Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: „Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci.“(Lk 24, 45 – 49)

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

članovi pokreta i udruga,

vjeroučiteljice i vjeroučitelji,

Draga braćo i sestre u Kristu!

Dragi ljudi dobre volje i otvorena srca!

Svetkovina Uskrsa pred nas uvijek iznova stavlja uskrsni događaj, temelj vjere svakoga čovjeka koji je upoznao i prionuo uz Krista Gospodina. Ujedno nas poziva da u našoj svakidašnjici, punoj briga a često i nedaća života, prepoznamo prisutnost i blizinu Onoga koji se nije strašio smrti, nego se za sve nas predao u smrt kako bi nas otkupio od naših grijeha, te nam u uskrsnuću pokazao pravi smisao i cilj našega života.

Isusovo tumačenje Pisma apostolima, započinje činjenicom da će Krist trpjeti. Trpljenje je stvarnost ljudskoga života koju smo svi mi, svatko na svoj način, iskusili. Bitna oznaka trpljenja jest da nam stvara nesigurnost, muku, tjeskobu, bol, strah – jednom riječju dovodi čovjeka u stanje koje sam, svojom voljom i snagom, ne može promijeniti. Zato je sasvim razumljivo da čovjek nastoji izbjeći trpljenje, ako je to ikako moguće. U Isusovo vrijeme trpljenje uzrokovano bolešću ili nečim drugim, smatrano je posljedicom čovjekova udaljavanja od Boga, drugim riječima, čovjek se sam doveo u takvo stanje svojim načinom života mimo ili protiv Zakona Božjega. Zato su i apostoli s nevjericom slušali Isusove opetovane najave muke i trpljenja dok su ga pratili na putu Njegovoga javnoga djelovanja i propovijedanja. Tek nakon što se sve dogodilo, Isus apostolima otvara pamet kako bi razumjeli Njegovo trpljenje i smrt, što je davno najavljeno u Zakonu Mojsijevu, Prorocima i Psalmima, kao otkupiteljsko i spasonosno trpljenje i smrt. Križ kao vrhunac muke, patnje i trpljenja Bogočovjeka Isusa Krista, mjesto je susreta ljudskoga i božanskoga. U Kristovoj patnji prepoznajemo vlastitu grešnost i sklonost prema zlu, a u Njegovu predanju Ocu vidimo otvoren put čovjeku do spasonosnog jedinstva s Bogom u kojem se ispunja smisao čovjekovoga postojanja i zemaljskog putovanja.

Isus je znao od početka da je njegovo trpljenje potpuno okrenuto čovjeku. S jedne strane, On pokazuje čovjeku da mu je u svemu jednak, da mu je bliz, da je uz njega, pa i u stanju koje je za čovjeka teško prihvatljivo, tj. u trpljenju. Još više, Isus dragovoljno prihvaća trpljenje da bi sebe predao Ocu kao zadovoljštinu za čovjekov pad, od Adama do svršetka svijeta. Jer jedino je On, koji grijeha nije okusio – i to je ono u čemu nije jednak čovjeku – mogao otkupiti paloga čovjeka koji se grijehom doveo u bezizlazno stanje u odnosu na svoga Stvoritelja. Tako je put muke i trpljenja u uskrsnuću postao put spasenja i otkupljenja. Uskrsnuće potpuno mijenja pristup čovjeka Bogu, jer više ne postoji neizvjesnost ili nesigurnost na kraju čovjekova ovozemaljskog putovanja. Bog je u Kristovu uskrsnuću jasno dao do znanja čovjeku da je stvoren za pobjedu, za život, život vječni u zajedništvu s Njime. Krist je trpio i uskrsnuo jednom zauvijek i nas pozvao na put kojim nam je ići da bismo postigli taj cilj.

A taj je put Njegov put i jedini put: u Njegovo će se ime propovjedati obraćenje i otpuštenje gijeha. Vi ste tomu svjedoci, kako čitamo u Lukinu Evanđelju.

Taj Isusov „Vi“ odnosi se na apostole, ali i na sve one koji će povjerovati na njihovu riječ, tj. na Crkvu, koja do konca vremena ima zadaću biti svjedokom Krista Gospodina i ponavljati Njegov poziv na obraćenje i oproštenje grijeha. Obraćenje je, prije svega naporan i zahtjevan put na kojem čovjek, od Krista prosvijetljenom pameti spoznaje sve ono što je u njegovu životu nedostojno Boga i čovjeka i što treba radikalno mijenjati. U isto vrijeme, to znači zauzeto raditi i razvijati sve svoje sposobnosti i talente, kao i prirodne darove koje nam je Bog dao. Pouzdati se u Boga i svoje mogućnosti, a ne čekati i misliti da će netko drugi raditi umjesto mene. Možda smo previše obezvrijedili rad koji čovjeku daje samopouzdanje i svijest da ga je Bog obdario tolikim darovima i mogućnostima koje treba iskoristiti. To traži od čovjeka vlastito nastojanje, napor i ustrajnost. Zato svi oni koji nude lagana i jeftina rješenja životnih pitanja, nameću samo zabavu kao stil života, bude lažne nade i samo produbljuju čovjekovu muku i tjeskobu s kojom će se u nekom trenutku svojega života sigurno suočiti.

Za obraćenje potrebna je poniznost, a osobito molitva, osobna i molitva zajednice koja potiče ozračje tišine i sabranosti pred Bogom.

Plod obraćenja je, po Isusovim riječima, oproštenje grijeha koje u čovjekov život unosi mir jer sve u njegovu životu stavlja na svoje mjesto. Očišćen od grijeha, čovjek puno jasnije vidi i razumije svoj vlastiti život, svoj odnos prema Bogu i svoje mjesto među ljudima koji ga okružuju. Tek čovjek slobodan od grijeha može do kraja raspolagati i odlučivati o svome životu i kako će ga živjeti. Isus je, slobodan od grijeha i svjestan da vrši volju Očevu, mogao svoj život predati kao otkupninu za nas.

Crkva i danas ovaj poziv Isusov na obraćenje i oproštenje grijeha upućuje čovjeku današnjice, kako u našoj dragoj Domovini, tako i po čitavome svijetu. Želi li danas čovjek čuti taj poziv?

Svijet nekako ide svojim putem zaglušujuće buke u kojoj se često zatiskuju uši da se ne čuje niti glas razuma, a kamoli glas onih koji propovijedaju i svjedoče Božju Riječ. Ili su možda oni suviše tihi? Ili se taj glas nastoji utišati i marginalizirati, ograničiti raznim takozvanim demokratskim pravima i slobodama?

Globalizacija je u svijet unijela puno toga dobroga, veću povezanost i dostupnost ljudi i stvari, veću međusobnu blizinu ljudi, virtualnu i realnu, no u isto vrijeme otkrila je i pokazala neizmjerne nepravde i nejednakosti koje su prisutne u svijetu, i naspram čovjeka i naspram prirode. Papa Franjo od početka svoga pontifikata upozorava kršćane, ali i sve ljude dobre volje, da se ne smiju pomiriti s takvim stanjem, ne smiju se prepustiti grijehu ravnodušnosti, kako u malim svakodnevnim stvarima, tako i na svim drugim razinama.

Aktualna pandemija na svjetskoj razini, potres u našem glavnom gradu Zagrebu, stvarnosti su koje nas pozivaju na naše osobno promišljanje o sebi i društvu oko nas. Uz to ne smijemo zaboraviti tolike patnje koje ljudi svakodnevno nanose jedni drugima, osobito onima koji su najslabiji i najranjiviji. Kolika su razaranja u ljudskim dušama i obiteljima uzrokovana pohlepom, sebičnošću, željom za vlašću i standardom pod svaku cijenu.

Koliko smo u tim nedaćama prepoznavali i svjedočili Božju blizinu? Je li nam potrebno obraćenje, osobno i društveno? Odgovor je jasan: ako želimo Kristovim očima gledati na trpljenje i teškoće, potrebno je obraćenje i oproštenje grijeha koje nam vraća mir i sigurnost života, kako ovozemaljskoga tako i vječnoga. To će nas već ovdje na zemlji učiniti dionicima Kristove uskrsne pobjede i voditi nas putevima izgradnje boljega i pravednijega svijeta – u obiteljima, u našim međuljudskim odnosima, u školstvu, u gospodarstvu, politici, sudstvu, zdravstvu, na poslu kojega obavljamo, u zabavi, u društvu općenito.

Nek vas Uskrsli Spasitelj obasja svojim svjetlom da čujete Njegov poziv na obraćenje i oproštenje grijeha, te da ispunjeni Njegovom uskrsnom milošću hodite ovim svijetom ljubeći Boga i služeći radosno spasenju svakoga čovjeka u vašoj blizini.

U tom duhu želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs i sve uskrsne blagdane.

Mons. Vjekoslav Huzjak

biskup bjelovarsko-križevački