U ovo vrijeme svjetske financijske, gospodarske i socijalne krize, kad stručnjaci i građani ukazuju na njihove duboke moralne uzroke, Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije želi podići svoj glas prosvjeda protiv toleriranja korupcije i protiv zavjere šutnje oko toga velikog zla što razara hrvatsko društvo, njegov unutarnji vez povjerenja i građanske uzajamnosti. Jer sve što je od važnosti za pojedinca-osobu i za narod počiva na povjerenju, od obitelji, gospodarstva i države do društva, pa i odnosa u svijetu.

1. Naslijeđe i odgovornost. Pošast korupcije koja hara Hrvatskom nije pojava samo ovog vremena. Ona je baština i prošlog režima i ratnih uvjeta i tranzicije. Ona nije nastala u sadašnjim političkim i gospodarskim uvjetima, jer njezini korijeni sežu duboko u prošlost, a posebno u posljednja dva desetljeća komunističke vlasti. Ipak, posebnu crtu i težinu tom velikom zlu našeg društva pridaje činjenica da je nemali broj naših sugrađana iskoristio stanje rata i poraća, te pretvorbe i privatizacije, da bi se izglasali nepravedni zakoni, koji su utemeljili strukturu grijeha i spiralu velikih nepravdi, što se može usporediti s pustošenjem zemlje napadačkim ratom. Ne treba se stoga čuditi kada je jedna procjena dviju velikih međunarodnih financijskih institucija ukazala 2000. godine na to da među tranzicijskim zemljama Hrvatska vrlo loše stoji glede nepravednih zakona (State Capture), dok je »male korupcije« (Bribery) manje nego u drugim državama u tranziciji. S druge pak strane, još od tih vremena, a danas posebice, u stanju mira i relativnog napretka, mnogi naši sugrađani drže da su iznad zakona i iznad svojih sugrađana, pa na kriminalan način, ili preko reda postižu štošta, na što nemaju pravo. A sve to postižu na štetu drugih koji ne pristaju da se ide preko reda, nego inzistiraju da se javna prava i usluge podjeljuju po redu i onima koji na to imaju pravo. Korupciji je, također, pridonijela i tranzicija koja je u javne poslove uvela velik broj ljudi, često nevičan pravu i demokraciji, od kojih su neki brzo podlegli pohlepi, sebičnosti i bezakonju. Korupciji je pridonio i pritisak neoliberalne ideologije koju su spremno prihvatili brojni »snalažljivci«, a često oni isti koji su do jučer još zagovarali kolektivizam i »samoupravljanje«.

2. Podmićivanje i iznuđivanje. Korupcija nije pojava i praksa isključivo javne, nego i privatne sfere, kod nas i u svijetu. Ona je zahvatila sport i umjetnost, medije i trgovinu, gospodarstvo i novčarstvo … ali ta »privatna« korupcija, koliko god bila štetna, ipak ne zahvaća sve građane, iako i ona opravdano izaziva njihovo nezadovoljstvo i gnjev. Javna pak korupcija, tj. zloporaba javne službe i položaja u cilju osobne koristi, tiče se svih i pogađa sve. Ona se ne svodi samo na mito i novac, nego na razne koristi koje potkupljivači nude potkupljivim javnim službenicima. Ona se kod nas, nažalost, sve više javlja ne kao podmićivanje nego, što je mnogo opasnije i etički gore, kao iznuđivanje od strane javnih službenika (»to će vas koštati toliko …«). Ona poprima raznorazne oblike, od klasičnog mita, preko trgovine i razmjene utjecaja (»ja tebi danas ovo, ti meni sutra ono«), do privatne koristi od sukoba interesa. Ali ono, što je temeljno, jest da korupcija doslovce razbija/slama (latinski con-rumpere! = hrvatski slomiti) osnovni odnos na kome počivaju sve slobodne i odgovorne društvene institucije, a to je povjerenje: povjerenje građana u pravo i poštivanje prava, povjerenje u institucije, navlastito zakonotvorne, te u javne službe – obrazovne, zdravstvene, pravosudne, službe lokalnih samouprava, kao i u medije kao posrednike informiranja … povjerenje u policajca, odvjetnika i suca, u nastavnika i liječnika, u inspektore i službenike, u zastupnike i ministre …

Korupcija u javnim poslovima, tj. onima u kojima u demokraciji svi građani moraju biti jednaki i poštivani u svom ljudskom dostojanstvu i građanskoj jednakosti, danas je rak koji metastazira i razara našu koheziju i volju-živjeti-zajedno, ukratko – hrvatsko društvo i državu. Ona usporava hrvatski razvoj i ruši ugled i vjerodostojnost hrvatske države u Europi i u svijetu. Korupcija je negacija svake državotvornosti, jer ne može se ni država ni društvo graditi na nejednakosti građana i na nepovjerenju u institucije. Zato i jest predmet opravdane javne ogorčenosti i prosvjeda upravo ona javna korupcija, koja zakida građane u njihovim osnovnim pravima na obrazovanje, na osnovno zdravstvo i na jednakost pred zakonom, ali i na brzo, promptno djelovanje na raznim područjima javne uprave. Imaju se pravo pitati i analitičari i promatrači ne bi li u Hrvatskoj bilo manje nepoštivanja zakona i »samopomoći«, tj. uzimanje u svoje ruke »prava»/sile od strane građana, kada bi javne vlasti djelovale po pravu i brže, a ne, možda – čekale mito.

3. Procjena korupcije. O raširenosti zla korupcije pojedinih sredina nije moguće zaključivati na osnovi rijetkih pravomoćnih sudskih presuda, jer to se zlo prakticira u mraku i ispod stola. Ako uz to institucije javnog reda i pravosuđa ne progone korupciju, jer nju prakticiraju mnogi nositelji javnih funkcija i njihovi prijatelji, još je teže znati kolika je zahvaćenost pojedinog društva korupcijom. U mnogim zemljama, pa i u Hrvatskoj, ne pokazuje se da postoji prava volja vlasti i pravosuđa da korupciju progoni i iskorjenjuje. I kad se kod nas čuju iz usta političara skandalozne tvrdnje o tome da je korupciju potrebno svesti »na prihvatljivu mjeru«, onda valja znati da oni ili ne znaju ili zaboravljaju, da je u demokraciji svaka korupcija nespojiva sa samom prirodom odnosa povjerenja i jednakosti. Budući da je o stupnju korumpiranosti nedostatno zaključivati samo na osnovi institucija, vlasti i građana, koji korupciju toleriraju ili prakticiraju, dobro je posegnuti za procjenama korupcije koju čine međunarodne nevladine udruge i znanstvene institucije. Hrvatska u njihovim procjenama ne stoji najbolje, iako se u posljednjih sedam godina stanje ipak kreće pomalo na bolje. Hrvatska je danas pri dnu prve trećine od 180 promatranih zemalja svijeta i ništa nas ne tješi to što su susjedne zemlje, osim Slovenije, još lošije ocijenjene.

4. Korupcija i razvoj. Slično tako stoji Hrvatska i po procjeni poslovnog rizika i uvjeta poslovanja općenito. Nije stoga bez smisla podsjetiti ovdje da su danas ne samo tvrtke u položaju stalnih natjecatelja, nego su to i države, pa će malo tko htjeti ulagati i poslovati u zemlji s visokim stupnjem korumpiranosti. Takva se zemlje neće razvijati ne samo zato što stranci neće htjeti u nju ulagati, nego i stoga što je korupcija skupa, pa onaj koji podmićuje troši više nego što treba, te je tako manje uspješan i kompetitivan od onoga tko posluje u urednom društvu. Ona se neće razvijati ni zato što će korumpirani javni službenici odobravati nerazborite projekte ili uvoziti zastarjelu ili prljavu industriju. Zemlja se neće razvijati ni stoga što će je nerazumno ili pretjerano trošenje javnog novca odgurati u dužničko ropstvo. Ona se neće razvijati ni zato jer je korupcije najviše u javnim radovima i građenju, u energetici, dakle u vitalnim sektorima gospodarstva, ali i u nabavama za obranu i u prostornom uređenju. Kad se pogleda koje zemlje najviše trpe od korupcije, onda se ustanovljuje da su to najsiromašnije zemlje na svijetu. Valja, dakle, kritički promotriti što čine hrvatske javne vlasti i u kojoj mjeri poštuju ne samo hrvatske zakone i nacionalne programe za borbu protiv korupcije, nego i međunarodne ugovore, kao što su Sporazum država za borbu protiv korupcije (GRECO) te Kaznenopravna konvencija o korupciji Vijeća Europe.

5. Borba protiv korupcije. Svjesni smo činjenice, koju smo već naveli, da je sigurne podatke o korupciji nemoguće doznati. Jednako tako ne možemo vjerovati da se građani potpuno varaju kad sami procjenjuju da postoji visok stupanj korupcije u hrvatskom društvu. Uz to smo zacijelo svjesni da glasine o korupciji mogu poticati na korupciju. Ono, u čemu se oni sigurno ne varaju, jest odsutnost djelotvorne borbe protiv korupcije. Žao nam je da Europska unija mora gurati i siliti Hrvatsku na borbu protiv korupcije. Ona to mora činiti ne zbog ulaska u Europsku uniju, nego radi vlastitih građana.

6. Šutnja oko korupcije. Ono što nas sve najviše mora zabrinjavati i na što svi možemo djelovati, to je naša vlastita sklonost da u tom velikom zlu sudjelujemo, da ga ne prokazujemo, a niti prijavljujemo vlastima nadležnim za borbu protiv korupcije. Ukratko, da o njemu šutimo i tako sudjelujemo u općoj zavjeri šutnje. Jednako tako nas mora zabrinjavati to što u našim obiteljima, školama i crkvama, u medijima i na javnim agorama ne objašnjavamo našoj djeci niti razobličujemo tu pošast pred našim sugrađanima, što ne ukazujemo na razmjere društvene štete i na moralno i materijalno zlo koje ona proizvodi. Mi se, upravo obratno, brojni prilagođujemo tom zlu, mnogi i zato da bi i sami mogli posegnuti za njim, kad »zatreba«.

7. Opravdanost nade. Kad bi korupcija bila neminovno zlo od kojeg nema lijeka, onda bi ovo naše obraćanje kršćanima, našim sugrađanima i javnim vlastima bilo jednako besmisleno kao i svi javni prosvjedi brojnih građanskih udruga i moralnih autoriteta, u svijetu i kod nas. Ali mi znamo da se protiv korupcije može uspješno boriti. To pokazuje ne samo činjenica da ima država, navlastito u Europi, u kojima korupcije gotovo nema (Danska, Švedska, Finska, Švicarska …), a ako je i ima onda se progoni, nego i to što se neke države za koje po vlastitim klišejima ne bismo pomislili da mogu uspijevati u toj borbi, dokazuju upravo suprotno svojim načinom djelovanja i rezultatima. Nije riječ samo o razboritom izboru javnih zaposlenika i o pristojnom nagrađivanju svih onih o kojima ovise poštivanje građana, njihovo obrazovanje, zdravlje i sva druga prava, posebno ona koja izviru iz diskrecijskih ovlasti javnih službenika. Potrebno je još uvesti strogu provjeru nepostojanja sukoba javnog i privatnih interesa službenika i dužnosnika, »načelo četiri oka« i sustavne rotacije službenikâ koji podjeljuju prava, posebno ona diskrecijske naravi, a to su samo ona zakonska prava kod kojih zakon nije mogao predvidjeti sve slučajeve. Potrebno je, isto tako, da zakoni budu pravedni, tj. da pojedine stranačke, zavičajne ili općenito interesne skupine ne mognu »staviti šapu« na zakone i usmjeravati ih na vlastitu korist, a protiv javnog interesa i zajedničkog dobra. Potrebno je, na kraju, uvesti – ne zato što to traži Europska komisija – unutarnji i vanjski financijski i zakonski nadzor nad svim javnim tvrtkama i ministarstvima, kao i nad svim mjestima gdje se skuplja ili troši javni novac, podjeljuju javna prava ili knjiže privatna prava.

Sve, međutim, ne može biti prepušteno državi, lokalnim samoupravama i javnim poslenicima. Ništa, naime, neće uspjeti ako zataji moralni lanac koji počinje s obitelji, nastavlja se sa školom, radnim mjestom, javnim mnijenjem i završava s državom. Jer ako zataje roditelji, prosvjetni djelatnici, duhovne zajednice i mediji, ne mogu uspjeti ni redarstvenici, ni djelitelji pravde, dakle ni čitava država. Borba protiv korupcije počinje s uvjerenošću i uvjeravanjem da je riječ o moralnom zlu, o velikom javnom grijehu protiv bližnjih i protiv zajednice.

Ovu našu izjavu upućujemo ne samo našim suvjernicima, nego i našim sugrađanima kao znak našeg prosvjeda, a narodnim zastupnicima i hrvatskoj Vladi kao naš zahtjev i izraz našeg nezadovoljstva njihovim nepostupanjem i nepoštivanjem jednakosti građana, javnog interesa i zajedničkog dobra, jer građani imaju pravo na pravednu državu, dobru javnu upravu i na – dobar život. Upućujemo je 9. prosinca, na dan koji se u svijetu obilježava kao Dan borbe protiv korupcije, kao izraz naše solidarnosti ne samo s najugroženijim i najnezaštićenijim hrvatskim građanima, nego i kao znak naše solidarnosti sa svima onima koji od zla korupcije trpe štete i nesreće u vlastitim zemljama. Upućujemo je uoči 10. prosinca, tj. 60. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, a nakon što su brojni kršćani diljem Europe i u Hrvatskoj, na poziv građanskih udruga, 7. prosinca potpisivali poziv svjetskim i europskim institucijama da ustanu u obranu univerzalnih, prirodnih prava i zaštite života, obitelji i prava roditelja na slobodu odgoja svoje djece.

Držimo, na kraju, da je ovo vrijeme duboke krize kroz koju prolazi svijet i kojoj još ne vidimo dno ponora. Njezini su korijeni upravo u zabacivanju moralnih vrednota i ljudskih prava. To je jedinstvena prilika za temeljna preispitivanja i odvažne reforme, pa pozivamo hrvatsku javnost, duhovne autoritete i građanske udruge da i oni učine potreban pritisak na javne vlasti. Tako sljedeći lokalni izbori mogu biti test u malom što lokalni izbornici u tom pravcu borbe protiv korupcije čine na svojoj razini.

U Zagrebu, 9. prosinca 2008.

mons. Vlado Košić

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK