Draga braćo i sestre!
1. Ovogodišnje predbožićno i božićno vrijeme obilježeno je na društvenoj razini izborom zastupnika za Hrvatski sabor i referendumom o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Prema jednom i drugom izboru, onome za Sabor i onome za Europsku uniju, građani se odnose različito, u smislu da neki biraju jednu, a drugi neku drugu stranku. Isto će tako neki reći „da”, a drugi „ne” pristupu Republike Hrvatske Europskoj uniji. Tu su također i oni koji ne izlaze na biralište jer se ne žele opredijeliti ni za jednu od ponuđenih mogućnosti. Ipak ovdje ne želim pisati o izborima i referendumima te vrste, o kojima su naši biskupi i ovaj put objavili svoju poruku, iako su svjesni da je to „glas vapijućeg u pustinji”. Naše političke izbore uzimam samo kao povod za razmišljanje o jednoj drugoj vrsti izbora, daleko dubljoj i sudbonosnijoj. To su izbori kojima Bog bira čovjeka i čovjek Boga i koji se na ovaj ili onaj način odražavaju na sve naše druge izbore, pa i one političke.

I Bog bira

2. Prema onome što nam je o sebi objavio, moramo zaključiti da Bog u kojega vjerujemo jest Bog koji bira, i to tako da njegov izbor prethodi svakom našem izboru, posebno onome kojim mi biramo njega. To znači da je Bog prvi izabrao nas i samo zato i mi možemo birati njega. Odlučivši se za stvaranje čovjeka, Bog je izabrao da budemo, a ne da ne budemo. Isto tako, nakon prvoga grijeha, koji je donio čovjekovo uništenje, Bog je odlučio spasiti nas te je tako ponovno izabrao da budemo. Kako bi ostvario taj cilj, izabrao je i poseban narod pripremajući postupno u njemu rođenje Spasitelja Isusa Krista, svoga jedinorođenoga Sina. Božji Sin rođen je u ljudskom obličju kad se ispunilo vrijeme koje je Bog predvidio, o čemu prekrasno piše sv. Pavao: „Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4, 4-5). Isti će sv. Pavao također reći, ciljajući ne samo na naše spasenje nego i na samo stvaranje po kojemu smo pozvani u život, da nas Bog „u njemu (tj. u Isusu Kristu) izabra prije postanka svijeta /…/ dobrohotnošću svoje volje” (Ef 1, 4-5). To znači da Božji izbor nije ničim uvjetovan sa strane onoga koga bira. Bog tako bira jednostavno zato jer to hoće.
Božja je objava postupna te svoj vrhunac doseže tek u utjelovljenju i rođenju u ljudskom obličju Isusa Krista Sina Božjega. Zato na božićni dan posvuda u crkvama odjekuju uvodne riječi Poslanice Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu” (Heb 1, 1). U njemu nam je Bog do kraja objavio sebe, ali i svoj naum s nama, a taj se naum svodi na to da nas je po svome Sinu, koji je postao jedan od nas, neopozivo izabrao za sebe, tako da riječi koje upućuje njemu upućuje i svakom od nas: „Ti si sin moj, danas te rodih” (Heb 1, 5).

3. Isusova je zadaća bila ljudima navijestiti i posvjedočiti kako ih je Bog pozvao i izabrao za sebe. Samoga je sebe predstavio kao onoga u kojemu je u svijet došlo kraljevstvo Božje, za kojega se ljudi trebaju opredijeliti odvraćajući se od svojih dosadašnjih izbora lažnih bogova i njihovih programa. On je došao to objaviti ne samo pripadnicima izabranog Božjega naroda, tj. Izraelu, nego i svim drugim narodima. U skladu s time zapovjedio je prije uzašašća svojim učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28, 19-20).
Za neposredne suradnike u svome poslanju pozvao je i izabrao mnoge, a među njima posebno dvanaestoricu, kojima je povjerio posebnu službu i odgovornost za njegovo djelo nakon što on uziđe k Ocu. Tako je Isusovo djelovanje od samoga početka bilo označeno različitim pozivima i izborima i tako će biti sve dok ponovno ne dođe u slavi. Jedan je od takvih izbora, onaj dvanaestorice apostola, evanđelist Marko na jezgrovit način ovako opisao: „Uziđe na goru i pozva one koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle” (Mk 3, 13-15).

4. U pozivanju i izabiranju sva je, kako vidimo, inicijativa na Isusovoj strani, na što je on u dvorani posljednje večere otvoreno podsjetio svoje učenike rekavši im: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15, 15). Možda im je tako govorio jer je opazio kako neki zaboravljaju da su to što jesu ne po svojim zaslugama nego po njegovu ničim uvjetovanom izboru. Slično je sv. Pavao imao potrebu podsjetiti kršćane u Korintu da su kršćani postali Božjim izborom, a ne zbog nekih svojih odlika, pa im je rekao: „Ta gledajte, braćo, sebe pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake, i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1, 26-29). Bog zapravo uvijek izabire ono što je slabo i nejako jer takav je svaki čovjek. I zato je Božji izbor apsolutno slobodan, ničim uvjetovan. Ali kad priznamo svoju slabost i u njoj se obratimo Bogu, Bog je pretvara u jakost. To je iskustvo imao sv. Pavao, što ga je potaklo napisati: „Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12, 9).

Čovjekov odgovor na Božji izbor

5. Nakon što je izabrao nas Bog očekuje da mi izaberemo njega. No ljudi se ne ponašaju uvijek prema Božjim očekivanjima. Tako već na početku ljudske povijesti prvi odgovor koji je čovjek dao na Božju odluku da ga stvori, nije bio izbor Boga, svoga Stvoritelja, nego Božjega protivnika. To znači da već na početku susrećemo Božji izbor čovjeka i čovjekov neizbor Boga. I tijekom daljnje povijesti to se neprestano ponavljalo, zbog čega je u svim vremenima bilo na jednoj strani onih koji su na Božji izbor nas ljudi odgovarali svojim izborom Boga, a na drugoj onih koji su ga odbacivali ili su prema njemu bili neodlučni i ravnodušni.
Paradigmatski se to pokazalo kod Isusova rođenja, kad jedni pokazuju potpunu ravnodušnost prema njemu i njegovu dolasku na svijet (stanovnici Betlehema), drugi ga neprijateljski dočekuju (kralj Herod), a treći mu za njegovu ljubav i privrženost uzvraćaju svojim poklonom i darovima (betlehemski pastiri i mudraci s istoka).
Slično su se ljudi prema njemu odnosili i kasnije, za vrijeme njegova javnog djelovanja te uhićenja, osude i smrti na križu. Uvijek je naš odnos prema Bogu ovisio o tome smatramo li se slabima i potrebitima njegove pomoći ili umišljamo da smo samodostatni te se u toj tobožnjoj samodostatnosti zatvaramo u sebe i u svoju stvarnu nemoć.

6. Kad bolje promotrimo povijest čovjekova odnosa prema Bogu, možemo reći da smo se tijekom povijesti odnosili prema izboru i odluci za njega poput birača u demokratskim režimima, gdje jedni na izbore uopće ne izlaze, opravdavajući to različitim razlozima, drugi pak izlaze i daju svoj glas za jednu ili drugu ponuđenu opciju. No dok birati ili ne birati na toj razini ne mora samo po sebi značiti ništa sudbonosno, to se ne može reći za naš izbor ili neizbor Boga i njegova kraljevstva. Tu čovjek jednostavno mora izabrati jer su neopredijeljenost ili ravnodušnost već izbor, ali ne Boga nego Bogu suprotne strane. U tom je smislu Isus govorio kako ne možemo služiti dvojici gospodara jer ćemo jednoga ljubiti, a drugoga mrziti (usp. Mt 6, 24). Isto vrijedi i za izbor koji se ne živi, a to je u slučaju kad kažemo „da” Bogu, ali se ne ponašamo u skladu s time nego živimo kao da ga nema (usp. Mt 21, 28-31). Upravo je ovo posljednje jedna od najraširenijih pojava među vjernicima, koji su to zbog takvog ponašanja samo prividno.

7. Posljedica naših neizbora, ravnodušnosti ili samo prividnih izbora Boga jest konačno isključenje iz Božjega kraljevstva, na što nas je Isus također upozorio ističući da je mnogo zvanih na kraljevsku svadbu, ali malo izabranih (usp. Mt 22, 1-14). U Svetom se pismu često govori o ljudskom odbijanju Božjega poziva i o izabiranju lažnih bogova umjesto pravoga Boga. Ali, usprkos tome, Bog ne odustaje pozivati i uvijek iznova davati šansu onima koji ga odbijaju. Tako, primjerice, kod proroka Izaije čitamo: „Da, smilovat će se Gospodin Jakovu i opet izabrati Izraela, dati mu da počine u svojoj zemlji” (Iz 14, 1). Upravo nam je slanjem i predanjem u smrt svoga Sina jedinca na najbolji način potvrdio da nikako ne kani odustati od nas, unatoč našem odustajanju od njega. Svojom ljubavlju, koja sve podnosi i svemu se nada, kako bi rekao sv. Pavao (usp. 1 Kor 13), Bog želi taknuti naše srce i rasvijetliti naš um, kako bismo ga ipak izabrali i opredijelili se za njega te mu time omogućili da priskoči u pomoć našoj nemoći.

Došašće i Božić – prilika za provjeru i obnovu našeg izbora Boga

8. Predbožićno i božićno vrijeme je, braćo i sestre, milosno vrijeme, jer nam u njemu snažnije i razgovjetnije odjekuje Božji poziv da se odvratimo od raznih idola i izaberemo njega, pravoga Boga, onoga koji nam se objavio u Isusu Kristu. On je naš Stvoritelj i jedini Spasitelj! Kao i uvijek, on nas i posredstvom različitih „znakova vremena” poziva i potiče da na njegov neopozivi izbor nas ljudi odgovorimo istim takvim neopozivim izborom njega i njegova puta i programa jer on nas neće razočarati ni iznevjeriti. Potvrda su za to njegova dosadašnja djela. Ona su nam jamstvo da će ispuniti i ostvariti i ono što nam obećava, a to je vječni život u njegovu kraljevstvu. U tom su smislu i politički izbori i referendumi za onoga koji dublje stvari čita ne samo prilika za preispitivanje stanja u društvu i državi nego i za provjeru i reviziju vlastita života, a time i svoga odnosa prema Bogu. Na tom području, u našem vremenu označenom ravnodušnošću i sumnjičavošću u sve, bezboštvom i agnosticizmom, relativiziranjem istine i svih vrijednosti, ima mnogo toga što treba provjeriti i ispraviti i kod vjernika koji se istinski trude to biti, kao i kod onih koji to nisu ili su to samo prividno. Neka nam u tom smislu ovo sveto vrijeme došašća i Božića bude prilikom za dublje upoznavanje sebe, svojih odnosa prema drugim ljudima i posebno našeg odnosa prema Bogu.

9. Svjesni Božje opomene: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta” (Otk 3, 15-16), pokušajmo, braćo i sestre, svaki za sebe odgovoriti na pitanje: Jesam li doista izabrao Boga i, ako jesam, koliko sam vjeran tom izboru, a ako nisam, što me priječi da to učinim? Pitanje je to na koje biste trebali odgovoriti vi mladi u ovoj Godini mladih u našoj nadbiskupiji. Isto vrijedi i za sve druge, posebno za obitelji, koje na to potiče i nedavni susret sa Svetim Ocem na zagrebačkom hipodromu. Od tog pitanja nitko ne bi smio bježati; štoviše, s njime bi se trebao suočiti sav naš narod koji kao da se sve više udaljuje od evanđelja koje mu se već tisuću i tristo godina naviješta, a udaljavajući se od njega, odvaja se ne samo od svojih kršćanskih i katoličkih korijena nego i od nade i volje za život. Vidjeli smo da Bog ne trpi neodlučne i površne. Potrebno je stoga izići i na te duhovne izbore i dati svoj glas Bogu koji nam se objavio u Isusu Kristu, kako bismo s njegovom pomoći mogli promijeniti na bolje svoj sadašnji život i postati dostojnima onog vječnog s Kristom uskrsnulim.
Tim mislima i poticajima izražavam svima koji su izabrali Boga Isusa Krista i onima koji to nisu učinili, kao i onima koji su ravnodušni ili su na putu traženja, svima dakle izražavam najljepše želje i čestitke za Božić, kao i za novu godinu, 2012. od rođenja našega Spasitelja koju nam on, tvorac svijeta i vremena, dobrostivo dariva.

Vaš u Kristu odani
+ Ivan, nadbiskup