerujem i mnoge druge od tristotinjak naših hodočasnika, dojmila tri mjesta i tri poruke koje su s njih odaslane svijetu. To je Nazaret s porukom navještenja Isusova začeća, Betlehem s porukom njegova rođenja i Jeruzalem s porukom njegova uskrsnuća. Prve dvije odnose se na početak, a treća na dovršetak našega spasenja po Isusu Kristu našem Gospodinu.
U Nazaretu Bog je skromnoj djevici koja se zvala Marija po anđelu priopćio da ju je izabrao za majku svoga jedinorođenoga Sina. Ona je izabrana kako bi onaj koji je “trajni lik Božji” (Fil 2, 6), u njezinu krilu uzeo ljudsku narav i postao čovjekom. Dogodit će se to po Duhu Svetom, onom istom Duhu koji je na počecima stvaranja “lebdio nad vodama” (Post 1, 2) i po kojemu je Isus uskrsnuo od mrtvih. Bog na taj način počinje ispunjavati svoja obećanja koja je dao prorocima, da će svijetu poslati Spasitelja, te se time objavljuje kao Bog koji je vjeran, koji drži do svoje riječi i ne okreće glavu od čovjeka, iako se ovaj od njega okrenuo.
Dok smo bili u Betlehemu, odjekivala nam je u srcima anđeoska poruka betlehemskim pastirima: “Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin” (Lk 2, 10 – 11). Te radosne riječi popratila je pjesma “nebeske vojske”: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (Lk 2, 14). Time je rečeno da su ljudi, svi ljudi, Božji miljenici, njegovi izabranici, bez obzira koliko grešni, i da se Isus rodio radi mira, da je došao kako bi čovjeku podario sve ono što mu je potrebno za sretan i ispunjen život. Koliko je to još uvijek samo Božja želja, nigdje se ne može tako opipljivo osjetiti i doživjeti kao upravo na mjestu gdje je to obećanje naviješteno, a gdje još i danas vladaju strašan nemir, neprijateljstvo i siromaštvo.
Konačno, u Jeruzalemu uz Isusov prazan grob mogli smo ponovno u duši s velikim uzbuđenjem čuti prijekor i poruku anđela ženama: “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji” (Lk 24, 5 – 6). Tu ćemo poruku i mi, braćo i sestre, bezbroj puta u ovo sveto vazmeno vrijeme čuti. Nadam se da nas ona neće samo zbuniti nego i velikom radošću i nadom ispuniti, jer je Isusov prazan grob simbol njegove pobjede nad smrću, pobjede koja je i nama otvorila vrata vječnog života i iz koje se rodila Crkva da bi se u njoj, posebno u liturgiji, živi Krist neprestano uprisutnjivao na zemlji. Anđeoske riječi ženama: “Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji” mi hodočasnici doživjeli smo kao da su i nama upućene, jer smo na svom hodočasničkom putu najprije posjetili Galileju i u njoj ona mjesta koja su neraskidivo povezana s našom svetom vjerom, kao što su Nazaret, gdje se dogodilo navještenje i gdje je Isus trideset godina u skrovitosti živio i djelovao; Genezeratsko jezero pokraj kojega je umnožio kruh i nahranio veliko mnoštvo ljudi, stišao oluju, objavio se svojim učenicima kao uskrsnuli i Petru povjerio prvenstvo u apostolskom zboru, te Brdo blaženstva gdje je izrekao svoj čudesni govor u kojemu je revolucionirao sva ljudska poimanja o sreći, kreposti i čovjekovoj veličini.
Tri poruke s jednim sadržajem, a to je Božja ljubav prema čovjeku. Sv. Ivan to će izraziti prekrasnom rečenicom: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16). Dok slušamo te riječi, može nam se postaviti pitanje: Zar Bog ne vidi kakav je svijet, da je sav truo, sav ogrezao u zlu i nepravdi? Kako ga može unatoč tome ljubiti? Utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Božjega Sina svjedoče da se Bog ne okreće od takvog svijeta, da se ne miri s njegovim zlom, nego ga želi od njega spasiti. Taj svijet koji se nama katkad čini tako odbojnim, tako zlim, Bog ljubi. On se ne odriče svoga nesavršenog i grešnog stvorenja nego ga želi dovesti do punine i savršenstva. To je Radosna vijest, evanđelje proglašeno u trenucima Isusova začeća, rođenja i uskrsnuća. Tri događaja, tri poruke, a u svemu uvijek ista Božja ljubav prema čovjeku. Te poruke i događaji, s svojim ukupnim sadržajem, dolaze danas k nama u euharistiji, izvoru kršćanskog života i poslanja kojemu je upravo cilj u uskrsnom duhu i smislu preobraziti i spasiti svijet.

Euharistija kao primljeni i predani dar

Kako sam rekao, drugi događaj koji ne mogu zaobići u ovoj uskrsnoj poruci odnosi se na početak Euharistijske godine u našoj nadbiskupiji. Odlučili smo je inaugurirati u vazmenom vremenu, jer je euharistija neraskidivo povezana s Vazmom. To proizlazi iz same činjenice da ju je Isus ustanovio dok je sa svojim učenicima blagovao svoju posljednju večeru. Bila je to židovska vazmena večera kojoj je, ustanovljenjem sakramenta svoga presvetog Tijela i Krvi, Isus ispunio i ostvario značenje. Zamijenio je židovsko vazmeno janje i njegovu krv svojim na križu žrtvovanim tijelom i krvi te tako postao naš novi i vječni Vazam.
Euharistija je spomen-čin ili posadašnjenje tog spasonosnog Kristova djela koje obuhvaća sve što je on učinio za naše spasenje počevši od svoga utjelovljenja do ponovnog dolaska na kraju vremena, sa svim spasonosnim posljedicama i učincima. Ona je, kako je netko zgodno rekao, “Kristovo vazmeno sada u tjelesnoj sadašnjosti ljudskog bića”, “aktualiziranje Kristova spasonosnog djela u našoj svakodnevici” i time “rađanje budućeg svijeta u sadašnjosti čovječanstva”.
Ne smijemo također zaboraviti da su prvi Isusovi učenici bili svjesni kako, uz sve ostalo što su primili od Gospodina, trebaju i euharistiju dalje predati, drugima je donijeti. U tom je smislu sv. Pavao napisao poznate riječi: “Doista, ja od Gospodina primih što vam predadoh. Gospodin Isus one noći kad je bio predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu po večeri govoreći: ‘Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.’ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11, 23 – 27). Bit će potrebno, draga braćo i sestre, tijekom Euharistijske godine o euharistiji i u tom vidu razmišljati, jer ono što su prvi Isusovi učenici smatrali svojom dužnošću, tj. da je slave i predaju, i naša je obveza.

Budimo navjestitelji Radosne vijesti

Prijeđimo zbog toga još jednom u duhu put kojim su išli naši hodočasnici u Svetoj Zemlji, kako bismo uočili jedan bitan detalj. To je upravo predaja ili prenošenje drugima spasonosnih poruka koje sve zajedno čine jedinstvenu cjelinu Radosne vijesti ili evanđelja našega Gospodina Isusa Krista. Nakon što joj se anđeo u Božje ime obratio i nakon što je po Duhu Svetom začela Sina Božjega, Marija je požurila u pohode svojoj rođakinji Elizabeti kako bi joj priopćila i navijestila što joj je Bog učinio. Slično su i pastiri dalje pripovijedali što su u Betlehemu vidjeli i “što im bijaše rečeno o tom djetetu” (Lk 2, 17), “a svi koji su to čuli divili su se tome što su im pripovijedali pastiri” (Lk 2, 18). O ženama, kojima je prvima objavljeno da je Isus uskrsnuo, stoji zapisano: “One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima” (Mt 28, 8). Čuli smo također kako je Pavao predavao dalje otajstvo euharistije, što ga je od Gospodina primio.
Draga braćo i sestre, i naša je vjera plod te svete predaje, jer da nam drugi nisu navijestili Radosnu vijest, da nam je nisu predali, ne bismo mogli povjerovati. Kako, naime, netko može povjerovati, ako nije čuo? A kako čuti bez navjestitelja, pitao se već sv. Pavao (usp. Rim 10, 14 – 15). Ta nas činjenica obvezuje da se preispitamo kako mi Radosnu vijest koju smo primili dalje prenosimo. Promatrajući nemarnost mnogih prema toj svetoj dužnosti, dobiva se dojam da su vjeru primili samo za sebe, da ne prepoznaju u njoj dar koji trebaju drugima donijeti. Tako se događa da roditelji ne predaju više vjeru svojoj djeci i da je kršćani sve manje svjedoče drugima. Mnogima kao da se zaveže jezik kad trebaju posvjedočiti svoje kršćanstvo, svoju vjeru i nadu. Možda je to zbog toga što Radosna vijest nije dovoljno preobrazila njihov život? Ako je to tako, dopustimo da se ona dublje u nas utjelovi ovog Uskrsa i ove Euharistijske godine. Svijetu kojega sve više zapljuskuju loše vijesti, potrebna je Radosna vijest, potrebno je evanđelje koje nam je Bog povjerio, ne samo radi nas nego upravo radi čitavog svijeta. Budimo zato navjestitelji Božje nade svijetu kojega Bog ne odbacuje zbog njegove grešnosti nego ga, naprotiv, po Isusu Kristu i njegovu evanđelju želi spasiti. Sa željom da u tome svi budemo Božji suradnici, svima želim sretan i radostan Uskrs.

Vaš u Gospodinu odani

+Ivan, nadbiskup