U Izvanrednoj Jubilarnoj Godini Božjega milosrđa (8. prosinca 2015., do svetkovine Krista Kralja, 20. studenoga 2016.), potaknuti smo na poziv Crkve da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš nebeski (Lk 6,36). U milosrđu nalazimo dokaz kako nas Bog ljubi. On daje svega sebe, zauvijek, slobodno i ne traži ništa zauzvrat. Dolazi nam u pomoć kada god ga zazovemo. U ovoj Jubilarnoj godini imamo priliku otvoriti srce onima koji žive u “najudaljenijim egzistencijalnim periferijama” (br. 15), koje suvremeni svijet često stvara na dramatičan način. Koliko je samo situacija nesigurnosti i patnje nazočno u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima kojih se glas ne primjećuje, jer je njihov vapaj postao nečujan i zagušen ravnodušnošću bogatih. U ovom Jubileju Crkva će još snažnije biti pozvana liječiti te rane, blažiti ih uljem utjehe, previjati ih milosrđem i vidati solidarnošću i dužnom pažnjom(br.13). Bog je milosrdan. Milosrđe je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret. Milosrđe: temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada iskrenim očima gleda brata kojega susreće na životnom putu. Milosrđe Božje je kucajuće srce Evanđelja. Beskrajno milosrđe Božje pokazuje se u Isusu, Bogočovjeku i našem Spasitelju. Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Milosrđe je put našega spasa. Stoga je Božje milosrđe, Božja moć koja održava, štiti, promiče, iznova stvara i izgrađuje život. Božje milosrđe hoće život. Milosrđe je Božja opcija za život. Ono jasno pokazuje: Bog nije, kako je mislio Nietzsche, neprijatelj života. Bog je snaga (Ps 27,1) i izvor života (Ps 36,10), On je prijatelj života (Mudr 11,26).
Služenje životu nadahnjuje se na prihvaćanju Radosne vijesti Isusa Krista – Života i time postajemo životni tj. volimo život, želimo zaštititi život i pravo na život od samoga začeća. Moramo krenuti od Isusa koji je lice Boga milosrdnoga i stoga na novi način govoriti o Bogu koji prihvaća, sluša i gleda ljudsku bijedu, koji nas prati. Valja nam imati otvorene oči kako bismo mogli vidjeti tuđu bijedu, da bismo vidjeli potrebe koje se danas vrlo brzo mijenjaju; imati otvorene oči da bismo u drugomu gledali lice Isusa Krista koji je rekao: Ono što ste drugom učinili, meni ste učinili. Te otvorene oči su dakle nova ili obnovljena mistika, mistika dobroga Samarijanca. Milosrđe je dakle snaga koja nas vodi u budućnost, a istodobno je i Božji dar za budućnost današnjega svijeta (W. Kasper).
Današnji suvremeni čovjek koristi takozvanu kulturu odbacivanja, koja danas porobljuje srca i umove mnogih ljudi, ima vrlo visoku cijenu; zahtijeva, naime, uklanjanje ljudskih bića, ponajviše ako su tjelesno ili društveno slabija. Svako nerođeno dijete, nepravedno osuđeno da bude pobačeno, ima lice Isusa Krista, ima lice Gospodina koji je već prije rođenja, i poslije, tek što je bio rođen, iskusio odbacivanje svijeta. Danas se isto čini i sa starijim ljudima. Iako je nemoćna ili je na kraju svojih dana, starija osoba nosi u sebi Kristovo lice. Njih se ne može odbaciti, kako predlaže “kultura odbacivanja”. Ne zaboravimo da stvari imaju cijenu, i mogu se prodavati, ali osobe imaju dostojanstvo, vrijede više od stvari i nemaju cijene.
Ljudski je život krhak ali uvijek svet, vrijedan i nepovrediv, te ga stoga valja voljeti, štititi i njegovati. Sam Bog se pojavljuje rođenjem u obitelji i time izražava najveću ljubav prema obitelji koja sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu života. Bez djece nema budućnosti. Svako dijete od svoga začeća ima Gospodinovo lice i stoga ima pravo na život. Prvo pravo jedne osobe jest njezin život. Otvorenost životu je u središtu istinskoga čovjekova razvoja. Paradoks se ogleda u činjenici da se, dok se osobi dodjeljuju nova prava, ponekad čak i prividna, život ne štiti uvijek kao glavna vrijednost i prvobitno pravo svakoga čovjeka. Krajnji cilj liječnikova djelovanja uvijek ostaje zaštita i promicanje života, te je zadaća, posebno ginekologa, biti svjedoci i širitelji kulture života. Nekada su žene koje su pomagale pri porođaju nazivali ‘domajke’; poput majke uz onu pravu majku. Tako su liječnici/ce i primalje ‘domajke’ i ‘doočevi’.Tko je katolik ima još veću odgovornost, posebno u odnosu na današnju kulturu; on treba pridonijeti prepoznavanju u ljudskom životu nadnaravne dimenzije, traga Božjega stvoriteljskoga djela, i to od prvoga trenutka njegova začeća. To je obveza nove evangelizacije koja često zahtijeva da idemo protiv struje, plaćajući osobno. Gospodin računa i s liječnicima i zdravstvenim osobljem u širenju evanđelja života. U tom su pogledu ginekološki odjeli u bolnicama povlaštena mjesta svjedočenja i evangelizacije, jer tamo gdje je Crkva sredstvo nazočnosti živoga Boga, istodobno postaje oruđe pravoga očovječenja čovjeka i svijeta. S toga gledišta, kako je primijetio papa Benedikt XVI. u svom govoru na Katoličkomu sveučilištu Presvetoga Srca u Rimu 2012. godine, zdravstvena ustanova postaje mjesto na kojemu odnos prema liječenju nije zvanje nego poslanje. Papa Franjo liječnike potiče da svima pokazuju, riječima i djelima, da je život uvijek, u svim svojim razdobljima i u svakoj dobi, svet i da je uvijek valjan. I to ne zbog govora o vjeri, nego zbog razuma, zbog znanosti. Ne postoji neki život koji je svetiji od drugoga; jednako tako ne postoji ljudski život koji je po valjanosti važniji od drugoga. Vjerodostojnost se nekog zdravstvenog sustava ne mjeri samo po djelotvornosti, nego iznad svega po pozornosti i ljubavi prema ljudima, čiji je život uvijek svet i nepovrediv, (usp. govor pape Franje od 20. rujna 2015. u audijenciji stotinjak liječnika Međunarodnoga saveza katoličkih liječničkih udruga, u prigodi desete Međunarodne konferencije koja se održavala u Rimu, od 20. do 22. rujna 2015., s temom: Nova evangelizacija, primaljska praksa i skrb o majkama).
I ovo je prigoda da jasno i javno iskažemo svoje opredjeljenje i da razmotrimo bitne elemente u našim nastojanjima oko zaštite i razvoja ljudskog života u svim njegovim etapama, te da pritom razvidimo mogućnosti o udruživanju svojih akcija i napora s akcijama i naporima koje provode ljudi i institucije u našoj zemlji, koji su izvan Katoličke crkve.
Ovom prigodom uime svih katoličkih biskupa Bosne i Hercegovine upućujem iskrenu zahvalnost svima vama, svećenicima, redovnicama, redovnicima i drugima, koji se na razne načine trudite oko izgradnje kulture i civilizacije života, a izbjegavate kulturu smrti.
Posebno zahvaljujem i izražavam veliko poštovanje svima onima u našoj Domovini koji s velikom sviješću odgovornosti prema Bogu, prema svojoj savjesti i prema svome narodu štite ljudski život i visoko cijene dostojanstvo braka i obitelji. Zahvaljujem svim pomagačima zaklade “Da životu”, koju smo ustanovili prije više godina, a koja pomaže naše hrabre bračne drugove, koji su spremni imati više djece. Zahvaljujem i raznim karitativnim i molitvenim skupinama koje se veoma trude oko pružanja pomoći mladim bračnim parovima kao i siromašnijim obiteljima. Zahvaljujem također svim liječnicima i bolničkom osoblju, kao i članovima obitelji koji su se istakli u spašavanju nerođenih života.
Sve vas molim: bdijte i dalje nad svakim ljudskim životom! Branite i štitite i ubuduće ljudski život u njegovoj cjelovitosti! To je velika zadaća i veliko poslanje za sve nas koje nam je povjerio sam Bog, Životvorac! Neka Vas On nagradi svojim blagoslovom i svojim mirom!
Banja Luka, 8. siječnja 2016.
Dr. Marko Semren, banjolučki pomoćni biskup i predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH