“Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: “Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao” (Lk 17,6), veli Isus u današnjem evanđelju.
Braćo i sestre, dragi hodočasnici!
U središtu današnjih liturgijskih čitanja nalazi se vjera. Što je vjera? Što ona znači u našem životu? Kako je živjeti?
Prvo čitanje spominje proroka Habakuka, koji je doživio krizu vjere. Živio je u vrijeme sukoba tadašnjih velesila Asirskog i Babilonskog carstva, godine 625. do 612. prije Krista. Bilo je to vrijeme općeg rasula, nasilja i nepravdi svake vrsti, vrijeme pljačke, nesloga, a sve to još više je pojačavao vanjski napadač.
Stoga prorok postavlja pitanje Bogu: “Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto da promatram ugnjetavanje? (Hab 1, 3). Proroku se činilo kao da je i sam Bog nemoćan pred zlom. No, i u takvim vremenima treba živjeti od vjere, živjeti po vjeri ustrajno, usprkos zlu vremenu.
Na prorokovu jadikovku Bog odgovara i zapovijeda mu da napiše za vječna vremena ovu pouku: “Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti ” (Hab 1,4), Eto to je poruka Božja narodu.
Zar i mi, braćo i sestre, nismo bili u sličnoj situaciji u vremenima agresije na Hrvatsku, u vremenima naših nutarnjih trvenja, nemoći i međusobnih nepravda? Mnogi su tada postavljali pitanje, a mnogi ga i danas postavljaju: gdje je Bog? Zar nas ne čuje?
U svom proglasu na Veliku Gospu l991. Godine, kardinal Franjo Kuharić uputio je svoje pismo svećenicima, redovničkim zajednicama i svim vjernicima Zagrebačke nadbiskupije u kojem piše: “U Hrvatskoj proživljavamo nesreću ratnog stanja. Duboko proživljavamo boli obitelji koji oplakuju svoje poginule. Suosjećamo patnju ranjenih. Dijelimo tugu sve braće i sestara, potjeranih iz njihovih ognjišta i iz njihovih domova, s radnih mjesta i gospodarstava. Tjeskoba zarobljenih i talaca naša je tjeskoba. Taj nametnuti rat hrvatskome narodu i svima prijeti teškim nevoljama” (Kuharić: Mir je djelo pravde, str. 152).
Kardinal je u tim danima pozivao vjernički narod na molitvu, na pouzdanje, na vjeru u Boga, Isusa Krista. On je u duhu gledao strahotu rata ali i pobjedu, zahvaljujući vjeri i nadi. Zahvaljujući vjeri, on je u tunelu mraka nazirao svjetlo izlaza.
Dragi hodočasnici!
U današnjem evanđelju susrećemo se također s pitanjem vjere. Apostoli su bili svjesni da ih čekaju progonstva zbog vjere u Isusa Krista. Bili su svjesni da neće moći izdržati vlastitim snagama. Stoga mole Isusa: “Umnoži nam vjeru!” to jest: udijeli nam Gospodine da sve drugačije vidimo i prosuđujemo. Udijeli nam snagu kojom ćemo moći nadvladati sve teškoće, pa i nasilnu smrt zbog Tebe, bude li trebalo.
Da bi naglasio i svojim učenicima izrazio snagu i moć vjere u njega, Isus im odgovara koristeći dvije slike koje su dvije krajnosti: slika velikog i duboko ukorijenjenog stabla duda i slika jedva primjetljivog zrnca sjemena gorušice
Što nam Isus time želi reći?
Vjera, kolikogod izgledala malena, neprimjetna i u očima svijeta beznačajna nosi u sebi neprocjenjivu snagu, onu snagu koja fizičke stvarnosti može premještati, a čovjekovu nutrinu može promijeniti. Ona je kadra sve na stranu staviti kad je osoba koja ju ima pred dilemom živjeti ili umrijeti zbog Isusa. Ovo su nam tijekom povijest potvrdili mnogi kršćanski mučenici. Vjera se ne protivi razumu, niti ju ovaj može roditi. Ona ga nadilazi toliko koliko dragi Bog nadilazi čovjeka.
Ona nam je darovana, a učinak joj je naše jedinstvo i zajedništvo s Bogom, Isusom Kristom.
Braćo i sestre!
Za mnoge je vjera dio tradicije i folklora, koju se pokazuje prigodno, prema potrebi kulturoloških manifestacija. Međutim vjera se ne može svesti na puku vanjštinu, iako joj treba očitovanje. Ona pripada kategoriji “bisera” i “zakopanog blaga”; ona je unutarnja snaga koja oblikuje život čovjeka, crkve i društva. Ona nije prigodno odijelo koje bismo trebali obući onda kada hoćemo pokazati svoju kršćansku pripadnost. Ona je svjetlo hoda i života čovjeka, Crkve i društva, jer je božanska novost u svijetu.
Nju ne možemo posve razumjeti, jer nadilazi mogućnost našega uma. Isto svojstvo ima i ljubav, koja se ponekad čini iracionalnom. Nju razumije onaj tko život na njoj zasniva i čuva ju kao dobivenu dragocjenost. Ona se jednostavno živi. Ona nema potreba dokazivanja: ona svjedoči, pokazuje, kao i ljubav. Tu je njezina snaga uvjerljivosti, i upravo tu uvjerljivost naš razum rado prihvaća i opravdava. Talijanski nobelovac Guglielmo Marconi, kojemu možemo zahvaliti bežično telefoniranje, pa prema tome i razvoj mobitela reče: “Izjavljujem s ponosom da sam vjernik. Vjerujem u moć molitve. Ne vjerujem u to samo kao katolik, nego i kao znanstvenik”. On nam time posvjedoči da razum rado potvrđuje opravdanost vjere.
Upravo takva i ta vjera dojmila se svetog Ivana evanđeliste, pa će ju u svom Evanđelju spomenuti 98 puta stavljajući naglasak na njezinu nutarnju snagu i životnost. Tom se riječju i stvarnošću izražava živi i novi odnos čovjeka prema Isusu Kristu.
Vjerovati Kristu znači prihvatiti Isusa kao Božjega Sina, prihvatiti njegovo evanđelje, držati istinitim ono što on naučava, otvoriti se nadahnuću Duha Svetoga.
Vjerovati Kristu znači prihvatiti njegove riječi kao Božje riječi. Prihvatiti da je On spasitelj, kruh života i pretvorbena snaga čovjeka, da je on Svjetlo, Život i Istina, da je on objavitelj Oca nebeskoga. Vjerovati znači dijeliti sudbinu s Isusom Kristom, dati prednost onim vrijednostima koje će nadići svijet raspadljivosti i trajati svu vječnost. Vjerovati znači ostati u ljubavi Oca i Sina i služiti u poniznosti braći. Vjera je rast čovjeka i svega što ga čini čovjekom. Upravo stoga Apostoli mole Isusa: “Umnoži nam vjeru!”.
Sveto Pismo vrvi živim primjerima vjere i nevjere. Za našu pouku sjetimo se rimskog satnika koji dolazi u Kafarnaum, tražeći Isusa za pomoć da mu izliječi slugu i moli Isusa: “Gospodine, sluga mi leži kod kuće, uzet u strašnim mukama”. Isus mu reče: “Ja ću doći i izliječiti ga”. Odgovori satnik: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš od krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj. I ja premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednome: “Idi!” – i ode, drugome: “Dođi!” – i dođe, a sluzi svome: “Učini”. Kad je to Isus čuo bio je zadivljen vjerom rimskoga časnika pa je rekao onima koji su išli za njima: “Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere” (usp. Mt 8, 5-10).
Braćo i sestre!
U 2. čitanju apostol Pavao podsjeća svoga učenika Timoteja da raspiri milosni dar Božji koji je primio polaganjem Pavlovih ruku.
Pavao je podnio mnoga progonstva i patnje svake vrste zbog Isusa Krista. I sada kao sužanj odvažno i neustrašivo svjedoči za istinu vjere. Potiče svoga učenika da se ne stidi toga i neka bude ponosan na onoga tko mu je posredovao vjeru, i na taj način neka dane svjedočanstvo za Gospodina.
Dragi hodočasnici!
Danas je i nama upravljena ova riječ, da obnovimo ovaj dar vjere u sebi, da ju čuvamo, razvijamo i po njoj živimo, jer je riječ o stvarnoj našoj životnoj snazi.
U vremenu globalizacije ljudskih društava, svjetonazora i vrednota, značenje i govor vjere je presudan, gotovo da je važnija nego ikad do sada. Ona kao pozitivna snaga i božanska novost u svijetu ima kvalitetnu poruku za svaki autentični oblik modernog života. Neupućenost u vjeru, u svijetu u kojem danas živimo, ne samo da je opasna avantura života, nego je gubitak one novosti koja svijet usmjeruje i mijenja. Vidimo da slabljenjem vjere društvo postaje grublje, nasilnije, ratobornije. Klima bez vjere postaje sve više zloćudna i razdražljiva.
Uskoro kao država ulazimo u Europsku Uniju. Za očekivati je da će se ona razvijati prema zamislili njezinih osnivača, a koju simbolizira zastava s 12 zvijezda. Europska Unija prihvatila je ovu zastavu kao svoju l985. godine.Time je prihvatila međusobno jedinstvo država i ljudi, kultura i svjetonazora, vjera i vrijednosti s ciljem zajedničkog hoda prema onoj punini koja je dostojna čovjeka, naroda i zajednice. Simbol ove Europe nalazi svoj korijen u Knjizi Otkrivenja svetog Ivana u kojoj se opisuje veliki znak na nebu:
“Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od 12 zvijezda” (Iv Otk. 12, 1). Dakle, Marija je prema tvorcu simbola EU-a trebala biti nadahnuće i logo za zaštitu ljudskih prava i svih kršćanskih vrijednosti u Europskoj Uniji. Ona ih je u sebi i u svojim odnosima s ljudima svojega vremena doista i ostvarila.
U novije se vrijeme primjećuje kako se neke članice Europske Unije žele udaljiti od temeljene poruke svoje zastave. Naime, ima zemalja članica EU koje su protiv moralnog zakona, nesmetano dopuštaju ubijanje nerođene, a začete djece, i toleriraju postupke uskraćivanja života bolesnima i teško trpećim ljudima. Da bi izbjegli strašnu riječ “ubijanje”, oni će ubojstva starih i teško trpećih ljudi nazivati eutanazijom, a ubijanje nevine djece abortusom. Abortus se pokušava opravdati pravom žene, a da se pri tom ne postavlja pitanje pravo začetog djeteta. Pokušavaju se legalizirati isto-spolni brakovi. Ako se oni stave na istu razinu s brakom, onda je budućnost čovjeka pred uništenjem. Ruši se izvorna kreativna različitost ljudskih bića i sve se svodi nasilje emocija nad smislom različitosti. Nagriženo je dostojanstvo žene, majke i obitelji koja je utemeljena na zajednici muža i žene. Doista je opasno prihvatiti ovakav svjetonazor i k tome ga još legalizirati. Time ne želimo reći da ljudi nemaju pravo postavljati pitanja i tražiti odgovore na sve ono što u sebi nose, a ponekad se može činiti da je to i opravdano. Želimo jednostavno reći: temelj ljudske prirode, Božji i naravni zakon mora se čuvati, jer ako se on naruši eliminirali smo nadu u ljudsku budućnost. Obitelj kao temeljna stanica nikada ne smije doći u pitanje ni pod cijenu nevjerojatnih pritisaka medija i usmjeravane javnosti. Čini nam se da se danas premalo čuje glas struke, a odviše riječ onih koji stvaraju senzacije i šire dezinformacije, a nerijetko manipulirajući ljudskim nevoljama.
Doista, braćo i sestre, na kršćanima leži veoma velika odgovornost za našu Europu. Hoće li se Europa definitivno otkačiti i otploviti u nepovrat ili će premišljati i, uvažavajući druge, tražiti izlaze dostojne svoje nade, uvelike će ovisiti o nama kršćanima i o svima drugima koji na ovom području dijele s nama istine o Bogu i čovjeku. Ako se ovo premišljanje ne dogodi, onda bi ta ista Europa mogla postati bojišnicom tehničke nadmoći, koja bi u konačnici doista mogla biti neljudska.
Tko danas želi izgraditi Europu kao zajednicu prava i pravednosti, koja će vrijediti za ljude različitih kultura, može se pozvati na razum koji nikada kao takav nije izgubio moć pravorijeka. On će se bez prisile otvoriti Bogu. Razum, međutim koji je sebi samodostatan i neće da išta znade o Bogu, ne pripada nijednoj određenoj kulturi, ali uzima sebi pravo da prosuđuje sve kulture po vlastitoj pameti. To je pogubno (papa Benedik XVI.).
Dragi pripadnici hrvatske vojske i policije, dragi vatrogasci, dragi hodočasnici!
Blaženi kardinal Stepinac, čiju 12. obljetnicu proglašenja blaženim slavimo ove godine, veliki branitelj čovjeka, njegove slobode i njegovog prava da bude u svim vremenima i u svakom vremenu čovjek, zalagao se jako za tu snagu vjere i na kraju je to posvjedočio vlastitom smrću podnijevši mučeništvo za Krista i za istinu i pravo čovjeka.
Blaženi Alojzije Stepinac bio je branitelj vjere i prava svakog čovjeka, branitelj Krista i njegove Crkve, branitelj demokratskog razvoja društva i svih vrijednosti koje su utkane u našu kulturu kao i u kulturu svakog naroda i ljudske civilizacije.
Nemojte klonuti u svom ljudskom i kršćanskom življenju. Vi ste Crkva i u vama je Božja snaga. Iskoristite svoje nevolje i rane te kroz njih vidite svoju sličnost s trpećim Kristom. Borite se za humanije odnose u društvu i čuvajte snagu vjere kao oganj koji vas grije kad sve mrzne stegom studeni. Naša vojna biskupija sve će učiniti, sa svojim svećenicima i osobljem, da vam pomognemo danas biti autentični i sretni, ponosni i blagoslovljeni.
Okupljeni danas u nacionalnom svetištu Majke Božje na Mariji Bistrici recimo zajedno s Petrom: “Gospodine umnoži nam vjeru!”. Molimo i Blaženu Djevicu Mariju da svojom ljubavlju zagrli sve narode Europe i svijeta, kako bismo se mogli oduprijeti utjecaju Zloga.
Marijo, očuvaj našu vjeru, učvrsti ufanje. Obrati mila majčice sve izgubljene! Amen