Istina je prava novost.

Valentina Alazraki: U suočavanju sa zlostavljanjima neophodna je brza i transparentna komunikacija Crkve

Predavanje vatikanistice Valentine Alazraki na temu „Komunikacija: za sve osobe“, održano pred papom Franjom i biskupima na susretu predsjednika biskupskih konferencija cijeloga svijeta na temu „Zaštita maloljetnika u Crkvi“.

Na susretu predsjednika biskupskih konferencija cijeloga svijeta na temu „Zaštita maloljetnika u Crkvi“, od 21. do 24. veljače 2019., u kontekstu problematike spolnog zlostavljanja od strane članova klera, organizatori iz Državnog tajništva Svete Stolice su – uz Papinu potporu – uključili i druge konzultante. Među njima je bila i novinarka koja se u svom izlaganju osvrnula na pitanje odnosa medija i crkvenih informacija o zlostavljanjima, odnosno o transparentnosti Katoličke Crkve. Organizatori su odabrali iskusnu meksičku vatikanisticu Valentinu Alazraki koja je pred Papom, kardinalima i nad/biskupima predsjednicima biskupskih konferencija govorila 23. veljače 2019. Njezino izlaganje naslovljeno „Komunikacija: za sve osobe“, objavljeno je na službenoj stranici Svete Stolice vatican.va, a na hrvatski je prevedeno na stranici fratellanza.net. Prijevod prenosimo u cijelosti.

Komunikacija: za sve osobe

Valentina Alazraki

Uvod

Dobar dan svima, Svetosti, Eminencije, Ekselencije, pater Lombardi. Neću čitati početni uvod jer me otac Lombardi već predstavio pa me nećete slušati kako ponavljam.

Pozvali su me da vam govorim o komunikaciji, a posebno o tome koliko je transparentna komunikacija neophodna za borbu protiv seksualnog zlostavljanja maloljetnih osoba od strane ljudi Crkve.

Na prvi pogled malo je zajedničkog između vas i mene, vas biskupa i kardinala i mene laikinje, bez funkcije u Crkvi, k tome novinarke. Pretpostavljam da ovo ne pomaže. Ipak, dijelimo nešto vrlo snažno: svi imamo majku, svi smo ovdje jer nas je jednog dana rodila žena. U usporedbi s vama, ja možda imam još jednu privilegiju: ja sam majka.

Ne osjećam se stoga samo kao predstavnica novinara, nego i majki, obitelji i civilnog društva. Željela bih s vama podijeliti svoja iskustva, svoje iskustvo i – ako mi dopustite – dodati neki praktični savjet.

Moja polazna točka, majčinstvo

Željela bih krenuti od toga, od majčinstva razviti temu koju ste mi povjerili, naime: kako bi Crkva trebala komunicirati o temi zlostavljanja.

Sumnjam da itko u ovoj dvorani ne misli da je Crkva prije svega majka. Mnogi od nas ovdje imaju ili su imali brata ili sestru. Sjećamo se da su se naše majke, iako su nas sve jednako voljele, posebno posvetile najkrhkijoj, najslabijoj djeci, onoj koja možda nisu znala kako samostalno krenuti u život i trebale su ih malo pogurati.

Za majku ne postoje djeca prvog ili drugog reda: postoje jača djeca i ranjivija djeca. Ovo govorim kao mama.

Ni za Crkvu ne postoje – niti su smjela biti – djeca prvog ili drugog reda. Njezina naizgled najvažnija djeca, kao što ste vi, biskupi i kardinali (ne usudim se reći Papa), nisu važnija od bilo kojeg drugog djeteta, dječaka, djevojčice ili mlade osobe koja je doživjela tragediju da bude žrtva zlostavljanja od strane ljudi Crkve, od strane svećenika.

Koje je poslanje Crkve? Ono je očito propovijedanje Evanđelja, ali da bi ona to činila potrebno joj je moralno vodstvo; koherentnost između onoga što propovijeda i onoga što živi predstavlja osnovu za vjerodostojnu instituciju, vrijednu povjerenja i poštovanja.

Stoga, pred zločinačkim ponašanjem kao što je zlostavljanje djece, mislite li da institucija poput Crkve, da bi bila vjerna sebi, ima neki drugi način osim prokazati ovaj zločin? Da ima drugi način od onoga biti na strani žrtve, a ne zločinca? Tko je najslabije, najranjivije dijete? Svećenik koji je zlostavljao, biskup koji je zlostavljao i zataškavao ili žrtva?

Budite uvjereni da je nama novinarima, majkama, obiteljima i cijelom društvu zlostavljanje djece jedan od glavnih razloga tjeskobe. Zabrinuti smo zbog zlostavljanja djece zbog onoga što ono podrazumijeva: uništavanje obitelji. Takva zlostavljanja smatramo jednim od najgnusnijih zločina.

Zapitajte se: jeste li neprijatelji onih koji zlostavljaju ili ih zataškavaju onoliko koliko smo i mi, majke, obitelji, civilno društvo?

Mi smo odabrali na čijoj ćemo strani biti. A vi, jeste li to stvarno učinili ili tek riječima?

Saveznici ili neprijatelji

Ako ste protiv onih koji čine zlostavljanja ili ih prikrivaju, zataškavaju, onda smo potpuno na istoj strani. Možemo biti saveznici, a ne neprijatelji. Pomoći ćemo vam da pronađete trule jabuke i savladate otpor kako biste ih držali podalje od zdravih.

Ali ako se radikalno ne odlučite stati na stranu djece, majki, obitelji, civilnog društva, s pravom nas se bojite, jer ćemo vam biti najveći neprijatelji. Jer mi novinari želimo opće dobro.

Bavim se Vatikanom 45 godina. Pet različitih pontifikata, vrlo važnih za život Crkve i za život svijeta. U ova četiri desetljeća vidjela sam baš svašta i molim vas da mi vjerujete. Stvarno sam vidjela svašta.

Koliko sam puta morala čuti da je za skandal zlostavljanja „kriv tisak, koji je spletka pojedinih masmedija kako bi diskreditirali Crkvu, da iza toga stoje skrivene moći, kako bi se stalo na kraj ovoj instituciji“!

Mi novinari znamo da su neki izvjestitelji više ili manje stroži od drugih, znamo to. Znamo da postoje masmediji više ili manje ovisni o određenim moćima, bilo da se radi o političkim, ideološkim ili ekonomskim interesima. No smatram da se ni u kojem slučaju ne mogu kriviti masmediji za razotkrivanje ili informiranje o zlostavljanjima i zloporabama. Znamo što mislite o medijima, ali smatram da je ovo važno zapamtiti.

Zlostavljanje djece nije trač, ogovaranje ili kleveta, to je zločin. Sjećam se riječi pape Benedikta XVI., na letu za Lisabon, u Portugal, kada nam je rekao da najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego proizlazi iznutra, iz grijeha u njoj.

Voljela bih da iz ove dvorane izađete, ne znam je li to prevelika nada, s uvjerenjem da vam mi novinari nismo neprijatelji, nismo ni oni koji zlostavljaju ni oni koji zataškavaju. Naša misija, naše poslanje, je ostvarivanje i obrana prava, a to je pravo na informacije utemeljene na istini kako bi se postigla pravda.

Znamo da zlostavljanja i zloporabe nisu ograničene samo na Crkvu, znamo da se događaju u obiteljima, u školama, u svijetu sporta, ali morate shvatiti da mi moramo biti rigorozniji prema vama, na temelju vaše moralne uloge. Krasti, primjerice, je pogrešno, ali ako je kradljivac policajac to nas više ogorčava, jer je to suprotno onome što bi on trebao raditi, odnosno štititi zajednicu od lopova. Ako liječnik ili medicinska sestra ili tehničar truju svoje pacijente umjesto da ih liječe, to nas više ogorčava jer se to kosi s njihovom etikom, njihovim etičkim kodeksom.

Nedostatak komunikacije, dodatno zlostavljanje

Kao novinarka, kao žena i kao majka, htjela bih vam reći da smatramo da je zlostavljanje jednako podlo kao i prikrivanje, zataškavanje zlostavljanja. A vi znate bolje od mene da su se zlostavljanja zataškavala sustavno, odozdo prema gore.

Mislim da biste trebali postati svjesni da što više zataškavate, što se više ponašate kao nojevi, što manje informirate masmedije, a time i vjernike i javno mnijenje, to će skandal biti veći. Ako netko ima tumor, neće se sam izliječiti skrivajući ga od obitelji ili prijatelja, neće ga izliječiti šutnja, nego najprikladniji tretmani kojima će se u konačnici izbjeći metastaze i koje će dovesti do ozdravljenja.

Komuniciranje je temeljna dužnost, jer ako to ne učinite, automatski postajete suučesnici zlostavljača. Ne dajući informacije koje bi te osobe mogle spriječiti u daljnjim zlostavljanjima, ne dajete alate djeci, mladima i njihovim obiteljima za obranu od novih zločina. To je kao zarazna bolest: ako imate zaraznu bolest, a ne upozorite ljude s kojima dolazite u kontakt, ne sprečavate tu osobu da se zarazi i razboli. To je potpuno ista stvar.

Vjernici ne opraštaju netransparentnost, jer to je novo nasilje, to je novo nasilje prema žrtvama. Svatko tko ne informira potiče klimu sumnje i nepovjerenja te izaziva bijes i mržnju prema instituciji.

Vidjela sam to vlastitim očima tijekom putovanja pape Franje u Čile 2018. Nije bilo ravnodušnosti: bilo je ogorčenja i bijesa zbog sustavnog zataškavanja, zbog šutnje, zbog obmane vjernika i boli žrtava koje se za desetljeća nije čulo, nije im se vjerovalo.

Žrtve prije svega imaju pravo znati što se dogodilo, što ste vi učinili da držite podalje i kaznite one koji su počinili zlostavljanje. Iako je počinitelj možda mrtav, žrtvina bol ne prestaje, ništa ne prestaje. Više ne možete kazniti krivce, ali barem možete utješiti žrtvu, koja je s tom skrivenom ranom možda živjela mnogo godina. Osim toga, druge žrtve koje šute odvažit će se izaći, a vi ćete promicati njihovo ozdravljenje i njihovu utjehu.

Preuzmite inicijativu

Na španjolskom kažemo tko prvi udari, udari tri puta. Očito nije riječ o udarcu šakama, nego o informiranju.

Mislim da bi bilo puno zdravije, pozitivnije i korisnije kada bi Crkva prva davala informacije, proaktivno, a ne uvijek reaktivno, kako to obično biva. Ne biste trebali čekati da odgovorite na legitimna pitanja medija, novinara (koja su konačno pitanja koja dolaze od ljudi, od vaših ljudi), da novinarska istraga sazna za slučaj.

U doba u kojem živimo sakriti skandal je jako teško. S porastom društvenih mreža, lakoćom objavljivanja fotografija, audio i video zapisa te brzim društvenim i kulturnim promjenama, vjerujem da Crkva ima samo jedan put: usredotočiti se na odgovornost i transparentnost, koje idu ruku pod ruku.

Ispričajte stvari kada ih znate. Naravno, neće biti ugodno, ali to je jedini način, ako želite da vam vjerujemo kada kažete da se „od sada zataškavanja više neće tolerirati“. Prva koja ima koristi od transparentnosti je institucija, uvijek, jer se time fokusira na počinitelje, a ne na vas same o počiniteljima.

Učite iz grešaka iz prošlosti

Ja sam Meksikanka i ne mogu ne spomenuti možda najstrašniji slučaj koji se dogodio unutar Crkve, onaj Marciala Maciela, meksičkog utemeljitelja Kristovih legionara. Svjedočila sam ovom tužnom slučaju od početka do kraja. Osim moralnog suda o zločinima koje je počinila ova osoba, koja je za jedne bila bolestan um, a za druge zli genij, uvjeravam vas da je u temelju tog skandala, koji je nanio toliko zla tisućama osoba, dotle da je okaljao uspomenu na čovjeka koji je danas svetac, mislim na svetog Ivana Pavla II., došlo je do jedne bolesne komunikacije.

Ne smijemo zaboraviti da je kod Legionara postojao i četvrti zavjet po kojemu ako neki legionar vidi nešto što nije priličilo nadređenom, da to nije smio kritizirati niti komentirati niti ikoga obavijestiti.

Bez ove cenzure, bez ovog potpunog prikrivanja, da je bilo transparentnosti, Marciel Maciel ne bi desetljećima zlostavljao sjemeništarce, bogoslove, i ne bi imao tri ili četiri života, djecu i žene, koje su ga optužile da je zlostavljao i njih same.

Za mene je ovo najzorniji slučaj bolesne, pokvarene komunikacije iz koje se – smatram – mogu i moraju izvući mnoge pouke.

Papa Franjo je u povodu Božića u prosincu (2018.) rekao Kuriji da je u drugim razdobljima u bavljenju ovim pitanjima bilo neznanja, nepripremljenosti i nevjerice. Usuđujem se reći da je bilo i korupcije.

Iza šutnje, nedostatka zdrave, transparentne komunikacije, često se krije ne samo strah od skandala, ne tek briga za dobro ime institucije, nego i novac, čekovi, darovi, dozvole za izgradnju škola i sveučilišta u područjima gdje se možda nije moglo graditi. Govorim o onome što sam vidjela i što sam temeljito istražila. Nisu mi to (drugi) rekli.

Papa Franjo nas uvijek podsjeća da đavao ulazi kroz džep i mislim da je apsolutno u pravu. Transparentnost u rješavanju problema zlostavljanja maloljetnika pomoći će vam u borbi protiv ekonomske korupcije.

U procesu internog informiranja – nastavljam se pozivati ​​na slučaj Marciala Maciela – ovdje u Vatikanu, odozdo prema gore, saznali smo, zahvaljujući raznim prelatima i raznim nuncijima, a to mogu posvjedočiti jer su mi oni prvi rekli osobno, da je bilo slučajeva prikrivanja, zataškavanja, zapreka pristupu papi, podcjenjivanja ozbiljnosti informacija ili njihove diskreditacije, kao da su plod opsesija ili fantazija. To je rečeno onima koji su željeli informirati, onima koji su htjeli biti vjerni svojim službama i koji su željeli da ta informacija dođe.

Stoga će vam transparentnost također pomoći u borbi protiv političke korupcije u upravljanju.

Zahvaljujući nekolicini hrabrih žrtava, nekoliko hrabrih novinara i, mislim da moram reći, hrabrom papi poput Benedikta XVI., skandal Maciel je izašao na vidjelo i rak je uklonjen.

Vrlo je važno naučiti lekciju i ne ponoviti istu grešku. Transparentnost će vam pomoći da budete dosljedni evanđeoskoj poruci i da u praksi provedete načelo po kojemu u Crkvi nema nedodirljivih: Mislim da je to najvažnija lekcija, svi smo odgovorni Bogu naravno, ali istovremeno smo odgovorni pred drugima.

Odustanite od tajnovitosti, prigrlite transparentnost

Stoga smatram da treba odustati od tajnovitosti, shvaćene kao pretjerane sklonosti tajni, jer je ta tajnovitost, nažalost, usko povezana sa zloporabom moći. Danas su naša društva prihvatila transparentnost kao opće pravilo, a javnost vjeruje da je jedini razlog netransparentnosti želja da se prikrije nešto loše ili korumpirano. Ta je tajnovitost poput sigurnosne mreže za one koji zlorabe moć.

Osjećam, tijekom svih ovih godina, da unutar Crkve još uvijek postoji veliki otpor da se prizna da problem zlostavljanja postoji i da se s njim treba uhvatiti u koštac svim mogućim sredstvima. Neki vjeruju da se to događa samo u određenim zemljama, ja mislim – a vjerujem da je na kraju ovog sastanka ovdje u Vatikanu to već očito – da možemo govoriti o uopćenoj situaciji, negdje manje negdje više, s kojom se u svakom slučaju mora suočiti i koju se mora riješiti.

Svatko tko nešto skriva nije nužno korumpiran, ali svi korumpirani ljudi nešto skrivaju. Ne zlorabi moć svatko tko čuva tajnu, ali se sve zloporabe moći obično zataškavaju.

Znamo da transparentnost ima svoje granice, vi ste to ponavljali; o tome se dosta govorilo ovih dana.

Stoga ne očekujemo da nas obavijestite o bilo kakvoj optužbi protiv svećenika. Razumijemo da može i mora postojati prethodna istraga, ali učinite je brzo, pridržavajte se zakona zemlje u kojoj živite i, ako je predviđeno, iznesite slučaj građanskom pravosuđu.

Ako se optužba pokaže vjerodostojnom, morate obavijestiti o procesima koji su u tijeku, o tome što radite, morate reći da ste krivca maknuli iz njegove župe ili otamo gdje je djelovao, morate to reći, kako u biskupiji tako i u Vatikanu. Ponekad se u dnevnom biltenu Tiskovnog ureda Svete Stolice pojavljuju odricanja (od službe ili povlačenja iz službe) bez objašnjenja razloga. Bilo je svećenika koji su odmah otišli obavijestiti vjernike da su bolesni te da nisu otišli jer su zlostavljali ili zataškavali. Smatram da vijest o odricanju (od službe) svećenika ili biskupa koji je počinio zlostavljanja ili zloporabe treba navesti jasno, eksplicitno.

U Camera Caritatis, znamo da postoji Camera Caritatis, šutnja o temama o kojima se radi dopuštena je samo ako nikome ne šteti, no nikad ako ikome može naškoditi.

Tri praktična savjeta za življenje transparentnosti

Već sam vam rekla da mislim da je komunikacija ključna za rješavanje ovog problema. Dopustite mi da sada predložim tri načina za prakticiranje transparentnosti kada komunicirate o seksualnom zlostavljanju maloljetnika.

1) Stavite žrtve na prvo mjesto

Ako Crkva želi naučiti komunicirati o zlostavljanjima, njezina prva referentna točka mora biti žrtva.

Papa Franjo zamolio je sudionike ovog susreta da se susretnu sa žrtvama, da ih prije dolaska u Rim saslušaju i stave im se na raspolaganje.

Neću od vas tražiti da podignete ruku da vidimo tko je to učinio, nego si sami odgovorite u tišini.

Žrtve nisu brojke, nisu statistike, to su osobe kojima je uništen život, seksualnost, osjećajnost, povjerenje u druge ljude, možda čak i u Boga, osobe kod kojih je uništena i sposobnost ljubiti.

A zašto je susret sa žrtvama tako važan? Zato jer je jako teško informirati o nečemu što se ne poznaje, o čemu se nema izravnih saznanja.

U slučaju zlostavljanja i zloporaba to je još očitije. Ne možemo govoriti o ovoj temi ako nismo saslušali žrtve, ako nismo podijelili njihovu bol, ako nismo dotakli rane koje su zlostavljanja nanijela ne samo njihovim tijelima, već i njihovim umovima, njihovim srcima, njihovoj vjeri. Vidjeli smo ovo. Ako ih susretnete, te osobe, te žrtve, imat će ime, imat će lice, a iskustvo koje imadnete s njima odrazit će se ne samo na način na koji se suočavate s problemom, već i na način na koji to priopćavate i to nastojite riješiti.

Ovih dana na tiskovnim konferencijama svi oni koji su bili s nama istaknuli su nam kako su vas svjedočanstva koja ste čuli u ovoj dvorani dirnula, kako su vas na neki način ta svjedočanstva promijenila. Vjerujem da je to bitno te da stvara empatiju, tu osjetljivost koja je iznimno potrebna za rješavanje problema i prije svega za njegovo rješavanje.

Papa nam je rekao da se redovito susreće sa žrtvama u Domu Svete Marte te da to smatra jednim od svojih prioriteta. Mislim da je dobro da i vi to činite, ne mislim da imate manje vremena od pape Franje.

Zapamtite, transparentnost znači pokazati što radite. Jedino ako žrtve stavite na prvo mjesto bit ćete vjerodostojni kada kažete da ste odlučni iskorijeniti pošast zlostavljanja.

2) Dopustite da vas savjetuju

Prije donošenja odluka potražite savjet od razumnih ljudi koji vam mogu pomoći.

Među tim savjetnicima smatram da bi uvijek trebali biti komunikatori. Smatram da Crkva treba imati komunikacijske stručnjake na svim razinama i da ih treba slušati kada joj govore da je uvijek bolje informirati nego šutjeti ili čak lagati. Iluzija je, kao što sam već rekla, misliti da se danas može sakriti skandal. Kao da prstom pokrivaš nebo. Nije moguće, to više nije prihvatljivo ni dopustivo. Stoga svi vi morate shvatiti da šutnja košta mnogo više od suočavanja sa stvarnošću i njezinog iznošenja u javnost.

Vjerujem da je bitno da ulažete u komunikaciju u svim svojim crkvenim strukturama, s visoko kvalificiranim osobama spremnima da udovolje potrebama transparentnosti današnjeg svijeta.

Figura glasnogovornika je temeljna. On ne samo da mora biti vrlo dobro pripremljena osoba, već mora moći računati na puno povjerenje šefa – da tako kažemo – kardinala, biskupa, te imati izravan pristup njemu 24 sata na dan, jer ovo nije posao od 9 do 5 popodne. Sve se može dogoditi u bilo kojem trenutku.

A glasnogovornik uvijek mora imati izravan pristup osobi kojoj mora odgovarati.

Mi novinari radije razgovaramo direktno sa šefom. Ali pristajemo razgovarati s glasnogovornikom, kada znamo da ima pristup šefu i da prenosi ono što misli uz puno poznavanje slučaja. Ovo govorim jer sam kroz 45 godina imala mnogo načina komuniciranja u Svetoj Stolici, mnoge načine tih relacija, sa samim papama, i vidjeli smo koliko je važna ta izravna komunikacija.

3) Profesionalizirajte svoju komunikaciju

Morate bolje komunicirati.

Kakvu transparentnost novinari, majke, obitelji, vjernici, javno mnijenje očekuju od institucije poput Crkve?

Mislim da je bitno da na svim razinama, od župe do ovdje u Vatikanu, postoje standardizirane strukture, ali vrlo agilne i fleksibilne, koje nude brze, točne informacije.

Mogu to biti nepotpune informacije zbog nedostatka dublje istrage, ali odgovor ne može biti šutnja ili bez komentara, jer ćemo tada tražiti odgovore pitajući druge, a onda će treći biti ti koji informiraju ljude na način na koji oni žele.

Ako nemate sve potrebne informacije, ako postoje nedoumice, ako već postoji istraga, najbolje je to što bolje objasniti da ne bude osjećaja da ne želite odgovarati jer nešto skrivate. U svakom trenutku potrebno je dati informacije, a prije svega treba brzo reagirati.

Inzistiram na tome, jer ako se ne informirate na vrijeme, odgovor više neće (nikoga) zanimati, bit će prekasno i drugi će to učiniti, možda i netočno. Onda je bolje da to učinite ispravno i što je brže moguće.

Rizik je vrlo velik, a cijena ovakvog ponašanja još veća. Šutnja ostavlja dojam da su optužbe, koje mogu biti potpuno lažne, ili istinite ili u najboljem slučaju napola lažne i napola istinite. Odgovorite li šutnjom, svi će ostati s idejom da su te optužbe istinite. A ako se ne javljaju novinarima, mislimo da se boje odgovoriti jer se boje da će ih se odmah nakon toga prokazati da su u krivu.

Vidjela sam svojim očima, kao što sam već rekla, koliko je loša informacija, odnosno neinformiranost, prouzročila ogromnu štetu, povrijedila žrtve i njihove obitelji, onemogućila da se pravda ostvari, poljuljala vjeru mnogih ljudi. Mislim da je papa Franjo imao iskustvo na vlastitoj koži sa slučajem Čilea te se morao ispričati. Zato jer ga je neinformiranost navela na neke ondašnje odluke, potom je shvatio da (informacije) nisu bile istinite. Stoga je odgovornost onih koji moraju osigurati protok informacija ogromna.

Uvjeravam vas da je ulaganje u komunikaciju vrlo isplativ posao i da to nije kratkoročna investicija, to je dugoročno ulaganje.

Zaključak

Željela bih zaključiti ovaj govor spomenuvši temu koja nije zlostavljanje maloljetnika, ali je važna za novinarku poput mene.

Vjerujem da smo svi shvatili da smo na pragu još jednog skandala, onog sestara i redovnica koji su žrtve seksualnog zlostavljanja svećenika i biskupa. To je prokazao ženski časopis („Donne Chiesa Mondo“) pri „L’Osservatore Romano“, a papa Franjo je tijekom povratnog leta iz Abu Dhabija priznao da se na tom pitanju radi već neko vrijeme, da je istina da treba činiti više te da postoji volja da se učini više.

Voljela bih da Crkva ovom prilikom igra na napad, a ne na obranu, kao što se dogodilo u slučaju zlostavljanja maloljetnika. To bi mogla biti izvrsna prilika za Crkvu da preuzme inicijativu i prednjači u osudi ovih zlostavljanja, koja nisu samo seksualna, nego prije svega zloporabe moći.

Odlazim zahvaljujući papi Franji što je u prosincu (2018.) pred članovima Kurije zahvalio za rad novinara koji su bili pošteni i objektivni u otkrivanju svećenika predatora i učinili sve da se čuju glasovi žrtava.

Nadam se da ćete se nakon ovog susreta vratiti kući i da nas nećete izbjegavati, nego da ćete nas tražiti. Da se možete vratiti u svoje biskupije ne misleći da smo mi divlji vukovi, nego naprotiv, da se možemo udružiti protiv pravih vukova.

Hvala puno.

S talijanskoga preveo Branko Jurić