Kršćanska savjest ne može ostati nijema i bez riječi oštre osude pred strahotama koje u našoj neposrednoj blizini upravo ovih uskrsnih dana pogađaju mnoštvo nedužnih ljudi. Stotine tisuća kosovskih stanovnika albanske narodnosti prisiljeni su napuštati domove i odlaziti u neizvjesnost. Mnogi su već okrutno ubijeni. Bezbrojni žive danima bez krova nad glavom, bez hrane i vode, bez osnovne zdravstvene skrbi. Kuće su im srušene, imovina spaljena, dokumenti uništeni, identitet izbrisan. Humanitarna pomoć ili im ne stiže ili jedva stiže. Bojimo se da se mnogi od njih neće više smjeti vratiti na svoja ognjišta, da mnogi neće nigdje dobiti čovjeka dostojne uvjete života. Istodobno nad cijelom SR Jugoslavijom odjekuju eksplozije najsuvremenijih razornih sredstava, milijuni dolara dnevno se troše za ratne operacije koje bi trebale navesti vlast da odustane od takva postupanja prema dijelu svojih državljana. Dosad se vide plodovi razaranja, ali se ne primjećuje da bi to i najmanje išlo u prilog žrtvama koje na zemlji ostaju prepuštene teroru bez ikakve zaštite. Svjedoci smo događaja kojemu nismo kadri procijeniti ni najdublje namjere, ni stvarne domete, ni vjerojatne posljedice glede budućih geopolitičkih i ekonomskih rješenja u ovome dijelu svijeta. Jedno je samo očito: da u svemu tome izravno i sve više stradavaju ljudi, nezaštićene osobe ostaju ne samo bez osnovnih prava, nego i bez osnovnih sredstava i bez samoga života. Stoga nas ljudska i kršćanska savjest navodi dignuti glas u zaštitu tih ljudi.

Ponajprije želimo potaknuti svaku savjest u našoj vjerničkoj zajednici, u Crkvi koja živi u Republici Hrvatskoj, a zatim i svaku ljudsku savjest da se ne damo povesti osjećajima osvetničke mržnje koja bi se opravdavala zadovoljstvom što se ipak izvršava neka međunarodna pravda. Ne sudeći o namjerama velikih sila koje pokreću taj oružani pritisak na vlast koja je odgovorna za etničko čišćenje i genocid na Kosovu, mi se kao vjernici pridružujemo stavu Petrova nasljednika koji uzastopno uvjerava svjetsku javnost i sve odgovorne da se međuljudski i međudržavni problemi ne rješavaju silom oružja. On koji je prethodnih godina, u doba oružane agresije u državama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izričito pozivao da treba razoružati ubojice, sada ne posustaje u upozoravanjima da treba tražiti način za žurno obustavljanje ratnih operacija. Mirovni pokušaji njegove diplomacije u Beogradu nisu urodili plodom, ali tim više treba Katolička crkva u svijetu, i posebno u obližnjim zemljama, usmjeriti svu svoju pozornost na žurno pružanje humanitarne pomoći žrtvama tragedije na Kosovu i u svim krajevima gdje su očajnički potražili spas. Katoličke i ostale humanitarne ustanove i udruge sigurno su već u tijeku takvih pothvata, pa se uzdamo da njihovo golemo iskustvo neće ni u tom slučaju ostati bez ploda. Premda smo i mi ovdje izloženi teškim gospodarskim krizama, kršćanska ljubav mora se na djelu pokazati. Dužni smo makar posljednju koricu kruha dijeliti s onima kojima prijeti smrt u najstrašnijim uvjetima. Stoga pozivamo sve vjernike u našoj zemlji da se odazivaju pozivima naših biskupa na darivanje te da preko župnih, biskupijskih i nacionalnih Caritasa odmah priskačemo u pomoć, makar to od nas tražilo istinska odricanja ne samo onoga što nam pretječe, nego i onoga što nam je potrebno.

Za nas vjernike čovjek, svaki ugroženi čovjek, najviša je vrijednost u stvorenoj stvarnosti, i to je polazište svakoga našeg pothvata i svakoga obraćanja javnosti u takvim slučajevima.

U Zagrebu, 3. travnja 1999.

mons. Ivan Milovan

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK