Tri sata strahovite pomrčine onoga prvoga Velikog petka: “Od šeste ure tama bi po svoj zemlji do ure devete” (Mt 27,45). Evanđelist Marko još točniji s obzirom na trenutak Isusova pribijanja na križ: “A bijaše treća ura kad ga razapeše” (15,25). Tek do tri sata, “o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji, sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: Bože moj, Bože moje” (15,33-34). I izdahnu. To znači da je Isus punih šest sati visio na križu! I nakon silnoga uzdaha sinovskoga povjerenja: u ruke Očeve… umrije utjelovljeni Sin Božji: rastavi se duša od tijela. Pokopaše ga tu u blizini. Tko je imao pravo? Ubojice ili Ubijeni? Ubrzo se pokaza očigledno svima. I pokazuje se već 2.000 godina svijetu koji živi u tmini i sjeni smrtnoj! Tko ima oči duše da vidi, pozvan je da progleda!

Nije imao pravo židovski velesvećenik Kajfa, koji se pouzdavao u svoju moć i utjecaj, i krivotvorio sav proces do Isusove smrtne kazne. On svojedobno “prorokovaše” kako je “bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!” (Iv 11,50). Digao je noću na noge sav Sinedrij da “na prijevaru” Isusa uhite i ubiju (Mt 26,4). Nikako o Blagdanu da ne nastane pobuna u narodu! A upravo oni, kojima je Kajfa bio prijetvorni suradnik, uništili su mu Jeruzalem, i Hram, i svećeništvo, i žrtve! A on bio uvjeren da je lukaviji od Pilata i moćniji od Rima, kamoli ne od galilejskoga Mesije kojega one noći zaklinjaše “Bogom živim” da se očituje je li on Sin Božji. I Mesija se očitovao da jest Sin Božji, Spasitelj svijeta!

Nije imao pravo ni galilejski kralj Herod sa svojom nerazumnom neozbiljnošću na sudačkoj stolici. Kralj, a tako djetinjasta ponašanja! Da on, komedijant, sudi Sinu Božjemu, koji ima vlast suditi žive i mrtve?!

Nije imao pravo ni rimski upravitelj u Judeji, Poncije Pilat, sa svojim naopakim odnosom prema Istini i još opakijim stavom prema Pravdi. On je umišljao da se može posve neodgovorno poigravati s Pravednikom onim, svjestan da ima vlast Isusa pustiti i vlast razapeti ga, bez obzira na Pravdu. Istiniti mu reče: Tko je od Istine, njegov sluša glas! Pilat cinično dobaci: Ma što je to istina?! (Iv 18,38) – Istina, koja je temelj i onoga i ovoga svijeta, a on misli da je Istina čaša vode kojom može oprati nepravedne krvave ruke!

Nemaju pravo ni toliki pokreti kroz povijest, ni tolike suvremene udruge, koalicije i vlasti koje u grob zatvaraju Istinu, a šire kajfinske prijevare, poncijevske umišljenosti i herodovske neozbiljnosti; koje svoja zastranjenja o tijeku života od Početka stvaranja do Sudnjega dana prikazuju kao istinu; koje naučavaju moralna izvrnuća o Životu od rođenja do smrti; naravne izopačenosti smatraju naravnim “pravima”, a zastupaju notorne besmislice da se pred njima Istina stidi!

Ali svemoćna Istina sustavno otkriva zemaljske varave sudove i presude, iznosi na vidjelo namještene glasačke listiće koji su svjesno protiv istine, prokazuje zakulisne manipulacije pa stajale iza njih najjače svjetske organizacije ili zakoni i državni parlamenti.

Imao je dakle pravo samo On, Krist Gospodin, koji je bio moćan uskrsnuti na novost Života. A kada je ta Božanska Istina probila iz mračnoga groba na svjetlo i čistinu zraka, nije je više mogao ni utjecajni Kajfa uhititi, ni moćni Herod obući u “bijelu haljinu” (Lk 23,11), a najmanje osiljeni Pilat razapeti. Ni oni sami, koji se onoga dana “sprijateljiše”, ni toliki njihovi idejni potomci. Počela je ta uskrsna Istina osvajati prostore i vrijeme, obuzimati srca i umove malenih, očaravati osobe i narode. Pobijedila je nepovratno i vječno.

Bezbožnikova je tragedija što se ne može – jer nema i ne traži vjere – osloniti na božansku zbilju, koja je jedina prava besmrtna stvarnost Života. A vjernikova je sreća što se Božjim darom vjere pouzdaje u zagrobni život, u ostvareno uskrsnuće Isusovo i u buduće uskrsnuće mrtvih. Na vječno spasenje.

Svim vjernicima, članovima redovničkih zajednica i svećenicima koji pripadaju, djeluju i žive u ovim hercegovačkim biskupijama radostan i sretan Isusov Uskrs – da nam ne prestaje tumačiti smisao nevolje zemaljske i ulijevati nadu uskrsnuća besmrtnosti nebeske!

Mostar, o Uskrsu 2014.
Ratko Perić, biskup