Draga braćo i sestre!
1. Uz svetkovinu Uskrsa u Godini svetoga Pavla htio bih posebice istaknuti dva mjesta u kojima je tumačio Kristovo uskrsnuće. To su dva grada i metropole onoga vremena: Atena i Korint. Poznato je kako je on bio “zaljubljenik Krista raspetoga i uskrsnuloga”. Nije se umarao navješćivati tu istinu u svakom mjestu gdje je dolazio: u Ateni i u Korintu, u Antiohiji Pizidijskoj i pred sinedrijem, pred upraviteljem Feliksom, kraljem Agripom i pred rimskim Židovima. Kad ga je jedan rimski sudac zbog toga dao izvesti pred sinedrij, čudio se i govorio što mu se “sudi zbog nade, uskrsnuća mrtvih” (Dj 23,6). Vjeru u uskrsnuće mrtvih neumorno je ponavljao i u svojim poslanicama (1 Sol 4,13-18) u kojima se često pozivao i na osobno iskustvo (Gal 1,15-16). On, dakle, navješćuje Isusovo uskrsnuće svima: kako podozrivim Židovima, tako i Grcima koji su se tomu snažno opirali.
Jednog dana (oko 49.) našao se u Ateni, glavnom središtu ondašnje Grčke. Divio se ljudskom stvaralaštvu iz umjetnosti, kiparstva i slikarstva, književnosti i politike, sporta i kulture. Ali, i “ogorčio se” jednog poslijepodneva, kako Luka bilježi (Dj 17, 16), što je taj veličanstveni grad toliko “pokumiren”. Na svakom kutu i ulici po nekoliko kumira grčkog, rimskog ili egipatskog porijekla. Ni broja im se ne zna. Čak su podigli spomenik i “nepoznatom Bogu”. Pavao jedva čeka da im progovori upravo o tom “nepoznatom Bogu” u kojem “živimo mičemo se i jesmo” (Dj 17, 28). Traži priliku da ih pozove na obraćenje jer “dolazi dan kad će Bog suditi svijetu po Čovjeku koga uskrisi od mrtvih” (Dj 17, 31). I dok je o tomu na Areopagu govorio, jedni su se počeli rugati, a drugi su predložili neka o tomu “drugom zgodom govori”. Do kraja razočaran Pavao je napustio Atenu i više se nikada u nju nije vratio. A niti ikoga u njoj pozdravljao. Prekinuo je svaku vezu i povukao se zauvijek iz tog pokumirenog grada. Ostavio je njezine stanovnike neka se spašavaju svojom ljudskom taštinom i besciljnim mudrovanjem. “Otresao je prašinu” sa svojih sandala i pošao u druga mjesta i gradove gdje će ga ljudi slušati i slijediti.

2. Tako se našao u velikom gradu Korintu u kojem se obradovao što vjernici dobro rade, slušaju i mole. A onda su nadošli neki “smutljivci” koji su ih dijelili na “Petrove” i “Apolonove”, a Pavla nemilice klevetali. Stoga im apostol piše prvu poslanicu s puno ljubavi i brige. Jer, Crkva mu je u Korintu osobito draga. Ona je, naime, nastala kao Božji dar nakon razočaranja u Ateni i na nju je ponosan. Ona je “remek djelo” njegova apostolata (1 Kor 9, 2) i obrana protiv njegovih ocrnjivača (1 Kor 9, 2.3). Zajednicu naziva svojim “preporučenim pismom koje mogu svi čitati” (2 Kor 3, 2) i ljubi je pravom očinskom ljubavlju.
No, zajednica je izložena utjecajima poganskog mentaliteta, a uz to je među njima nastalo nekakvo strančarenje, razdori i podjele. Stoga im Pavao piše pismo i pokušava sve riješiti u svjetlu pashalnog misterija. Otkupljeni smo skupocjenom “krvlju Kristovom” (Kor 7, 12), pa treba živjeti dostojno poziva kojim su pozvani. Ne smiju se dati zavesti pomodnošću svjetovnih razmišljanja. Kršćanski život je život vjere i nade u Duhu Svetome koji prebiva u nama (Rim 8, 9). Pavao, dakle, navješćuje i svjedoči svoju čvrstu vjeru u Uskrsnuće. Korinćanima, koje neki smutljivci zbunjuju, tumači kako će “u tren oka, na znak posljednje trublje mrtvi uskrsnuti” (1 Kor 15, 52), pa ih poziva neka budu nepokolebljivi i postojani”. Jer, “ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša” (1 Kor 15, 14).

3. Uskrsnuli je otkupio ne samo čovjeka, nego sva stvorenja koja “sa svom žudnjom iščekuju objavljenje sinova Božjih” (Rim 8, 19). Tada će zasjati nova zora čovječanstva i novi svijet ljubavi, ljepote i mira. Stoga, Pavao kao mahnit dovikuje: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo, ni glad, ni golotinja, ni smrt, ni život, niti ikoji drugi stvor. Ništa. Ama baš ništa nas ne može “rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 18).

Nošeni tom nadom i vjerom, braćo i sestre, čuvajmo se utjecaja suvremenog poganskog mentaliteta i zavodljivog “atenskog duha samodostatne taštine i besciljnog mudrovanja”. Izbjegavajmo nepotrebna korintska “strančarenja, razdore i podjele”. Živimo dostojni svoga kršćanskog poziva kako bi se i na nas moglo primijeniti Pavlovu sliku o “preporučenom pismu koje drugi mogu čitati”. Budimo poput prve kršćanske zajednice “jedno srce i jedna duša” (Dj 4, 32). Ostanimo postojani u zajedništvu “apostolskog nauka, molitve, euharistije i materijalnih dobara”. Upravimo radosno i zahvalno i ovog Uskrsa svoj pogled u nebo, odakle iščekujemo “Gospodina našega Isusa Krista koji ima moć preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu slavnome svome” (Fil 3,20-21). U toj uskrsnoj nadi i radosti sve od srca pozdravljam i želim sretne uskrsne blagdane! Uz pozdrav i blagoslov od Gospodina,
Vaš biskup Želimir