Draga braćo i sestre!
1. Riječima „Uskrsnim nam ovim danom smrtnicima nada sviće”, uzetim iz himna za Službu čitanja u vazmenom vremenu, Crkva ispovijeda vjeru da je Isusovo uskrsnuće izvor i temelj naše nade. Dakako, ne bilo koje nade nego upravo one koju nam Krist daje svojim uskrsnućem. O kakvoj je nadi riječ, možemo razumjeti samo dubljim poniranjem u ono što je prvim Isusovim učenicima i piscima evanđelja, a potom i cijeloj Crkvi sve do naših dana, Isusovo uskrsnuće od mrtvih značilo. A ono je uvijek označavalo ne samo da je Isus pobijedio smrt za sebe nego i za sve one koji poput njega budu živjeli, odnosno koji ga budu nasljedovali. Time je Isusovo uskrsnuće postalo nepresušnim izvorom i zalogom nade u vječni život poslije smrti, ali i poticajem na zauzimanje za bolju sadašnjost i budućnost na zemlji. Pritom se uvijek iznova moramo pitati što se točno podrazumijeva pod Isusovim, a onda i pod našim uskrsnućem od mrtvih.

2. S tim je povezano pitanje što se s čovjekom događa u smrti. Znamo da neke filozofije i religije naučavaju naravnu besmrtnost ljudske duše, što znači da u smrti nestaje samo ljudsko tijelo. Iza shvaćanja da je smrt dijeljenje duše i tijela, koje je uvriježeno i kod mnogih kršćana, stoji upravo uvjerenje da smrt pogađa samo tijelo, dok duša ostaje netaknuta te čeka da uskrsnućem mrtvih dobije novo tijelo. Čini se da sv. Pavao tako shvaća smrt kad govori o njoj kao o „iseljenju iz tijela”, što on osobno željno očekuje kako bi se mogao što prije „naseliti kod Gospodina”, u „dom nerukotvoren” (2 Kor 5, 1; 8).
Pored toga, postoji shvaćanje prema kojemu čitav čovjek nestaje u trenutku smrti, tako da je uskrsnuće zapravo novo stvaranje. Ali tu se odmah pojavljuje problem kontinuiteta. Naime, ako čitav čovjek nestaje u smrti, kakvu vezu može imati onaj koji uskrsava s onim koji je umro? Kad ne bi bilo nikakve veze između čovjeka prije smrti i onoga koji uskršava, uskrsnuća zapravo ne bi bilo, nego bi to što nazivamo uskrsnućem značilo samo drugo ime za stvaranje, i to posve drugog čovjeka. Na to oni koji tako shvaćaju smrt, tj. kao nestanak čitava čovjeka, odgovaraju da je Bog čuvar i jamac našeg kontinuiteta i identiteta. On koji nas je već jednom ni iz čega stvorio i dao nam naš identitet, moćan je ponovno nas iz ništavila smrti s istim identitetom uskrisiti na novi život. To znači da, unatoč tome što potpuno nestaje u smrti, isti čovjek, zahvaljujući Božjoj stvaralačkoj vjernosti, uskrsnućem nastavlja u svom identitetu živjeti novim životom.

3. Znamo također da su prvi kršćani, pod snažnim dojmom Isusova uskrsnuća, na kojem je Bog pokazao svu svoju moć nad smrću, smrt doživljavali kao san, a uskrsnuće kao buđenje i ustajanje iz sna. Pritom su bili uvjereni da se iz tog smrtnog sna čovjek budi i na novi život ustaje posve preobražen, s novim odnosom prema vremenu i vječnosti, prema Bogu i svemu stvorenome. Sv. Pavao je u sličnom značenju upotrebljavao i sliku sjemena i sijanja: „Sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno” (1 Kor 15, 42-44).
Drukčije rečeno, umire se u jednome stanju, a budi ili uskrsava iz „smrtnog sna” u posve drugom. Prije uskrsnuća raspadljivost, sramota, slabost i tijelo naravno, a poslije uskrsnuća neraspadljivost, slava, snaga i tijelo duhovno. Slika sjemena ujedno je i slika kontinuiteta. Naime, kao što su biljka i stablo već sadržani u sjemenu koje umire kako bi u njima na nov način nastavilo živjeti, tako i naš zemaljski život sa svojim „naravnim tijelom” u smrti nestaje kako bi se zatim u uskrsnuću probudio u „duhovnom tijelu”, posve prožetom snagom Božjega Duha.

4. Iz dosad rečenoga jasno proizlazi da, kako god se shvaćalo ono što se s čovjekom događa u smrti, postoji kontinuitet ljudske osobe i života prije i poslije smrti. To znači da sve što činimo za unapređenje života ovdje, to istodobno činimo i za život koji ćemo posjedovati nakon uskrsnuća. U tom smislu mi već sada posjedujemo vječni život, s razlikom što će on nakon uskrsnuća biti posve preobražen, a to znači i oslobođen od smrtnosti kojom je ovdje obilježen. Prema tome, ako vjerujemo, mi smo već sada uskrsnuli s Kristom, premda će se to u svoj punini ostvariti i očitovati tek o uskrsnuću mrtvih. Na taj način istinska vjera u uskrsnuće drži ne samo živom nadu u vječni život poslije smrti nego također potiče zauzimanje za bolju sadašnjost i budućnost na zemlji, u ovome životu. Vjera da se naš život ne prekida nego nastavlja i poslije smrti ne dopušta da ga ovdje zanemarujemo, štoviše, obvezuje nas na našem zemaljskom proputovanju stvarati što bolje uvjeta za njega, ugledajući se u tome u samog Isusa koji se zauzimao za drukčiji svijet tako što je nastojao u našu zemaljsku stvarnosti unijeti zakone i norme kraljevstva Božjega, koje je kraljevstvo ljubavi, mira, istine i pravde. Zbog toga, tko istinski prihvaća i slijedi Isusa Krista i vjeruje u uskrsnuće, usmjerava svoj pogled ne samo prema „gore” nego i prema „dolje”, ne samo prema vječnosti na nebu nego i prema sadašnjosti i budućnosti na zemlji.

5. Obično se smatra da oni koji ovdje na zemlji imaju sve što mogu poželjeti, slabije mare za Krista i teže se odlučuju za njegov stil života. Sam je Isus isticao kako je teško bogatašu ući u kraljevstvo nebesko, teže nego „devi kroz ušice iglene” (Mk 10, 23-25). Kako se god tu Isusovu izreku tumačilo, očito je da je Isus zemaljsko bogatstvo smatrao velikom preprekom na putu odlučivanja za njega i njegovo evanđelje.
No manje smo svjesni činjenice da je podjednako velika prepreka za nasljedovanje Isusa i siromaštvo. Isus nas usmjerava prema vječnosti, do koje put vodi preko zauzimanja za život u sadašnjosti i preko nade u bolju budućnost. Imamo li to pred očima, razumije se da će onima kojima je crna sadašnjost i koji ne vide nikakve perspektive za budućnost, teže povjerovati u Krista i njegova obećanja. Istina je da se u kriznim situacijama mnogi ljudi obraćaju Bogu, ali isto tako i od njega odvraćaju. U onoj mjeri u kojoj je nekome zatamnjena budućnost, lako mu postaje zatamnjen i Krist. Zbog toga, ljudski gledano, imamo razloga strahovati za vjeru u Boga u ovome vremenu sve većeg straha za budućnost. Svjesni toga, trebali bismo u Godini vjere pokušati bolje sagledati moguće posljedice opće svjetske krize za vjeru, odbacujući rašireno, ali ničim ozbiljno dokazano mišljenje kako materijalna kriza i kriza općenito ljude usmjerava prema Bogu i neprolaznim vrijednostima. Onima koji tako misle, jedan suvremeni talijanski autor poručuje: „Ali dajte mi vaše iskustvo. Je li naš narod, kad mu je dobro išlo, bio dalje od Crkve? Narod u trpljenju ne ljubi više Providnost, naprotiv, u trpljenju se više gubi smisao za Providnost. Naime, nikada se kao sada nisu čule tolike psovke protiv nje. Baviti se religiozno krizom znači znati sagledati i vrednovati sve utjecaje koje za religioznu praksu može imati materijalna oskudica.”
Očito u tom smislu možemo i u današnjem pretjeranom konzumerizmu, kao i u strahu od investicija što ga prati, prepoznati posljedicu gubitka nade u budućnost, koja je pak posljedica gubitka nade u vječnost koju nam Krist nudi. „Ne želi se investirati, jer to pretpostavlja nadu, nego se samo još konzumira”, komentirao je tu pojavu jedan njemački teolog. Možda teološki i religiozno trebamo na taj način tumačiti i antiinvesticijsku klimu kod nas, iz koje nikako da iziđemo?

6. Ipak ne smijemo ostati samo na objašnjavanju i tumačenju. Oni koji u svojim srcima nose kršćansku nadu utemeljenu na Isusovu uskrsnuću, trebaju znati i djelovati, a to znači i mijenjati svijet u skladu s tom nadom ili, bolje, snagom te nade. Zato, dok ovog Uskrsa budemo ponovno slavili Isusovo uskrsnuće, molimo usrdno rasvjetljenje Duha Svetoga da bismo spoznali kako tu uskrsnu nadu donijeti onima koji je nemaju i kako ih njome „zaraziti”. Ali molimo također da nam on, Duh Božji, dadne snage i u djelo provesti ono što kao pravo i istinito spoznamo, pa da tako pridonesemo rješavanju naših društvenih problema što mogu samo oni koji stvarno u Krista vjeruju i njega nasljeduju. Možda tada nekima bude podnošljivija sadašnjost jer će im zasjati nada u bolju budućnost. To će možda imati za posljedicu da će im postati prihvatljivijom i privlačnijom sama vjera u Isusovo i naše uskrsnuće, tj. u vječnost u Bogu.
S tim mislima i željama svima, braćo i sestre, čestitam sretan i radostan Uskrs. Krist je uskrsnuo, radujmo se, aleluja!