Dragi vjernici, braćo i sestre, dragi i poštovani prijatelji i ljudi dobre volje, zahvaljujući sredstvima društvenog priopćivanja – kojima na tome zahvaljujem – upućujem vam ovu čestitku povodom Uskrsa 2014.
Uskrs je za nas uvijek najveći i najvažniji blagdan, jer njime slavimo Kristovu pobjedu, i u njoj svoju pobjedu. Nije to pobjeda ni protiv kojeg čovjeka, nije to kraj bitke koji ustoličuje jednu stranu u sukobu da vlada nad drugima, ne! To je Božja pobjeda u kojoj su uključeni svi ljudi jer Krist je došao radi spasenja svih ljudi i on se žrtvovao za sve ljude želeći svima donijeti novi uskrsnuli život. Zapravo za tim životom čeznu svi ljudi, premda svi to ne znaju, ali kad osjećaju nepravde i čeznu za pravednošću, kad vide laž i bore se za istinu, kad osjećaju poniženja i žele život ispunjen dostojanstvom, smislom, nadom i radošću, tada je to čežnja za spasenjem – kako bismo to mi kršćani teološki rekli. No, svi razumiju govor ljubavi, svi čeznu za boljim odnosima i svi ljudi znaju da je život na zemlji ograničen, a čeznu za neograničenom i vječnom srećom.

Zato Uskrs poziva sve ljude da pogledaju Isusa Krista raspetoga i uskrsnuloga, Krista na križu – koga su pribili ljudi i Krista uskrsnuloga – koga je iz groba podigao Bog, njegov i naš Otac. Krist tu Božju pobjedu jamči i svima koji njega slijede čineći dobro, šireći među ljudima granice mira, prijateljstva i ljubavi. Zato je, mogli bismo reći kao u simbolu, u Uskrsu sažeta sva čežnja svijeta, sve uzdisanje ljudi i sva nada u bolji i blagoslovljen život.
Ovogodišnji je Uskrs obilježen s više značajki.

Prvo, dolazi nam kasnije negoli obično pa je već sva priroda rascvjetana, mogli bismo reći i raspjevana. Svakako, Uskrs je blagdan koji obilježuje proljeće sa svom svojom raskoši i znakovitošću. Kao da i sva priroda poziva ljude da se i oni probude, otvore novosti života i budućnosti.

Drugo, ovogodišnji je Uskrs zajednički svim kršćanima – to se ne događa svake godine zbog različitog kalendara po kojem Uskrs računaju zapadni odnosno istočni kršćani. Tako bismo mogli reći da je ovogodišnji Uskrs i znak jedinstva svih kršćana, da je to ekumenski Uskrs. To je lijepa znakovitost jer ne postoje dva ili više Krista nego samo jedan jedini, pa i svi mi koji u njega vjerujemo trebamo pokazivati veće jedinstvo i zajedništvo. Svakako vjera u Kristovo uskrsnuće nas sve povezuje.

Nadalje, i Židovi slave svoj najveći blagdan, Pashu. Ove godine ona je započela na naš Veliki utorak, a traje sedam dana, dakle do Uskrsnog ponedjeljka. Na primjeru slavlja blagdana Pashe vidi se velika povezanost kršćanstva sa židovstvom. Doista, upravo židovska Pasha temelj je kršćanskog Uskrsa. Znamo da je i Isus slavio pashalnu večeru sa svojim učenicima, no on je tom pashalnom obredu i čitavom blagdanu dao novi smisao. Židovi slave Pashu kao prijelaz – jer to točno znači riječ “pasha” ili “pesah” tj. prijelaz – iz egipatskog ropstva u slobodu obećane zemlje. Slikovito taj se prijelaz dogodio preko Crvenoga mora gdje su Židovi bili spašeni, a Egipćani koji su ih progonili pomoreni. Za nas kršćane Uskrs je prijelaz iz smrti u život – dakle, pobjeda života; također to je prijelaz iz grijeha u milost, iz zla u dobro, iz mržnje u ljubav. Novi život koji nam je svojim uskrsnućem darovao Krist, sadržaj je uskrsnog slavlja, a koje je započelo već židovskom Pashom.

Tako je Uskrs ne samo ekumenski blagdan nego također i blagdan posebnog međureligijskog dijaloga, prvenstveno kršćana sa Židovima. U tom smislu Uskrs povezuje sve vjernike koji vjeruju u vječni život, dakako i muslimane koji također ispovijedaju vjeru u život poslije smrti – u raju.

Kristovo uskrsnuće nas kršćane neobično inspirira i potiče na razmišljanje o smislu života, daje nam snagu da izdržimo sva trpljenja i kušnje, da s vjerom u pobjedu života nad smrću nikada ne odustanemo od nastojanja da se borimo za pravdu, istinu i mir među ljudima.
Za nas Hrvate katolike Uskrs je obilježen na poseban način i žrtvom za slobodu naše Domovine. Sjećamo se prve žrtve u Domovinskom ratu koja je pala baš na Uskrs 1991. i navijestila da će poslije muka i teškog križa i nama kao narodu svanuti Uskrs. I svanuo je, no na nama je sada da u milosti slobode živimo i da gradimo budućnost na temeljima Božjega dara, a ne u odsutnosti i zaboravu na Bogu. Nažalost, mnoge su nevolje koje su snašle naš narod posljedica upravo tog zaborava na Boga i njegovih zapovijedi, život kao da Boga nema, kao da je on odsutan. Otud nemoral, silne prijevare, egoizam i otimačina na sve strane – ali ne samo materijalnih stvari, nego još više izdaja istine i pravednosti. Ljudi misle da mogu sami urediti društvo, da sami mogu postaviti etičke norme i biti mjera svih stvari, međutim tu se varaju, jer samo Bog može biti naš zakonodavac, naš smjerokaz i kompas. Koliko smo spremni slušati ga, upoznati i zavoljeti te slijediti Isusa koji je za nas umro i uskrsnuo, toliko smo i mi sposobni graditi život koji ništa ne može ugroziti, koji je vječan, život uskrsnuća.

Jedna od značajki ovogodišnjeg Uskrsa je sigurno jedna dezorijentiranost, bezvoljnost i izgubljenost koja vlada u našem hrvatskom društvu. Uzrok tomu mnogi vide u gospodarskoj stagnaciji i višegodišnjoj recesiji, međutim sve su to samo pokazatelji lošeg duhovnog stanja koje uzrokuje takve pojave. Kad pojedinac, a onda i društvo, vjeruje u sebe, kad osjeća spremnost na žrtvu i daje svom dušom najbolje od sebe, rezultati ne mogu izostati.
“Još se do krvi ne oduprijeste grijehu!” – kaže poslanica Hebrejima. Još nismo sve učinili, a najgore je što često mislimo da netko drugi treba učiniti ono što mi moramo učiniti.

“Sve je moguće onome koji vjeruje”, rekao je Gospodin. On za to uzima sliku pa kaže: “ako imate vjere koliko je zrno gorušice, i brda ćete premještati”, odnosno “recite dudu: iščupaj se i baci u more, i poslušat će vas”! Gospodin je često uzimao takve slike koje znače samo jedno: vjera može i nemoguće, odnosno ono što se čini da je nemoguće, postaje moguće ako vjerujemo.

Kad gledamo Mojsija koji je vodio izraelski narod iz Egipta u obećanu zemlju, čudimo se i pitamo: što mu je bilo kad je narod, koji je progonila silna faraonova vojska, vodio – u more!? Nije li to izgledalo ludo i potpuno pogrešno? Pa ipak, more je uzmaknulo pred njima i oni su prešli po suhu, a kad su za njima navalili do zuba naoružani Egipćani, more se nad njima sklopilo i utopili su se.
Kad se prisjećamo stanja u kojem je bio hrvatski narod na početku Domovinskog rata, izgledalo je to suludo – suprotstaviti se vojsci i do zuba naoružanim pobunjenicima, kad naši branitelji nisu imali praktički ništa drugo doli hrabro srce i silnu želju za slobodom. Pa ipak, dogodilo se čudo: David je pobijedio Golijata – jer Bog je bio uz nas, na strani pravde.

Stoga ni danas ne smijemo sumnjati da ima smisla naš život na zemlji, da je sigurna sudbina naše Domovine, da mladi koji možda izgledaju bez perspektive, imaju budućnost.
To nam upravo jamči Kristovo uskrsnuće. Stoga, pjevajmo: “Kraljice neba, raduj se, aleluja! Jer … uskrsnu kako je rekao, aleluja!” I naše srce neka bude puno radosti i nade: Sretan vam Uskrs svima!