Sinteza Osmoga pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike

„Ako čovjek bude dobar i svijet će biti dobar“. Posljednja je to rečenica priče, iznesene u knjizi Najveća laž u kršćanstvu, o kojoj smo imali prilike slušati na ovom Kolokviju. Premda vrlo jednostavna, ona u sebi nosi duboku istinu o jedinstvu čovjeka i svijeta, o njihovoj međusobnoj ovisnosti, konačno istinu o moći jednoga čovjeka za cijeli svijet. No, tu rečenicu možemo i promijeniti: da bi svijet bio dobar, čovjek mora biti dobar. A dobru ga netko mora poučavati; za dobro ga se treba odgajati. Svijet toga ne treba. Jer, kad je Bog stvorio sve, reče: i bi dobro! Tako ostade do danas. Na početku je tako bilo i s čovjekom. No, razum i sloboda, te dvije stare, ali i moderne ideje, istodobno su se od Boga odvojile kako bi bile neovisne i kako bi, rekoše predavači, gradile kraljevstvo čovjeka nasuprot kraljevstvu Božjem (usp. Benedikt XVI, Govor studentima, 13. 12. 2007.). Još i više: gradile kraljevstvo čovjeka bez kraljevstva Božjeg, bez Boga.

Živjeti bez Boga, bez proživljenoga iskustva Boga, tako su nas podsjetili u predavanjima, zapravo znači živjeti bez autentičnoga iskustva grijeha. U civilizaciji narcizma, kako ovo vrijeme nazivaju mnogi analitičari suvremenog doba, čovjek se ne želi baviti Bogom. Posljedično, ne bavi se niti grijehom. Kako ne vjeruje u jedno, tako ne vjeruje niti u drugo. Naravno da je u takvom shvaćanju sve ono što bi „ograničavalo“ ljudsku slobodu, ili ju barem usmjeravalo, nepotrebno. Savjest, kao „glas Božji u nama“, doživljava onda svoje pomračenje i uvjetuje pomračenje grijeha. Sve to upućuje na činjenicu da današnji čovjek kao da ne želi biti spašen. Kao da ne želi biti otkupljen. Stoga mu vjera, koja je odgovor na istinu Krista, koji je „došao radi nas ljudi i radi našega spasenja“ postaje beznačajnom. A ako je istina, kako je naglašeno, da su vjera i praštanje jedinstveni čin pred Bogom, postavlja se pitanje: što uopće onda znači praštanje? Da je praštanje izvorno teološki pojam, čak i sakramentalni, duboko kršćanski, pokazuju nam stalni neuspjesi pomirenja na različitim razinama čovjekova, ali i života jednoga društva, Europe ili svijeta. Nema pomirenja bez kršćanski shvaćenog oproštenja!

Budući da se doista čini da je tomu tako, izgleda da sakrament pomirenja za djecu, priprava na njihovu prvu ispovijed, nije i ne smije biti shvaćena samo kao sakrament osobnoga susreta djeteta s Kristom koji oslobađa od grijeha, i to prije prve pričesti, nego je ta prva ispovijed naša posljednja nada da u vremenu, koje je pred nama, sačuvamo misao o grijehu, omogućimo iskustvo Boga, poučimo kršćanskom poimanju oproštenja, pri čemu će vjera biti ne samo ideja, sadržaj, znanje, nego egzistencija i život. Tako će onda sakrament pomirenja, kako je naglašeno, sve više kod mladih i odraslih biti čin vjere i čin za vjeru, što je istodobno i evangelizacijsko i katehetsko poimanje sakramenta pomirenja. Sigurno je jedan od načina katehetskoga odgoja, odnosno odgoja za sakrament pomirenja, i učestalija priprema pokorničkih bogoslužja, u kojima se može odražavati sva drama, ali i ljepota sakramenta pomirenja. Kako za vjernika tako i za čitavu zajednicu.

Predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Ivica Pažin

Sveti papa Ivan Pavao II. uistinu ima pravo kada veli da je „ta svećenikova služba… najteža i najosjetljivija, najnapornija i najzahtjevnija, ali je ona također i jedna od najljepših i najujtješnijih (Pomirenje i pokora, br. 29.)“. Svećenik je taj, koji, kako čusmo u današnjem predavanju, in persona Christi, hrabri riječima: „Idi i ne griješi više“. On je taj, koji će u sakramentu pomirenja iznjedriti riječi penitenta: „Vidjeli smo Gospodina“ (Iv 20, 25). No, čini se da je pred svećenikom i druga zadaća: to je očuvanje ljepote iskustva Boga, otvoreni govor o Bogu, ali i otvoreni govor o grijehu, to je vlastita preobrazba svećenika s ciljem postati dobrim ocem, milosrdnim Samaritancem, pravednim sudcem. To je, konačno, shvaćanje da biti svećenikom znači biti služiteljem pomirenja. Biti služiteljem pomirenja znači živjeti pomirenje sa sobom, sa svojim Bogom, sa svojom zajednicom.

Po završetku ovoga Kolokvija smijemo si postaviti pitanje, upućeno Petru u Jeruzalemu, odmah nakon njegova govora na Pedesetnicu: „Što nam je činiti, braćo?“ (Dj 2, 37). Dopustite mi samo nekoliko konkretnih zapažanja, proizašlih iz razmišljanja predavača i moderatora radionica:

1. Uvijek težiti za osobnim radikalnim ozdravljenjem. Riječima propovjednika sinoćnjega euharistijskog slavlja: ne navikavajmo se na grijeh! Ne izgubimo sebe ozdravljajući druge!

2. Redovitost prakticiranja sakramenta pomirenja naših vjernika zahtijeva od nas redovitu ponudu mogućnosti za sakrament pomirenja.

3. U dokumentu Kongregacije za kler Svećenik – služitelj Božjega milosrđa donose se u prilogu molitve ispovjednika prije i poslije ispovijedi. Činimo to. Zašto ne razmišljati i o praksi, prilikom tzv. velikih ispovijedi, da svi svećenici, ispovjednici, zajedno pred pukom izmole kako molitvu prije ispovijedi tako i molitvu poslije ispovijedi. Sadržaj molitvi je takav da će i narod Božji moći primijetiti kojom ozbiljnošću, čak i svetošću, pristupamo ovom poslanju.

4. Vježbajmo se u komunikaciji milosrđa i nade. Sjetimo se samo nekih pravila: važnije je čuti nego vidjeti; važno je svaki puta odlučiti se slušati; ne propitivati agresivno nego izraziti duboku želju za razumijevanjem osobe; kada nešto pitamo, dati obrazloženje zašto to činimo; dočekati vjernike poput oca u prispodobi o rasipnom sinu; ne zaboraviti poći i drugome sinu (koji se ne može radovati) i drugo.

5. Učinimo sve da prva ispovijed djece bude predivno mjesto susreta Boga i čovjeka u radosti oproštenja i ljubavi. Neka se, ako je moguće, prva ispovijed uresi i nekim izvanjskim znakom kao trajnom uspomenom na taj čin.

6. Osmisliti pokornička bogoslužja ne samo s ciljem stvaranja „kataloga grijeha“, odnosno ispita savjesti, nego najprije kao pouke i kateheze o sakramentu pomirenja. Činiti pokornička bogoslužja češće kroz godinu kao pomoć u trajnom odgoju savjesti vjernika i čitave župne zajednice.

7. Organizirati tematske kateheze o sakramentu pomirenja i svemu onome što sakrament pomirenja čini sakramentom. To se može činiti s različitim skupinama: roditeljima prvopričesnika, krizmanika, naravno i samim prvopričesnicima i krizmanicima, njihovim kumovima.

8. Prije pojedinih nedjelja (katehetska, obiteljska, caritas i slično), ponuditi onima, koji su posebno vezani za rad i život u jednoj ili drugoj skupini, sakrament pomirenja.

9. Njegovati mogućnost duhovnoga vodstva.

10. Upamtiti da sakrament pomirenja ne počinje s nabrajanjem grijeha i ne završava učinjenom pokorom. Izvor je sakramenta pomirenja ljubav Oca prema djetetu. A završetak sakramenta pomirenja je početak novoga života, poziv na stalno obraćenje.

Da, na početku sinteze sam podsjetio na rečenicu: „Ako čovjek bude dobar i svijet će biti dobar“. Na kraju sinteze mi se čini da, nakon svih razmišljanja, smijemo ustvrditi: „Ako čovjek bude svet i svijet će biti svet“, odnosno „ako čovjek bude otkupljen i svijet će biti otkupljen“. Drugog puta nema!