„Zar ne znate, hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama” (1 Kor 3,16). „Dom moj zvat će se dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku” (Mt, 21,12-13).
Draga braćo svećenici, đakoni, redovnici i redovnice, dragi Kristovi vjernici, laici!
Korizma u Crkvi je vrijeme dubljeg poniranja u otajstvo Krista Otkupitelja, u naš kršćanski život i u znakove Božje nazočnosti među nama. Božja riječ nam otkriva svu dubinu Božje ljubavi koja je išla do kraja: po križu i uskrsnuću Božjega Sina omogućen nam je pristup Ocu. „Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova, izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima” (Kol 1, 19-20).
Živa Crkva znak je Božji među ljudima
Tako je Bog htio da Isus postane, u punini, njegov hram i znak njegova boravka na zemlji. Taj znak jest Isusovo tijelo za koje sam tvrdi u raspravi sa Židovima: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”(Iv 2, 19). Evanđelje dodaje: „On je govorio o hramu svoga tijela”, i njegovi su učenici poslije uskrsnuća to shvatili (2, 21). Eto dakle novog i konačnog hrama koji nije načinjen ljudskom rukom. U njemu Riječ Božja uspostavlja svoje prebivalište među ljudima (usp. Iv 1, 14).
Apostol Pavao nas pak uči da svatko od nas u Crkvi jest hram Božji: „Ne znate li, hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama„ (1 Kor 3, 16). Svaki kršćanin je dakle i sam hram Božji time što je član Tijela Kristova i njegovo je tijelo hram Duha Svetoga.
Te dvije tvrdnje povezane su: uskrslo Isusovo tijelo u kojemu tjelesno prebiva božanstvo (Kol 2,9), jest hram Božji u najvišem smislu. Zato su kršćani udovi tog tijela, zajedno s njime duhovni hram. Oni moraju u vjeri i ljubavi surađivati na njegovu porastu (usp. Ef 1, 4-16). Vjernici koji su i sami živo kamenje, čine zajedno s Kristom koji je živ, duhovnu građevinu, za sveto svećeništvo radi prinosa duhovnih žrtava (1 Pt 2,4). Eto, konačno, hrama što nije načinjen ljudskom rukom. To je Crkva – Tijelo Kristovo, mjesto susreta Boga i čovjeka, znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji.
Ta stvarnost nas svake korizme iznova potiče da obnavljamo svoj nutarnji hram, da rastemo u svetosti. Zato se okrećemo Božjoj riječi, Otajstvima vjere i dobrim djelima kako bismo osnažili Božje darove u nama i produbili zajedništvo s Kristom u Duhu Svetom. Kristu Gospodinu i njegovoj živoj Crkvi-znakovima Božje nazočnosti u svijetu pridružimo još jedan znak-kamenu crkvu.

Kameni hram-crkva, znak Božje prisutnosti među ljudima i posvećeni prostor
Kršćanska zajednica, živa Crkva, od svojih početaka, ima prostore u kojima se sastaje. Bile su to kuće-crkve. Nakon dobivene slobode, početkom četvrtog stoljeća, grade se i velike crkve, bazilike, katedrale. To su prostori određeni za bogoslužne sastanke. Tako je sve do dana današnjega.
U posvetnoj molitvi nove crkve biskup izgovara zanosne riječi bogoslužja o veličini te posvete i posvećene crkve, ovako: „Bože, posvetitelju i gospodaru svoje Crkve. Danas ti vjerni narod zauvijek posvećuje ovu kuću molitve: da u njoj tebe pobožno štuje, tvojom se rječju izgrađuje, tvojim otajstvima hrani… Ova kuća odrazuje otajstvo Crkve… Smjerno te molimo : prožmi ovu crkvu i ovaj oltar posvetom nebeskom. Neka uvijek bude sveto ovo mjesto i ovaj stol, pripravljen za Kristovu žrtvu.
Ovdje nek val tvoje milosti potopi grijehe ljudi, da tvoji sinovi Oče, umru grijehu, a na život se ozgor rode nanovo.
Ovdje nek tvoji vjernici oko žrtvenog stola slave vazmeni spomen Kristov i hrane se na gozbi njegove riječi i tijela.
Ovdje nek odzvanja radosni prinos hvale, s anđeoskim pjevom nek ljudski glas se stopi i trajno se k tebi diže molitva za spasenje svijeta.
Ovdje nek siromasi milosrđe nađu, potlačeni pravu slobodu, a svi ljudi nek obuku dostojanstvo tvojih sinova, dok s radosnim klicanjem ne prispiju u nebeski Jeruzalem.” Nakon tih riječi biskup, svetim uljem krizme, pomazuje oltar, a svećenici križeve na zidovima crkve da se označi da je crkva posvećena Bogu.
Potrebna je svijest o svetosti crkava
Ta svijest nije uvijek vidljiva u vjerničkom ponašanju u našim crkvama. Vladanje vjernika češće naliči na ono o kojem nas izvještavaju evanđelisti koje je zatekao Isus došavši u jeruzalemski hram. Evanđelje nas izvještava ovako: „U Hramu nađe prodavače volova, ovaca, golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta, te ih sve istjera iz hrama, zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac, stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: Nosite se odavde, ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku” (Iv 2,14-17). Tri evanđelista završavaju izvještaj o tom događaju: „Dom moj zvat će se dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku” (Mt 21,12-13). Prisjetiše se učenici njegovi da je pisano: “Izjeda me revnost za dom tvoj” (Ps 119).
Isus je i starozavjetni hram smatrao kućom Očevom, dostojnim poštovanja i sabranosti. On je ipak bio samo znak-sjena budućega kršćanskog hrama koji će uistinu biti boravište Božje jer je u njemu, po svim sakramentima, a posebno po Euharistiji, prisutan sam živi Bog.
Kristove riječi, izrečene u času nereda, dok je bio u jeruzalemskom hramu, obuzimaju nas, na osobit način, u sadašnjem trenutku slabljenja osjećaja za svetost naših crkava. Poznata je činjenica da nedolično vladanje u našim crkvama postaje sve više ozbiljan problem. Ugrožen je red i mir crkava. Nekada je ugrožena i sama služba Božja. Crkve su međutim po svojoj namjeni prostori Svetoga. Određene su za susret čovjeka i Boga. To su mjesta liturgijskih slavlja. Izabrana su to mjesta za sabranost i molitve. Zbog svega toga su mjesta tišine.
Razlozi slabljenja osjećaja za svetost naših crkava
Zbog toga potrebno je iznova razmišljati o uzrocima spomenutoga stanja u našim crkvama i tražiti nove korake u uklanjanju nereda te poboljšanju reda i mira u njima.
Više je razloga ugrožavanja svetosti naših crkava. Temeljni je svakako slabljenje osjećaja za poziv na svetost žive Crkve u samim vjernicima. Zaboravlja se veza između Boga, izvora svetosti i nas. Naš „Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, blagoslovi nas svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim” (usp. Ef 1,4). Zato smo pozvani živjeti „dostojno poziva na koji smo pozvani” (4,1). Svjedoci smo kako se zaboravlja danas taj poziv na svetost u mnogim kršćanima. Posljedica toga je da se zaboravlja također veza između Boga i crkve građevine posvećene njemu na čast.
Jedan od razloga slabljena osjećaja za svetost naših crkava baštinimo i iz nedavne prošlosti. Tada je kršćanska zajednica, lišena svih objekata, imala samo crkve za sva događanja u župi. U njoj se održavao vjeronauk. Odvijale su se priredbe, razna zborovanja, sastanci, svečanosti i filmske projekcije koji nisu spadali u crkveni prostor. To su vjernici doživljavali postupno kao i svaki drugi prostor, u kome se u tim prigodama, razgovara, uzvikuje, dovikuje, plješće.
Neki događaji kojima je mjesto u crkvi kao što su vjenčanja, a nisu primjerena samom slavlju jer nisu po crkvenim propisima, stvaraju u crkvama nered, koji crkvi ne priliči.
Tome su pridošli i novi razlozi za slabljene svetosti crkava. To su glazbena zbivanja ili koncerti za koje se traži izvođenje u prostorima crkve… Crkva traži određene, ozbiljne, uvjete za koncerte u crkvama, ali ih je teško ostvarivati. Tako se stvara mentalitet ponašanja kao da su slušatelji u bilo kojoj dvorani a ne u crkvi.
Posjeti brojnih turista, različitih kultura i religija, kojima je bitan arhitektonsko-umjetnički vid crkve, a ne poznaju ili zanemaruju, odnosno zaboravljaju sakralni značaj crkve, jesu jedan od daljnih izvora nereda u našim crkvama. Njima ne znači mnogo ni samo bogoslužje. Oni ulaze u svako doba i time ometaju sv. Misu, ugrožavaju sabranost i mir svetoga prostora i svetoga događaja.
Turizam je, posebno ljeti, donio još jednu pojavu koja je nespojiva sa svetošću crkava, a to je oskudno i nedolično odijevanje. Vrlo je teško zaštititi tihi prostor crkava kraj tolikih bučnih tumača i posjetitelja.

Kako spasiti /sačuvati/ svetost crkava?
Potrebno je djelovati u dva smjera. Treba odgajati vjernike u pristupu crkvama i treba isključiti neka događanja u našim crkvama.
Vjernici su prvi pozvani poštivati i čuvati svetost crkava. Crkve su nastale iz potrebe da se kršćani sastaju i da zajedno slave Boga u molitvi, da slušaju njegovu riječ te da slave sveta Otajstva vjere. Odgoj u vjeri, u obitelji, u župi i u školi treba posvetiti veliku pozornost tom značenju crkava. U tom odgoju posebno mjesto ima župnik, pastir župe. Njegova je zadaća da u katehezama svih odrasta ustrajno poučava, ohrabruje, i traži da se poštuje kuća Božja.
Da se spase crkve, nadalje, potrebno je ukloniti sve događaje koji nisu povezani sa svetošću i ciljem crkve kao što su priredbe, sastanci, projekcije; svaki oblik građanskih događanja; u crkvu spada sv. Misa, Službe Riječi, Časoslov zatim pobožnosti kao što su euharistijsko klanjanje, krunica, križni put.
Kada se dopuste koncerti u crkvama, vokalnog i instrumentalnog karaktera treba se držati propisa koji su iz Rima određeni za sve crkve po svijetu.

Zaključak
Međutim, najvažniji je stav svećenika i vjernika svake župe prema vlastitoj crkvi. Taj brižljivi i odlučni stav prema svetosti crkve treba se očitovati u neprestanom trudu vjernika da dolaze u nju sa sviješću da su oni živi hram Božji i da je crkva uistinu kuća Božja, i mjesto slavljenja Boga; mjesto osobne i zajedničke molitve, mjesto koje, poput majke prima svoju djecu od krštenja, krizme, ispovijedi i pričesti pa do svečanog slavlja sakramenta svete ženidbe i same ovozemaljske smrti.
Naše crkve zavrjeđuju ljubav i poštovanje tako što će se zajednica vjernika brinuti da se svaka crkva održava urednom i privlačnom za sve uzraste vjernika u župi.
Dok vam, dragi vjernici, stavljam na srce kršćansko zalaganje ove korizme na izgradnji vlastite vjere kao temelja duhovnog života, i žive Crkve, pouzdano se nadam i tražim da i kamene kuće, naše crkve, u svim našim župama budu dostojna mjesta susreta svih naših vjernika s našim Bogom.
Neka vas sve prati milost i ljubav Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen