U više navrata crkvene su institucije upozoravale da je potrebno uložiti napor da se urede odnosi u sektoru trgovine, te da se radnice i radnici u trgovini zaštite od pretjeranog iscrpljivanja i od samovolje pojedinih beskrupuloznih poslodavaca, i napose od nemilosrdnosti krupnog kapitala kojemu nije u interesu ni poštivanje dostojanstva hrvatskih radnica i radnika, ni zaštita hrvatskih nacionalnih interesa. U tom smjeru učinjeni su neki pomaci, kojima je nažalost bila namijenjena sudbina „korak naprijed – dva natrag“. Tako se mogu protumačiti i najnovije izmjene Zakona o trgovini usvojene na sjednici Vlade Republike Hrvatske 21. srpnja 2011. godine. Prema tom aktu može se zaključiti da Država odustaje od uređenja toga područja gospodarskoga i društvenoga života. Za takav potez nisu razvidni nikakvi valjani razlozi. Stoga iznosimo razloge zbog kojih se mora preispitati ta iznenadna odluka.

1. Očuvanje dostojanstva radnica i radnika, socijalnih i radničkih prava. Sva zakonska rješenja u društvu, a tako i cjelokupna praksa uređenja društva, moraju smjerati općem dobru, kako pojedinaca tako i cjelokupnoga društva. U tom je smislu iznimno važno očuvati i promicati dostojanstvo radnica i radnika, posebice onih s nižim obrazovanjem. Naše je društvo prepuno senzacionalnih događanja, spektakularnih uhićenja, sudskih procesa, besplodnih moraliziranja. U toj buci katkad je teško čuti glas „malih ljudi“, konkretnih radnika i radnica koji svakodnevno rade, ne prave skandale, ne pripadaju nikakvoj egzotičnoj skupini. Stoga ponovno dižemo glas za njih. Želimo biti glas onih koji glasa nemaju i želimo našu javnost, uključujući društvene i političke elite, učiniti osjetljivijima za zaštitu najranjivijih slojeva naše populacije. To su na poseban način radnice i radnici u trgovinama. Pred kršenjem njihovih prava javnost često zatvara oči. To, naravno, ne znači da nismo svjesni da i druge kategorije ljudi, posebice radnika u raznim gospodarskim granama, nisu u teškom stanju, ali držimo da je ova kategorija ljudi posebno ugrožena, a preko nje ugroženo je i cijelo društvo.

2. Kultura i tradicija. Prije svega, valja podsjetiti da ideja kako se niži društveni slojevi trebaju zaštititi od pretjeranog iskorištavanja nije nova. Ona se rađa u židovskom narodu prije nekih 3000 godina, kad se rađa ideja šabata, dana posvećenog Jahvi. Toga dana ne smije se raditi. S kršćanstvom ta ideja ulazi u zapadni civilizacijski krug i postaje kulturno dobro Zapada. Kao takva, nedjelja se u Europi dovodi u pitanje tijekom 19. i u početku 20. stoljeća zbog industrijske i političkih revolucija, zapravo najviše zbog liberalne i komunističke ideologije. No, ubrzo se uvidjelo da premoreni radnici ne mogu dobro raditi i da je i ekonomski mnogo isplativije radnicima dati dostatan odmor. Nedjelja je ponovno došla na udar potkraj 20. stoljeća s razvojem globalizacijskih procesa. Prvi su na udar došli, kao i obično, upravo najranjiviji slojevi: niže obrazovani i žene koji čine većinu u sektoru trgovine.

3. Zaštita hrvatskog društva. Odluka Države da odustane od uređenja jednog područja društvenog života može imati dugoročno teške posljedice po ukupni društveni život. Ta odluka nikako nije vrijednosno neutralna. Ona pogoduje razvoju niske razine kulture shopping mallova koja znači veliku redukciju i eroziju autohtone hrvatske kulture. Na taj način širi se potrošački mentalitet, stvaraju se pretpostavke za zapadanje građana u dužničko ropstvo, a što je najvažnije, otvara se mogućnost da hrvatski građani i u drugim područjima života budu jeftini radnici bez dostatnog odmora. Krupni kapital osvaja prvo najslabije utvrde, a to su u našem slučaju trgovine, jer u njima rade pretežno žene s najmanje realne moći u društvu i s najlakšom mogućnošću zamjene ako se pojedinačno ili organizirano usprotive izrabljivačkoj politici poslodavaca i zakonodavaca. Trgovine su tako samo lakmus papir za daljnje širenje deregulacije u zaštiti rada i radnika u Hrvatskoj što već uzrokuje, a i još će više uzrokovati, mnoge negativne posljedice. Braneći slobodu nedjelje za radnice i radnike u trgovini ne branimo samo jedan poseban ceh ili sektor, već kulturu hrvatskog radništva i cjelokupnoga hrvatskog društva. Zato i upozoravamo da država mora preuzeti odgovornost za uređenje bitnih područja javnoga života, a trgovina svakako pripada jednom od njih.

4. Zaštita državnih interesa. Uz prvotnu nakanu zauzimanja za zaštitu dostojanstva radnica i radnika valja također obratiti pozornost i na zaštitu legitimnih državnih interesa. U trgovini radnici rade mjesečno i do 50 sati prekovremeno i neplaćeno. Inspekcijski nadzori koji se provode formalni su i ne sprječavaju nepravilnosti, a nije razvidno kako bi se to promijenilo. Radnici i radnice rade prosječno dva tjedna bez prekida, a katkad i po mjesec dana bez ijednoga dana odmora. To je stvarnost i pravo stanje pred kojim se zatvara oči. Takve radnice i radnici ne mogu u tom ritmu raditi cijeli životni vijek. To znači da je realno očekivati da će se dobar dio njih razboljeti, a njihova će liječenja pasti na teret države, odnosno poreznih obveznika. Time se stvara novi kontingent trajno nezaposlenih i nezaposlivih ljudi.

5. Udar na obitelj. Uz sve spomenuto treba uzeti u obzir još jednu bitnu činjenicu. Riječ je o pretežno ženskoj populaciji fertilne dobi, a Hrvatska je u depopulaciji. Deregulirani ritam rada značajnog dijela fertilnog kontingenta ženâ svakako nije mjera koja ide u prilog podizanju nataliteta, nego upravo suprotno. Vezano uz obitelj i nemogućnost, posebno majki da budu u obitelji barem nedjeljom, povećava se vjerojatnost širenja delikventnog ponašanja mladih i povećanja maloljetničkog nasilja. U takvim okolnostima ulaganje sredstava u projekte suzbijanja maloljetničke delikvencije licemjerno je i posve promašeno.

6. Turizam i trgovina. U argumentiranju razložnosti takvih zakonskih rješenja često se navodi da je Hrvatska „turistička zemlja“ pa je potrebno da trgovine budu otvorene. To je višestruko krivi argument. Naime, postoje i druge turističke zemlje, koje od turizma prihoduju mnogo više od Hrvatske i imaju jasnu regulaciju rada trgovina. S druge strane, upravo bi kanaliziranje potrošnje u ugostiteljstvo koje je poglavito, još uvijek, u rukama hrvatskih građana, povećalo prihode hrvatskih građana od turizma, ali i prihode države od poreza.

7. Europska pravna praksa. Ovdje valja podsjetiti na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome pitanju. Odluke Ustavnog suda moraju se poštivati, no valja upozoriti da je ta odluka iznimka u europskim razmjerima. Primjerice, njemački je Ustavni sud donio odluku o istoj problematici, u isto vrijeme kad i hrvatski, dijametralno suprotnu odluci hrvatskog Ustavnog suda. A praksa koju je naš sud doveo u pitanje uobičajena je praksa u Austriji, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Takva odluka pogoduje krupnome kapitalu i u neravnopravan položaj dovodi radnike. Svakako, sada kada se približavamo ulasku u Europsku uniju, valjalo bi premisliti odluku koja ide na štetu hrvatskih radnika i protivna je europskoj pravnoj praksi, pa ma koja je instanca donijela.

8. Značaj sindikata. Sindikati imaju nezamjenjivu ulogu u zaštiti radnica i radnika u suvremenom društvu. To posebno dolazi do izražaja u turbulentnim razdobljima kakva su promjene društvenog, političkog sustava, ili ulazak u neke nove asocijacije kakav predstoji Hrvatskoj. U sadašnjem trenutku hrvatskim su radnicima potrebni snažni sindikati koji će znati zaštititi hrvatskog radnika od presizanja krupnog kapitala u turbulentnim tranzicijskim promjenama, kao što se to upravo događa u sektoru trgovine, a sutra već vjerojatno u mnogim ostalim sektorima gospodarskoga života. Stoga pozivamo sindikate da se još snažnije i razboritije zauzmu za hrvatske radnice i radnike, sada imajući u vidu novi kontekst Europske unije u kojemu će se Hrvatska ubrzo naći.

Nadamo se da će Vlada Republike Hrvatske i oporba u Hrvatskoj uočiti važnost ovoga pitanja i konačno ga urediti u skladu s našom kulturom, tradicijom i, posebice, djelotvornom zaštitom hrvatskih radnica i radnika.

U Zagrebu, 1. kolovoza 2011.

†Vlado Košić,

predsjednik Komisije „Iustitia et pax“ HBK