Draga braćo i sestre!
Danas na Nedjelju Caritasa želimo razmišljati o temi siromaštva. Postoje razne vrste siromaštva i spektar siromaštva je veoma raznolik i velik: od duhovnog do materijalnog. Danas želimo staviti naglasak na potrebu pomaganja materijalno siromašnim. O potrebi imati sluha za siromašne; ne zaboraviti one koji žive u materijalnoj bijedi.
Pišući prije svega iz kuta siromaštva u Bosni i Hercegovini, željeli bi se osvrnuti na neke od uzroka teške materijalne situacije u Bosni i Hercegovini.
– Rat u Bosni i Hercegovini je sa sobom donio, ili još bolje iza sebe ostavio, tolike materijalne štete da to ne treba posebno naglašavati. Toliko je kuća i objekata uništeno ili oštećeno da su potrebna znatna materijalna sredstva za njihovu obnovu. A ljudi koji su protjerani sa svojih ognjišta, uglavnom su ih napuštali skoro samo s vrećicom u rukama.
– Sljedeći razlog teške materijalne situacije mogla bi biti i prevelika očekivanja da drugi ljudi pomognu u rješavanju naših problema. U vrijeme rata dolazile su znatne količine materijalne pomoći i kod pojedinih ljudi se stvorio osjećaj da imaju pravo na pomoć, tj. da su drugi dužni pomagati, ili bolje rečeno da su drugi dužni neprestano pomagati. Ovo očekivanje da drugi riješi i rješava naše probleme, dovelo je do toga da pojedinci daju malo osobnog truda u rješavanju svojih problema.
– Ovakva očekivanja su u dobroj mjeri pripomogla da ljudi izgube radne navike. Nažalost postoji znatan broj ljudi koji je izgubio radne navike te se prepustio dokoličarenju. Ovaj stav se treba mijenjati i ljudi moraju biti svjesni da moraju zasukati rukave i živjeti od rada svojih ruku.
– Uz ovo još je jedna stvar koja zabrinjava, a radi se o apatiji. Nažalost mnogi su zapali u neku vrstu beznađa. Ljudi su postali nezainteresirani i bezvoljni; nama elana i volje rješavati probleme.

Kakvo je pak, trenutno materijalno stanje današnjeg čovjeka koji živi u Bosni i Hercegovini? Ne treba se zavaravati i uljepšavati stvari, nego treba otvoreno reći da je stanje dosta teško i ozbiljno.
– Zemlja nažalost ne daje ljudima ekonomsku sigurnost. Veliki broj pučanstva i dalje nastoji otići iz Bosne budući da ekonomska situacija nije sjajna. Uz ne baš sjajnu ekonomsku situaciju, još je veći problem nepovjerenja da su državne institucije sposobne i voljne početi rješavati ovo goruće pitanje.
– Nažalost ulaganja koja dolaze izvan uglavnom su i dalje usmjerena na saniranje materijalnih objekata porušenih u ratu. Vrlo malo se ulaže u razvoj gospodarstva. Čini se da je glavna gospodarska grana trgovina.
– Nažalost i dalje je vrlo malo ulaganja u proizvodnju i na taj način ulaganja u održivi život i povratak.

Stoga mnogi postavljaju pitanje kako riješiti ovu situaciju i kako iz nje izaći? Odgovor nije ni malo lak, a još teža je provedba.
– Čini se da je prvi korak u rješavanju teške materijalne situacije svijest da smo svi odgovorni i da se odgovornost ne smije prebacivati na drugoga. Bilo bi dobro kad bi si župnici dali truda i “snimili situaciju” u svojoj župi te vidjeli kako je najbolje pomoći, tj. kako najbolje i najučinkovitije rješavati problem u konkretnoj zajednici.
– Unatoč sve dobre volje za rješavanjem problema, on se neće moći riješiti ako svatko pojedini ne bude imao pozitivan odnos prema radu. Rad je nešto što obogaćuje i daje osmišljenje životu. Pomisao da rad, bez obzira kakav on bio, da li ugodan ili neugodan, ne smije stvarati osjećaj nelagode. Na rad treba gledati kao na vrijednost koju se isplati živjeti.
– Potrebno je cijeniti svaku vrstu rada. Premda se danas ljudi okreću onim poslovima koji su orijentirani na tehniku, informatiku, ekonomiju i tome slično, ne smije se s prezirom gledati na poslove koji ne spadaju u ovu, ili slične grupe. Svaki rad je vrijedan i treba ga poštovati. Ne može se i ne smije se s prezirom gledati na rad recimo čistača ulica, bez kojih bi se ljudi u gradovima gušili u smeću. Stoga svatko treba gajiti svijest o vrijednosti svake vrste rada.
– Budući da živimo u vremenu razvijene tehnike i tehničkih pomagala, veliki dio želi izbjeći fizičke napore i fizički rad. Jedna vrsta fizičkog rada je svakako obrađivanje zemlje. Premda se radi o fizičkom radu, i premda je obrađivanje zemlje dosta težak posao, ipak je on jako važan. Obrađivanje zemlje nije samo fizički rad. Čovjek obrađujući zemlju postaje blizak s njom. Obrađujući i prevrćući zemlju, čovjek sije sjeme ljubavi, kako kaže svećenik i pjesnik Izidor Poljak. Rad na zemlji diže čovjeka iz pesimizma. Nažalost sve je manji broj onih koji su voljni obrađivati zemlju, čak i ondje gdje za to postoje dostatni uvjeti. Stoga je potrebno okrenuti se zemlji i uz sijanje pšenice koja daje kruh, sijati i sjeme ljubavi.

I na kraju treba istaknuti komunitarnu dimenziju rješavanja problema siromaštva. Naime, postoje i oni koji imaju više i koji su bolje materijalno situirani. Kao kršćani, svatko, a posebno oni koji imaju više, trebali bi imati osjećaja za one koji su u potrebi i kojima nedostaje možda i ono osnovno. Premda se kaže da ne pomaže onaj koji ima, nego onaj koji je naučio pomagati i davati, u rješavanje siromaštva neminovno se moraju uključiti i oni koji imaju.

Budući da se nalazimo u godini svetog Pavla, kad smo pozvani malo više razmišljati o ovom svijetlom svetopisamskom liku, pogledajmo par ulomaka gdje sveti Pavao govori o siromaštvu.
U poslanici Galaćanima u drugom poglavlju (Gal 2,1-10) Pavao govori o svom susretu s prvacima jeruzalemske zajednice te o odluci da Petar, Jakov i Ivan naviještaju Evanđelje Židovima, a Pavao, Barnaba i Tit poganima. Ulomak završava riječima da se obavezno “sjećaju siromaha”. Sjećati se siromaha je stavljeno skoro na istu razinu kao i naviještanje evanđelja što samo pokazuje koliko je bitno imati osjećaja za siromašne. O ovim stvarima nema pregovaranja i dogovaranja; radi se o obvezi koja veže svakog Isusova sljedbenika.
U 2 Kor u šestom poglavlju Pavao donosi popis svojih nevolja (2 Kor 6,1-13). Pred kraj ulomka ističe da siromašni druge obogaćuju. Ovo je stvarnost na koju vrlo često zaboravljamo. Siromašni nemaju ništa a posjeduju sve. Slobodni su i otvoreni za posjedovanje Boga, i zato sve posjeduju. Onaj koji posjeduje Boga uistinu sve posjeduje. Premda ima onih koji na siromahe gledaju s prezirom, vrlo često su materijalni siromasi duhovno puno bogatiji od “bogataša”. Dostojanstvo i ponos koji u sebi nose ničim se ne može platiti.
I u poslanici Rimljanima (Rim 15,26) Pavao govori o pomaganju siromašnijim. Ovu potrebu uočile su crkvene zajednice u Makedoniji i Ahaji i bile se spremne pomoći crkvenoj zajednici u Jeruzalemu. Ovaj osjećaj potrebe pomaganja onome koji je u materijalnoj oskudici je činjenica koja je njegovana od prvih kršćanskih vremena. Ovaj osjećaj ne smije zamrijeti ni danas.
I na kraju bih ukazao na još jedan ulomak koji donosi sveti Pavao u svojoj poslanici Korinćanima. Radi se o tekstu (2 Kor 9,9) gdje Pavao citira Ps 112,9 i ističe da Bog rasipno daje i dijeli sirotinji. Bog u svojoj ljubavi daruje sve i svakoga, a posebno one koji su u potrebi. Potreba pomagati drugima je nešto na što nas poziva ne samo Sveto pismo, nego i ljudskost.
Stoga draga braćo i sestre, danas na Nedjelju Caritasa, otvorimo svoja srca onima koji su u potrebi; onima koji su siromašni i koji očekuju našu pomoć.
Svima Vama želim Čestit Božić i blagoslovljeno dolazeće Novo ljeto.
Uz pozdrav i blagoslov

Vinko kardinal Puljić
Nadbiskup vrhbosanski
i predsjednik Caritasa BK BiH