U popodnevnom programu prvoga dana kolokvija u utorak, 3. ožujka, umirovljeni profesor s Teologije u Rijeci dr. Milan Šimunović govorio je o temi “Živi vjernički krugovi za sudjelno zajedništvo u rastu vjere”. Naglasio je da su u vremenu stalnih i kontinuiranih promjena svi pastoralni radnici pozvani ići ususret, a ne samo čekati čovjeka koji traži odgovore na svoja egzistencijalna pitanja. Dodao je da su za pastoralni rad zahtjevniji vjernici koji misle da su do 15. godine života gotovi sa svom vjerskom naobrazbom.

Mons. dr. Milan Šimunović

“Nakon 2000. godine u brojnim su župama pokrenuti živi krugovi Crkve, župne zajednice u skladu s crkvenim dokumentima, ali redoviti pastoralni rad pretekle su određene duhovne i molitvene zajednice koje njeguju određenu karizmu utemeljitelja i ne daju se uključiti u župno zajedništvo”, upozorio je mons. Šimunović i dodao kako se dio svećenika potom zadovoljio stereotipnim pastoralom, a dio se čak, kako je rekao, “tiho predao”.

Ističući kako bez reforme pastoralne prakse nema i neće ni biti pomaka, mons. Šimunović je pozvao da se vjernicima njihova vjera “uznemiri” i “provocira”, kako bi je produbili i mogli iz nje odgovoriti na izazove koji stoje pred njima. Dodao je kako intimistički pristup duhovnosti i vjeri nema budućnost, nego se traži dijeljenje riječi Božje i dijeljenje života. Upozorivši kako se mnogi ipak zadovoljavaju infantilnošću vjere, potaknuo je svećenike da se programi za odrasle ne samo ponude, nego da se pojedince izravno pozove, kako bi se izbjegla evangelizacijsko-katehetska getoizacija.

Pozorni slušači Kolokvija

Mons. Šimunović apelirao je i na izdavanje evangelizacijsko-katehetskog priručnika koji bi, u “raspršenosti pastorala”, sadržajno i metodološki, mogao biti uporišna točka i pomagalo za moguća redovita, ili barem povremena i prigodna katehetska okupljanja u liturgijskoj godini, kao okosnici za vjernički hod u vjeri.

Dr. Dražen Živić se u predavanju o evangelizacijskoj zauzetosti vjernika laika s naslovom “A što mi čekamo?” osvrnuo na 120. broj enciklike pape Franje “Evangelii gaudium”. Podsjetio da je čekanje ponekad dobro jer nas uči strpljivosti i poniznosti. “Međutim, izazovi se ne rješavaju okretanjem glave, nego suočavanjem. A na nemirnom moru života čeka nas Gospodar mora i vjetra”, naglasio je dr. Živić. Zapitao se i smijemo li ljubomorno, samo za sebe, zadržati riječ Božju ili smo pozvani na aktivno djelovanje i promicanje?

“Sve češće se u javnosti čuje kako je vjera osobna stvar pojedinca, koju se ne bi smjelo promicati u javnom životu. Štoviše, navodno bismo je morali zanijekati čim izađemo iz kuće ili crkve, kao da su kršćani nositelji nekog zloćudnog virusa koji prijeti propašću čovječanstva. Naprotiv, poruka kršćanstva je poruka obraćenja, ohrabrenja, ljubavi, nade, mira i spasenja. I bilo bi doista Bogu ugodno djelo ako bismo taj ‘virus’ prenijeli na svako Božje stvorenje”, poručio je dr. Živić.

Odgovori na pitanja

Ističući kako se u tome misionarskom poslanju – vlastitome svakom kršćaninu – vjernik mora osloniti na Isusa iz Nazareta, predavač je zaključio i da bi bilo dobro da Crkva kao institucija poradi na “propusnosti” crkvenih dokumenata na župnu razinu te da snažnije stane iza pozitivnih vjerničkih inicijativa u društvu.

Sudionici kolokvija potom su u četiri radionice prema metodi postera i “flyera” obrađivali teme o radu s odraslima u župnoj zajednici, o čitanju Božje riječi u župnoj zajednici, o hodočašću kao daru vjere te o evangelizaciji odraslih putem digitalnih tehnika kao sredstva novoga izričaja vjere.

Radionica