Budi dio naše mreže
Izbornik

Govori pape Ivana Pavla II. Hrvatima – 1997. godina

Neka godina koja je započela za sve drage narode Hrvatske i BiH bude godina istinskoga mira u pravdi

Hodočasnicima iz Čakovca, Osijeka, Sarajeva i Kupresa na općoj audijenciji

Vatikan, 8. siječnja 1997.

           “Drago mi je što danas mogu pozdraviti skupinu nastavnika iz Čakovca i Osijeka te djecu iz Sarajeva i Kupresa. Dobro došli! Predragi, udjeljujući apostolski blagoslov svima vama ovdje nazočnima i vašim obiteljima, od srca želim da nedavno započeta godina za sve drage narode Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su silno napaćeni dugogodišnjim ratom, bude godina istinskog mira u pravdi. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 34; IKA, 9. siječnja 1997., str. 5 – 6.

 

Kršćani su pozvani suočiti se s kulturnim okolnostima udaljenima od evanđelja

Predstavnicima nadbiskupije, grada i fakulteta u Zadru u posebnoj audijenciji u povodu 600. obljetnice zadarskoga učilišta

Vatikan, Dvorana Klementina, 31. siječnja 1997.

           “Draga braćo i sestre!

           1. Radostan sam što vas mogu susresti u povodu 600. obljetnice staroga Generalnog učilišta dominikanaca u Zadru. Posebno se ovom zgodom obraćam zadarskomu nadbiskupu Ivanu Prenđi i zahvaljujem mu na srdačnim riječima koje mi je uputio. Također pozdravljam njegova prethodnika, nadbiskupa Marijana Oblaka, predstavnike Reda propovjednika, zatim zadarsko-kninskoga župana, zadarskoga gradonačelnika i članove Gradskoga poglavarstva te dekana, profesore i studente Filozofskoga fakulteta u Zadru.

           Iako su povijesna zbivanja vezana uz dominikansko Generalno učilište u vašoj nadbiskupiji vremenski daleka, ipak predstavljaju važnu poruku za današnje kršćane pozvane na suočavanje s promijenjenim kulturnim okolnostima koje su koji put tako udaljene od Evanđelja.

           Povijest toga učilišta svjedoči prije svega o zalaganju Katoličke Crkve za promaknuće kulture. Naime, utemeljenje uglednoga akademskog središta 1396., označuje tek jedno od vrlo širokih vidika dijaloga znanosti i vjere koji je rodio divnim plodovima, još uvijek vidljivima u duhovnoj baštini mnogih naroda.

           Dominikansko je Generalno učilište više od četiri stoljeća bilo vrlo plodno mjesto znanstvenoga istraživanja i inkulturacije vjere, otvoreno kleru i svjetovnjacima raznih europskih zemalja. Nažalost, ta je akademska ustanova početkom 19. stoljeća prestala sa svojim vrlo korisnim djelovanjem. Time je, zbog krivog poimanja slobode i na nasilan način okončan vrlo važan kršćanski nadahnut vid kulturnoga zalaganja.

           2. Osim toga, nazočnost je Generalnoga učilišta u Zadru na samim početcima suvremenoga doba bila uklopljena u široko i dobro raspoređeno djelovanje biskupijâ i crkvenih redova u evangelizaciji te ćudorednome i uljudbenome odgoju hrvatskoga puka. Crkva je preko škola i raznovrsnih dušobrižničkih središta dala odlučan doprinos kulturnomu napretku vašega naroda, promičući istodobno njegovo uključenje u svekolika zbivanja europske kulture. Blagotvorno zalaganje Crkve doživjelo je bolan zastoj tijekom minulih desetljeća zbog prevlasti marksističke ideologije i nadošlog rata koji je tijekom posljednjih godina okrvavio Hrvatsku zajedno s Bosnom i Hercegovinom. Nakon tih zbivanja koja su uzrokovala golemu materijalnu i moralnu pustoš, danas društvene i političke prilike u Katoličkoj Crkvi pružaju nove mogućnosti za promaknuće osobe u vašoj Domovini. Crkvena zajednica tomu zadatku pristupa ispunjavajući prije svega zadaću propovijedanja Evanđelja koju joj je povjerio Gospodin. Iako se evanđeoska poruka ne poistovjećuje ni s jednom kulturom, ona prodire u posebne povijesne i antropološke stvarnosti te im, poštujući njihove vrijednosti i njihova vlastita bogatstva, pomaže ‘da iz svoje žive predaje pokrenu izvorne izraze kršćanskoga života, slavlja i misli’ (Ioannis Pauli PP. II. Catechesi Tradendae. 53). Evangelizacija je, naime, sastavljena od ‘zahvaćanja snagom Evanđelja i svojevrsnoga preusmjerenja mjerilâ prosudbe, temeljnih vrijednosti, glavnih težnji, načinâ razmišljanja, vrela nadahnuća i oblikâ ljudskoga života koji su u suprotnosti s riječju Božjom i naumom spasenja’ (Pauli VI, Evangelii Nuntiandi, 19) u svrhu promaknuća životnih uvjeta uvijek sve dostojnijih čovjeka i njegova nadnaravnoga određenja.

           3. Draga braćo i sestre! Neka 600. obljetnica osnutka Generalnoga učilišta dominikanaca u Zadru hrvatskim katolicima bude poticaj na sustavnu nazočnost u akademskim središtima kako bi podupirali prijeko potrebni dijalog između znanosti i vjere. Radi se o zalaganju koje pretpostavlja obnovljenu odgovornost vjernika za vlastitu kulturu i njezin razvoj. Potrebno je, naime, da vjernici u svakodnevnome suočenju s Evanđeljem znaju pročistiti raznolike izraze kulture od obzorâ smrti i lažnih vrijednosti kako bi se otkrio pravi ljudski poziv, u skladu sa Stvoriteljevim naumom.

           Katolici su u ovo doba obilježeno dubokim i brzim promjenama pozvani svojoj domovini pružati novu umnu i moralnu snagu radi izgradnje civilizacije ljubavi. Neka jasnoća na svim područjima društvenoga života, spremnost na praštanje i pomirbu, prihvaćenje slabih i potpora siromašnima, poštivanje osobe i njezina dostojanstva te pozornost na istinske potrebe obitelji, koja je osnovna stanica društva, budu nezaobilazne točke oslonca na putu prema novome kršćanskom tisućljeću!

           4. Motreći velika ostvarenja u prošlosti, vjernici ne mogu ne osjetiti da su pozvani dati novu životnost hrvatskoj kulturi i promicati njezine prave vrijednosti koje su primili od očeva. Ta će baština, posve prihvaćena, biti najbolje jamstvo za ostvarenje suvremenoga odgojnog sustava i za izgradnju novih smjerokaza civilizacije i napretka.

           Svekoliki taj posao povjeravam nebeskomu zagovoru Marije, Otkupiteljeve Majke, koju zazivate i kao ‘Najvjerniju Odvjetnicu Hrvatske’ (Advocata Croatiae fidelissima), te, želeći svako dobro vašemu ljubljenom narodu, udjeljujem poseban apostolski blagoslov svakomu pojedinom od vas i vašim obiteljima. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 200 – 202; GK, 9. veljače 1997., str. 10.

 

Dalmatinske pjesme, sastavni dio bogate kulturne baštine Hrvata, odaržavaju sveobuhvatne osjećaje čovjeka

Klapama iz Dalmacije na općoj audijenciji

Vatikan, 26. veljače 1997.

           “Srdačno pozdravljam preuzvišenog Antu Jurića, nadbiskupa splitsko-makarskoga, gospodina gradonačelnika Omiša te na poseban način pjevače izvornih dalmatinskih napjeva koji su došli u Rim u prigodi 30. obljetnice Festivala dalmatinskih klapa Omiš. Sastavni dio bogate kulturne baštine Hrvata, dalmatinske pjesme odražavaju sveobuhvatne osjećaje čovjeka čvrsto vezane uza svoju rodnu grudu, smještenu uz more. Ljepota prirode i ljudskog zajedništva odražava se u milozvučju melodija i skladnosti glasova. Nakon sloma komunizma, i u dalmatinskim se pjesmama može slobodnije izražavati vjersko nadahnuće, otkrivši tako, na određeni način, njihove izvore, povezanosti s crkvenim pjevanjem. Dok vas s psalmistom pozivam ‘Pjevajte Gospodinu pjesmu novu’, na vas ovdje prisutne, na vaše obitelji i na sve vaše prijatelje veoma rado zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 341 – 342; OR, 27. veljače 1997., str. 5.

 

Otvorite srca Gospodinu da vas njegova milost obnovi za vjerno svjedočenje

Studentima Sveučilišta u Zagrebu na općoj audijenciji

Vatikan, 5. ožujka 1997.

           “Srdačno pozdravljam studente Zagrebačkog sveučilišta. Predragi, u korizmeno vrijeme koje nas pripravlja na blagdan Uskrsa, Bog poziva svakoga kršćanina na obraćenje molitvom, pokorom i dobrim djelima. Otvorite i vi svoja srca dobrom i milostivom Gospodinu da vas njegova milost obnovi te mu svojim kršćanskim životom budete vjerni svjedoci. Vama i vašim roditeljima i prijateljima rado udjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 388; OR, 6. ožujka 1997., str. 5.

 

Nastavite svoj korizmeni put kako biste radosno proslavili Uskrs

Hodočasnicima iz Zagreba i Pazina na općoj audijenciji

Vatikan, 12. ožujka 1997.

           “Srdačno pozdravljam vjernike župe Presvetoga Trojstva u Zagrebu zajedno s njihovim župnikom te nastavnike, odgojitelje i učenike Pazinskoga kolegija i Klasične gimnazije. Dobro došli! Predragi, želim vam da nastavite svoj korizmeni put na način da u potpunoj radosti možete slaviti svetkovinu Uskrsa, navješćujući spasenje koje je Isus Krist donio svemu ljudskome rodu. Od srca udjeljujem apostolski blagoslov svakomu od vas i vašim obiteljima. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 427 – 428; IKA, 13. ožujka 1997., str. 7; OR, 13. ožujka 1997., str. 5.

 

Sve više upoznavati i ljubiti Isusa Krista

Hodočasnicima i sveučilištarcima iz Osijeka na općoj audijenciji

Vatikan, Trg sv. Petra, 19. ožujka 1997.

           “Pozdravljam sve ovdje nazočne hrvatske hodočasnike, a na poseban način skupinu sveučilištaraca iz Osijeka. Predragi, uz želju da uzmognete uvijek sve više upoznavati i ljubiti Isusa Krista, koji je pravi Bog i pravi čovjek, rado na vas zazivam puninu Božjega blagoslova. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 481; IKA, 20. ožujka 1997, str. 9.

 

Svjedočite Božju ljubav pripremajući se za Veliki jubilej 2000.

Mladima iz Splita i ostaloj mladeži na općoj audijenciji

Vatikan, 26. ožujka 1997.

           “Pozdravljam učenike i vjeroučiteljice Druge i Treće gimnazije u Splitu i ostalu ovdje nazočnu hrvatsku katoličku mladež. Dobro došli! Sadašnji povijesni trenutak obilježen pripravom na Veliki jubilej godine 2000. jest poseban trenutak milosti. Želim zbog toga potaknuti navlastito vas, mladi, da postanete nositeljima te priprave u svojoj dragoj domovini. Najbolje ćete to ostvariti produbljujući svoju vjeru, slaveći sakramente, svjedočeći Božju ljubav i navješćujući Evanđelje. Riječ je o zadaći koju vam povjerava sam Krist. S tim mislima sve vas od srca blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 538; IKA, 27. ožujka 1997, str. 10.

 

Uskrsna čestitka

Vatikan, 30. ožujka 1997.

Na kraju uskrsne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti je Otac s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Uskrs na 57 jezika; čestitka na hrvatskome bila je na 13. mjestu:

           “Sretan Uskrs!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 562.

 

Prva godina priprave za Veliki jubilej usmjerena je na osobu i djelo Isusa Krista

Hodočasnicima iz raznih hrvatskih mjesta na općoj audijenciji

Vatikan, 2. travnja 1997.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, koji ste došli u Rim sa svih strana svoje Domovine da biste vazmenu radost podijelili s Petrovim Nasljednikom, srdačno vas pozdravljam. Dobro došli! Naša je pozornost tijekom ove, prve godine priprave na Veliki jubilej posebno usmjerena na osobu i djelo Isusa Krista. Riječ je o posebnome hodočašću produbljenja naše vjere te ponovnoga otkrivanja divnoga djela našega stvaranja i još divnijega djela našega otkupljenja što ih je Bog ostvario upravo po Isusu Kristu, koji je ‘isti danas, jučer i uvijek’ (Hebr 13,8), i kojemu pripadaju vremena i vjekovi (usp. Liturgia vigiliae paschalis). Ni jedan krštenik ne može ostati ravnodušan pred tim novim poticajem Duha Božjega koji vodi Crkvu. Neka vas uvijek prati Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 577; IKA, 3. travnja 1997., str. 7; GK, 13. travanj 1997., str. 4.

 

Sarajevo – žalosni znak nevolja koje su zahvatile Europu u 20. stoljeću

Hodočasnicima i udovicama na općoj audijenciji

Vatikan, 9. travnja 1997.

           “Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, posebno vas, udovice, koje je nedavni bolni rat u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini tako strašno pogodio. Iduće ću subote, s Božjom pomoću, poći i u pastirski pohod Sarajevu. Bit će to jedna od postaja mojega hodočašća u mjesne Crkve u sklopu priprave za Veliki jubilej 2000. (usp. Tertio millennio adveniente, 24.). Kao Petrov Nasljednik idem utvrditi u vjeri našu braću i sestre u onome gradu koji je, na određeni način, postao žalosni znak nevolje koje su zahvatile Europu u 20. stoljeću. Ovo apostolsko putovanje postaje također putovanje mira kao znak svjedočanstva solidarnosti Crkve s ljudima i narodima koji pate. Preporučujući se vašim molitvama i molitvama cijele Crkve, od srca vam udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 628; IKA, 10. travnja 1997., str. 8.

 

Crkva samo traži da može nastaviti svoje poslanje služenja u zoru trećega kršćanskog tisućljeća

Papin govor na primanju crkvenoga i državnoga izaslanstva RH prigodom ratifikacije Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske

Vatikan, 10. travnja 1997.

           “Cijenjeni gospodine potpredsjedniče i ostali predstavnici državnih vlasti, časna braćo u biskupstvu!

           Srdačno zahvaljujem dr. Juri Radiću, potpredsjedniku Vlade Republike Hrvatske i predsjedniku Državnog povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama na ljubaznim riječima koje mi je uputio, i u ime vrhovne vlasti Republike Hrvatske. Također srdačno pozdravljam uzoritog gospodina kardinala Franju Kuharića i druge ovdje nazočne biskupe i svećenike. Svima očitujem svoju dobrodošlicu. Razlog vašeg dolaska jest razmjena ratifikacijskih instrumenata triju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske koja je bila jučer ovdje u Apostolskoj palači. Radi se o tri sljedeća dokumenta: 1. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, 2. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, 3. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.

           Radostan sam što sada spomenuti Ugovori daju jasan pravni okvir djelovanja Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj i što joj omogućuju da na doličan način obavlja svoje poslanje. Kao što je poznato, ti Ugovori počivaju na tri temeljna načela: na vjerskoj slobodi, na razlici između Crkve i države i na potrebi suradnje tih dviju ustanova.

           Načelo vjerske slobode predstavlja temelj međusobnih odnosa između političke i crkvene zajednice. Što se tiče Katoličke Crkve, ona je to načelo prihvatila u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora i potom u Zakoniku kanonskoga prava. Uspostavom demokracije, to je načelo potvrđeno i u Ustavu Republike Hrvatske.

           Razlika između Crkve i Države, dviju ustanova koje su međusobno neovisne i samostalne, svaka u svojem poretku, drugo je načelo koje je nadahnulo gore spomenute Ugovore. I Crkva i država imaju vlastito područje djelovanja, različito je njihovo podrijetlo, njihovi ciljevi i sredstva za postizanje tih ciljeva. Ipak, Crkva i država susreću se u čovjeku, koji je, kao građanin, član države, a kao vjernik, član Katoličke Crkve.

           Odatle polazi i važnost načela pravilne i izgrađujuće suradnje između Crkve i Države, radi unaprjeđenja općega dobra građana i društva u cjelini. Uistinu je vrlo široko područje zajedničkoga djelovanja na kojemu se nadležnosti i djelatnosti Crkve i države približuju i često isprepleću.

           Ova načela, koja su odavno primjenjivana u raznim državama demokratskoga pravnog sustava, sada stupaju na snagu i u Republici Hrvatskoj, u poštivanju vaše povijesne, kulturne i vjerske posebnosti. Ne radi se nipošto o povlasticama danima Katoličkoj Crkvi, nego o redovnome načinu uređivanja međusobnih odnosa Crkve i države na korist svih građana. Jasno je da uređenje pravnog položaja omogućuje Crkvi da se, s više sigurnosti, posveti svojemu vlastitom djelovanju: naviještanju Evanđelja i promaknuću čovjeka i društva. Crkva samo traži da može nastaviti svoje poslanje služenja, s novim poletom, žarom i stvaralaštvom, u zoru trećega kršćanskog tisućljeća.

           Sveta je Stolica, sretnom podudarnošću, potvrdila Ugovore 19. ožujka, na blagdan Sv. Josipa, kojega je Hrvatski sabor 1687. proglasio zaštitnikom Hrvatske. Njegovu zagovoru povjeravamo vjernu provedbu Ugovora na korist ne samo katolika nego i svih građana Republike Hrvatske.

           Svakomu od vas i svoj dragoj Hrvatskoj od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

           Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 632 – 634; IKA, 10. travnja 1997., prilog biltenu III. i IV.

 

PRVI POHOD PAPE IVANA PAVLA II. BOSNI I HERCEGOVINI

Sarajevo, 12. i 13. travnja 1997.

Nakon otkazanog Papina posjeta Sarajevu 8. rujna 1994. trebalo je tri godine da se stvore uvjeti da Sveti Otac uzmogne ostvariti tu svoju veliku želju. Napokon se to i ostvarilo 12. i 13. travnja 1997. g. Donosimo ovdje sve govore koje je Papa tom prigodom izrekao u susretima s predstavnicima crkvenih i civilnih vlasti, kao i s vjernicima i drugim skupinama stanovništva.

 

Blagoslov hrvatskome narodu koji je blizak srcu Petrova nasljednika

Pozdravni Papin brzojav predsjedniku Franji Tuđmanu prigodom prelijetanja teritorija Republike Hrvatske na putu u Sarajevo

Rim, 13. travnja 1997.

           “Na putu u Sarajevo, kamo idem u pastirski pohod, dok prelijećem područje Republike Hrvatske, vrlo se rado koristim prigodom da Vama, gospodine Predsjedniče, Hrvatskoj vladi i Saboru uputim svoj iskreni pozdrav popraćen žarkom molitvom Bogu da ovaj dio Europe obdari pravednim i trajnim mirom, te da neprestano bude zaštita Vama i svemu puku hrvatskomu, koji je tako bliz srcu Petrova Nasljednika.“

Papa Ivan Pavao II.

Ins., XX., 1 (1997.), str. 659; IKA, 17. travnja 1997., str. 4.

 

Želim zagrliti sve stanovnike ove toliko napaćene zemlje te kao “hodočasnik mira i prijateljstva” želim služiti miru u pravdi

Pozdravni govor Svetoga Oca članovima Predsjedništva BiH i crkvenim predstavnicima u sarajevskoj zračnoj luci

Sarajevo, 12. travnja 1997.

           “Cijenjeni članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine,

           gospodo predstavnici vlada i međunarodnih organizacija,

           časna braćo u biskupstvu,

           draga braćo i sestre!

           1. Moja prva misao u ovome trenutku u kojemu mi je dano zakoračiti na bosanskohercegovačko tlo leti k Bogu koji je danas uslišio moju dugo gajenu želju da se ostvari ovo hodočašće. Evo me napokon ovdje s vama te vas sada mogu osobno vidjeti licem u lice i s vama razgovarati, pošto sam prije s vama zajedno tijekom tužnoga vremena nedavnoga sukoba izdaleka bolno proživljavao vaše patnje.

           Želim zagrliti sve stanovnike ove toliko napaćene zemlje, navlastito one koji su prerano izgubili koju dragu osobu, one koji na svojemu tijelu nose biljege rata i one koji su tijekom ovih dugih godina nasilja bili prisiljeni napustiti svoje domove. Neka svatko od tih ljudi zna da u Papinu srcu ima povlašteno mjesto. U mojemu me zalaganju za promaknuće mira u ovoj zemlji vodila želja da se osigura poštivanje svakoga čovjeka i njegovih prava, bez obzira na narodnu ili vjersku pripadnost, jer su mi na srcu navlastito najsiromašniji i oni koji su u nevolji.

           Dolazeći u Sarajevo, želim najprije s poštovanjem pozdraviti gospodu članove Predsjedništva, kojima zahvaljujem na pozivu što su mi ga uputili, na dočeku što su mi ga priredili, kao i na gostoljubivosti koju mi danas očituju. Istodobno svoj pozdrav upućujem trima konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine: Hrvatima, Muslimanima i Srbima. Drago mi je da im, sve od ovoga prvoga trenutka svoje nazočnosti u njihovoj zemlji, mogu posvjedočiti svoje veliko poštovanje i iskreno prijateljstvo.

           2. Rado koristim prigodu, koju mi pruža ovaj izravni susret s najvišim predstavnicima Bosne i Hercegovine, da svakoga od njih iz dna srca potaknem da nastavi ići putem uspostave mira i izgradnje zemlje i njezinih ustanova. Ne radi se samo o materijalnoj izgradnji. Potrebno je, naime, osigurati navlastito duhovnu obnovu ljudske nutrine u kojoj je razorni bijes rata često puta izlomio i potamnio vrijednosti na kojima počiva svaki civilizirani život. Valja početi upravo odavde, od duhovnih temelja na kojima počiva život čovjeka s čovjekom.

           Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti! To je pouka ovoga stoljeća i ovoga tisućljeća, koji su se već približili svojemu svršetku. Upravo s tom porukom započinjem ovaj svoj pastirski pohod. Logiku neljudskoga nasilja valja zamijeniti konstruktivnom logikom mira. Nagon osvete mora ustupiti mjesto osloboditeljskoj snazi oproštenja, koje će okončati zagrižene nacionalizme i zahtjeve koji iz njih proizlaze. Potrebno je, kao u mozaiku, da se svakoj osobi i narodu ovih krajeva jamči očuvanje njihova političkoga, nacionalnoga, kulturnoga i vjerskoga identiteta. Raznolikost je bogatstvo kada se pretvori u međusobnu nadopunjivost u nastojanju oko služenja miru i izgradnju uistinu demokratske Bosne i Hercegovine.

           3. Isto tako s poštovanjem i prijateljski pozdravljam sve ovdje okupljene diplomatske, međunarodne, civilne i vojne vlasti. Ovim svojim pohodom želim očitovati svoje uistinu veliko poštovanje koje gajim prema vladama i međunarodnim organizacijama, jednako kao i prema vjerskim i humanitarnim organizacijama i pojedincima koji su se proteklih godina trudili da se u ovim krajevima sruši zid nerazumijevanja i neprijateljstva i da ponovno dođu do izražaja vrijednosti uzajamna poštivanja, kako bi se tako potaknuo dijalog, izgrađujuće dogovaranje i mir.

           Sarajevska je zračna luka, u kojoj se upravo nalazimo, često puta tijekom nedavnoga rata bila jedina vrata za humanitarnu pomoć ovomu gradu. Sada i ja, kao “hodočasnik mira i prijateljstva”, prolazim kroz ta vrata nošen željom da svim svojim silama služim miru u pravdi i stvari pomirenja. Trenutak je da toj plemenitoj stvari svi ljudi dobre volje posvete svoje najbolje sile. Mir će pobijediti ako svi budu znali raditi u istini i pravdi, idući istodobno ususret zakonitim očekivanjima stanovnika ovih krajeva koji u svojoj složenoj raznolikosti mogu postati znakom za čitavu Europu.

           Završavajući ovaj svoj kratki pozdravni govor, ne mogu propustiti priliku da iskažem poštovanje onima koji su izgubili život obavljajući zadatke mira i humanitarne pomoći u okviru međunarodnih, nacionalnih i privatnih organizacija. Njihovoj žrtvi valja zahvaliti da se vrata mira nisu posve zatvorila i da bespomoćnomu i napaćenomu pučanstvu gotovo nikada nisu uzmanjkala sredstva prijeko potrebna za očuvanje života i čekanje boljih vremena. Sada, kad je mir napokon postignut, zalaganje za njegovo očuvanje postaje također dužnost zahvalnosti prema onima koji su za taj plemeniti cilj položili vlastiti život. Neka Bog udijeli Bosni i Hercegovini, kao i svemu pučanstvu Balkana, Europe i svijeta, da nikada ne prestane doba mira u pravdi.”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 660 – 662.

 

Glasno i jasno valja reći: Nikada više rata!

Propovijed Svetoga Oca svećenstvu, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima na slavlju Večernje u sarajevskoj katedrali Srca Isusova

Sarajevo, 12. travnja 1997.

           “Uzoriti gospodine Kardinale,

           oci biskupi Bosne i Hercegovine,

           časna braćo u biskupstvu ovdje okupljena,

           dragi svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci!

           ‘Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk’ (1 Pt 2,9).

           1. Obraćam vam se ovim riječima apostola Petra upravljenima kršćanima i srdačno vas pozdravljam: vas koje Bog ‘iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu’, vas na kojima leži obveza da pred svijetom naviještate Njegova ‘silna djela’ (isto). Koja su to ‘silna djela’? Neizbrojiva su sva ona ‘divna djela’ koja je Bog učinio u ljudskoj povijesti! Među svim tim ‘silnim djelima’ svakako je najveće uskrsnuće Isusa Krista od kojega je potekao novi Narod kojemu i mi pripadamo.

           U vazmenome su otajstvu svladana stara neprijateljstva: oni, naime, koji prije bijahu ‘ne-narod’, jer su bili ‘ne-mili’, sada su postali, ili su pak pozvani da budu, jedan jedini ‘narod Božji’, koji se po krvi Kristovoj ubraja u ‘Mile’ (1 Pt 2,10).

           To je ona radosna poruka koju Crkva proživljava i navješćuje u ovo vazmeno vrijeme te pjeva pohvalu i zahvalnicu Isusu Kristu, ‘koji je predan smrti za opačine naše i uskrišen radi našega opravdanja’ (Rim 4,25).

           2. Draga braćo i sestre, iz dubine svoje duše zahvaljujem Gospodinu koji je dopustio da se ostvari ovo hodočašće što sam ga tako dugo vremena želio i iščekivao. Radostan sam što sam sada ovdje, u ovoj katedrali, zajedno s vama, kako bih se pridružio vašoj molitvi Onomu koji je ‘naš Mir’ (Ef 2,14).

           S ljubavlju pozdravljam sve vas ovdje nazočne, a navlastito pak pozdravljam gospodina kardinala Vinka Puljića, kojemu zahvaljujem za osjećaje očitovane u ime svakoga pojedinog od vas. U ovome trenutku posebno mislim na svećenike i na posvećene osobe, koji su puno prepatili tijekom ovih teških godina. Ne zaboravljam one koji su nestali, kao što su to svećenici Grgić i Matanović, tražeći da se rasvijetle njihovi slučajevi. Na osobit se način spominjem onih koji su vlastitom krvlju platili svoje svjedočanstvo ljubavi za Krista i braću. Neka njihova prolivena krv dade novu snagu Crkvi koja ništa drugo ne traži nego da u Bosni i Hercegovini može slobodno propovijedati Evanđelje vječnoga spasenja, poštujući pritom svako ljudsko biće, svaku kulturu i svaku vjeru.

           Došao sam u Sarajevo da bih na ovome napaćenom tlu ponovio poruku apostola Pavla: ‘Krist je Mir naš, On koji od dvoga učini jedno: razori pregradu razdvojnicu, to jest neprijateljstvo’ (Ef 2,14). U visokoj se ‘pregradi razdvojnici’, pred kojom se svijet osjećao gotovo bespomoćan, napokon pojavila ‘pukotina mira’. Uslišana je ustrajna i žarka molitva koju je označivala svijeća što je zapaljena u Bazilici sv. Petra u vrijeme strašnih dana rata. Sada tu svijeću povjeravam vama kako bi u ovoj katedrali nastavila gajiti pouzdanje u majčinsku pomoć Presvete Djevice podsjećajući sve na obvezu neumornoga rada u službi mira.

           3. Ovdje, u ovome ‘mučeničkom gradu’, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini; obilježenima žestinom lude ‘logike’ smrti, podjele i uništenja, bilo je osoba koje su se borile da bi ‘razorile pregradu razdvojnicu’. Bili ste vi, koji ste posred patnji i svakovrsnih opasnosti revno radili da se otvori put miru. Na poseban način mislim na vas, svećenici, koji ste u tužno ratno doba ostali uz svoje vjernike i s njima zajedno podnosili nevolje te smjelo i vjerno nastavili obavljati svoju službu. Hvala vam na tome znaku ljubavi prema Kristu i Njegovoj Crkvi. Ovih ste godina ispisali stranice pravoga junaštva koje se ne mogu zaboraviti.

           Danas sam došao reći vam: hrabro naprijed!. Ne umarajte se u zalaganju oko promaknuća toliko dugo žuđenoga mira! Već sviće Božja zora ovomu puku i svjetlo novoga dana već obasjava vaše korake.

           Predragi, preporučujem vam da ubuduće, čak i uz cijenu velikih žrtava, ostanete s povjerenim vam stadom i budete nositelji nade i jasni svjedoci Kristova mira. U obavljanju svojega poslanja postojano čuvajte smisao vašega zvanja i vašega identiteta Kristovih svećenika. Neka za vas bude razlog ponosa da sa svetim Pavlom možete ponavljati: “U svemu se iskazujmo kao poslužitelji: velikom postojanošću u nevoljama… u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetome, u ljubavi nehinjenoj” (2 Kor 6,4–6).

           4. I vama također, dragi redovnici i redovnice, želim očitovati zahvalnost Crkve za dragocjeno djelo koje ste napravili i koje nastavljate raditi služeći narodu Božjem i svjedočeći Evanđelje zavjetovanjem evanđeoskih savjeta i raznovrsnim oblicima apostolata.

           Znajte ponovno oživjeti iskonsku karizmu koju su vam povjerili vaši utemeljitelji i utemeljiteljice, pri tom uvijek iznova otkrivajući njezino bogatstvo i živeći je uvijek sa sve većim i jačim uvjerenjem.

           Kako u ovoj katedrali ne spomenuti mons. Josipa Stadlera, prvoga nadbiskupa obnovljenoga starog biskupskog sjedišta u Vrhbosni, današnjemu Sarajevu, i utemeljitelja Družbe služavki maloga Isusa, jedine redovničke zajednice koja je nastala u Bosni i Hercegovini? Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći, hrabriti i podupirati misionarsko zalaganje svih Bogu posvećenih osoba, koje rade u ovome meni tako dragome kraju!

           Posebnim se riječima želim obratiti vama, draga manja braćo franjevci, koje pozdravljam zajedno s vašim generalnim ministrom, nazočnim večeras među nama. Tijekom minulih stoljeća mnogo ste truda uložili u širenje i očuvanje kršćanske vjere u Bosni i Hercegovini, djelotvorno pritom pridonoseći propovijedanju Evanđelja među ovdašnjim pučanstvom. Vaša slavna prošlost obvezuje vas da svoju velikodušnost iskažete u sadašnjemu vremenu, slijedeći stope svetoga Franje, koji je, prema njegovu prvome životopiscu, bio posve ispunjen – “u srcu, na usnama, u ušima, u očima, u rukama i u svim drugim dijelovima tijela” – suživljenim spomenom na Krista raspetoga (I. Cel. 115), kojega je rane nosio u srcu prije nego na tijelu (II. Cel. 11). Vrlo je suvremen poziv što ga je upućivao svojoj braći: ‘Savjetujem, opominjem i potičem svoju braću u Gospodinu Isusu Kristu da se, kad idu po svijetu, ne svađaju, da izbjegavaju prepirke, da ne sude druge, nego da budu ponizni, miroljubivi i skromni, sa svima pristojno razgovarajući, kako im i dolikuje’ (Potvrđeno Pravilo, gl. III). Koliku li će korist iz takvoga svjedočanstva franjevačke poniznosti imati jedinstvo Crkve, apostolska djelatnost i sam mir!

           5. Želim reći nekoliko riječi i vama, dragi bogoslovi i sjemeništarci, nado Crkve u ovoj zemlji. Nasljedujući primjer sluge Božjega Petra Barbarića, dopustite da vas osvoji Krist! Otkrijte svu ljepotu darivanja svojega života Njemu, kako biste braći nosili Njegovo Evanđelje spasenja. Zvanje je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja! Tajna posve ostvarena života leži u velikodušnome i ustrajnome odgovoru na Gospodinov poziv.

           Svima vama, svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, želim dati dvostruku preporuku: živite međusobno u solidarnosti i budite ‘savršeno istoga osjećanja i istoga mišljenja’ (1 Kor 1,10). Bit će to neosporiv znak djelotvorne Kristove nazočnosti.

           Zajedno s duhom poniznosti i poslušnosti gajite zajedništvo i djelotvornu dušobrižničku suradnju sa svojim biskupima, sukladno poticaju svetoga Ignacija Antiohijskoga: ‘Preklinjem vas, vodite računa da sve činite u Božjoj slozi, pod vodstvom biskupa’ (Sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Magnežanima, 6, 1). To je, uostalom, nauk i Drugoga vatikanskog općeg crkvenog sabora, koji opominje: ‘Biskupi upravljaju mjesnim Crkvama koje su im povjerene kao namjesnici i poslanici Kristovi’ (Lumen Gentium, 2). Kao posljedica te službe, pojašnjava isti Sabor, ‘biskupi imaju sveto pravo i pred Gospodinom dužnost da daju zakone svojim podložnicima, da vode i ravnaju svime što pripada bogoštovlju i apostolatu’ (Isto). Zbog toga vjernici, zaključuje Sabor, ‘trebaju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca, kako bi sve bilo skladno u jedinstvu i raslo na slavu Božju’ (Isto).

           6. Predragi, za sve je došlo vrijeme velikoga ispita savjesti: došlo je, naime, vrijeme odlučnoga zalaganja za pomirenje i mir.

           Poslani ste da, kao služitelji Božje ljubavi, otirete suze tolikih osoba koje oplakuju svoje najmilije koji su ubijeni, da slušate nemoćni krik onih koji su vidjeli pogaženima svoja prava i uništeno ono što im je najsvetije. Kao braća i sestre svih, budite blizu prognanicima i izbjeglicama, onima koji su istjerani iz vlastita doma i koji su ostali bez onoga što su htjeli graditi za svoje sutra. Budite potpora starcima, siročadi, udovicama. Hrabrite mladež, koja se često puta neizbježno mora odricati mirnoga uključenja u život i koja je zbog žestine ratnoga sukoba prisiljena postati odrasla prije vremena.

           Glasno i jasno valja reći: Nikada više rata!. Potrebno je svakodnevno obnavljati napor susretanja s drugima, ispitujući vlastitu savjest ne samo što se tiče vlastite krivnje, nego i snage koju je svatko spreman uložiti u izgradnju mira. Potrebno je priznati prednost etičkih, moralnih i duhovnih vrijednosti te braniti pravo svakoga čovjeka da živi u miru i slozi i osuđivati svaki oblik nesnošljivosti i progonjenja što svoje korijene imaju u ideologijama koje gaze osobu i njezino nepovrjedivo dostojanstvo.

           7. Draga braćo i sestre! Među vama je ovdje Petrov Nasljednik, koji je došao kao hodočasnik mira, pomirenja i zajedništva. On je ovdje da bi sve podsjetio da Bog prašta samo onomu koji, sa svoje strane, ima hrabrost oprostiti drugima. Prijeko je potrebno otvoriti svoj um Božjoj logici kako bi se postalo dio Njegova naroda i moglo naviještati ‘silna djela Njegove ljubavi’ (usp. 1 Pt 2,9). Snaga će vašega primjera i vaše molitve od Gospodina onima, koji ga još nisu našli, isprositi odvažnost da traže oproštenje i da sami oproste drugima.

           Utecimo se Mariji koju štujete u vašim brojnim svetištima i zamolimo je da nas uzme za ruku i pouči nas da su upravo odvažnost traženja i davanja oproštenja put koji vodi k pravomu miru. Povjerimo joj taj naporni, ali prijeko potrebni trud kako bi se ustrajno gradila ‘civilizacija ljubavi’. Marijo, Kraljice Mira, moli za nas!”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 666 – 668.

 

Bogu upravljam molitvu da u srcima učvrsti plemenite nakane iskrena dijaloga

Govor Svetoga Oca članovima Predsjedništva BiH: A. Izetbegoviću, M. Krajišniku i K. Zubaku

Sarajevo, 13. travnja 1997.

           “Cijenjena gospodo članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine,

           1. Najljepše vam zahvaljujem na ljubaznome dočeku i na srdačnim riječima koje mi je u vaše ime uputio predsjednik Predsjedništva. Iz srca pozdravljam vas i vaše obitelji. Svoj pozdrav upućujem također i ovdje nazočnim predstavnicima vlasti i onima koji su, na razne načine, na civilnom i vojnom području, odgovorni za učvršćenje mira i građanskoga suživota u Bosni i Hercegovini. U ovim su se krajevima stoljećima susretali, a nerijetko i sukobili, Istok i Zapad. Ovdje se je već dugo vremena, isto kao i danas, provjeravala mogućnost suživota različitih kultura, koje su, svaka na svoj način, obogatile vrijednostima ovaj kraj. U Bosni i Hercegovini zajedno žive južnoslavenski narodi, koje ujedinjuje podrijetlo, iako ih povijest dijeli. U ovome se glavnome gradu, na primjer, k nebu dižu katolička katedrala, pravoslavna katedrala, muslimanska džamija i židovska sinagoga. Ta četiri zdanja nisu samo mjesta u kojima oni koji vjeruju u jednoga Boga ispovijedaju svoju vjeru nego su također i vidljivo upozorenje na vrstu građanskoga društva kojega ljudi ovoga područja žele izgrađivati, a to je društvo mira, čiji članovi priznaju Boga kao Gospodara i Oca sviju.

           2. Napetosti, koje mogu nastati među pojedincima i etničkim skupinama kao baština prošlosti i kao posljedica blizine i različitosti, moraju u vjerskim vrijednostima naći ne samo razloge za trijeznost i razboritost, nego i razloge sporazumijevanja koje ima u vidu suradnju što izgrađuje.

           Već sam imao prigodu ustvrditi, i to danas ovdje ponavljam, da se Sarajevo, kao grad raskrižje napetosti među različitim kulturama, vjerama i narodima, može smatrati gradom koji je znak našega stoljeća. Naime, upravo je ovdje 1914. počeo Prvi svjetski rat; ovdje je snažno bjesnilo nasilje Drugoga svjetskog rata; i ovdje su, napokon, u završnici stoljeća, ovdašnji stanovnici doživjeli beskrajne godine tjeskobe i straha posred razaranja i smrti.

           Bosna i Hercegovina se napokon sada, nakon tolike patnje, zalaže za izgradnju mira. Nije to lak pothvat, kako je pokazalo iskustvo tijekom minulih mjeseci od okončanja sukoba do danas. Unatoč svemu, mir je, uz potporu međunarodne zajednice, ipak moguć, štoviše, mir je prijeko potreban. S povijesnih obzora gledano, Sarajevo će i čitava Bosna i Hercegovina, ako svoj ustrojstveni poredak postave na mir, na kraju ovoga stoljeća moći postati primjer suživota u različitosti za tolike narode koji proživljavaju slične teškoće u Europi i u svijetu.

           3. Metoda koje se valja strogo pridržavati u rješavanju teškoća koje se pojavljuju u mučnome hodu jest dijalog prožet slušanjem drugoga i uzajamnim poštivanjem. Metoda dijaloga, koja, unatoč otporima, sve više dolazi do izražaja, od svih sudionika zahtijeva čestitost, odvažnost, strpljivost, ustrajnost. Trud će suočavanja biti obilato plaćen. Postupno će se moći izliječiti rane uzrokovane prošlim užasnim ratom i stvorit će se prostor za stvarnu nadu u budućnost dostojniju svih naroda koji zajedno žive na ovim prostorima.

           Dijalog se mora razvijati u poštivanju jednakopravnosti zajamčene svakomu pojedinom građaninu preko odgovarajućih zakonskih sredstava, bez povlašćivanja ili obespravljivanja bilo koga. Potrebno je žurno se založiti da se, u poštivanju dostojanstva ljudske osobe, svima zajamči rad koji je izvor ponovnoga započinjanja redovitoga života i razvoja. Potrebno je založiti se da se prognanicima i izbjeglicama iz bilo kojega dijela Bosne i Hercegovine osigura pravo povratka u njihov dom koji su bili prisiljeni napustiti u ratnome vihoru.

           Valja osigurati jednakopravnost etničko-vjerskim zajednicama. Bosna i Hercegovina je mozaik kultura, vjera, etničkih skupina, koje, ukoliko budu priznate i zaštićene u svojoj različitosti, mogu vlastitim darovima pridonijeti obogaćenju zajedničke baštine čitavoga građanskog društva.

           4. Izgradnja je pravoga i trajnoga mira zadatak koji je povjeren zalaganju svih. Sigurno, sve mnogo ovisi o onima koji u rukama imaju vlast. Iako je u velikoj mjeri sudbina mira povjerena institucionalnim formulama, koje valja djelotvorno zacrtavati u iskrenome dijalogu i u poštivanju pravde, ipak ona u ne manje važnoj mjeri ovisi i o obnovljenoj solidarnosti samih ljudi. Zbog toga je potrebno gajiti unutrašnje raspoloženje ljudi kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i u odnosima sa susjednim državama i s međunarodnom zajednicom. Ali slično se raspoloženje može stvoriti jedino na temelju praštanja. Zgrada mira, da bi nakon tolike krvi i tolike mržnje bila čvrsta, mora počivati na odvažnosti praštanja. Valja znati pitati oproštenje i oprostiti!

           Cijenjena gospodo predsjednici, iznoseći pred vas ove misli, želim ih jednako tako izručiti i ostalim vlastima svakoga stupnja i razine, kako bi se učvrstila nada u stalno jačanje s mukom postignuta mira i kako bi se ostvarila uvijek sve mirnija budućnost koja će biti na dobro svakoga stanovnika ove drage Bosne i Hercegovine. Nada se nikada ne smije ugasiti unatoč činjenici da postoje teškoće, prepreke, otpori! Bog ne napušta mirotvorce.

           Njemu, svemogućemu Gospodaru svemira, upravljam svoju molitvu ištući da sve obdari svojom utjehom, da u srcima učvrsti plemenite nakane iskrena dijaloga, razborita dogovaranja i zajedničkoga zalaganja za obnovu i mir.”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 672 – 674.

 

Molimo Kneza mira da Sarajevo za Europu postane uzor suživota i miroljubive suradnje

Propovijed Svetoga Oca na misnomu slavlju na stadionu Koševo

Sarajevo, 13. travnja 1997.

           “Zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika” (1 Iv 2,1).

           1. Imamo zagovornika koji govori u naše ime. Tko je taj zagovornik koji je postao naš glasnogovornik? Današnje bogoslužje pruža iscrpan odgovor na taj upit: ‘Zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika’ (Isto).

           U Djelima apostolskim čitamo: ‘Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Slugu svoga, Isusa (Dj 3,13). To je onaj koji je bio izdan i kojega su se odrekli njegovi sunarodnjaci, čak i kad je Pilat već bio odlučio pustiti ga. Izmolili su da im se umjesto njega daruje ubojica, Baraba. Na taj je način bio osuđen na smrt začetnik života’ (usp. Dj 3,13–15).

           Ali ‘Bog ga uskrisi od mrtvih’ (Isto). Tako govori Petar koji je bio izravni svjedok Kristove muke, smrti i uskrsnuća. On je upravo kao očevidac svega bio i poslan sinovima Izraelovim i svim narodima svijeta. Međutim, u obraćanju svojim sunarodnjacima Petar ne samo optužuje nego također i opravdava: ‘Braćo, znam da ste uradili ono iz neznanja, kao i glavari vaši’ (Dj 3,17).

           Petar je svjesni svjedok istine o Mesiji koji je na križu ispunio stara proroštva: Isus Krist je postao zagovornik kod Oca, zagovornik izabranoga naroda i svega čovječanstva.

           Sveti Ivan dodaje: ‘Zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta’ (1 Iv 2,1–2). Ovu vam je istinu danas došao ponoviti Petrov nasljednik, koji je napokon stigao među vas. Stanovnici Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine, došao sam da vam danas kažem: imate zagovornika kod Boga. Ime mu je: Isus Krist, Pravednik!

           2. Petar i Ivan, jednako kao i drugi apostoli, postadoše svjedoci te istine, jer su svojim očima vidjeli Krista raspetoga i uskrsloga. On im se je ukazao u dvorani Posljednje večere i pokazao im rane svoje muke. Dopustio im je da ga dotaknu, kako bi se stvarno mogli uvjeriti da je on onaj isti Isus kojega su prije bili upoznali kao Učitelja. Da bi posve potvrdio istinu o svojemu uskrsnuću, prihvaćao je jelo koje bi mu nudili, te je blagovao s njima, kao što je to činio toliko puta prije smrti.

           Isus je očuvao vlastiti identitet unatoč izvanrednoj promjeni koja se u njemu dogodila poslije uskrsnuća. I taj je identitet očuvao sve do danas. On je isti danas, jednako kao i jučer, i takav će ostati uvijeke (usp. Heb 13,8). Kao takav, kao pravi čovjek, kod Oca je zagovornik svih ljudi. Štoviše, zagovornik je svega stvorenja koje je po Njemu i u Njemu otkupljeno.

           On pristupa k Ocu kao najiskusniji i najmjerodavniji svjedok onoga što se po križu i uskrsnuću dogodilo u povijesti čovjeka i svijeta. Njegov govor je govor otkupljenja, to jest oslobođenja od ropstva grijeha. Isus se obraća Ocu kao Sin koji je s Njim istobitan i koji je isto tako pravi čovjek, govoreći jezikom svih ljudskih naraštaja i čitave ljudske povijesti: jezikom svih pobjeda i poraza, svih patnji i svih boli pojedinaca i ujedno čitavih naroda i zemalja svega svijeta.

           Draga braćo i sestre Bosne i Hercegovine, koja ste tako dugo i bolno bila iskušavana, Krist govori vašim jezikom. Kazao je: ‘Pisano je: Krist će trpjeti’, ali je i dodao: ‘Treći će dan ustati od mrtvih… Vi ste tomu svjedoci’ (Lk 24,48–49). Stanovnici ove napaćene zemlje, hrabro! Imate zagovornika kod Boga. Ime mu je: Isus Krist, Pravednik!

           3. Sarajevo je grad koji je, u određenome smislu, znak 20. stoljeća. Uz ime Sarajeva povezano je izbijanje Prvoga svjetskog rata 1914. Na završetku pak ovoga stoljeća uz ime je ovoga grada vezano i bolno iskustvo rata koji je tijekom pet dugih godina iza sebe u ovim krajevima ostavio zapanjujući trag smrti i pustošenja.

           U tome se razdoblju ime ovoga grada nije prestalo spominjati u novinskim izvješćima i biti predmet političkih intervencija državnika, stratega i generala. Sav je svijet neprestano govorio o Sarajevu u povijesnim, političkim i vojnim okvirima. I Papa je dizao svoj glas govoreći o toj ratnoj tragediji te mu je ime ovoga grada više puta i u različitim zgodama bilo na usnama, a uvijek u srcu. Već sam više godina žudio osobno doći k vama.

           Danas se napokon ta moja želja ostvarila. Neka je zato hvala Gospodinu. Riječ kojom vas srdačno pozdravljam jest riječ samoga Krista, koju je, poslije uskrsnuća, upravio svojim učenicima: ‘Mir vama’ (Lk 24,26). Mir vama, muževi i žene Sarajeva! Mir vama, stanovnici Bosne i Hercegovine! Mir vama, braćo i sestre, ove drage zemlje!

           Pozdravljam gospodina kardinala Vinka Puljića, revnoga pastira ove Crkve. Zahvaljujem mu na riječima dobrodošlice i zajedništva koje mi je upravio također u ime pomoćnoga biskupa mons. Pere Sudara i svih ovdje nazočnih. Pozdravljam časnoga i odvažnoga biskupa mons. Franju Komaricu zajedno s njegovim vjernicima Banjolučke biskupije. Isto tako pozdravljam časnoga i gorljivoga biskupa mons. Ratka Perića zajedno s njegovim vjernicima iz Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije.

           Pozdravljam nazočne kardinale i biskupe i sve vas, svećenici, Bogu posvećene osobe, i vjernici svjetovnjaci. Svoj pozdrav pun poštovanja upućujem i ovdje okupljenima građanskim vlastima i diplomatima, jednako kao i predstavnicima drugih vjerskih zajednica koji su nas htjeli počastiti svojom nazočnošću.

           Mir koji Krist dariva svojim učenicima nije mir što ga pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se, naprotiv, rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i iz čovjekove ljubavi prema čovjeku. Posebno snažno danas odjekuje Božja zapovijed: ‘Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim… Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ (Pnz 6,5; Lev 19,18). Na tim se jakim pretpostavkama može učvrstiti i izgrađivati postignuti mir. I ‘blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati’ (Mt 5,9). Sarajevo, Bosno i Hercegovino, imate zagovornika kod Boga: Isusa Krista, Pravednika!

           4. Papa, kao sluga Evanđelja, u zajedništvu s biskupima Bosne i Hercegovine i cijele Crkve, želi otkriti još dublji opseg koji se krije u stvarnosti života ove zemlje kojom je sav svijet već više godina zaokupljen.

           Sarajevo, Bosno i Hercegovino, tvoja povijest, tvoje patnje, tvoje iskustvo iz nedavnih ratnih godina, za koje se nadamo da se više nikada ne će vratiti, imaju zagovornika kod Boga: Isusa Krista, jedinoga Pravednika. U Njemu zagovornika kod Boga imaju toliki mrtvi, kojih su se grobovi umnožili na ovome tlu; oni koje oplakuju majke, udovice, djeca koja postaše siročad. Ta tko bi drugi mogao biti zagovornik, kod Boga, svih tih patnji i svih nevolja? Tko bi drugi do kraja mogao pročitati ovu stranicu tvoje povijesti, Sarajevo? Tko bi drugi do kraja mogao pročitati ovu stranicu vaše povijesti, balkanski narodi, i ovu stranicu tvoje povijesti, Europo?

           Ne može se zaboraviti da je Sarajevo postalo znak patnji čitave Europe u ovome stoljeću. Sarajevo je to bilo na početku 20. stoljeća, kada je ovdje počeo Prvi svjetski rat, a ponovno je postalo na jedan drugi način kada su se ratni sukobi dogodili samo u ovim krajevima. Europa je u tome sudjelovala kao svjedok. Ali moramo se upitati: je li bila uvijek potpuno odgovorni svjedok? Ne može se izbjeći ovo pitanje. Potrebno je da državnici, političari, vojnici, znanstvenici i kulturni djelatnici nastoje na nj pružiti odgovor. Želja je svih ljudi dobre volje da ono što Sarajevo predstavlja ostane unutar 20. stoljeća i da se više ne ponove njegove tragedije u tisućljeću koje je već na vratima.

           5. Zbog toga s pouzdanjem upravimo svoj pogled u Božju Providnost. Molimo Kneza Mira da po zagovoru Marije svoje majke, koju toliko ljube narodi cijeloga ovog područja, Sarajevo za Europu postane uzor suživota i miroljubive suradnje među različitim narodima i vjerama.

           Okupljeni na slavlje Kristove žrtve ne prestajemo zahvaljivati tebi, grade tako iskušavani, i vama, braćo i sestre koji prebivate u Bosni i Hercegovini, jer ste svojom žrtvom na neki način uzeli na se težinu ovoga strašnog iskustva kojega je dionik svatko od vas. Opet vam ponavljam: imamo zagovornika kod Boga: Krista, jedinoga Pravednika.

           Preda Te, raspeti i uskrsli Kriste, danas dolazi Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina s teškim računom svoje povijesti. Ti si naš veliki zagovornik. Ovaj Te puk zaziva ištući da snagom svojega otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz ime grada Sarajeva, uz ime Bosne i Hercegovine.

           6. Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to?

           Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju.

           ‘Oprosti i primi mir’, napomenuo sam u ovogodišnjoj Poruci za svjetski dan mira. Pritom sam dodao: ‘Oproštenje je, u svojemu najistinskijemu i najuzvišenijemu obliku, čin čiste ljubavi’ (usp. Ioannis Pauli PP. II., nuntius ob diem ad pacem fovendam dicatum pro a. D. 1997, 5, die 8. dec. 1996: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, XIX, 2 (1996), 933), kao što je to bilo i pomirenje koje je Bog ponudio čovjeku po križu i smrti svojega utjelovljenog Sina, jedinoga Pravednika. Sigurno, ‘praštanje je daleko od toga da isključuje istinu; ono je traži’, jer ‘bitna pretpostavka praštanja i pomirenja jest pravda’ (Isto). Trajna je pak istina da ‘tražiti oproštenje i oprostiti jest put posve dostojan čovjeka’ (Isto, točka 4: l. c., pp. 931, ss.).

           7. I dok danas biva jasnije svjetlo te istine, moje misli lete k Tebi, Majko raspetoga i uskrsloga Krista, Tebi koja si štovana i ljubljena u tolikim svetištima ove napaćene zemlje. Isprosi svim vjernicima dar novoga srca! Učini da oproštenje, središnja riječ Evanđelja, ovdje postane stvarnost. Čvrsto se držeći za križ Kristov, to Te moli Crkva okupljena danas u Sarajevu, o blaga, o mila Bogorodice i Majko naša, o slatka Djevice Marijo! Amen!”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 675 – 680.

 

Neka iz Sarajeva do svih europskih naroda dopre poziv za solidarno zalaganje na putu mira!

Papin govor na kraju svečanoga misnoga slavlja na stadionu Koševo prije molitve Kraljice neba

Sarajevo, 13. travnja 1997.

           “Draga braćo i sestre!

           1. Na završetku ovoga svečanoga misnoga slavlja, dok se, prema starome i vrlo lijepome običaju, diljem svijeta s molitvom Kraljice neba uzdižu pohvale u čast Presvetoj Bogorodici, moja misao zajedno s molitvom leti po svemu ovome području na kojemu žive Južni Slaveni zajedno s drugim narodima. Kršćane ovih zemalja povezuje jedna vrlo značajna crta: duboka pobožnost i velika ljubav prema Bogorodici Mariji.

           S osobitom se zahvalnošću Bogu sjećam pohoda Albaniji ostvarena u travnju 1993., zatim Hrvatskoj u rujnu 1994. i Sloveniji u svibnju prošle godine. I dok se moj boravak u Sarajevu i Bosni i Hercegovini bliži kraju, želim srdačno pozdraviti svekolika pučanstva susjedne Savezne Republike Jugoslavije, koja već toliko vremena želim pohoditi i koje pratim svojom molitvom i svojom solidarnošću u njihovim teškoćama i nadama. S najboljim se željama obraćam i pučanstvu bivše jugoslavenske republike Makedonije za koje molim Gospodina da mu udijeli mir i napredak.

           2. Sveta Stolica u ovim krajevima, jednako kao i u svim drugim dijelovima svijeta, promiče poštivanje jednakoga dostojanstva svih naroda i njihovo pravo da slobodno biraju vlastitu budućnost. Sveta Stolica se istodobno zalaže za očuvanje svih područja uzajamne solidarnosti, u ozračju miroljubivoga i civiliziranoga suživota. Sve to zahtijeva odvažnost dalekovidnosti i strpljivost malih koraka, kako bi duh iskrena i konstruktivna dogovaranja cvao i donosio obilne plodove. Ozračje mira i uzajamna poštivanja jedini je put koji vodi k vrlo djelotvornom suzbijanju razjarenih nacionalizama što su u prošlosti i nedavno uzrokovali toliku tugu i toliku štetu.

           Ovi krajevi, u kojima su Istok i Zapad osjetili svu težinu napora oko dijaloga i međusobne suradnje, postali su znak našega stoljeća ispunjena razočaranjima, ali jednako tako i bogata nadama za čitavu Europu.

           3. Neka iz Sarajeva, grada što je postao znak ovoga, 20. stoljeća koje je već na izmaku, do svih europskih naroda dopre poziv na solidarno zalaganje na putu mira! Neka s novim tisućljećem, koje je već na vratima, odrješitom odlučnošću započne izgradnja doba civiliziranoga rasta u slozi, uz udio posebnih darova kojima je Bog, Otac i Gospodar svih naroda, svaku naciju obdario kroz njezinu povijest.

           To je žarka želja mojega srca koju s vama zajedno s pouzdanjem povjeravam Mariji, Kraljici Mira, obraćajući joj se uobičajenom molitvom vazmenoga vremena.”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 681 – 682.

 

Budite postojani u uzajamnoj ljubavi, u otvorenu i srdačnu dijalogu, u međusobnoj pomoći

Govor Svetoga Oca članovima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Sarajevo, 13. travnja 1997.

           “Gospodine Kardinale,

           časna braćo u biskupstvu!

           1. Žarko sam želio doživjeti ovaj bratski susret s vama. Zahvalan sam Bogu što sam danas zajedno s vama mogao slaviti svetu euharistiju, vrhunac života Crkve. Upravo jedinstvo oko oltara izražava očitiju vezu koja nas povezuje s Kristom i koja je temelj dubokoga zajedništva što postoji među nama i narodom Božjim.

           Pozdravljam Tebe, gospodine kardinale Vinko Puljiću, koji, s pomoćnim biskupom mons. Perom Sudarom, odvažno i mudro paseš stado Crkve vrhbosanske. Pozdravljam Tebe, mons. Franjo Komarica, čvrsti biskupe napaćene Crkve banjolučke. Pozdravljam Tebe, mons. Ratko Periću, koji sa svom revnošću stojiš na čelu Crkve mostarsko-duvanjske i obavljaš službu apostolskoga upravitelja Crkve trebinjsko-mrkanske. Želim zahvaliti svakomu pojedinom od vas za neustrašivo svjedočanstvo koje ste pružili pred Crkvom Božjom u vrijeme nedavnoga sukoba, kada ste, unatoč velikim opasnostima i teškome stanju, uvijek budni i puni skrbi, ostali sa svojim zajednicama, dijeleći s njima patnje, nevolje i svaku vrstu oskudice.

           Očitujući svoje osjećaje ljubavi prema vama pastirima, želim izručiti svoje najbolje želje i Crkvama koje su vam povjerene: vašim svećenicima, Bogu posvećenim osobama, vjernicima svjetovnjacima, navlastito onima koji su ranjeni na tijelu ili duši i nose posljedice žalosnoga razdoblja nedavnoga rata. Među vama je Petrov Nasljednik. Poznaje vaše patnje i vaš trud te vas krijepi u vašoj vjeri gledajući Krista, našega zagovornika kod Oca i naš postojani mir.

           2. Božja Providnost vas je izabrala da pasete narod Božji i postavila vas je za uzore stada (usp. 1 Pt 5,2–3). Svojom službom, i u zajedništvu s Petrovim Nasljednikom, ovjekovječujete djelo Krista, vječnoga pastira duša, koji uči sve narode i darom sakramenata posvećuje one koji s vjerom primaju Njegovu riječ.

           U toj službi, koju vam je Bog povjerio, niste sami. Upravljajući svojim Crkvama, u međusobnome zajedništvu i s Rimskim Biskupom – glavom apostolskoga zbora, postavljeni ste za članove biskupske zajednice te ste time pozvani sudjelovati u skrbi za opću Crkvu (usp. Lumen Gentium, 22; Christus Dominus, 4).

           Časna Braćo, budite revni u očuvanju zajedništva s biskupima cijeloga svijeta, počevši od biskupa s ovoga područja, i to navlastito s biskupima iz Hrvatske. Budite postojani u uzajamnoj ljubavi, u otvorenome i srdačnome dijalogu, u međusobnoj pomoći. Neka ljubav koja vlada među vama bude primjer svećenicima koji vam pomažu, vjernicima koji na vas gledaju kao na prosvijetljene vođe, i svim ljudima dobre volje koji nerijetko u vašim riječima i u vama kao biskupu traže poticaj za izgradnju društva koje će biti uistinu nadahnuto na vrijednostima mira, sloge i pravde.

           3. Rat koji se tijekom predugih pet godina vodio u ovim, vašim krajevima sigurno vas stavlja pred velike teškoće. Pošto je tutnjava oružja prestala, valja sada sve više učvršćivati volju za izgradnjom mira. Prvi zadatak koji vas očekuje u ovome mučnom hodu jest liječenje srdaca izmučenih bolju i katkada ranjenih osjećajima mržnje ili osvete. Radi se o postupku kojemu su potrebne sve vaše snage, krijepljene vjerom u Krista, Gospodara života i liječnika duša. Taj ste cilj postavili i u svojoj pastirskoj poslanici objavljenoj u veljači ove godine.

           Pozvani ste biti nositelji nove kulture koja, izvirući iz nepresušnoga vrela Evanđelja, propovijeda poštivanje svih bez izuzetka, zaziva međusobno praštanje krivnji kao pretpostavku za preporod uljuđenoga življenja, bori se oružjem ljubavi kako bi sve više do izražaja dolazila želja za suradnjom na promaknuću zajedničkoga općeg dobra.

           To vas ne oslobađa obveze da dižete proročki glas upozoravate na nasilja, raskrinkavate nepravde, nazivate zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima branite povjerene vam zajednice. Ovo je osobito potrebno kada neumjerenosti, koje proizlaze iz srdaca gorčinom ispunjenih zbog minuloga nasilja, nastoje izravno pogoditi vjernike i Crkvu zastrašivanjem ili djelima nesnošljivosti. Ne bojte se jasno i glasno očitovati preko svih zakonitih sredstava koja su vam na raspolaganju i ne dopustite da vas zastraši ni jedna ovozemaljska vlast.

           4. A sada, nakon prepaćenoga nasilja, valja ponovno izgrađivati ne samo kršćanske zajednice, nego također i građansko društvo pogođeno i raspršeno zbog tolikih nevolja. Bog vas u tome ne će ostaviti same. On je uz vas postavio svećenike, posvećene osobe i djelatno zauzete vjernike koji podupiru vaše naporno djelo i spremni su slušati vaš glas kako bi ponovno procvjetao navještaj koji spašava, ljubav koja osvježuje, solidarnost koja sve ujedinjuje. Dok zahvaljujete Gospodinu za te darove, znajte vrednovati snage svakoga pojedinca kako bi nova evangelizacija napredovala obnovljenim poletom.

           Znajte očinskom dobrotom razumjeti teškoće koje svakodnevno susreću vaši najbliži suradnici. Podupirite ih svojom molitvom i dobrotom svojega srca, potičući ih da se oslanjaju na snagu koja proizlazi iz svakodnevnoga susreta s Kristom, Velikim i Vječnim Svećenikom, navlastito u molitvi i u slavljenju euharistije. Neka vaša skrb otaca u vjeri nađe način na koji će moći vrednovati ono što je najbolje kod svakoga, tako da darovi svakoga pojedinca budu na korist kršćanske zajednice i građanskoga društva.

           Ne smije nedostajati suradnja svakoga pojedinca u zacrtavanju i ostvarivanju dušobrižničkih programa svake biskupije, pod vašim vodstvom i u poštivanju vlastitosti svake karizme, bilo da se radi o biskupijskim svećenicima, bilo pak o redovničkim svećenicima, tako da međusobna razmjena darova povećava ljubav, blaži napetosti i bude u službi jedinstva. U skladu s tim mjerilima i vrijednostima odgajajte i svoje bogoslove i sjemeništarce, kako bi se u njima oblikovala jasna svijest da će jednoga dana biti pozvani služiti Crkvi uz žrtve, s uvjerenjem, velikodušno i u poslušnosti zakonitomu Pastiru.

           5. ‘Molitva i posluživanje riječi’ (Dj 6,4) glavno su djelo kojemu se trebate neumorno posvećivati kako bi se Kristovo Evanđelje i dalje propovijedalo u ovome kraju te kako bi i dalje blagotvorna ‘riječ života’ mogla pružati nadu i utjehu narodima Bosne i Hercegovine.

           Predsjedavajući bogoslužnim skupovima, navlastito pri slavljenju Presvetoga Otajstva, vjernicima obilno za hranu dijelite Božje darove, pošto ste ih prethodno iskreno poučili o ‘istini usmjerenoj k pobožnosti i utemeljenoj na nadi života vječnoga, što ga, prije vremena vjekovječnih, obeća Bog, On koji ne laže’ (Tit 1,1–2).

           Na kraju ovoga tisućljeća i sada već na pragu novoga, Crkva mora ustrajno nastaviti svoju službu propovijedanja Radosne vijesti da bi se ‘svi ljudi spasili’ (1 Tit 2,4). Neka vas trogodišnja priprava za Veliki jubilej 2000. nađe postojane u propovijedanju, u skladu s uputama što sam ih izložio u apostolskoj poslanici Tertio millennio adveniente. Ostvarujući sve te ciljeve, izgrađujete Tijelo Kristovo (usp. Ef 4,12) u ovim krajevima, u zajedništvu s cijelom Crkvom.

 Neka Crkva u Bosni i Hercegovini, unatoč svojemu siromaštvu, ne zaboravlja siromahe koji kucaju na njezina vrata. Pustoš koju je stvorio nedavni rat ostavila vam je kao baštinu razorene obitelji, udovice i siročad, izbjeglice i prognanike, invalide i druge ljude raznovrsnom boli pogođene. Potrebno je da ostanete uz sve njih, donoseći im okrjepu svoje djelotvorne ljubavi i pastirske skrbi. U vezi s tim ne mogu ne izreći posebne riječi pohvale Caritasu koji je u pojedinim biskupijama toliko toga učinio i nastavlja činiti kako bi se ublažile patnje onih koji su u teškoćama.

           6. Svjedočenje ljubavi promiče bolje razumijevanje među različitim kulturama i vjerama koje cvjetaju u ovim krajevima, jer bol i oskudica ne poznaju granice. Krotkim činom ljubavi pridonosite iskrenu dijalogu sa svim svojim zemljacima, nastavljajući tako izgradnju civilizacije ljubavi. Tako će, praštajući i tražeći oproštenje, biti moguće izići iz uvojnice uzajamna okrivljivanja te odlučno krenuti putem moralne i građanske obnove. ‘Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi’ (Kol 3,13).

           Ustrajna i temeljita metoda dijaloga mora posebno obilježavati odnose s braćom pravoslavcima i s drugom braćom kršćanima s kojima nas povezuju nemale sveze vjere. Jednako tako srdačnim riječima i iskrenim stavom tražite razloge susretanja i razumijevanja sa sljedbenicima islama, kako bi se mogao izgrađivati miroljubivi suživot u uzajamnu poštivanju prava svakoga pojedinca i svakoga naroda.

           7. Časna Braćo, dok vas danas kao Petrov Nasljednik želim učvrstiti u vašim dobrim nakanama, želim vam opet ponoviti da niste sami na svojemu putu. S vama smo i uvijek ćemo biti s vama, podupirući vaše pothvate, kako bi u cijeloj Crkvi bila postojana ‘ljubav koja je sveza savršenstva’ (Kol 3,14).

           Vaša apostolska nastojanja povjeravam majčinskoj zaštiti Marije, Majke Crkve i Kraljice Mira, koju s povjerenim vam vjernicima štujete vrlo mnogo. Neka vas Bogorodica, koja je za cijelu Crkvu uzor savršenstva, podupire u vašemu radu i u vašim naumima, te i dalje u vašim krajevima odjekuje vazmeni himan: ‘Znamo da si do istine uskrsnuo, Božji Sine: Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan.’

           S tim osjećajima svakomu od vas, kao zalog svoje ljubavi, udjeljujem posebni apostolski blagoslov, koji rado proširujem na svećenike, redovnike, redovnice i na sve vjernike za koje vodite dušobrižničku skrb.”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 683 – 687.

 

Neka nagrada bude poticaj da nastavite djelovati velikodušno i dalekovidno u sadašnjemu trenutku obnove

Govor Svetoga Oca u prigodi predaje Međunarodne nagrade za mir Ivan XXIII.

Sarajevo, 13. travnja 1997.

           U popodnevnim satima u nedjelju 13. travnja Sveti Otac Ivan Pavao II. dodijelio je Međunarodnu nagradu za mir Ivan XXIII. Caritasu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, muslimanskome humanitarnom društvu Merhamet, srpsko-pravoslavnome humanitarnom društvu Dobrotvor i humanitarnome društvu Židovske zajednice La Benevolencija. Prije nego što je svakomu od ovih društava uručio diplomu i doznaku od 50.000 američkih dolara, Sveti je Otac njihovim predstavnicima uputio sljedeći pozdrav:

           “Cijenjena gospodo!

           1. Drago mi je da vas mogu sve srdačno pozdraviti. ‘Blago mirotvorcima’ (Mt 5,9). Vrlo rado sam prihvatio prijedlog da Međunarodnu nagradu mira Pape Ivana XXIII. dodijelim četirima humanitarnim organizacijama koje su se posebno istaknule svojim zauzetim pružanjem pomoći i svojom skrbi u teškim godinama rata u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj. Organizacije koje predstavljate svojom su nazočnošću i svojim nesebičnim radom ispunjenim odvažnošću pružale znakove stvarne nade, pridonoseći tako ponovnoj izgradnji budućnosti pomirenja i istinske solidarnosti među različitim narodima i kulturama u ovim dragim krajevima.

           2. Nagrada koju vam, cijenjeni predstavnici humanitarnih društava vezanih uz katoličku, uz srpskopravoslavnu, uz muslimansku i uz židovsku zajednicu, danas s radošću predajem, nadahnuta je željom za mirom što ju je posebno snažno pred cijelim svijetom očitovao moj časni prethodnik Papa Ivan XXIII. On je u svojoj enciklici ‘Pacem in terris’ (Mir na zemlji) napomenuo: ‘Sve ljude dobre volje čeka ogromna zadaća, a to je zadaća ponovne uspostave suživota u istini, u pravdi, u ljubavi, u slobodi’. Pritom je istaknuo da se radi o ‘vrlo plemenitoj zadaći kao što je upravo ostvarenje pravoga mira na način na koji je odredio sam Bog’ (Ioannis XXIII. Pacem in terris, br. V).

           Djelo skrbi i ljudskoga promaknuća što ga vršite, navlastito u prilog najslabijih i najnezaštićenijih, nadahnjuje se na sveopćemu načelu dostojanstva svake osobe i solidarnosti među ljudima. Radostan sam zbog toga što Međunarodnu nagradu mira Pape Ivana XXIII., danas mogu predati Caritasu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Dobrotvoru iz Sarajeva, Merhametu iz Sarajeva i La Benevolenciji iz Sarajeva.

           Ova današnja dodjela Nagrade želi biti ne samo očitovanje priznanja za veliko humanitarno djelo što ste ga vi i vaši suradnici ostvarili u nedavnome razdoblju, nego također želi biti i poticaj da nastavite djelovati velikodušno i dalekovidno u sadašnjemu trenutku obnove, radeći u prilog miroljubivoga suživota u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, i na cijelome ovdašnjem području. Ovom se dodjelom Nagrade isto tako želi očitovati želja da primjer što su ga pružile vaše organizacije, jednako kao i osobe i ustanove koje su vam slale pomoć da je podijelite potrebnima, i drugdje bude poticaj onima koji kane služiti miru i pomirenju među narodima.

           3. Kao što je Papa Ivan XXIII. istaknuo u spomenutoj enciklici, izgradnja je mira ‘toliko plemenit i uzvišen pothvat koji ljudske sile, pa i kad su nošene svake hvale vrijednom dobrom voljom, ne mogu same ostvariti. Da bi ljudsko društvo bilo što je moguće vjernije ogledalo Kraljevstva Božjega, potrebna je pomoć odozgo’ (isto, br. V).

           U ovoj vas znakovitoj prigodi pozivam da zajedno sa mnom okrenete svoj um i srce prema Nebu, kako bi odozgo stigla prijeko potrebna potpora svima onima koji svakodnevno, često i u teškim i po vlastiti život opasnim uvjetima, stoje uz čovjeka koji pati, te na taj način žele djelotvorno pridonositi izgradnji društva u kojemu vladaju pravda i mir.

           Neka Bog udijeli dar učvršćenja ozračja pravednoga i postojanoga mira u Sarajevu i u svim ovim krajevima! Neka on zaštiti stanovnike Balkana! Neka što prije zavlada mir na svemu svijetu i neka Bog uvijek prati vas i humanitarnu djelatnost vaših organizacija!”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 692 – 694.

 

Cijela je Crkva uz vas u teškome hodu gradnje nove civilizacije ljubavi

Oproštajni govor Svetoga Oca u sarajevskoj zračnoj luci

Sarajevo, 13. travnja 1997.

           “Gospodine Predsjedniče, časna braćo u biskupstvu, draga braćo i sestre!

           1. Prije svojega dolaska u Sarajevo, na ovo, za mene toliko znakovito hodočašće, neprestano sam mislima i molitvom pratio tijek zbivanja na ovome uzburkanom području. Silne patnje i tragedije, koje su tijekom posljednjih godina zahvatile ove krajeve, u mojemu su srcu neprestano stvarale duboko i bolno suosjećanje. Mnogo sam puta svraćao pozornost ljudi dobre volje i međunarodnih ustanova na ovdašnje stanje kako bi se okončao sukob koji je razarao ove krajeve. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da se odgovorni založe za uspostavu pravedna i trajna mira.

           Sada pak, na završetku mojega toliko žuđenoga pohoda, mogu reći da sam izravno i izbliza upoznao odvažne i ponosne ljude te svjedočim da ovdje postoji društvo koje se želi preporoditi unatoč teškoćama koje i dalje traju, i da kani graditi svoju budućnost idući putem mira, pravde i suradnje.

           2. Zahvalan sam Bogu što sam ovdje mogao susresti vrlo živu Crkvu koja je, unatoč ogromnim protivštinama i patnjama, puna poleta, i koja je znala nositi svoj križ pred svima svjedočiti spasenjsku snagu evanđeoske poruke. Ona će i dalje naviještati da je došlo vrijeme nade te će se na djelu zalagati za mir srdaca ogorčenih patnjom, pozivajući na djelotvornu bratsku ljubav, koja će se, u poštivanju mišljenja i osjećaja svakoga pojedinca, znati otvoriti prihvaćanju svih.

           Dopustite mi da prije povratka u Rim ponovim riječi: Nikada više rata! To je želja, ali ujedno i molitva, koju povjeravam srcu i umu svakoga. Ovo je za Bosnu i Hercegovinu uistinu vrijeme gradnje mira. Da bi se uspjelo u tako zahtjevnome pothvatu, morate se oslanjati na one najbolje snage koje imate i na suradnju svih stanovnika Bosne i Hercegovine, svjesni da su svi ljudi braća, jer su svi djeca jednoga jedinog Boga. Koliko li sam puta prošlih godina smatrao potrebnim zajamčiti vam: ‘Niste napušteni. S vama smo. Bit ćemo s vama sve više!’ Cijela je Crkva uz vas u teškome hodu gradnje nove civilizacije, civilizacije ljubavi. A sada vam, prije samoga polaska, želim poručiti: U duhu ostajem s vama. Ostajem u duhu s vašim obiteljima i s vašim zajednicama.

           3. Još jedanput zahvaljujem svima na svemu što su učinili da se osigura miran tijek mojega hodočašća. Posebno zahvaljujem vlastima Bosne i Hercegovine i sarajevskoga kantona, odnosno županije, kao i međunarodnim vlastima za svu njihovu suradnju koju su pružili. S riječima zahvalnosti obraćam se također i Vama, gospodine Kardinale, i svoj mojoj braći u biskupstvu, te kleru, Bogu posvećenim osobama i svim vjernicima svjetovnjacima, kao i svima koji su mi na razne načine željeli očitovati svoje poštovanje, uvažavanje i ljubav.

           Neka svemogući Bog, bogat milosrđem, sve zaštiti i blagoslovi!”

Ins., XX., 1 (1997.), str. 695 – 696.

_______________

 

Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine! Želio sam donijeti poruku nade.

Papin govor na općoj audijenciji posvećen osvrtu na pastirsko putovanje u Sarajevo

Vatikan, Trg sv. Petra, 16. travnja 1997.

           Nakon svakoga apostolskog putovanja sljedeće srijede na općoj audijenciji Papa umjesto kateheze načini osvrt uz komentar na proteklo putovanje. Tako je učinio i nakon povratka iz Sarajeva na općoj audijenciji 16. travnja. Govoreći potresnim riječima na talijanskome jeziku, Papa je opisao svoj pohod i tešku situaciju patničkih naroda u BiH te svoje nastojanje da donese nadu:

           “1. Sanctus Deus, Sanctus fortis, Sanctus immortalis – miserere nobis. ‘Sveti Bože, Sveti Jaki, Sveti Neumrli, smiluj se nama! Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine. Od nagle smrti, oslobodi nas, Gospodine. Mi grešnici, molimo te usliši nas. Isuse, oprosti nam, Isuse, usliši nas! Isuse, smiluj se nama. Majko, prosi! Majko, moli! Majko, zagovaraj nas! Svi sveci i svetice Božje, molite za nas.’

           Ovi zazivi, dragi kršćanskome puku, pratili su me u tijeku putovanja u Sarajevo, boravka u tome gradu i susreta s kršćanskom zajednicom koja tamo živi. Nekoliko puta navraćala se riječ ‘grad-simbol’. Sarajevo je, doista, simbol europskih kriza.

           Tamo je započeo Prvi svjetski rat 1914. i, pri kraju stoljeća, Sarajevo je ponovno postalo simbol dramatičnoga i besmislenog rata koji je međusobno podijelio južne Slavene, narode bivše Jugoslavije, prouzročivši goleme ljudske žrtve. Stoga je Sarajevo postalo grad groblja. Uz stadion, gdje sam u nedjelju, 13. travnja predsjedao euharistijskom slavlju, dobro su se vidjela groblja s još svježim grobovima žrtava nedavnog sukoba. Kako zaboraviti da su nam prošlih godina gotovo svaki dan bile pokazivane slike ožalošćenih majki ili djece kako kleče kraj grobova svojih muževa, očeva, zaručnika? Evo zašto sam htio snažno ponoviti u Sarajevu ono što je mnogo puta rekao Pavao VI., a i sâm sam potvrdio u poruci generalnom tajniku Ujedinjenih naroda: ‘Nikada više rata! Nikada više rata!’ (Insegnamenti XVI/1, 1993, 564). ‘Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine’.

           2. Namjera posjetiti Sarajevo rodila mi se u srcu prije nekoliko godina, kada su buknule ratne operacije u tim krajevima. Toliko sam želio ići u taj grad i na svaki sam način nastojao da se to ostvari. Pošto se, međutim, svaki napor pokazao, nažalost, uzaludnim, sazvao sam više puta molitvene susrete u Rimu, u Castel Gandolfu i u Asizu, zazivajući mir za te izmučene zemlje. Želio sam da bi te žarke molitve pokazale našoj braći u Bosni i Hercegovini – kršćanima ili muslimanima, Hrvatima ili Srbima – da nisu sami: mi smo bili s njima i ostat ćemo s njima sve dok se mir ne vrati u njihovu domovinu. Stanovnici Sarajeva sjetili su se svega toga i više su mi puta, za vrijeme moga pohoda, to ponovili. Znali su da je Crkva, ne samo u Europi nego u cijelome svijetu, s njima; znali su da nisu napušteni. I to je sigurno za njih bila važna moralna pomoć. Ustrajna solidarnost Crkve pokazala se također uzdignućem sarajevskog nadbiskupa, časnoga brata Vinka Puljića, na kardinalsku čast, na konzistoriju 1994. Za vrijeme pohoda htio sam utvrditi tu crkvenu zajednicu susrevši i druge biskupe u Bosni i Hercegovini: mons. Franju Komaricu, banjolučkog biskupa, i mons. Ratka Perića, mostarsko-duvanjskog biskupa. U ratno doba nisu prestala hodočašća vjernika u marijanska svetišta Bosne i Hercegovine, kao i u tolike druge dijelove svijeta, osobito u Loreto, da mole Majku narodâ i Kraljicu Mira da posreduje da bi se vratio mir u tu izmučenu zemlju. ‘Majko prosi! Majko, moli! Majko, zagovaraj nas! Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!’

           3. I upravo se pod znakom ovog neprestanog zazivanja mira ostvario pastoralni pohod u Sarajevo, počevši od subote navečer, 12. do nedjelje popodne 13. travnja. Svaka postaja programa trebala je istaknuti jedinstvenu i glavnu poruku: nadu. Od dolaska u zračnu luku do susreta u sarajevskoj katedrali s biskupima, svećenstvom i redovnicima, do vrhunca pohoda, koji je bio sveta misa slavljena s kardinalima, biskupima i svećenicima iz Bosne i Hercegovine, drugih država bivše Jugoslavije i mnogih europskih zemalja i svijeta, želio sam donijeti stanovnicima grada i cijele zemlje riječi nade. Nakon bolnog iskustva rata koji je prouzrokovao nepravde i ostavio trag osvete i mržnje, nada zadobiva stvarni doseg opraštanja i pomirenja. Upozorio sam na opraštanje i pomirenje sve etničke i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, duboko označene patnjom, i molio da bi si znali uzajamno reći: ‘Opraštamo i molimo oproštenje.’ Put pomirenja i dijaloga je jedini koji vodi trajnome miru. U susretu sa svećenstvom nisam mogao ne spomenuti osobite zasluge franjevačkog reda za evangelizaciju te zemlje, osobito pod turskom vlašću. I zaustavio sam se, istodobno, na poticanju svega svećenstva, biskupijskog i redovničkog, na solidarnu suradnju pod vodstvom vlastitih biskupa. U homilijama i govorima htio sam zahvaliti onima koji su na različite načine poduprli i dalje podupiru izmučene narode u Bosni i Hercegovini. Nisam izostavio uputiti poziv političkim, ekonomskim i vojnim ustanovama u Europi, da ne zaborave žurne potrebe te zemlje, toliko iskušane ratom. Za vrijeme svete mise na sarajevskom stadionu, bogoslužje riječi treće vazmene nedjelje predstavilo nam je Krista, zagovornika svih nas pred Bogom. Sarajevo, Krist je na poseban način tvoj zagovornik! On je vaš zagovornik, svi narodi, koji ste nekada sačinjavali jugoslavensku federaciju! On je tvoj zagovornik, dragi europski kontinente: on je vaš zagovornik, narodi zemlje! Mir koji se rađa iz pomirenja i opraštanja, osnovna je skrb svakoga vjernika. Ovaj duh jedinstva, opraštanja i pomirenja u svjetlu vjere osobitom je rječitošću zaodjeo susrete koje sam imao s predstavnicima Pravoslavne Crkve, muslimanske i židovske zajednice. Njihovim humanitarnim organizacijama – Caritasu biskupske konferencije, muslimanskom Merhametu, srpsko-pravoslavnom Dobrotvoru i židovskoj Benevolenciji – posebno zaslužnima za pomoć žrtvama rata, htio sam podijeliti Međunarodnu nagradu za mir Pape Ivana XXIII.

           4. Želim, konačno, zahvaliti vlastima u Bosni i Hercegovini za poziv koji su mi uputili da pohodim Sarajevo i za sve što su učinili za vrijeme moga pohoda. Po mirovnom ugovoru, Bosna i Hercegovina stavljena je pod vlast posebnog trijumvirata: upravljaju tri predsjednika, od kojih je jedan predstavnik muslimanske zajednice, drugi pravoslavnih Srba, dok treći predstavlja katoličku zajednicu, koju sačinjavaju osobito Hrvati. Bilo mi je dano susresti se s ovim trijumviratom i raspraviti sa svakim od predsjednika pitanja od najveće važnosti za zemlju u sadašnjem trenutku. Svima izražavam svoju zahvalnost preko predsjednika trijumvirata, gospodina Izetbegovića. Naša će briga biti ostvariti ono što se željelo, kroz razgovore, glede Apostolske Stolice, da se nastavi služiti dobru ovih ljudi tako teško iskušavanih. ‘Isuse, oprosti nam! Isuse, usliši nas! Isuse, smiluj se nama! Majko, prosi! Majko, moli! Majko, zagovaraj nas! Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!’ S ovim prošnjama završavam svoje razmišljanje, moleći još jednom Boga: ‘Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine!’ Zahvalimo za konačno postignut mir i molimo da on bude trajan. Molimo da se nikada više ne popusti opasnoj kušnji rješavanja važnih pitanja među ljudima i među narodima putem oružanog sukoba. Neka se to događa samo putem dijaloga i suglasnosti.”

Ins., XX., 1, 1997., str. 702 – 706; Bilten IKA-e, br. 16, 17. travnja 1997.

 

Moliti za mir u pravdi u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 16. travnja 1997.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, srdačno vas pozdravljajući, želim vam također zahvaliti na vašim molitvama za moj pastirski pohod Sarajevu, koji je bio prošle subote i nedjelje. Istodobno vas želim pozvati da nastavite moliti za mir u pravdi u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, kao i za pomirbu, praštanje i međusobno povjerenje. Vrlo rado vam udjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 711; OR, 17. travnja 1997., str. 5.

 

Cijela je Crkva uz vas!

Pismo Svetoga Oca kardinalu Vinku Puljiću

Vatikan, 21. travnja 1997.

Na pismo duboke zahvalnosti za pastirski pohod, koje je u ime biskupa Bosne i Hercegovine uputio kardinal Vinko Puljić, Sveti Otac Ivan Pavao II. odgovorio je sljedećim pismom:

           “Časnomu bratu gospodinu kardinalu Vinku Puljiću, vrhbosanskom nadbiskupu!

           S velikom sam radošću pročitao pismo što ste mi ga uputili prošloga 14. travnja u vezi s mojim nedavnim pastirskim pohodom Sarajevu. Najsrdačnije Vam zahvaljujem za plemenite osjećaje i želje koje ste očitovali u svoje osobno ime kao i u ime ostalih biskupa ordinarija, te svećenika, redovnika, redovnica i svih vjernika Bosne i Hercegovine. I ja također sa svoje strane želim najiskrenije zahvaliti za doček koji mi je priredila ljubljena katolička zajednica cijele Vaše crkvene pokrajine, zajedno s tolikim drugim ljudima dobre volje. Na osobit pak način zahvaljujem Vama, gospodine Kardinale, Vašemu pomoćnome biskupu preuzvišenom mons. Peri Sudaru i svima koji su svojim neumornim i velikodušnim radom sudjelovali u pripravi mojega pohoda. Sam je pohod protekao na najbolji mogući način, unatoč raznovrsnim poteškoćama, i omogućio mi je da rukom dotaknem tolike žalosne posljedice ‘uzaludnog krvoprolića’ koje se je dogodilo u vrijeme nedavnoga rata. Kao što sam već istaknuo u svojemu govoru na oproštajnoj svečanosti, mogao sam se ipak uvjeriti i mogao sam vidjeti da je Crkva u Bosni i Hercegovini ‘vrlo živa Crkva, koja je, unatoč golemim protivštinama i patnjama, puna poleta, i koja je znala nositi svoj križ i pred svima nositi spasenjsku snagu evanđeoske poruke’. Želim Vam zbog toga ponovno zajamčiti da je ‘cijela Crkva uz vas’. Sveta Stolica će učiniti koliko god bude u njezinoj moći da Crkvi u Vašoj domovini pruži potporu kako bi se očuvala, štoviše, kako bi razvijala kršćanski život.“

Papa Ivan Pavao II.

Vrhbosna, br. 2, 1997., str. 86.

 

Kršćanin treba živjeti u skladu s vjerom da dođe novo proljeće kršćanskoga života

Hodočasnicima iz Splita, Vinkovaca i Sračinca na općoj audijenciji

Vatikan, 30. travnja 1997.

           “Srdačno pozdravljam hrvatske hodočasničke skupine iz Splita, Vinkovaca i Sračinca, te ostale hrvatske hodočasnike. Priprava na Veliki jubilej zahtijeva zalaganje svih snaga Crkve za postignuće cilja postavljena u povodu toga događaja koji nas sjeća na ‘puninu vremena’ (Gal 4,4) koja se je dogodila utjelovljenjem Riječi, Sina istobitna s Ocem i s otajstvom otkupljenja svijeta. Potrebno je zbog toga da svaki kršćanin radi, postupa i svjedoči u skladu s vjerom, kako bi došlo do novoga proljeća kršćanskoga života na razini pojedinaca, obitelji i cijeloga društva. Svakomu od vas ovdje nazočnih i vašim obiteljima rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 862 – 863; IKA, 30. travnja 1997., str. 9.

 

Kršćanin mora biti svjestan da je Krist Otkupitelj svijeta i jedini posrednik između Boga i ljudi

Hodočasnicima iz Osekova i invalidima iz Varaždina na općoj audijenciji

Vatikan, 7. svibnja 1997.

           “Ovo razdoblje koje nas dijeli od Velikoga jubileja mora u svakome kršćaninu i u svakoj pojedinoj kršćanskoj zajednici ojačati svijest da je Krist, otkupitelj svijeta, jedini posrednik između Boga i ljudi i da nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (usp. Iv 4,12), te da je On objavio Božji naum sa svekolikim stvorenjem i navlastito s čovjekom i čovjekov vrlo uzvišeni poziv (usp. Tertio millennio adveniente, 4). Ovim riječima srdačno pozdravljam vjernike župe Sv. Ane u Osekovu, skupinu invalida i bolesnika Caritasa iz Varaždina i ostale hrvatske hodočasnike i sve blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 908; IKA, 8. svibnja 1997., str. 10 – 11; OR, 8. svibnja 1997., str. 5.

 

Svi su krštenici pozvani na produbljenje Božjega poziva u Kristu

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 14. svibnja 1997.

           “Priprava na Veliki jubilej potiče sve krštenike da prodube čovjekov poziv što ga je Bog objavio u Kristu, koji je, rodivši se od Djevice Marije, postao uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15). Riječima dobrodošlice pozdravljam sada sve hrvatske hodočasnike te im udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 1185; IKA, 15. svibnja 1997., str. 11.

 

Potičem vas na nadu moleći Boga da svim narodima jugoistočne Europe udijeli pravedni mir

Hodočasnicima iz Hrvatske i BiH na općoj audijenciji

Vatikan, 21. svibnja 1997.

           “Želeći svima dobrodošlicu, pozdravljam skupinu iz poduzeća Neoplan, te članove Društva inženjera, tehničara i arhitekata Slavonije i Baranje iz Osijeka. Na posebni način pozdravljam Upravu i djelatnike Hrvatskoga kulturnog društva Napredak iz Sarajeva, koji su došli uzvratiti mi za moj pohod njihovu gradu prošloga mjeseca. Predragi, kao i onom zgodom, tako i danas, želim katolike Bosne i Hercegovine i ostala tamošnja pučanstva potaknuti na nadu, uzdižući pri tom žarku molitvu Bogu da sve narode jugoistočne Europe obdari pravednim mirom. Vama ovdje nazočnima i vašim obiteljima od srca udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 1230; IKA, 22. svibnja 1997., str. 10.

 

Čovjek može samo u Bogu naći puninu ostvarenja samoga sebe

Hodočasnicima iz Buka, Čitluka i Varaždina na općoj audijenciji

Vatikan, 28. svibnja 1997.

           “Veliki jubilej, uz ostalo, predstavlja i sasvim poseban poziv na ponovno otkrivanje Božjega saveza s čovjekom. U Isusu Kristu Bog ne samo govori čovjeku, nego ga, vođen svojim očinskim srcem, također traži kako bi ga spasio od zla i smrti te ga učinio dionikom svojega božanskog života i darovao mu pravu slobodu. Jedino u Bogu čovjek može naći puninu ostvarenja samoga sebe. To mogu razumjeti navlastito narodi, kao što je i vaš narod, koji su tijekom minulih desetljeća živjeli pod bezbožničkom i neljudskom vlašću. Od srca pozdravljam sve ovdje nazočne hrvatske hodočasnike, osobito one koji su došli iz Buka, Čitluka i Varaždina, te im vrlo rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 1285 – 1286; OR, 29. svibnja 1997., str. 5; GK, 8. lipnja 1997., str. 4.

 

Našim je suvremenicima potrebno pružiti razloge vjerovanja i nade

Hodočasnicima iz Dubrovnika i Sesveta na općoj audijenciji

Vatikan, 18. lipnja 1997.

           “Učvršćenje vjere i svjedočenja kršćana, što je glavni cilj Jubileja na koji se pripravljamo (usp. apostolsko pismo Tertio millennio adveniente, 42), teži navlastito za pružanjem razloga vjerovanja i nade svim našim suvremenicima, te za izgradnjom sadašnjosti i budućnosti čovjeka, u skladu s iskonskim Božjim naumom s ljudima. Upućujući vam ove riječi usredotočene na sadašnji trenutak života i djelovanja Crkve, srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a navlastito vas, draga mladeži iz Dubrovnika i Sesveta. Svima vama ovdje nazočnima i vašim obiteljima udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 1533; IKA, 19. lipnja 1997., str. 7 – 8; GK, 29. lipnja 1997., str. 4.

 

Potrebno je dati novu životnost nadi i bezgraničnoj ljubavi

Hodočasnicima iz Splita i Slavonskog Broda na općoj audijenciji

Vatikan, 25. lipnja 1997.

           “Priprava na proslavu Velikoga jubileja mora zahvatiti svakoga pojedinca, svaku obitelj i cijelu crkvenu zajednicu, te učiniti da krštenikov život i rad budu u skladu s vjerom u Krista, jedinoga Spasitelja čovjeka. Potrebno je zbog toga vratiti se na izvore svoje vjere i dati novu životnost nadi koja se izdiže iznad obzora ovoga svijeta i ljubavi koja ne poznaje granice. Dragi hrvatski hodočasnici, sve vas od srca pozdravljam, a navlastito skupine mladih iz Splita i Slavonskoga Broda, te na sve zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 1613; OR, 26. lipnja 1997., str. 5; IKA, 26. lipnja 1997., str. 9; GK, 6. srpnja 1997., str. 4.

 

Priprava za Veliki jubilej mora biti ispunjena materijalnom i duhovnom obnovom

Članovima Biskupijskoga odbora iz Hercegovine za doček Svetoga Oca i vjernicima iz BiH u posebnoj audijenciji

Vatikan, 27. lipnja 1997.

Papa Ivan Pavao II. primio je 27. lipnja u Vatikanu mostarsko-duvanjsko i trebinjsko-mrkanskoga biskupa Ratka Perića sa skupinom vjernika koji su došli zahvaliti za njegov posjet Bosni i Hercegovini. Papa im je uputio ovaj govor:

           “Časni brate u biskupstvu, draga braćo i sestre!

           1. Vaša današnja nazočnost ovdje budi u meni uspomene na nezaboravni pastirski pohod Sarajevu, koji sam mogao ostvariti u travnju ove godine. Ponovno zahvaljujem Božjoj Providnosti koja mi je pružila prigodu da pođem u taj dragi grad te utvrdim u vjeri brojnu braću i sestre i očitujem solidarnost Katoličke Crkve s onim pučanstvima koja su silno napaćena zbog bolnoga iskustva dugotrajnoga sukoba. U Sarajevu sam nastojao sijati nadu pozivajući stanovnike tamošnjih krajeva da zajednički grade budućnost mira utemeljenu na poštivanju prava i dužnosti i na ispunjenju opravdanih očekivanja svake osobe i svakoga naroda.

           Na poseban način danas zahvaljujem svakomu od vas za vaše nesebično zalaganje koje je uvelike pridonijelo uspjehu mojega pohoda. Ne štedeći snagu, surađivali ste u pripremama za taj događaj i poduprli ste sudjelovanje u njemu vaših dviju hercegovačkih biskupija, Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske. Na taj ste način htjeli očitovati svoju privrženost Crkvi, svoju potporu Hrvatima katolicima iz ostalih dviju biskupija u Bosni i Hercegovini i svoju žarku želju za mirom u pravdi.

           2. Također sam radostan što vas, kao vjernike svjetovnjake, vidim okupljene oko vašega biskupa i spremne uvijek surađivati s njim kao vidljivim predstavnikom Krista, Dobroga Pastira i Glave Crkve. Naime, neprekinuta Crkvena predaja uči da su ‘biskupi po božanskoj ustanovi kao pastiri Crkve došli na mjesto apostola, i tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i onoga koji je Krista poslao’ (Lumen gentium, 20). Ostajući zbog toga u zajedništvu sa svojim biskupom, pred sobom kao vjernici svjetovnjaci imate široka polja djelovanja, bilo u crkvenoj zajednici bilo izvan nje, u promicanju općega dobra i u davanju evanđeoskoga biljega ljudskomu životu i radu.

           Poseban poticaj vašemu apostolskomu djelovanju, jednako kao i djelovanju vaših svećenika, uvijek u suglasju s biskupom, dolazi s obzora Velikoga jubileja 2000. Samo pak vrijeme priprave na taj povijesni događaj za vas je obilježeno također nastojanjem oko ponovne materijalne i duhovne izgradnje ruševina vaše zemlje uzrokovanih nedavno završenim ratom i komunističkom diktaturom koja je trajala tijekom zadnjih pet desetljeća. Riječ je o zadaći koja zahtijeva ogromnu velikodušnost i spremnost na žrtve. Ali znajte da je u vašemu svakodnevnom naporu uz vas Papa koji vas prati svojom molitvom i svojim blagoslovom. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 1, 1997., str. 1622 – 1623; Crkva na Kamenu, broj 8 (201), kolovoz 1997., str. 1; IKA, 3. srpnja 1997., str. 4.

 

Vjeronauk ide za tim da krštenika privede punini kršćanskoga života

Hodočasnicima te učiteljima i djeci iz Samobora i Novoga Šehera na općoj audijenciji

Vatikan, 2. srpnja 1997.

           “Potrebno je dati novi zamah vjeronauku djece, mladeži i odraslih kako bi život i djelovanje kršćana bili uvijek sve više u skladu s Evanđeljem. Naime, vjeronauk, kao pouka u vjeri, ide za tim da krštenika privede punini kršćanskoga života u vremenu i sredini u kojoj se svaki pojedinac nalazi. To je stalni zahtjev Crkve, koji je sada još više došao do izražaja u okviru priprave na skorašnja jubilejska slavlja. Srdačno pozdravljam sve ovdje okupljene hrvatske hodočasnike, posebno učitelje i učenike Osnovne škole u Samoboru, te skupinu djece iz Novoga Šehera. Svima udjeljujem svoj blagoslov! Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 7 – 8; IKA, 7. srpnja 1997., str. 9; GK, 13. srpnja 1997., str. 4.

 

Izbor vjeronauka očitovanje je kršćanske zrelosti i svijesti

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 9. srpnja 1997.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, sve vas pozdravljam. Dobro došli! Ponovna uspostava slobode i demokracije u vašoj domovini omogućila je Crkvi da opet može slobodno držati vjeronauk ne samo u crkvenim prostorijama nego i u školama, kao sastavni dio jedinstvenoga i skladnoga postupka odgajanja u vjeri. Djelatno sudjelovanje u vjerskoj pouci, bilo u okviru župe bilo pak u školi izborom vjeronauka kao školskoga predmeta, očituje stupanj kršćanske zrelosti i svijesti kako roditelja, prvih učitelja svoje djece u vjeri, tako i samih učenika, koji se pripravljaju za život. Na sve vas ovdje nazočne i na vaše obitelji zazivam Božju pomoć te vam od srca udjeljujem blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 39; OR, 10. srpnja 1997., str. 5; GK, 20. srpnja 1997., str. 4.

 

Poželjno je da Katekizam Katoličke Crkve bude pouzdan vodič odgoja i života u vjeri

Hodočasnicima iz Solina na općoj audijenciji

Vatikan, 23. srpnja 1997.

           “Boljemu i sustavnijemu upoznavanju vjere svakako pridonosi Katekizam Katoličke Crkve koji na cjelovit i sažet način izlaže glavne sadržaje katoličke vjere i ćudoređa, a u svjetlu žive crkvene predaje i Drugoga vatikanskog sabora. Potrebno je zbog toga da taj Katekizam bude polazište vjerske pouke u župnim zajednicama, a istodobno je poželjno da ga svaka obitelj ima u svojem domu kao pouzdan vodič odgoja u vjeri i života po vjeri. Srdačno pozdravljam skupinu vjernika župe Gospe od Otoka u Solinu gdje se čuvaju uspomene na najstarije hrvatsko marijansko svetište. Njima, koji su došli sa svojim župnikom, i cijeloj župnoj zajednici vrlo rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 62; IKA, 24. srpnja 1997., str. 4.

 

Svim stanovnicima BiH Papa želi trajan mir utemeljen na poštivanju prava i identiteta svakoga naroda

Mladima iz Sarajeva na općoj audijenciji

Vatikan, 6. kolovoza 1997.

           “Draga mladeži katedralne župe u Sarajevu, srdačno vas pozdravljam. Dobro došli! Zahvaljujem vam za ovaj današnji pohod koji me sjeća mojega nezaboravnog pastirskog pohoda vašem gradu ostvarena u travnju ove godine. Vama, svim stanovnicima Sarajeva, Bosne i Hercegovine i cijele jugoistočne Europe želim postojani mir utemeljen na poštivanju prava i identiteta svakoga naroda. Pratio vas uvijek moj blagoslov koji rado proširujem na vaše obitelji i na vaše prijatelje iz talijanske Katoličke akcije. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 103; IKA, 7. kolovoza, 1997., str. 7.

 

Pozdrav i blagoslov

Hodočasnicima iz Metkovića i Vrbovca na općoj audijenciji

Vatikan, 20. kolovoza 1997.

           “Srdačno pozdravljam hodočasnike skupine iz Metkovića i Vrbovca i ostale hrvatske hodočasnike. Dobro došli! Predragi, vama ovdje nazočnima i vašim obiteljima vrlo rado udjeljujem svoj blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 143.

 

Budite svjedoci evanđelja i svojim sunarodnjacima prenesite Kristov mir

Hrvatskoj mladeži na euharistiji na pariškome hipodromu

Pariz, 12. svjetski dan mladih, 24. kolovoza 1997.

Prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja na svečanoj euharistiji prigodom 12. svjetskog dana mladih na pariškome hipodromu 24. kolovoza, na susretu koji je okupio gotovo milijun mladih, papa Ivan Pavao II. obratio se i na hrvatskome jeziku katoličkoj mladeži iz Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Papa im je rekao:

           “Dragi prijatelji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine! Tijekom ovoga Svjetskog dana mladeži utvrdili ste svoju vjeru u Krista Spasitelja i doživjeli posebno bitno iskustvo bratskoga života i razgovora kultura. Budite svjedoci Evanđelja i nositelji Kristova mira mladima u svojoj Domovini kako biste zajedno gradili društvo u kojemu će svatko biti priznat i poštivan u svojemu dostojanstvu koje ima kao dijete Božje.”

Ins., XX., 2, 1997., str. 213; IKA, 28. kolovoza 1997., str. 5.

 

Razvijati svijest odgovornosti za rast i napredak Crkve

Hodočasnicima te učenicima i profesorima Medicinske škole iz Dubrovnika na općoj audijenciji

Vatikan, 27. kolovoza 1997.

           “Od srca pozdravljam profesore i učenike Medicinske škole u Dubrovniku i sve ostale hrvatske hodočasnike. Dobro došli! Predragi, potrebno je ne samo dobro upoznati svoju vjeru nego istodobno valja produbiti vlastitu pripadnost Crkvi i neprestano razvijati svijest o odgovornosti koju svaki pojedinac ima za njezin rast i napredak. Tomu svakako valja dodati obvezu djelotvornoga zalaganja za izgradnju društva u kojemu krštenik živi i djeluje. Na vas ovdje nazočne i na vaše obitelji zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 227; OR, 28. kolovoza 1997., str. 5; GK, 7. rujna 1997., str. 4.

 

U svakome vjerniku potrebno je probuditi istinsku čežnju za svetošću

Vjernicima iz Rijeke i Zagreba na općoj audijenciji

Vatikan, Trg sv. Petra, 3. rujna 1997.

           “Srdačno pozdravljam vjernike župe Sv. Marije Pomoćnice u Rijeci, župe Sv. Mirka iz Šestina u Zagrebu, ostale ovdje nazočne hrvatske hodočasnike. Predragi, priprava za Veliki jubilej zahtijeva također ponovno otkrivanje poziva kršćana na svetost. Potrebno je zbog toga u svakome vjerniku probuditi istinsku čežnju za svetošću koja je jedno od izrazitih obilježja življenja i djelovanja kršćana i koja očituje narav Crkve. Svakomu od vas od srca udjeljujem apostolski blagoslov, koji rado proširujem na vaše obitelji i župne zajednice. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 247; IKA, 4. rujna 1997., str. 7; GK, 14. rujna 1997., str. 3.

 

Po uzoru na mnoge svete ljude vašega naroda nastojte živjeti sveto

Hodočasnicima iz Zagreba, Dubrovnika i Splita na općoj audijenciji

Vatikan, 10. rujna 1997.

           “Pozdravljam vjernike župe Sv. Ante u Splitu, članice udruge medicinskih sestara iz Zagreba i skupinu hodočasnika iz Dubrovnika. Dobro došli! Predragi, tijekom dvotisućljetne povijesti Crkve nebrojeno mnoštvo muževa i žena spremno je išlo putem svetosti. Među njima su i brojni sinovi i kćeri vašega naroda, od kojih ovdje želim spomenuti samo neke: sv. Leopolda Bogdana Mandića, sv. Marka Križevčanina, bl. Augustina Kažotića i bl. Ozanu Kotorsku. Njihovi primjeri govore koliko je i danas suvremen poziv kršćana na svetost. Sve vas od srca blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 300; IKA, 11. rujna 1997., str. 8; GK, 21. rujna 1997., str. 4.

 

Pozdrav i blagoslov

Hodočasnicima iz Hrvatske i BiH nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, Trg sv. Petra, 14. rujna 1997.

           “Srdačno pozdravljam sve hodočasnike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji sudjeluju u ovoj marijanskoj molitvi, i blagoslivljam njih i njihove obitelji. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 328.

 

Otvorite se Duhu Svetomu, darovatelju svekolike svetosti

Hodočasnicima iz Splitsko-makarske nadbiskupije i iz Sikirevaca na općoj audijenciji

Vatikan, 17. rujna 1997.

           “Srdačno pozdravljam članove Crkvenoga pjevačkog zbora župe Sv. Martina u Vranjicu, koji su došli zajedno sa svojim sumještaninom splitsko-makarskim nadbiskupom metropolitom monsinjorom Antom Jurićem. Isto tako pozdravljam vjernike župe Sv. Nikole u Sikirevcima te skupinu hodočasnika iz Splita i okolice. Predragi, Duh Sveti, vrelo i darovatelj svekolike svetosti, nastavlja dijeliti svoje darove i u naše dane kako bi uvijek sve više na licu Crkve, koje smo članovi postali krštenjem, blistalo ‘svjetlo naroda’, Krist Gospodin. Crkva je, prema izrazu svetih otaca, mjesto ‘gdje Duh cvjeta’. Pratio vas uvijek Božji blagoslov! Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 336; OR, 18. rujna 1997., str. 5; GK, 28. rujna 1997., str. 4.

 

Budite dio djelatnosti Crkve kojoj je svrha posvećenje ljudi u Kristu

Hodočasnicima iz Đakova na općoj audijenciji

Vatikan, 24. rujna 1997.

           “Draga braćo i sestre, sve djelatnosti Crkve, koja je sveta unatoč činjenici da u svojemu krilu ima i grješnike, teže, kao prema svojoj svrsi, ‘prema posvećenju ljudi u Kristu i proslavi Boga’ (Sacrosanctum Concilium, 10). Preuzimajući nauk Drugoga vatikanskog sabora, Katekizam Katoličke Crkve napominje: ‘Samo je u Crkvi pohranjena ‘sva punina sredstava spasenja’. U njoj, ‘po Božjoj milosti, potičemo svetost’’ (KKC, 824). Srdačno pozdravljam hodočasničku skupinu iz župe Dobroga Pastira u Đakovu i ostale hrvatske hodočasnike, te im vrlo rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 386 – 387; IKA, 25. rujna 1997., str. 9; GK, 5. listopada 1997., str. 4.

 

Crkva svoje poslanje ispunjava vođena Duhom Svetim

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 1. listopada 1997.

           “Draga braćo i sestre, Krist je, ispunjavajući volju Očevu, u punini vremena osnovao Crkvu sabravši je iz svih naroda svijeta kao kraljevstvo Božje ‘već nazočno u Otajstvu’ (LG 3). Na putu prema svojemu ‘slavnom dovršenju na koncu vjekova’ (Isto, 2), idući kroz ljudsku povijest, čiji je sastavni dio i koju istodobno nadilazi, Crkva svoje poslanje, što joj ga je Krist povjerio ovdje na zemlji, ispunjava vođena Duhom Svetim. Riječima dobrodošlice pozdravljam sve hodočasnike te im od srca udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 466; IKA, 2. listopada 1997., str. 8; GK, 12. listopada 1997., str. 5; OR, 2. listopada 1997., str. 5.

 

U Evanđelju su trajne vrijednosti koje su razlog prave radosti ljudskoga življenja

Hodočasnicima iz Splitsko-makarske nadbiskupije na općoj audijenciji

Vatikan, 8. listopada 1997.

           “Pozdravljam mladež župe Sv. Mihovila u Omišu, djelatnike Hrvatske pošte i telekomunikacija u Splitu, te članove Zajednice Susret, također iz Splita. Dobro došli! Uz želju da u Evanđelju znadete naći trajne vrijednosti koje su razlog prave radosti ljudskoga življenja, od srca vam udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 526; OR, 9. listopada 1997., str. 5; GK, 19. listopada 1997., str. 2.

 

Papa se nada konačnome rušenju zida nerazumijevanja i neprijateljstva

Brzojav kardinalu Vinku Puljiću u povodu bombaškoga napada na Katolički školski centar u Sarajevu

11. listopada 1997.

Državni tajnik, kardinal Angelo Sodano, uputio je u ime pape Ivana Pavla II. brzojav vrhbosanskome nadbiskupu, kardinalu Vinku Puljiću u povodu bombaškoga napada na Katolički školski centar u Sarajevu. U njemu se ističe:

           “Sveti Otac, saznavši za bombaški napad, ovog puta usmjeren protiv multietničke katoličke škole u Sarajevu (Katolički školski centar), nakon onoga nedavnog na crkvu otaca isusovaca u istom glavnom gradu, žaleći za ovim novim činom, želi Vašoj uzoritosti izraziti najdublje suosjećanje, s molbom da to isto prenesete velečasnom ravnatelju, redovnicama Kćeri Božje Ljubavi, profesorima i učenicima spomenutog centra. Sveti Otac, koji se zahvalan Gospodinu sjeća svojega nedavnog posjeta mira Sarajevu, žarko želi i nada se da će napokon biti srušen zid nerazumijevanja i neprijateljstva kako bi zaživjele vrijednosti međusobna uvažavanja, dijaloga, djelotvornog razumijevanja i mira u glavnome gradu i u cijeloj dragoj mu Bosni i Hercegovini.”

Brzojav je upućen posredovanjem Apostolske nuncijature u Sarajevu, a potpisao ga je državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano.

IKA, 16. listopada 1997., str. 3.

 

Put k punini spasenja čovjeka vodi preko sakramenata Crkve

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 15. listopada, 1997.

           “Draga braćo i sestre, Bog je Crkvu učinio sveopćim sakramentom spasenja i ona je po svojoj naravi sastavljena od ljudskoga i božanskog čimbenika (usp. Lumen gentium, 8 i 42). Crkva je jednako tako Božji narod ‘sabran u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetog’ (Isto, 4). Preko sakramenata koje Crkva dijeli, sam Krist po Duhu Svetom posvećuje čovjeka i vodi ga punini spasenja. Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike nazočne na ovome susretu i vrlo rado ih blagoslivljam. Hvaljen Isusa i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 569; IKA, 16. listopada 1997., str. 8; GK, 26. listopada 1997., str. 4; OR, 16. listopada 1997., str. 5.

 

Obnovljeni u Kristu spremno prekoračiti prag trećega kršćanskog tisućljeća

Hodočasnicima iz Hvarske i Đakovačke biskupije na općoj audijenciji

Vatikan, 22. listopada 1997.

           “Srdačno pozdravljam vjernike Hvarske biskupije s njihovim biskupom Slobodanom Štambukom, koji su došli u povodu proslave 850. obljetnice postojanja te biskupije. Isto tako srdačno pozdravljam vjernike grada Osijeka s njihovim đakovačkim i srijemskim biskupom Marinom Srakićem, kao i sve ostale hrvatske hodočasnike. Dobro došli! Predragi, otvorite svoja srca Isusu Kristu da biste se zajedno s njim mogli suočiti s obnovom svoje domovine nakon vrlo teškog iskušenja minuloga rata. Neka ta obnova bude po mjeri čovjeka te svi uzmognu spremno prekoračiti preko praga trećega kršćanskog tisućljeća. Na sve vas ovdje nazočne i na vaše biskupije zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 652; IKA, 23. listopada 1997., str. 9; GK, 2. studenoga 1997., str. 1; OR, 23. listopada 1997., str. 5.

 

Po sakramentima Crkve u čovjeka se ulijeva božanski život

Hodočasnicima iz Varaždina i Svetoga Ivana Zeline na općoj audijenciji

Vatikan, 29. listopada 1997.

           “Draga braćo i sestre, Isus Krist po sakramentima Crkve, koje je sam ustanovio, ljude čini dionicima svojega Vazmenog Otajstva, svojega djela spasenja i milosti. Sakramenti obuhvaćaju cjelokupni ljudski život i djelovanje kako bi čovjeku u izobilju ulili božanski život na koji je pozvan. Pozdravljam vjernike novoosnovane Varaždinske biskupije i vjernike župe Sv. Ivana Krstitelja iz Svetoga Ivana Zeline u Zagrebačkoj nadbiskupiji te ostale hrvatske hodočasnike. Svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 701; OR, 30. listopada 1997., str. 5; GK, 9. studenoga 1997., str. 4.

 

Sakramenti su vidljivi znakovi blagoslova kojim Trojedini Bog uzdiže čovjeka na novo dostojanstvo

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 12. studenoga 1997.

           “Draga braćo i sestre, sakramenti djeluju snagom Kristova djela spasenja i svjedočanstvo su neizmjerne ljubavi koju Bog gaji prema svakome čovjeku. Oni su vidljivi znakovi blagoslova kojim Otac, u Sinu, po Duhu Svetome, na novo dostojanstvo uzdiže čovjeka i svekoliko stvorenje, i prisno su povezani s Crkvom. Pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a navlastito one koji još uvijek očekuju vijesti o sudbini svojih najmilijih i svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 797; GK, 23. studenoga 1997., str. 4.

 

Čovjek koji vjeruje u Boga zna da je nositelj nove kulture koja se bori oružjem ljubavi

Članovima Organizacijskoga odbora za Papin pastoralni posjet Sarajevu u posebnoj audijenciji

Vatikan, 15. studenoga 1997.

Papa Ivan Pavao II. primio je u subotu 15. studenoga u posebnu audijenciju članove Organizacijskoga odbora koji su mu došli zahvaliti za pastoralni posjet Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. godine. Pred Papom su se našli sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, apostolski nuncij u BiH, nadbiskup mons. Francesco Monterisi, banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup mons. Ratko Perić te pomoćni biskup Vrhbosanske nadbiskupije mons. Pero Sudar. Kardinal Puljić darovao je Papi fotomonografiju Papina pohoda Sarajevu i dvije publikacije u sjećanje na ta dva dana posjeta Svetoga Oca Crkvi u Bosni i Hercegovini. Na početku audijencije kardinal je zahvalio Svetomu Ocu Ivanu Pavlu II. na njegovoj trajnoj molitvi i brizi za Crkvu i narod u Bosni i Hercegovini. Papa je održao sljedeći govor:

           “Gospodine Kardinale, časna braćo u biskupstvu, dragi svećenici, štovana gospodo!

           1. Očekujem vas s velikom radošću i upućujem vam svoju srdačnu dobrodošlicu prigodom ovoga susreta kojim mi na neki način želite uzvratiti na meni nezaboravnome pohodu Sarajevu 12. i 13. travnja ove godine. U meni je još uvijek živ spomen na taj grad s velikim ranama razaranja koje je uzrokovao rat i patnjama tamošnjega pučanstva. Istodobno su na mene ostavili dubok dojam sav onaj obični svijet i predstavnici vlasti koji su sudjelovali u mojemu pohodu. Pozdravljam Vas, gospodine kardinale Vinko Puljiću, koji ste, zajedno s ostalim dragim biskupima Bosne i Hercegovine, željeli dopratiti članove Odbora koji je vodio skrb za pripremu i održavanje susreta u Sarajevu te u ime svih nazočnih izreći najbolje želje.

           Svakomu pojedinom od vas želim očitovati svoju zahvalnost za nesebično zalaganje za uspjeh mojega hodočašća u vašu Domovinu te vas molim da moju zahvalnost prenesete također štovanim članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

           I dok vas pozdravljam, želim svekolikomu pučanstvu Bosne i Hercegovine ponovno posvjedočiti svoju ljubav i zajamčiti mu da je nazočno u mojim molitvama i da je blizu mojemu srcu.

           2. Susret koji ste tako dobro pripremili pružio je okrepu katolicima, učvrstivši njihovu vjeru i njihovu nakanu glede zalaganja za građansku i moralnu obnovu, koja je toliko potrebna nakon ratnih razaranja. Opravdana je, naime, želja katolika da vide na odgovarajući način priznate i uvažavane njihove građanske, kulturne i vjerske težnje. I njima valja jamčiti prava koja uživaju sve ostale osobe u vašoj zemlji i sve druge zajednice, kako bi svojim izrazitim doprinosom mogli djelatno pridonositi da život bude uvijek sve ljudskiji i mirniji u krajevima u kojima žive i rade.

           3. Uvjeren sam da je moj pohod isto tako pridonio da kod stanovnika cijele Bosne i Hercegovine ponovno zaživi pouzdanje u dijalog, pravdu, međusobno razumijevanje te pravedni i trajni mir. Svaki građanin u društvu koje traži mir ima pravo i dužnost pružati vlastiti doprinos skladnu postignuću toga tako plemenitoga cilja. Kad se radi u potpunoj vjernosti Bogu i čovjeku, ne smije se obeshrabriti teškoćama na koje se neizbježno nailazi. Čovjek koji vjeruje u Boga čak i posred mogućih zastrašivanja zna da je nositelj nove kulture koja se bori oružjem ljubavi, kako bi do izražaja došli poštivanje čovjeka i narodâ i poštivanje njihova dostojanstva. Isto je tako svjestan da svim zakonitim sredstvima mora promicati pozitivne vrijednosti koje mogu uspostaviti odnose sporazumijevanja i suradnje među svima.

           4. Časni pastiri Crkve u Bosni i Hercegovini, vaš je zadatak čuvati zakonita prava svojih zajednica, ustrajući u krotkome propovijedanju Kristova Evanđelja ‘bilo u zgodno bilo u nezgodno vrijeme’ (2 Tim 4,2). Nastavite raditi da vjernici čitave Crkve u Bosni i Hercegovini riječju i primjerom svima omoguće osjetiti ljubav Krista Isusa, Otkupitelja čovjeka. To se poslanje pokazuje još žurnijim kad se pred sobom imaju obzori trećega tisućljeća, u koje želimo ući obnovljena srca te pomireni međusobno i sa svojom braćom.

           5. Ovdje nazočnima štovanim članovima Državnoga odbora želim uputiti riječ ohrabrenja da sa strpljivošću, nesebičnošću i duhom suradnje svih triju naroda nastave svoje zalaganje za obnovu i ponovnu izgradnju zemlje i za dobar rad njezinih zajedničkih ustanova. Kao i do sada tako i u buduće, neće nedostajati doprinos Svete Stolice u prikladnome obliku i kod međunarodnih ustanova u pružanju potpore građanskome i društvenome razvoju Bosne i Hercegovine. S tim osjećajima na vas, na vaše obitelji i na cijelu vašu Domovinu zazivam blagoslov svemogućega Boga.”

Ins., XX., 2, 1997., str. 812 – 814.

 

Božićna čestitka

Vatikan, Trg sv. Petra, 25. prosinca 1997.

Na kraju božićne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Božić na 56 jezika; čestitka na hrvatskome bila je na 14. mjestu:

           “Sretan Božić, Isusovo porođenje!”

Ins., XX., 2, 1997., str. 1100.