Misna čitanja: 1 Kor 1,3–7. 8b–9.12; Ps 84, 3-6.8a.11; Iv 12,23–28

Krist djeluje, trpi i pobjeđuje u svojim vjernicima
Predragi u Kristu Isusu!
1. Čuli smo riječi Svetoga pisma: “Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša” (2 Kor 1,5). Te riječi vjerno opisuju blaženog Alojzija Stepinca. Prepoznajemo li ga u tim riječima? Naime, nije riječ samo o Kristovim patnjama, niti o patnjama radi ljubavi prema Kristu, nego o samom Kristu koji djeluje u mističnom iskustvu sv. Pavla. Riječ je o Kristu koji djeluje, trpi i pobjeđuje u svojim vjernicima. To je bilo iskustvo i blaženog Alojzija Stepinca. On je Krista učinio smislom svog života, a Krist je njega učinio dionikom ne samo svojih patnji, nego i svoje slave. Tako nas Božja riječ dovodi do spoznaje da “postoje duše koje hoće dati ljubav za Ljubav, život za Život.” A koji je put do te ljubavi i slave u nebu? To je put vjere!
Blaženi Stepinac bio je osvjedočen da je vjera sve ono što je Bog objavio i povjerio svojoj Crkvi za spasenje ljudi, sve ono što Crkva uči vjerovati pod vodstvom Boga Duha Svetoga. Nije to skup istina, već konkretan i praktičan život. Po njemu je prava vjera samo onda kad je cjelovita, kad čovjek vjeruje sve što je Bog objavio. Vjera je zdrava kad se ne sumnja ni u što od onoga što je Bog objavio. Postojana vjera je ona, u kojoj je čovjek spreman dati i vlastiti život. A pod cijenu da ne odustane ni od jedne kršćanske istine, niti je želi zanijekati. Naposljetku vjera je živa ako se vrše sve kršćanske istine i sustavno se oživljuju slavljenjem sakramenata i molitvom.

Uzvraćamo svjedočanstvom poštovanja i pobožnosti
2. Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, čiji se postupak za proglašenje svetim još uvijek iščekuje, u propovijedi i misi prigodom završne sjednice biskupijskog dijela postupka za proglašenje blaženim i svetim Alojzija Stepinca, 16. lipnja 1993., u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, ustvrdio je da budućem svecu “za bogato i žrtvom ispunjeno svjedočanstvo vjernosti i svetosti, Crkva u Hrvata i hrvatski narod uzvraćaju svjedočanstvom poštovanja i pobožnosti”.
Doista, Stepinčeva žrtva i svjedočanstvo zaslužuju da budu poštovani i da postanu program našega života. Prisjetimo ih se u skladu s naviještenom Božjom riječju.

Sv. Pavao je posvjedočio Korinćanima: “Po Kristu je obilata utjeha naša” (2 Kor 1,5). Ta istina tvori identitet Stepinčeve osobnosti i duhovnosti. On je Krista Gospodina učinio smislom svoga zemaljskog života, postao je pravi učenik Kristov. On je uvijek u životu bio otvoren poticajima Duha Svetoga mogao se, po Kristovu primjeru, prepustiti volji Božjoj i govoriti: “Neka bude onako, kako Bog to hoće!” Doista, samo velike kršćanske duše dozrijevaju na izvoru istinske, Božje, ljubavi! A naš Blaženik je od mladosti do smrti crpio s tog izvora otvorenog u knjizi, “Nasljeduj Krista”, gdje piše: “Blažen koji razumije što znači ljubiti Isusa … Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati Isusa, stajat će dovijeka. Njega ljubi i zadrži kao svog prijatelja koji te neće ostaviti makar te svi ostavili, i koji neće dopustiti da na koncu propadneš.”

Iz žive vjere u Isusa Krista blaženi Stepinac je lomio okove ropstva u koji je bezbožni sustav okovao njega, njegov narod i Crkvu Božju. Kako je zlurada izjava suvremenih političara, koji taj nehumani sustav nastoje uljepšati tvrdeći da je u Stepinčevo vrijeme bila sloboda vjere kao i danas: “Tko je htio ići u crkvu išao je, tko nije htio ići nije išao.” Tko nije upoznao činjenice da u Titovoj Jugoslaviji nije bilo, kako je ustvrdio pisac Crne knjige o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj “ni osobne slobode, ni slobode od straha, ni slobode tiska, ni slobode govora, ni zbora ni udruživanja, ni slobode sudstva ni slobode savjesti ni vjeroispovijesti”, taj ne može shvatiti ni domet Stepinčeve žrtve ni sudbinu hrvatskog naroda kojemu je ta žrtva sačuvala identitet i dignitet. Kao župnik u Netretićkom Završju poznavao sam učitelje koji su na nedjeljnu misu odlazili vlakom ili autobusom i do 60 km daleko; upoznao sam djecu kojoj su prosvjetni djelatnici fizički branili polazak na vjeronauk; noću sam vjenčavao i krštavao djecu državnih službenika koji su se bojali da će izgubiti posao sazna li se za njihovo ispovijedanje vjere.

Obitelj je Božja ustanova i temeljna stanica svakog naroda
3. Stepinčeva žrtva i svjedočanstvo obvezuju na promicanje i čuvanje zdravih i životu otvorenih obitelji. Dok su na otvorenim bojišnicama odjekivali plotuni nacističke i komunističke mržnje u nastojanju da podlože dostojanstvo čovjeka i strovale ga u neljudski i bezbožni sustav, on je hrabro naviještao istinu o čovjeku. Ta istina izvire iz ruke Boga Stvoritelja. Reče: “Ne možemo priznati sustava, koji bi negirao obitelj, u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakoga naroda. Ta načela ispovijedamo ne od danas do sutra, niti iz straha ili koristoljublja, nego iz unutarnje nužde, svjesni da to odgovara volji Boga Stvoritelja.”

Baš zato što vjerujemo u preporodnu snagu evanđelja, jer vjerujemo u Krista Gospodina, moramo biti svjesniji kako se iz čisto sjetilnih pobuda ubija još nerođeni ljudski život, a sve to potaknuto od tamnih sila “koje su”, kako reče naš Blaženik, “sve stavile u pokret, da nam mladež otruju. Ne bismo li, velim, i mi morali reći nešto slično kao i Ciceron: Domovinu još imamo na jeziku, ali smo je zapravo već izgubili!”
Za promicanje i čuvanje kršćanskih obitelji, koje su zalog sreći i očuvanju domovine blaženi Stepinac je ovako učio: “O, kad bi se Gospina krunica marljivo i pobožno molila u svim hrvatskim obiteljima kao obiteljska molitva svakoga dana, nestalo bi brzo svih nevolja, koje danas taru i muče tolike obitelji. Nema bržega puta doći k Isusu, k Bogu, nego li po Mariji, a doći k Bogu, znači doći k izvoru svake sreće.”

U roditeljskoj kući poprimaju se prve klice religioznosti
4. Braćo i sestre! Stepinčeva žrtva i svjedočanstvo obvezuju i na kršćanski odgoj. Naime, njegovo je uvjerenje bilo da i sâmo otkupljenje počinje u obitelji. Jer je brak božanska ustanova, onda i odgoj mora dovesti djecu do spoznaje Boga i samim time uključiti ih u događaj otkupljenja. Za njega vjerski odgoj otpočinje “u kolijevci i na prsima majčinim. Pobožnost se usisava već s materinjim mlijekom. Jedva da će išta biti od djeteta, osim posebnim čudom Božjim, ako nije već u roditeljskoj kući poprimilo prve klice religioznosti”. Evo njegova svjedočanstva: “Ne možemo priznati sustav, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta … koji bi htio već maloj djeci zapriječiti poznavanje Boga po vjeronauku u školama … To je naše stanovište, od kojeg se ne odstupa ni uz cijenu života!”
Kad je Komunistička partija odgoj počela prožimati bezboštvom, nadbiskup Stepinac je 24. lipnja 1945. uputio katoličkim vjernicima okružnicu. U njoj piše: “Ja sam kao pastir dužan, pa i uz cijenu života, upozoriti vas na Vaše dužnosti i Vaša prava i reći Vam, da ste dužni tražiti za svoju djecu vjersku obuku u školama. To nije za Vas nikakva milost nego vaše sveto pravo i zato je najstroža dužnost državne vlasti, da Vaše pravo u cijelosti poštuje, te ništa ne dokida što bi bilo na uštrb vjerskom i moralnom uzgoju Vaše djece.”

Juridičko umorstvo nevina čovjeka
5. Uslijedili su progoni. Njihova žrtva bio je i bl. Alojzije Stepinac. A progonstva su iskušenje samo za osrednje vjernike. Hrabri umiru hrabro. “Što ćeš s onima kojima je smrt dobitak?”, upitao se o. Ćuk u knjizi “Zvijezde koje ne zalaze”.
Braćo i sestre! Naš današnji pohod ovome mjestu, gdje je započeo život i gdje je mučenički umro blaženi Alojzije Stepinac, iskaz je naše zahvale njemu, koji je hrabro živio vjeru i svjedočio ljubav prema Bogu i svom hrvatskom narodu sve do prolijevanja krvi.
Istodobno je taj pohod svjedočanstvo o istinoljubivosti junačkog pastira koji je, zagledan u križ Krista Spasitelja, neustrašivo zastupao pravdu i osuđivao nepravdu, imajući na pameti riječi kojima je učio i hrabrio Božji narod povjeren njegovoj duhovnoj brizi: “Stojmo čvrsto do kraja uz svoju Crkvu, kakvu nam je Krist ostavio. Od svog osnutka ona sjaji kao sjajno sunce na nebu i sjat će do kraja. A veli njemačka poslovica: ‘Wer die Sonne hat, braucht nicht nach den Sternen zu fragen. – Tko ima sunce, ne treba se okretati za zvijezdama.’ Najmanje pak za crvenima.”
Zbog toga što nije hvalio bezbožnu ideologiju crvene zvijezde upriličen mu je montirani politički proces. On je taj proces u pismu 5. prosinca 1959. Okružnom sudu u Osijeku, koji ga je pozvao na parnicu s ciljem da mu se produži zatvorska kazna, opisao ovim riječima: “Ja sam po Vrhovnom Narodnom Sudu NRH 11.X.1946. osuđen na 16 godina prisilnog rada, stvarno na tamnicu u Lepoglavi, a danas na internaciju u Krašiću. Ta osuda bila je juridičko umorstvo nevina čovjeka (…). Posljedica te osude, nad kojom se skandalizirao sav civilizirani svijet bila je, da je moj fizički život u roku od ovih trinaest godina, što ih provodim u zatvoru i internaciji, dospio na rub groba. Inozemni i domaći liječnici učinili su, što su mogli, da mi život produlje, ali mi zdravlja povratili nisu niti će ikada više moći. Istočili su mi do sada 34 litre krvi i točenje se i dalje nastavlja.”
Svećenik Srpske pravoslavne Crkve u Zagrebu Jovan Nikolić posvjedočio je: “Nadbiskup Stepinac pomagao je sve, bez razlike na podrijetlo, rasu ili vjeru … bio je suđen i osuđen iz mržnje prema katoličkoj vjeri, zbog čega se s pravom može reći da je bio mučenik za istine vjere.”

Moramo moliti za one koji nas progone
6. Predragi u Kristu! Vrijedno je i danas ponoviti riječi o bezumnoj galami koja je pratila progon našega Blaženika i Crkve Katoličke: “Kad se ona slegla, istina je zasjala jače.” I mi svjedočimo da je sve sjajnija.
Poslušajmo kako je aktualna pouka velikog kršćanskog pisca Tertulijana primijenjena na komunističko divljanje: “Upravitelji Rimskog imperija! Vi sjedate na sudišta da izričete pravdu, ali se bojite provesti temeljitu istragu kako to zahtijevaju temeljna pravila pravednog postupka. Štoviše, zatvarate usta obrani…, ali znajte: istina za se ne traži milost … A mi prosvjedujemo protiv mržnje koju gajite prema kršćanima. Ona je to nepravednija i više zločinačka baš zato jer kršćansku istinu ne poznajete. Ima li što bezočnije nego mrziti ono što ne znaš? I za mržnju treba dokaza, razloga!”
Svjesni smo da blaženi Alojzije nije stajao pred poganskim sucima staroga Rima, nego pred okrutnim sucima crvene Internacionale. Ojačan Kristovom snagom nije se bojao prijetnji i zastrašivanja. Štoviše, hrabrio je sebe i druge oko sebe: “Ako je potrebno pod mač, ići ćemo. Ako na križ, idemo i tamo uz milost Božju, ali popuštanja sotoni nema!” “Međutim nas mržnja naših neprijatelja progoni … takvom žestinom, da prije mogu računati na pogoršanje negoli poboljšanje zdravlja. A ipak moramo i u tim prilikama moliti za one, koji nas progone, ako hoćemo da budemo dostojni imena Kristova.” To je Stepinčev sjaj na zemlji, slava u nebu! Baš zato moramo biti ponosni što smo imali takva Kristova učenika, Božjeg čovjeka!

Uzor apostolske revnosti i kršćanske jakosti
7. Braćo i sestre! Pjevali smo u psalmu: “Srce mi kliče i tijelo pjeva Gospodu živomu!” O Alojzije blaženi, učitelju vjere i hrvatski rodoljube! Na ovu 55. obljetnicu tvoga usnuća i prelaska u vječni život želimo se prisjetiti da nisi bio prosječan, nego nadprosječan kršćanin. Kao budan pastir, razuman i dobar, pomno si razlikovao ljude pravedne i grješnike, čovjeka od zablude, neprijatelja od opačine njegove, ljubeći “ono, što je Bog načinio, a ne ono, što je načinio čovjek”. Na bahatost Božjih neprijatelja odgovarao si čistom savjesti, na psovke blagoslivljanjem.
Već za zemaljskoga života tvoje je srce klicalo i tijelo pjevalo Gospodu živomu! Kakva škola vjere za sve nas! I kakav poziv da se u nebu tebi pridružimo u klicanju, pjevanju i spoznaji: “O, kako su mili stanovi tvoji, Bože, nad vojskama!”
Sluga Božji Pio XII., u skupštini kardinala 12. siječnja 1953., Stepinčeve vrline opisao je ovim riječima: “Premda se radujemo, časna braćo, što vas vidimo ovdje pred nama, mislimo s bolom na našega časnog brata zagre¬bačkog nadbiskupa, koji radi prilika u kojima se nalazi, nije mogao doći k zajedničkom Ocu da bi se zatim mogao slobodno vratiti u svoju domovinu. Iako je odsutan, mi ga očinski grlimo i želimo žarko da čitav svijet sazna da smo ga počastili dostojanstvom rimskog grimiza, s nijednog drugog razloga, nego da nagradimo njegove izvanredne zasluge (…). Naša savjest nije mogla odobriti da priznamo i odobrimo razloge koji se navode u optužbi zagrebačkog nadbiskupa. A nismo mogli iznevjeriti nade i očekivanje cijelog katoličkog svijeta, a također i mnogih nekatolika, koji su prihvatili s velikim zado¬voljstvom vijest da je pastir, pravi uzor apostolske revnosti i kršćanske jakosti, podignut na čast kardinalskog purpura.”

Ures ljudskog roda i zaštitnik hrvatskog naroda
8. Dragi štovatelji bl. Stepinca! Predraga braćo i sestre! Čuli smo Isusovu riječ: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom… Počastit će ga moj Otac” (Iv 12,26). Slaveći liturgijski blagdan bl. Alojzija sjećamo se i svih onih koji su s njime prolazili zemaljsku Golgotu. Bili su to nepravedno poubijani svećenici i vjernici, mladići i muževi, žene i djevojke, djeca, čak i starci, bogoslovi i sjemeništarci, redovnici i redovnice. Svi su oni baštinili istinitost riječi Svetoga pisma: “Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša”. Naš blaženi Alojzije te je riječi učinio sastavnicom svoga zemaljskog života i postigao slavu neba. Iščekujemo prosudbu Svete Crkve Božje kojom će se dati do znanja da njegove vrline sjaje poput sunca i ohrabruju naša srca na putu vječnog spasenja. Stoga s pravom iščekujemo slavni dan u koji će bl. Alojzije biti proglašen svecem Katoličke Crkve, ponosom svih koji u Krista vjeruju te uresom ljudskoga roda i zaštitnikom hrvatskog naroda.
Idemo u susret radosnim danima. Blaženi Alojzije, koji je ovdje, u ovoj crkvi prikazivao svete mise za “Hrvate poginule u ratu, logorima, tamnicama, mukama i u emigraciji”, s nakanom “da hrvatski narod ostane vjeran Bogu i Crkvi”, za “sve Hrvate, koji trpe u logorima, tamnicama i emigraciji radi progonstva sa strane komunizma”, danas i nama poručuje što je zapisao u oporuci 9. listopada 1959.: “Hrvatskom narodu, iz kojega sam nikao, nastojao sam koristiti, koliko sam mogao … stavljam ponovno na srce, da ostane uvijek čvrst u svetoj vjeri katoličkoj i vjeran Svetoj Apostolskoj Stolici Petrovoj!”
Neka i svim ljudima dobre volje bude na veliku radost vijest da će ovaj pastir, pravi uzor apostolske revnosti i kršćanske jakosti, biti ovjenčan aureolom svetosti.
Čudo na njegov zagovor već se dogodilo. Nebo je progovorilo! Stoga opravdano iščekujemo i riječ Svetoga Oca i čas kad će on bl. Alojzija Stepinca kao sveca upisati u kalendar Katoličke Crkve.
Budimo dostojni toga dara. Učinimo sve što je u našoj moći da bl. Alojziju, “za bogato i žrtvom ispunjeno svjedočanstvo vjernosti, mučeništva i svetosti”, uzvratimo vjernošću Kristu i Crkvi njegovoj. Amen.