Đakovo, (IKA/TU) – Na blagdan sv. Terezije od Djeteta Isusa, zaštitnice misionara, 1. listopada u Sinodskoj dvorani Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu održan je 10. seminar za animatore župnih misijskih skupina u župama Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tema seminara bila je “Uloga katehista u životu misijske Crkve”, a uz 110 animatora nazočna su bila i djeca, mali suradnici misija đakovačke župe Svih svetih, koja su na početku programa pozdravila i darivala gosta, don Danka Litrića, misionara u Ruandi s tridesetogodišnjim misionarskim iskustvom. Uz Litrića, izlaganja su održali misionar Družbe Duha Svetoga o. Josaphat Ngimonyl Mosha, rodom iz Tanzanije, a trenutačno na službi u Podvinju, i o. Zdravko Knežević, isusovac na službi u Osijeku.

Animatore misijskih skupina pozdravio je ravnatelj Papinskih misijskih djela za ovu nadbiskupiju preč. Luka Strgar te je izrazio zahvalnost za sve što se čini za misije i u ovim teškim vremenima. O temi seminara prva je govorila s. Ignacija Ribinski, povjerenica za župne misijske skupine, u izlaganju “Katehist – potreba Crkve”.
Opisujući veliku važnost i nužnost postojanja katehista u misijskim zemljama, te nabrajajući njihove obveze: održavanje sprovoda, krštenja, organiziranje bogoslužja riječi, podjeljivanje pričesti i poučavanje vjeronauka ukoliko je svećenik zauzet, s. Ignacija je istaknula kako oni vrijeme, sposobnosti, pa i svoj život i obitelj stavljaju u službu navještaja evanđelja. To ne bi bilo ništa posebno, kod nas slično djeluju vjeroučitelji, ali: “Naši su vjeroučitelji za svoj posao plaćeni, a katehisti u misijskim zemljama mogu samo čekati plaću iz ‘nebeske blagajne’ te se o njihovim potrebama i problemima rijetko govori, a za njih znaju najviše oni sami i misionari kojima su desna ruka”, zaključila je s. Ignacija. “Mislim da bismo trebali svojim misionarima pomoći da suradnike katehiste mogu i financijski više pomagati”, istaknula je animatorica župnih misijskih skupina, i predložila osnivanje fonda za pomoć katehistima, poput onoga za školovanje djece i bogoslova, kojim bi se pokazala naša svijest o odgovornosti za naviještaj evanđelja.
Osobno iskustvo rasta u vjeri uz katehista u rodnoj Tanzaniji, te iskustvo suradnje s katehistima u mjestu Pokot u Keniji, iznio je misionar Mosha, naglašavajući kako su katehisti bili prvi starosjedilački evangelizatori te velika pomoć misionarima zbog poznavanja jezika, kulture i običaja. Katehist iz njegova djetinjstva u crkvu je dolazio ujutro, a odlazio navečer. Za sakramente je pripremao djecu i odrasle, obavljao je sprovode, po župi putovao biciklom, a kod kuće ga je čekala žena i sedmero djece. “Puno je radio, čak više od nekih svećenika, ali nije primao plaću. Sjećam se da smo svake posljednje nedjelje u mjesecu sakupljali novac za katehista. U Africi su prilozi vrlo mali. U nekim mjestima ljudi u crkvu kao darove nose piliće, koze, jaja, i slično jer nemaju novca, a za katehista su se prilozi davali tek u drugom sakupljanju, jer se prvo sakupljalo za crkvu i svećenika”, opisao je.
Govorio je i o misijskom iskustvu u Keniji, gdje uz sav svoj trud, rad i zalaganje ništa nije mogao postići bez domaćeg katehista, jer misionari nisu uspijevali naučiti zahtjevan jezik mjesta Pokot. “Jedina privilegija koju su katehisti u Pokotu dobili za svoj rad bila je da mogu prvi birati kada se siromašnima dijelila odjeća i hrana”, istaknuo je Mosha i zaključio: “Katehisti su u Africi kralježnica evangelizacije i cjelokupnog misionarskog rada, doprinose životu Crkve, a u toj istoj Crkvi žive poput prosjaka jer nisu plaćeni za svoj rad, a uz posao u župi ne stižu raditi druge poslove”.
Iskustvo rada s katehistima u Ruandi iznio je misionar Litrić. Na prvoj župi imao je 12 katehista, muškaraca i žena uzornoga života, ljudi prave vjere koji su bili zaduženi za održavanje vjeronauka u školama. Za svoj rad imali su jednu mjesečnu plaću, manju od učitelja ostalih predmeta, premda su nakon škole djelovali i u župi te bili nositelji različitih katoličkih akcija i pokreta. Na drugoj župi postojao je samo jedan plaćeni katehist, a oko sebe je okupio dobrovoljce koji su vikendom odražavali katehezu na župi. Jednom tjedno dobrovoljci su se sastajali s katehistom kako bi osmislili plan rada, plaću nisu primali, već su povremeno bili nagrađeni hranom, odjećom ili sredstvima za čišćenje. Litrić trenutačno ima službu provincijalnog ekonoma, više nije na župama, već osniva i upravlja zanatskim školama, na kojima vjeronauk predaju redovnice. Župe koje imaju katehiste na filijalama rad ne plaćaju, ističe i pojašnjava kako su sada župnici svih župa u Ruandi plod domaćih svećeničkih zvanja, kojih ima sve više, a misionari djeluju u školama i uredima. Seminar je završen predavanjem isusovca Kneževića, vicepostulatora kauze za proglašenje blaženim o. Ante Gabrića, misionara u Indiji. Predstavio je život i misijsko djelovanje o. Ante Gabrića, iznoseći njegov životopis, misli i pouke, ali i svjedočanstva o brojim ozdravljenjima po zagovoru ovoga misionara, kako katolika, tako i pripadnika ostalih religija i vjerskih zajednica.