Preuzvišeni oče biskupe Ivane, preuzvišena gospodo, draga rodbino, sestre i braćo!

Rođenje i školovanje
Roko Duda rođen je 14. siječnja 1924. u Rijeci. Krsni list zapravo precizira: Rocco Virgilio Francesco. Odrastao je u Krasu na otoku Krku. Povremeno ga je obilazila majka Antica koja je radila po bolnicama u Hrvatskoj i koja je umrla u Klenovniku u siječnju 1934. U Krasu je završio prva četiri razreda, a onda 1933. kratko kod tete u Rijeci, pa protjeran na Sušak nalazi smještaj u jednoj siromašnoj obitelji. „Čuo sam i vidio svašta. I zlo me se počelo hvatati”. Školska misa kod sestra sv. Križa podsjetila ga je da je bio ministrant, no pola godine je trebalo za odvažnost da pozvoni sestrama na portu. S. Danila Barac bila je sakristanka i njegova duhovna majka. No zapravo u njegov život se uključila cijela samostanska zajednica na Sušaku. Vodili su računa o svemu što mu je tada bilo potrebno i mali detalj „prisile” da opere glavu Duda je pretvorio u brojnim duhovnim vježbama održanim redovnicama a osobito Milosrdnim sestrama svetoga križa u svojevrsno vraćanje duga.
Na Sušaku je završio prva dva razreda građanske škole. Dolazi u kontakt s trsatskim franjevcima, a p. Leonardo Novaković se založio da Duda bude primljen u varaždinski kolegij i franjevačku gimnaziju. „Doista, moram to spomenuti: kada sam bio u trećem razredu gimnazije, on je jednom došao u Varaždin i pratio me u franjevački samostan da mu pokažem kako već sviram na orguljama. Kod kazališta on se zaustavi: – ‘Roko, znaš, mi bismo voljeli da budeš franjevac, ali o tome ti razmišljaj i odluči. Najvažnije je da budeš dobar čovjek.'” To je bilo na srcu i njegovoj teti Mariji. 14. kolovoza 1941. u Varaždinu ulazi u novicijat i dobiva ime Bonaventura po sv. Bonaventuri crkvenom naučitelju ali i po p. Bonaventuri Ćuku, svom gimnazijskom profesoru koji tada umire u 38. godini života. 1944. započinje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 1950. Te godine je i zaređen za svećenika 15. siječnja, zareditelj je bio biskup Franjo Salis Sewis. Mladu misu slavio je na Trsatu 29. siječnja: „Isuse – dobroto beskrajna”.
Vojni rok služio je u Prilepu (1951./52.). Povratkom iz vojske na KBF-u stječe naslov magistra znanosti s temom Dogmatski osnov i značenje Marijine uloge u ekonomiji spasenja. Dekan KBF-a Vilim Keilbach pomaže da Duda dođe do Miroslava Krleže koji bi mu omogućio da dobije putovnicu i pođe na doktorat u Rim. Duda je u Rimu doktorirao 1956. na Antonianumu s temom „Joannis Stojković de Ragusio (1443.) – Doctrina de cogniscibilitate Ecclesiae”, kod mladog povratnika iz Louvaina, glasovitog koncilskog teologa i pri kraju života kardinala p. Umberta Bettija, OFM. Recenziju je napisao u Münchener Theologische Zeitschrift Joseph Ratzinger. Povratnik iz Kine, sluga Božji Aleksa Benigar, OFM suprotstavio se riječima liječnika upućenih Dudi zbog zdravstvenih poteškoća: „U Provinciju! Bolje zdrav magarac nego bolestan teolog”, riječima „Ne! Odi malo u Asiz, odmori se, a onda se upiši na Papinski biblijski institut”. Tu postiže biblijski licencijat kod p. Karla Prümma, SJ, na temu vlasti prema Rim 13,1-7. Prof. Golub svjedoči da ga se spomenuti profesor sjećao i rekao da je bio „uomo amabile”.

Katolički bogoslovni fakultet
Bonaventura Duda započinje svoj rad na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na početku ak. god. 1957./58. Na prijedlog dekana dr. Jurja Pavića i zauzimanjem prof. dr. Stjepana Bakšića Fakultetsko vijeće ga je izabralo za asistenta pri Katedri dogmatike 30. rujna 1957. Taj izbor potvrdio je i Veliki kancelar dr. Franjo Šeper, nadbiskup-koadjutor. Predavao je sakramente, eshatologiju, kristologiju, soteriologiju, mariologiju. Fakultetsko vijeće ga je zamolilo da pomogne i na Katedri filozofije i to: Uvod u filozofiju i psihologiju religije. Predavao je i Uvod u znanstveni rad, metodologiju. Ak. god. 1958./59. počeo je predavati Uvod u Novi zavjet. Prof. Oberški mu povjerava i Biblijsku arheologiju.
Od ak. god. 1960./61. predaje i na Filozofsko-teološkom učilištu naše Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Samoboru i poslije na Trsatu, sve do kraja ak. god 1977./78.
Od ak. god. 1963./64. ne predaje više filozofske predmete i u ljetnom semestru preuzima Katedru Svetog pisma Novog zavjeta zbog umirovljenja prof. dr. Maksimilijana Lacha. Ljetni semestar 1964./65. provodi studijski u Rimu i Svetoj zemlji.
Od 1970./71. preuzima od prof. Tomislava Janka Šagi-Bunića Uvod u misterij Krista i povijest spasenja, a od dr. Josipa Salača koji je postao pomoćni zagrebački biskup duhovno bogoslovlje. U ljetnom semestru 1974./75. predaje i misiologiju.
Bonaventura Duda izabran je za docenta 1964., a 1969. za redovitog profesora. Dvaput je bio prodekan KBF-a 1973./74. i 1977./78., triput uzastopce je biran za dekana 1982./83., 1983./84. te 1984./85. Umirovljen je 1993. 2001. Senat Sveučilišta u Zagrebu ga je izabrao u zvanje professor emeritus. 2010. je postao dopisni član HAZU – razreda za društvene znanosti.

Znanstveno i stručno djelovanje
U tim pretkoncilskim i koncilskim godinama započeli su djelovati i Instituti, katehetski i za teološku kulturu laika. I na njima je Duda predavao. Za što bolju biblijsko-liturgijsku formaciju predlaže 1962. da se uvede za studente posljednjih triju godina inicijacija u nedjeljne i blagdanske perikope. Sudjelovao je u osnutku i radu Teološko-pastoralnog tjedna.
Glas (s) Koncila nezamisliv je bez p. Dude, ali na poticaj p. Zorislava Lajoša, kao i Kršćanska sadašnjostgdje surađuje s kolegama Tomislavom Šagi-Bunićem, Vjekoslavom Bajsićem, Josipom Turčinovićem, Adalbertom Rebićem.
Njegov angažman se nadalje očituje na katehetskim ljetnim školama, proslavi 300. obljetnice Sveučilišta i katoličkoga bogoslovnog fakulteta, Marijanski i mariološki kongres u Zagrebu i na Mariji Bistrici 1971. Rad u Hrvatskom mariološkom institut i Institutu za biblijski pastoral, odnosno Hrvatskom katoličkom biblijskom djelu i Biblijskom institutu KBF-a. Sudjeluje na međunarodnim mariološkim kongresima u San Domingu 1965. te Zaragozi 1979. 1966. sudjeluje na međunarodnom kongresu u Rimu o teologiji II. vat. sabora. Sudjeluje u organizaciji i radu hravatskih marioloških simpozija u Solinu-Splitu 1976., Mariji Bistrici- Zagrebu 1984. Sudionik je međufakultetskih ekumenskih simpozija u Ljubljani 1980., Zagrebu 1982. i Studenici 1984. Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu sudjeluje u permanentnom obrazovanju redovnica 1978./79. i 1979./80. Tih godina postaje član Associazione Biblica Italiana. Od 1972. je i dopisni član Papinske marijanske akademije u Rimu. Bio je u dva navrata član Vijeća za nauk vjere Biskupske konferencije. Bio je i definitor svoje Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (1963.-69. i 1975.-78.), kojoj je časni sluga Božji Vendelin Vošnjak bio utemeljitelj i za čiju se kauzu p. Duda zalagao svim svojim žarom i marom.
Godine 1963. ponovno je počela izlaziti Bogoslovska smotra a prof. Duda je napisao članak: „Crkva i svijet na XXI ekumenskom saboru”. I time započinje njegov aggiornamento Crkve: „Mi, međutim, vjerujemo u misterij Crkve, koji se sav odvija, od početka, između misterija Golgotskih neuspjeha i uspjeha pobjedonosnog Uskrsnog jutra. Prvo zasjedanje Sabora sa svojih 36 sjednica opravdava naš optimizam. No mi dobro znamo da uspjeh ne ovisi samo o saborskim ocima, pa čak ni o autentičnim kršćanima. Uspjeh sabora ovisi o svakom čovjeku „dobre volje” (Lk 2,14), kakva traži Bog za svaku svoju akciju. Sve zapravo ovisi o tom koliko se svaki pojedini čovjek kao član sveopće obitelji svijeta otvara dobru, a zatvara zlu; koliko slijedi zov svjetlosti, a odupire zagrljaju tame”. Takvo je bilo vrijeme drugoga svjetskog rata ali i nedavnog, domovinskog, zlo i tama. Baš kako naviješta betlehemsko svjetlo dolazak mirotvorca po Izaiji proroku (Lk 2,10-11; Iz 9,1), tako Duda upozorava na dobri i svijetli lik nadbiskupa Stepinca, kako nam to donosi p. Celestin Tomić: „Od Stepinca baštinjena Crkva, sa svima koji su bili uključeni u njegovu svjedočku izdržljivost u vjeri, sada ulazi u Isusov treći milenij. Ona će i u buduće ostati Stepinčeva baština, ako nas njegova beatifikacija nanovo potakne da izučavamo njegovu orijašku osobu i založeno svjedočenje, kako bismo baštinjenu vjeru još jače zaživljenu unijeli u to treće Isusovo tisućljeće. Baš u tom smislu ponavljam prvu riječ ove knjižice: Stepinac nam tek preostaje. Kao zadaća”. Viri Ecclesiae. Sveto pismo dodiruje Crkvu životno. O njemu ovisi njezin život.
P. Ivon Ćuk obavještava o nakani izdavačke kuće Stvarnost da izda Bibliju. Duda kao član uredništva s Jurom Kaštelanom sudjeluje u ostvarenju, kako on voli reći, Zagrebačke Biblije,
1968. u izdanju Stvarnosti; poslije ju je otkupila Kršćanska sadašnjost. Uz Josipa Tabaka, mnogostrukoga jezičnoga lektora Biblije, glavni su redakcijski posao napravili Bonaventura Duda i Jerko Fućak, OFM. Biblija koja je izišla iz tiska „čeka ozbiljne kritičare, a onda – nastavljače. Kad sam se prihvatio posla koji je naumice, silom prilika, diktatom vremena – glasa Božjega bio brz, gotovo strelimičan, zamolio sam g. kardinala Šepera da osnuje odmah biblijsku komisiju za sljedeći prijevod‚ na duge rate”. To se još nije dogodilo. No on i Jerko Fućak preveli su Novi zavjet, kritičko izdanje Augustina Merka za potrebe hrvatskoga lekcionara (1973.). Obojica su sudjelovala i u prijevodu Rimskoga misala i Časoslova u koji je također ušao njihov Novi zavjet i redigirani Psaltir. Duda je k tome preveo 80-ak novih časoslovnih himana. Poslije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novoga zavjeta (Zagreb, 1992.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (1994.), u čemu je osobit udio pok. Jerka Fućaka.
Bonaventura Duda primio je već za ovozemaljskog života mnoge nagrade i odličja, no ono najvažnije dolazi od pape Benedikta XVI. „Pro Ecclesia et pontifice” koje mu uručuje naš nadbiskup kard. Josip Bozanić povodom 60. obljetnice svećeništva. Rođen pod Pijom XI., umire za vrijeme pape Franje kao franjevac što je za njega bila istoznačnica za biti kršćanin, biti profesor.
„A sada? Toliko bih toga još želio. No sjećam se iz prvih godina studija, u onoj maloj hrvatskoj enciklopediji pročitao sam neku indijsku mudrost: ‘Ne ori preširoka polja da ti ne bi malaksala snaga!’ A opet, uvijek sam volio danielske duše što ih je anđeo Gabriel nazvao, kao ono Daniela: ‘… jer si čovjek želja’ … Vir desideriorum – Čovjek želja, uvijek mi se sviđao taj izraz”.
U ostvarenje tih želja „prije svega osjećam da se dugujem mnogim ljudima. Pobožno bih to rekao: na put moga života Bog je poslao mnoge ljude koji su mi život učinili ljepšim, koji su me uvjetovali dobrim, bar boljim… Pa, prije svega, od najranijeg djetinjstva …”.
Opraštamo se od p. Bonaventure Dude, čovjeka Crkve, čovjeka želja riječima Dubravke Jelčić, prognane profesorice iz Vukovara, svojevrsnom parafrazom njegove pjesme Biti mi daj:
„Biti mu daj Gospodine, s osmjehom koji je osvajao s osmjehom gromoglasnog smijeha s osmjehom mira, s osmjehom radosti, s osmjehom predanosti.
Biti mu daj Gospodine s pogledom Tvoje ljubavi, koji je milovao s pogledom nebeskog
anđela, koji nas je pratio.
Biti mu daj Gospodine, u krilu Majke Božje koju je sinovski ljubio pogledom u Nebo milovao osmjehom slavio.
Biti mu daj u Tvome raju, Gospodine!”
Gospodin neka Vam bude, dragi pater Bonaventura, merces magna nimis!