U Gospodnjoj svjetlosti hodimo! (Iz 2, 5)

Poštovani djelatnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, pripadnici Oružanih snaga i Hrvatske policije, sestre i braćo u Gospodinu, osjeća se dašak one radosti koja zahvaća čovjeka u vrijeme blagdana, a blagdan Božića ima svima nama dobro poznato vanjsko obilježje koje oplemenjuje naš životni ambijent stvarajući ozračje u kojem se, pa makar i na kratko, svi osjećamo povezani i ujedinjeni u zajednicu sretnih ljudi – sretnijih nego inače, sretnijih nego drugih dana.

Vanjsko obilježavanje blagdana Božića olakšano nam je i činjenicom da je Božić postao svjetskom baštinom. Gotovo da nema kutka na kugli zemaljskoj u kojem se on na neki način ne obilježava. Okićeni borovi, ukrašene ulice i trgovi, lampice na pročeljima zgrada… sve to svjedoči da svijet slavi nešto što će možda samo na izvanjski način, i makar na kratko, ugrijati srca ljudi, ponukati ih da se osjećaju bliskijima. Dani su to u kojima svi govore o ljubavi i miru, prihvaćanju i uvažavanju, o potrebi da si budemo svoji.

Uistinu vrijedi izreka da je cijeli svijet postao jedno globalno selo. Pa se, zahvaljujući sredstvima komunikacije, gotovo u realnom vremenu prenose vijesti “do na kraj zemlje”. Tako nitko tko je zainteresiran više nije neinformiran o važnim stvarima, ili stvarima koje osobno smatra važnima. Na žalost, mediji najčešće idu logikom senzacija, pa smo pretrpani vijestima koje ne oplemenjuju i ne izgrađuju, niti pojedinca niti zajednicu. Slušamo o ratovima i razaranjima, o pobunama i prevratima, o katastrofama i nesrećama, o zločinima i kaznama – slušamo i gledamo, i u čudu se pitamo: kako je moguće da je i nakon dva tisućljeća od one svete Betlehemske noći čovječanstvo još uvijek tako daleko od Dobroga?

1. Povratak sebi

Sveti otac Franjo prenosi nam poruku mira. U svakom njegovom pojavljivanju u javnosti plijeni jednostavan ali jasan govor koji usmjerava pažnju onih koji ga žele čuti – na ono što je bitno za život čovjeka. U svom nedavnom govoru u Strasbourgu, pred europskim parlamentarcima, jasno je pozvao na čuvanje čovjekova dostojanstva. Nije se ustručavao spomenuti zanemarivanje ljudskih prava, zaštitu obitelji, radnika, okoliša i selilaca. Upozorio je na činjenicu da se Europa čini starom, umornom i bez samopouzdanja. Nošeni situacijom koja nije čvrsto ukorijenjena u dobar sustav vrijednosti, ljudsko dostojanstvo dolazi u stvarnu opasnost da se čovjeka shvati samo kotačićem u stroju koji se odbacuje kada više nije potreban, kad je slab, bolestan ili star. Upozoravajući na ovakve tendencije Papa navodi zaboravljene starce i djecu, ubijanje starih i nerođenih. Samoća, kao posljedica rastućeg individualizma, najraširenija je bolest u Europi, upozorava on. A “dostojanstvo čovjeka” bio je središnji koncept procesa obnove koji je slijedio nakon II. svjetskog rata i koji je vodio prema europskom projektu. On je i danas u temeljima Europske unije. Ali, svatko treba biti pažljiv, posebno oni kojima je povjerena briga o zajedničkom dobru, te se oduprijeti pogrešnim shvaćanjima ljudskih prava i praktičnoj zloporabi istih. Ne smije se gledati na prava pojedinca kao da on ne pripada široj društvenoj cjelini u okrilju koje su i njegova prava i dužnosti povezani s pravima i dužnostima drugih, i s općim dobrom društva. Svako društvo pa tako i Europa koja više nije otvorena za transcendentnu dimenziju života, u opasnosti je izgubiti dušu. Stoga Crkva želi, ističe Papa, aktivnu suradnju sa svim ustanovama društva kako bi se ispunilo postojeću “prazninu ideala”.

I mi smo dio te i takve europske, pa i svjetske situacije. Dijelimo je ponajviše uvjetima života koje smo si sami stvorili svojim odabirima i svojim djelovanjem. Ipak, većina nas u Hrvatskoj, rado i ponosno ističe da smo kršćanski puk, pripadnici Katoličke Crkve. Po primljenim sakramentima tako i jest. A je li po življenju evanđeoskih vrijednosti? Kao da nemamo snage istupiti i založiti se za ono što je u središtu Evanđelja: dostojanstvo čovjeka. A sam je Bog odlučio postati čovjekom kako bi to izgubljeno dostojanstvo vratio svakome tko ga prihvati. I veoma je važno ne izgubiti iz vida činjenicu da na društvenoj razini pomake na bolje donose oni hrabri i dobri pojedinci koji ulože sebe i svoje sposobnosti gradeći pravednije odnose. Oni ne čekaju da se dobrota dogodi, nego čine dobro bližnjima. Oni ne čekaju da se pravednost odnekud pojavi, oni je žive i svojim djelovanjem promiču.

Da, većina nas zna mnogo o Božiću, posebno o onome što je pojavno, izvanjsko u proslavi tog blagdana. Mnogi su kadri progovoriti i o unutarnjem sadržaju tog najljepšeg blagdana. A ipak važno je možemo li si iskreno odgovoriti na pitanje: živim li unutarnji sadržaj tog blagdana, čuvam li dostojanstvo čovjeka u sebi i u drugima. Ono dostojanstvo koje proizlazi iz činjenice da smo sestre i braća, da smo djeca Božja.

2. Provjera vjerodostojnosti

Predraga braćo i sestre, opasno bi bilo misliti kako se naša vjerodostojnost mjeri riječima i izjavama, naučenim frazama ili nekim krilaticama. Mjesto naše vjerodostojnosti je naša svakodnevica: odnos prema sebi, prema obitelji, prema Crkvi, prema društvu, prema radu i vrijednostima bez kojih novi svijet ne može nastajati. Htio bih da nam vrijeme u kojem smo sada ne promakne u svojim mogućnostima: mogućnost povratka sebi, mogućnost povratka obitelji u kojoj nastaje i raste život, mogućnost povratka Bogu povijesti u kojoj smo pozvani zamjećivati tragove njegovog prolaska, mogućnost oslobađanja naroda od straha i nemoći pred nesigurnom budućnošću. Potrebno je navijestiti narodu da su uporišta vjere sigurna i da su ona pouzdani oslonci neprevarljive nade. Velika je potreba danas razumjeti sebe kao otajstvo, a to znači spoznati i postati svjesni božanskih mogućnosti kojima smo obdareni. To je put našeg izrastanja i naše promjene. To je put oslobađanja čovjeka i naroda od nemoći koje je opipljivo u okruženju.

Prorok Izaija nam prenosi Božji nalog, koji je dvaput opetovan: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš… Na visoku se uspni goru…, podigni snažno svoj glas… Podigni ga, ne boj se, …reci: Gospodin Bog dolazi…” (v. Iz 40, 1-9). Božji dolazak ne treba očekivati mimo onoga koji se i kakav se već dogodio: to je duboka jednostavnost i solidarnost sa svime što je njegova ruka učinila i njegova ljubav oslobodila. Zazirite od “lica Božjega” koje vam se nudi mimo konkretnog čovjeka i njegove boli. Stoga vas pozivam da se udružimo u posebnu božićnu pozornost i posvetimo onima koji u našim kućama i stanovima, radnim sredinama i životnom okruženju nose duboke i bolne rane. Rane se moraju liječiti. Pri tom je važno razumjeti svoju ulogu: ako ih već ne možemo izliječiti, onda barem ne produbljujmo snagu boli. Možda i sami imate u okruženju svoje obitelji osobe obilježene patnjom te im vaša topla riječ, stisak ruke, blagi poljubac ili neka sitnica koju im možete priuštiti postaju pravi lijek za bolnu ranu. Možda i sami trebate te ljudske nježnosti, dobrote i pažnje. Učinimo sve da upravo mi to darujemo drugima, i sigurno ćemo dobiti zauzvrat i više od uloženoga. Ojačajte obiteljske poveznice, pružite ruku oprosta i milosrđa, uvažite razmišljanje i traženje svojeg djeteta, ne iznevjerite pravo osobe da traži svoj osobni put u budućnost, budite otvoreno mjesto razmjene svakog dobra kako bi svaki član vaše obitelji za sebe našao ono najpotrebnije i najzdravije.

Ako pogledate preko ograde svojeg dvorišta, zamijetit ćete da ima naše braće i sestara koji doista “krvare” od boli: iznevjereni su u svojoj ljudskoj nadi, ispraznila im se rezerva dobrote i žrtve te ponekad krajnjim gestama pokušavaju opstati u nadi koja sve manje ima čvrsto uporište u okolini. Budimo i njima blizu i razumijmo da postoje rane koje nikada neće zarasti, ali barem pomozimo im da ih toliko ne bole. Ohrabrimo i njih Izaijinim pozivom: “…u Gospodnjoj hodimo svjetlosti” (Iz 2, 5).

3. “Došašće” koje mi stvaramo

Već prve nedjelje došašća čuli smo tog proroka kako poziva “Hajde… u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!” (Iz 2, 5). Prorok se obraća onima kojima je izravno poslan. Njih poziva. Dok smo slušali ove proročke riječi zar nismo osjetili da su upućene i nama? Nama osobno, nama vjerničkoj i društvenoj zajednici. Izaija je prorok došašća. Iz dna srca vapio je da se Bog očituje, da zahvati u povijest. Jer on je Otac, Otkupitelj. I makar smo se toliko puta ogriješili o njega, on se ne mijenja. Stoga računamo na njegovo očinsko srce (usp. Iz 2, 1-5). Tako Izaija zbori o Bogu ali i nadahnjuje na individualnu i kolektivnu skrušenost i odgovornost.

Pred nama je, poštovani vjernici u vojsci i policiji, kao neko “došašće” i za našu Domovinu. Riječ je o predsjedničkim izborima koji će se dogoditi 28. prosinca. Svima nam je poznato da je ova biskupija posebno pozvana ne politizirati kroz svoje dušobrižničko djelovanje, jer vjernici koji ju tvore jesu vojnici, policajci i drugi pripadnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova te su po svojem pozivu ljudi koji se ne bave politikom. Istovremeno, nitko se od nas ne smije odreći svoje savjesti. To znači da će svaki od vas, kao odgovorni član i subjekt suvremenog hrvatskog društva izaći na izbore i dati svoj glas onom predsjedničkom kandidatu koji je po svojem životu, djelovanju, odlukama i postupcima najviše u skladu sa stavovima na koje oslanjate svoj život i na kojima ga želite graditi. Pri tom izboru potrebno je uočiti stvarno dobro za vaše osobno ostvarenje, ali i za vašu obitelj te osobito za budućnost vaše djece, naroda i svih građana Hrvatske. Ne može nam biti svejedno hoće li naša domovina biti mjesto kvalitetnog ostvarenja dubokih ljudskih i povijesnih potreba svakoga od nas ili će postati “vjetrometina” prazna obećavajuće budućnosti.

Kao što je na Izaijin vapaj stigao odgovor: događaj Božića, pa je čovječanstvo obdareno najljepšim darom što ga Ivan apostol naziva Svjetlom te kaže: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9), želio bih vas pozvati da molite Boga da se i na našoj društvenoj razini, prilikom predsjedničkih izbora, obistini pohod Božji kroz dar svjetla. Neka taj dar svjetla prosvijetli pamet i srce svakoga od nas kako bismo u skladu s dobrom koje želimo narodu, Domovini i samima sebi izabrali osobu naše budućnosti.

Zaključak

Poštovani vjernici Vojne biskupije u Republici Hrvatskoj, koji u sebi nosite dar vjere, mir vama! Ovu poslanicu zaključujem mišlju o potrebi svijesti vlastitog dostojanstva i poslanja u vremenu u kojem nas je Bog pozvao. Ovo vrijeme je naše vrijeme. Nikada nismo imali bolje vrijeme, jer ovo je jedino koje je nama darovano i stavljeno na raspolaganje da u njemu i s njime gradimo novi svijet. Novi svijet ne nastaje bez jedinog izvora novosti: on je nepresušiv i uvijek svjež, jer je nepotrošiva stvaralačka Božja moć za svakoga u svim vremenima. Taj izvor je Bog. On je postao dionikom ove naše povijesti kako bi sebe za sva vremena ugradio u nju i omogućio nam da ga prepoznamo na njegovim tragovima. A ti tragovi nikada nisu mimo putova čovjeka. Vratimo se pouzdanju u Boga među nama. Podignite svoje glave i učvrstite koljena klecava, kako nas hrabri adventska Božja riječ. Budite hrabri u vremenu koje vapije za ljudima jasnih vizija i božanske budućnosti čovjeka. Vi to imate snagom vjere koja je Božje znanje, Božja snaga i Božje svjetlo u vama. Hrabro kročite i ponosno stojte tamo gdje jeste pružajući ruku svakome tko je otvoren dobru.

Zazivajući na vas i vaše obitelji blagoslov Betlehemskog djeteta, želim da vam Svjetlo u tami svijetli i da vas tama ne obuzme nikada (usp. Iv 1, 5). Svima vama koji blagdan slavite radosno, pa makar i u patnji, želim Čestit Božić i sretnu Novu godinu!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij

U Zagrebu, 8. prosinca 2014., na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije