Drage moje sestre i braćo, dragi svi ljudi – Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

U desetoj godini dvadesetprvog stoljeća slavimo Uskrs pa dolazim k Vama čestitajući Vam i s poštovanjem, molitvom za Vas i dobrim željama za Vaše duhovno, vjerničko i ljudsko dobro! Svetkovina Kristova uskrsnuća neka Vas ohrabri, neka Vam pokaže usmjerenje, neka Vas razvedri i dade smisao životnim nastojanjima!
Rečeno je da bi uskrsnuće “trebalo biti kao poluga”, sigurni oslonac, dobar potporanj i da bi Uskrs, osobito vjernicima, trebao biti prigoda za bolju spoznaju Boga, vjere, drugih oko nas… Uskrs bi trebao biti naše životno odmorište dok “vozimo autocestom” života. Odmorište za okrjepu duha i duše, odmorište gdje se čovjek može osvježiti i radosnije nastaviti put.

Oko nas, u eteru, u slici i riječi, nude nam se brojni sadržaji. Informiranost (poučenost, obaviještenost) čovjekova je na “visokom stupnju razvoja”, kako se to običava govoriti za materijalna dostignuća. Ponuda i potražnja – bez obzira na razvikanu recesiju – još uvijek je u brojnim obiteljima prva briga koja sve više prelazi u zabrinutost, pa i kod onih koji za to nemaju razloga. Na pozornici života dolaze sve više i više zagovornici “novoga poretka”. Oni govore na “sva usta” i dosta bučnim navijanjem, ali je teško točno razaznati što je staro, a što je to novo. Naš Isus, naš Učitelj želi, hoće “i novo i staro”, želi povezivati, želi da stare vrijednosti budu poštovane ne zato jer su stare, nego zato što u sebi nose trajno vrijedni sadržaj kojega se ne smijemo i ne možemo odricati zbog nekih neprovjerenih novosti. Ujedno prihvaća “nove mješine” u koje bi se trebalo “uliti novo vino”. “Novo doba” – da, ukoliko je to novost koja znači do sada zanemarenu vrijednost, a koja je očita, korisna i dobro došla. Govori se o “novoj pravdi” i na tome se dobiva “političke poene”, a da ustvari nigdje nije rečeno što bi trebalo značiti i kako se to provodi u svakodnevni život. Naš Isus, naš Učitelj, želio je posvjedočiti “svu pravednost”, ni novu, ni staru, nego svu, cjelovitu! Došao je na svijet želeći da se “ljubav i vjernost sastanu, a pravda i mir zagrle” (Usp.ps 85,11). Ušao je u ovaj naš ljudski život i snažno posvjedočio o istini i pred sudom ovoga svijeta (predstavnik za sva vremena: Poncije Pilat!) izjavio da ga je istina “natjerala” da se rod i očovječi… Od kršćanina-vjernika očekuje se “razlikovanje duhova”.

Nažalost, mnogi vjernici ne poznaju dostatno svoju vjeru i njezin sadržaj, pa je teško govoriti o pravilnom i korisnom razlikovanju vjerskih sadržaja. S druge strane, kod mnogih, pa i intelektualaca-vjernika, izgrađen je “neboder” ljudskog znanja uz kojega i na čijem podnožju leži stara i trošna “potleušica” vjerskog znanja. Ta dva “zdanja” teško mogu stajati jedan uz drugoga! Raskorak je prevelik. Naime, čovjek ne raste samo uvis. Čovjek raste i iznutra i unutra. Stjecanje znanja o vjeri vrlo je bitno i vrlo je hitno. K tome, brojni su (od novinara preko političara) koji od vremena na vrijeme govore o vjeri ili barem nastupaju kao “vrhunski” teolozi i tobože branitelji vjere i pravih vjernika. Omalovažavanje i slične ljudske neprikladnosti – gotovo da su svakodnevna pojava…

U našim krajevima, osobito tijekom druge polovice 20. stoljeća, dugo se vremena govorilo o stvaranju Raja na zemlji. Dakako, u tom Raju ne treba Bog i Njegova milost. U tom Raju nije potreban Otac, Otac vječni, Stvoritelj. Vjerska istina je bila prešućivana, vjernik je bio građanin drugoga reda, a vjeru se proglašavalo nečim natražnim, zaostalim i nepotrebnim. Prije 20 godina počelo se događati buđenje, veliko buđenje zahvatilo je sve slojeve našega društva. Stvaranjem države isticana je potreba “duhovne obnove”. I taj izraz “duhovno” ušao je na “velika vrata” u mladu Republiku Hrvatsku. Očekivalo se da bogatstvo duhovnog života doista obogati cijelo društvo. Osjećalo se da vraćanje Bogu znači i vraćanje nama samima. Uvažavanje vjere i vjerskog čina prihvaćeno je kao jasni izraz nečeg što je do tada bilo duboko, sasvim duboko, prekriveno pepelom zaborava. Vatra se ukazala. Oganj je planuo. Bilo nam je toplije, vatra vjere grijala je srca naših ljudi, grijala naše domove u koje se uselio i vjerski izraz duha i duše koji ima “pravo glasa” i što može uvelike pridonijeti obnovi i novim oduševljenjima za dobro, za vrijednost doma i domovine, roda i domoljublja i, dakako, bogoljublja.

Političke promjene, mislili smo, bolje će se prepoznati vrijednosti vjere. Sjećam se uskrsnog jutra pred izbore 1990. Pokojni kardinal Kuharić tada je pisao: “Vjernici će dati svoj glas slobodi čovjeka, Crkve i naroda. Dat će svoj glas slobodi od straha i nasilja”. Bijaše to vrijeme prvih slobodnih izbora u nas poslije II. svjetskog rata. A onda? Nakon godina ushita, sretne zanesenosti – zastoj! Stop! Tako preporučiše oni izvana i prihvatiše oni iznutra – Ono “iznutra” uvijek je presudno i odlučujuće. Nastupa vrijeme “otrježnjenja”, nastupa vrijeme “zahlađenja odnosa” prema vrijednostima, vjere, obitelji, naroda… a važnu ulogu preuzima novac, “sveti novac”, reći će pisac. A stari su Latini davno izrekli: “Rijetki su oni kojima je poštenje milije od novaca!” Tako! Uočavamo da je mnogo grijeha tamo gdje je mnogo novca… osobito grijeha propusta, nemara, zanemarivanja… Zabilježeno je da je “najljepša osobina novca u tome što se pomoću njega može pričiniti radost. Ali to čini samo mali broj onih koji ga imaju”. Nažalost!

Riječ je o tome: da li paliti ili gasiti uskrsnu svijeću. Da li prenositi svjetlo ili “sijati tamu”. Da li prihvatiti “pravila igre” što nam ih nameće Križ i Uskrsli? Da li dopustiti da sila Uskrsloga djeluje u nama i oko nas? Da se dogodi ljubav tamo gdje je mržnja, da se ropstvo bilo koje vrste zamijeni “slobodom djece Božje”! Da bude više pravednosti, više željenog dostojanstva za svakog čovjeka, da uspijemo izaći na svjetlo. Željeti i raditi na tome da uskrsne istina!

U desetoj godini dvadesetprvog stoljeća i o dvadesetoj godini onog Uskrsa iz 1990. Nemojmo zaboravljati da je “pravda i pravednost temelj prijestolja Njegova” (Usp. Ps. 11,3) “Ratujmo” “oružjem pravde zdesna i slijeva” (Usp.2 Kor 6,7). I “kreni za istinu, vjernost i pravdu” (Usp. Ps.45,5). Neka te, sestro i brate, Uskrsli podrži, ojača, da možeš kao “pravednik živjeti od vjere” (Usp. Rim 1,17). Blagoslovio te Svemogući Bog: Otac, i Sin, i Duh Sveti! Amen!

Želi Ti
biskup +Slobodan