Svečano misno slavlje predvodio je provincijal Družbe Isusove o. Dalibor Renić u zajedništvu sa subraćom o. Ivanom Antunovićem (ravnatelj Teološkog studija Družbe Isusove), o. Damirom Kočišem (voditelj izdanja FTIDI), o. Mikolajem Martinjakom (tajnik FTIDI) i o. Ivanom Šestakom (prodekan FFRZ), domaćim župnikom Jakovom Golemićem, te vlč. Damirom Vrabecom, kancelarom i izaslanikom bjelovarsko-križevačkoga biskupa Vjekoslava Huzjaka.

U propovijedi provincijal je govorio o poniznosti, ističući kako poniznost nije vezana samo uz prva i posljednja mjesta, već da je vezana i uz unutarnje stavove. Upravo je takav stav bio prepoznatljiv kod biskupa Škvorca, koji je u svojoj širini i velikodušnosti imao mogućnost prepoznati ne samo jednu molitvu ili samo jednu dušu, već je kao pastir uspio zaviriti u svaku dušu, što se možda ponajviše vidi u njegovoj knjizi „Molitva svake duše“. Podsjećajući na veličinu biskupa Škvorca, o. Renić propovijed je završio citirajući posljednje strofe pjesme „Nebo gori, zemlja blista“, koju je napisao biskup Škvorc.

Na završetku misnoga slavlja nazočne je pozdravio i nećak biskupa Škvorca Đuro Škvorc, te je provincijalu uručio dar, rezbareni lik biskupa Škvorca. Nakon misnoga slavlja ispred kapelice je otkrivena i blagoslovljena spomen ploča koja će generacijama iza nas svjedočiti o biskupu Škvorcu, a možda će nekoga i potaknuti na svećeničko ili redovničko zvanje, rekao je Škvorc prilikom posvete.

Biskup Mijo Škvorc rodio se 1. rujna 1919. u Ruševcu gdje je i proveo djetinjstvo. Godine 1926. krenuo je u pučku školu u Sveti Petar Čvrstec, koju je nastavio u Večeslavcu, a svoje temeljno školovanje je dovršio u Travniku 1938. Nakon položene mature biskup Škvorc se vraća u Zagreb, gdje ulazi u Družbu Isusovu.

U Družbi je zaređen za svećenika 1948. nakon završene filozofije i teologije na Isusovačkim učilištima u Zagrebu. U razdoblju od 1950. do 1956. profesor je retorike i filozofije na Višoj filozofskoj školi Družbe Isusove u Zagrebu (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti – FFRZ), a potom profesor filozofije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove (FTIDI) u Zagrebu. Bio je na glasu i kao vrstan propovjednik, te je zbog svojih propovjedi u dva navrata završio u zatvoru (1954. i 1956.), no to ga nije pokolebalo u njegovu svjedočenju vjere. Osim po glasovitim propovijedima, bio je poznat po konferencijama, duhovnim vježbama, misijama, nastupima na tribinama, svećeničkim i redovničkim tečajevima, simpozijima i javnim raspravama. Godine 1970. papa Pavao VI. imenovao ga je pomoćnim zagrebačkim biskupom. Umro je 15. veljače 1989. u Zagrebu.