1. Prije dvije tisuće godina dogodio se Božić u maloj zemlji Palestini, u gradu Betlehemu. Marija zaručena s Josipom rodila je dijete kojem dadoše ime Isus. Kad se Isus rodio, povili su ga u pelene i položili u jasle, jer u betlehemskim kućama za njih nije bilo mjesta. No, Božić nije samo obično rođenje. On je obilježen nebeskom i božanskom dimenzijom, jer su anđeli taj događaj pjesmom opjevali. U malom, dakle, djetetu Isusu, kojeg je rodila Marija, valja nam prepoznati Božju nakanu da radi ljudi i njihovog spasenja dođe s nebesa i postane čovjekom. O tom otajstvenom Božjem dolasku na zemlju govore nam čitanja predviđena za tu svečanost.
Uobičajeno je da svećenici na Božić slave polnoćku, ranu i pučku misu. Za taj božićni liturgijski troplet predviđena su čitanja koja žele naglasiti različite vidike istog otajstva. Čitanja za polnoćku opisuju događaj Isusovog rođenja s osobitim pojedinostima. Rana jutarnja misa prikazuje pastire kako nakon anđelove objave idu u Betlehem, pa i nama poručuju da pođemo i poklonimo se djetetu Isusu. Pučka misa donosi Prolog iz Ivanovog evanđelja koji nas vodi na početke stvaranja. A onda otkriva i tumači kako se Vječna Božja Riječ, koja je postojala prije vremena i po kojoj je sve stvoreno, utjelovila u vremenu i prostoru i čovjekom postala. Pokušajmo malo razmišljati nad tim evanđeoskim tekstovima.
2. U polnoćnoj liturgiji slušamo Luku kako nas vodi u Davidov grad Betlehem, te izvješćuje o anđelima, pastirima i drugim protagonistima tog osobitog događaja. A anđeo Gospodnji, kojem je bilo povjereno objaviti Isusovo rođenje i njegovo značenje, pristupa pastirima i javlja im “blagovijest i veliku radost za sav narod”. I dok im tumači kako ga mogu pronaći i prepoznati, pridruži mu se silna nebeska vojska koja je pjevala: “Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim” (Lk 2, 14). Ovu divnu anđeosku pjesmu Crkva je već u drugom stoljeću učinila sastavnim dijelom misnoga slavlja i dodala još nekoliko hvalbenih zaziva: “Hvalimo te, blagoslivljamo te”. I klanjamo ti se, jer u Tebi, maleni Isuse, prepoznajemo utjelovljenog Boga, koga u našem narodnom govoru Božićem zovemo.
Hrvatska riječ Božić čarobna je i puna osobite miline i sadržaja. U njoj je kao u narodnoj riznici sabrana i pohranjena vjera, nada i ljubav našeg puka. Nju su s jednakim zanosom izgovarali minuli i današnji naraštaji. Drugi europski narodi opisuju svetu stvarnost Božjeg utjelovljenja kao “Kristov dan” (na engleskom “Christmas”), kao “Svetu noć” (na njemačkom “Weihnachten”), ili pak jednostavno kao Isusov “rođendan” (na talijanskom “Natale”). Mi kažemo, to je “Božić”; mali Bog u velikom otajstvu. Tu riječ na hrvatskom prati nebeska i anđeoska melodija. Veliki Bog u maloj hrvatskoj riječi Božić. Vječni i nevidljivi Sin Božji, počelo od počela i svjetlo od svjetla, uzeo je ljudsko tijelo da nas obogati svojim božanstvom, kako bismo i mi postali dionicima njegove punine. Koje li veličine i neshvatljive tajne o kojoj nam zbore božićna liturgijska čitanja?!
3. Na samom početku došašća slušali smo kako se psalmist raduje što mu rekoše “Hajdemo u dom Gospodnji”. Na božićnoj misi zornici evanđelist Luka piše kako pastiri povjerovaše anđelu, pa pohitiše u Betlehem gdje nađoše dijete povijeno u jaslama. A kraj njega Josip i Marija u molitvi i kontemplaciji. Ovaj opis s mise zornice potiče i nas da ovom otajstvenom događaju pristupamo s vjerom i adoracijom. Na to nas pozivaju i naše divne božićne pjesme u kojima je opjevana tajna Božjeg rođenja na vrlo jednostavan i duboko teološki način. “U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog. S neba siđe dolje radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka”. Dakle, božićno slavlje je radi nas ljudi i radi našega spasenja.
S pravom je sveti Karlo Boromejski o tom otajstvu ovako zborio: “Evo nam toli slavljenog vremena, dana spasenja, mira i pomirenja. Evo vremena za kojim nekoć s toliko želja i uzdaha žuđahu žarko i gorljivo drevni patrijarsi i proroci. Evo nam dana što ga Crkva oduvijek svečano slavi, jer Otac nam je poslao Onoga koji će nam samu istinu otkriti i poštenu nas življenju poučiti” (sv. K. Boromejski, 1683, 916). O tom Božjem naumu pripovijeda sveti Ivan koji nas svojim Prologom na pučkoj božićnoj misi vodi na početke, dok je još mirna tišina posvuda vladala.
4. Ovu božićnu poruku završavam stihovima pjesme koja je upravo nastala u tišini noći, a obilježena je divljenjem, vjerom i radosnom mirnoćom. “Tiha noć, sveta noć. Ponoć je, spava sve. Samo Marija s Josipom bdi. Divno djetešce pred njima spi. I rajski ga resi mir”. Ova Gruberova “himna” svetoj otajstvenoj noći ima svoju osobitu poruku. Govori nam o tišini i šutnji koja pomaže ljudima otkriti Božje lice u djetetu Isusu. Takva nam je tišina potrebna danas kao zrak i voda. Jer, piše filozof Kierkegaard da je “svijet obolio od buke i galame”. Neka nam sveto božićno vrijeme bude prigoda otkrivati ljepotu obiteljske tišine i radosne trenutke liturgijske mirnoće.
Knjiga Mudrosti u tom duhu ovako opisuje Božji silazak na zemlju: “Dok je mirna tišina posvuda vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine svoga puta, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskog prijestolja” (Mudr 18, 14-15). Pjesma Tiha noć, kao i opis iz knjige Mudrosti, daju nam naslutiti kako Bog voli tišinu i dolazi tamo gdje je ona nazočna. A Marija Bogorodica u tome je izvrstan primjer. Ona je uzor tihe i sabrane žene koja sve te događaje pohranjuje i prebire u svom srcu. Ne na trgu i ulici, internetu i televiziji, nego u svom srcu. Marija, dakle, šuti, razmatra, klanja se i moli. Pred veličinom otajstvene zbilje koja će se i ove godine dogoditi među nama, pridružimo se, braćo i sestre, anđeoskim korovima i pjevajmo radosno i odano: “Teb’ Isuse hvalimo, sveto Trojstvo slavimo, Majku tvoju častimo, svetu Djevu Mariju”.
Želim čestit Božić svima i sretnu Novu 2015. godinu, koja neka bude ispunjena mirom, radošću, blagostanjem i svakim Božjim blagoslovom.

Zadarski nadbiskup
Želimir Puljić

Zadar, 18. prosinca 2014. godine