Poštovani oče provincijale, poštovani gvardijane, župniče, braćo svećenici, bogoslovi i sjemeništarci, redovnici i redovnice, Sinjani i Sinjanke, dragi hodočasnici, braćo i sestre.
Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo što večeras, u predvečerje svetkovine Uznesenja BDM na nebo ili Velike Gospe, a koju u ovom najposjećenijem i najpoznatijem svetištu južne Hrvatske naziva časnim nazivom Gospa Sinjska, mogu predslaviti ovo euharistijsko slavlje. Osobitu mi radost čini to što mi je ovo omogućilo da i sam ponovno postanem hodočasnik s hodočasnicima. I upravo je ta hodočasnička dimenzija ovog slavlja ono što nas ujedinjuje s onim konačnim hodočasničkim ciljem na koji računamo ispovijedajući ovom svetkovinom dva otajstva naše vjere. Prvo otajstvo je ono otajstvo koje izražava naziv ove svetkovine Uznesenje BDM na nebo, a koje je papa Pio XII. definirao kao od Boga objavljenu istinu, dogmu, da je Gospa, na temelju privilegija koji je povezan s jedinstvenom ulogom koju je kao Bogorodica imala u povijesti spasenja, na kraju svoga zemaljskog života bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Drugo otajstvo je naše kršćansko uvjerenje da je ono što se dogodilo Gospi, makar je riječ o jedinstvenom privilegiju u povijesti spasenja, naša budućnost, tj. da ćemo i mi jednom kad se, kako ispovijedamo u Vjerovanju, dogodi „uskrsnuće mrtvih”, biti tijelom i dušom uzneseni na nebo.
U duhu ovih dvaju otajstava naše vjere, a potaknut liturgijskim čitanjima, htio bih se zaustaviti na razmišljanju o Gospinoj veličini i blaženstvu, a – u duhu pogleda na našu budućnost u vječnosti – i na razmišljanju o veličini i blaženstvu svakoga od nas. U navještenom evanđelju neka žena prepoznaje Gospinu veličinu i blaženstvo u činjenici da je ona Isusova majka: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!” Isus, za razliku od spomenute žene, njezino blaženstvo i veličinu ne vidi toliko u Božjem ušatorenju u njoj koje proriče prvo čitanje, nego više od tog u Gospinoj suradnji s Bogom kroz u poslušnosti njegovoj riječi: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!” Ovo je izvanredna novost koja će omogućiti da se Gospin privilegij uznesenja na nebo, a na svoj način i sva ona otajstva koja su mu prethodila uključujući i njezino bogomaterinstvo, mogu protegnuti na svakog od nas, na sve ljude, a o čemu progovara Pavao u drugom čitanju iz Prve poslanice Korinćanima navješćujući trenutak kad će se i za nas raspadljivo obući u neraspadljivost i smrtno u besmrtnost i pozivajući nas na postojanost u vjeri i djelima, znajući da naš trud nije i neće biti neplodan u Gospodinu. Dajući, naime, prednost slušanju i čuvanju Božje riječi, Isus otvara mogućnost veličine i blaženstva i za sve one koji nisu i ne mogu biti njegova majka na fizički način, ali mogu i trebaju to biti na način slušanja i čuvanja Božje riječi, tj. življenja u skladu s tom riječi. Ako je Gospa uz Božju pomoć i milost kojom je bila obdarena mogla postati i ostati velika kroz stavljanje same sebe cijelim svojim bićem Bogu na raspolaganje, onda to možemo i mi. Njezin: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” Božjoj volji, slušanju i čuvanju Božje riječi za nju i njezin život, može i treba postati i ostati i naš odgovor Bogu bez obzira što je to što Bog od nas traži. Bog nas je, kao i Gospu, poznavao davno prije bilo koga drugoga i jer nas je poznavao, svakog od nas je odabrao za sasvim određeno poslanje u određenom prostoru i vremenu. Potrebno je samo otkriti što je to što Bog baš od mene želi i tome što Bog želi kao i Gospa reći svoj: „Neka mi bude po tvojoj riječi!”
U otkrivanju plana koji Bog ima s nama i za nas, mi kršćani bismo mogli poput žene u evanđelju, upasti u zabludu pomislivši da je to što Bog ima s nama određen plan dovoljno da se smatramo blaženima: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!”, tj., da je za biti velik i blažen dovoljno to što sam kršten, pričešćen, krizman i sve ono što je tradicionalno povezano s vjerom, uključujući za ovo naše područje i hodočašće Gospi Sinjskoj. Doista, često nam se dogodi da se ponosimo svojim vezama s Isusom jer on je naš, a mi njegovi, jer nas je on izabrao i po krštenju učinio svojima, a da zaboravimo da biti njegovi znači u svakom trenutku svog života, bez obzira imamo deset, dvadeset, pedeset ili osamdeset godina, bilo da smo u obitelji ili na radnom mjestu, u školi ili na ulici, u crkvi ili u trgovini, pred glasačkim kutijama ili u Saboru, u novinarstvu ili politici, ovog ili onog spola, u razmišljanju, rastaviti se ili se ne rastaviti, roditi začeto dijete ili ga ne roditi, pristupiti umjetnoj oplodnji ili ne pristupiti, itd. itd., živimo u skladu s njegovom riječju, tu riječ – koju autentično tumači crkveno učiteljstvo i koja nije ovisna o onom što se nekome sviđa ili ne sviđa – čuvamo, o njoj razmišljamo i, dakako, u skladu s njom živimo. Evanđelje i osobito Isusov odgovor: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!”, jasno poručuju da rodbinstvo s Isusom, krvne veze, pa i činjenica da je netko njegova majka, nisu sami po sebi razlog nečije veličine i blaženstva, nego da je važnija od svih tih veza – jer u Isusa nema mjesta mitu i korupciji – poslušnost Božjoj riječi i čuvanje te riječi. Istina je da je Marija bila i ostaje blaženija od svih, potvrda tome je uznesenje, ali to nije samo zbog toga što je Božju Riječ od Boga primila i pod srcem nosila devet mjeseci da bi je zatim rodila svijetu i dojila – to je blaženstvo o kojem govori žena – nego je to još više zbog toga što je Božje riječi slušala i u sebi ih, zajedno s događajima, pohranjivala, čuvala i o njima, prebirući ih u svom srcu, razmišlja – u skladu s blaženstvom o kojem govori Isus. Sv. Augustin će ovo izraziti mišlju da je Marija prije začela Isusa u srcu po vjeri, nego što ga je začela po Duhu Svetom u svom tijelu. I zato je velika i blažena! Neka to bude i naš put da bi se onda nakon toga, po nama i za naše vrijeme, moglo dogoditi ono što se po Gospi dogodilo za sva vremena, da bismo mi mogli postati, ne na papiru i po krsnim listu, nego stvarno Isusovi, njegova rodbina, oni zbog kojih drugi koji to nisu kliču: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!”, oni koji svojim riječima i životom u ovom svijetu i vremenu utjelovljuju Riječ Božju – Isusa Krista koji je jedini sposoban čovjeku i čovječanstvu vratiti ono dostojanstvo, ono blaženstvo, onu veličinu za koju je stvoren.
Nije laka ova zadaća slušanja i čuvanja Božje riječi po kojoj i mi možemo postati veliki i blaženi o uskrsnuću u posljednji dan. Toliko je toga što nas od toga odvlači. Primjećujemo to svaki dan i na različite načine. Ne smijemo odustati. Moramo plivati protiv struje, a ne dati da naši dani proteku – kako napisa svećenik i pjesnik Izidor Poljak, „mračni u tihu lijuć se r’jeku Vječnosti”. Možda je problem u tome što smo se, u zanosu demokratskih promjena i pobjede, previše pouzdavali u ljude, a zapostavili iskren odnos s Bogom, što Boga nismo stavili na ono mjesto koje on zaslužuje u našem životu, a on bi uvijek trebao biti prvi i važniji od svakoga i svega. Gospa nam je primjer kako to učiniti. Ona nam je i zagovornica da bismo to, uz milost Božju, mogli učiniti jer ona nam u uznesenju nije postala daleka, nego na otajstven način još bliža jer nas sada vidi iz Boje perspektive. Dokaz tome su brojne Gospine čudesne intervencije u povijesti kršćanstva u koje ubrajamo i njezino čudesno prikazanje i obranu ovog grada 1715., ali i sva ona uslišanja koja su se njezinom majčinskom zagovoru dogodila na ovom mjestu kroz ovih gotovo tristo godina, ali i na druge načine. Ne mogu, a ne spomenuti ono što se događalo tijekom Domovinskog rata koji ju je, po tko zna koji put u našoj teškoj nacionalnoj povijesti, ponovno iznjedrio kao nebesku zaštitnicu i zagovornicu bez koje ne bismo mogli pobijediti. S ovim uvjerenjem u sebi znam da joj se i danas – u svim poteškoćama ovog vremena i teške ekonomske krize koja nas guši i iz koje mnogi ne vide izlaz zbog dužničkog ropstva, ali i osobnih poteškoća, možda i zatajenja u vlastitoj vjeri koja nije življena, jer smo se pouzdavali u druga, ljudska rješenja bez Boga ili zanosili da smo sami sebi dostatni – s pouzdanjem možemo pristupiti, moleći je da nam pomogne, da nas ponovno nauči slušati Božju riječ i tu riječ čuvati, da bismo već sada mogli postali veliki i blaženi, nadići ovo što nas guši i truje u našoj ljudskosti i našoj vjeri, a onda tu veličinu i blaženstvo mogli zaživjeti, kad na nas dođe red da budemo ‘uzneseni’, u zajedništvu svetih – kojima je ona na nebo uznesena najistaknutiji član – u sjedinjenosti s Isusom Kristom, u Očevoj vječnosti i zajedništvu Duha Svetoga. Amen.