100. obljetnica začetka Družbe kćeri milosrđa

Proslava je počela u nedjelju 24. ožujka večernjim euharistijskim slavljem u župnoj crkvi Svih svetih u Blatu koje je predvodio dubrovački biskup Mate Uzinić. Nakon mise slijedio je prigodni program u Domu kulture u Blatu te cjelonoćno klanjanje u kapelici samostana sestara koje je završilo na Blagovijest 25. ožujka ujutro misnim slavljem koje je predvodio korčulanski dekan i župnik župe Svih svetih u Blatu don Željko Kovačević. Začetak ove hrvatske Družbe bio je 25. ožujka 1919., a službeni početak 4. listopada 1920. godine. Tako su sestre kćeri milosrđa započele hod prema 100. obljetnici osnutka Družbe.

U propovijedi je dubrovački biskup govorio o Bogu koji vidi patnje naroda i kojemu je stalo do ljudi, pa onda u određenim povijesnim trenucima poziva neke osobe da uz njihovu pomoć ostvaruje plan spasenja i pomaže ljudima.

Govoreći o događaju kojeg se ovom misom zajednica prisjeća, biskup Uzinić je podsjetio kako su prije 100 godina dvije kćeri ovog mjesta Marija Petković i Marija Telenta ulaskom u samostan službenica milosrđa (ančela) „napustile roditeljski dom i sve što ih je vezalo uz ovaj svijet i njegove interese i, u iščekivanju daljnjih uputa Božje primisli i savjeta biskupa Josipa Marčelića, započele s ostvarenjem poziva koji im je Bog uputio po Mariji Petković i s kojim se ona do tada, i u sebi i oko sebe, osobito u vlastitoj obitelji, snažno borila“. To je bio dan odluke, dan koji je bl. Marija Petković nazivala ‘Danom začetka Družbe’, koja je nazvana kćeri milosrđa.

Taj događaj biskup Uzinić povezao je sa svetkovinom Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti koja se slavi 25. ožujka, a koja podsjeća na dva druga poziva koji zauzimaju središnje mjesto u povijesti spasenja. To su pozivi Sinu i Blaženoj Djevici Mariji, „poziv upućen Sinu na koji je on svojim božanskim srcem punim suosjećanja za našu ljudsku patnju odgovorio: ‘Evo dolazim vršiti volju tvoju!’ (Heb 10, 9, Ps 40, 8-9) i poziv upućen Blaženoj Djevici Mariji kojemu je ona u dubini svoga prečistog djevičanskog srca odgovorila: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’ (Lk 1, 38)“.

Ta dva poziva mogu se nazrijeti u Mojsijevom pozivu, koji je jedan od središnjih starozavjetnih poziva, „pralik“ i drugih poziva, a o kojem je govorilo prvo čitanje, a na tom tragu može se govoriti i o pozivu bl. Marije Propetog Isusa Petković.

Dubrovački biskup istaknuo je dvije poruke koje se mogu iščitati iz Mojsijevog poziva. Prva poruka se odnosi na Boga. „To je Bog kojemu je stalo do ljudi“, koji kaže Mojsiju: „Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove, pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče med i mlijeko“. On je, što se može zaključiti i iz imena kojim se predstavio Mojsiju, Bog koji jest: „Ja jesam koji jesam“. To je Bog koji je, kako će se u Isusu objaviti, Emanuel, S nama Bog, Bog s nama i za nas. „To je Bog koji je s nama strpljiv“, o čemu svjedoči i evanđeoski ulomak koji donosi prispodobu o neplodnoj smokvi, „Bog koji nas poziva na obraćenje kako ne bismo propali, ali i strpljivo nam i uvijek ponovo daje šansu da se obratimo“.

Druga poruka odnosi se na to da su mu u ostvarenju spasiteljskog plana s ljudima potrebi suradnici. Bog je ranije pronašao Abrahama, onda iz gorućeg grma poziva Mojsija, a u punini vremena mu treba Blažena Djevica Marija i njezin: „Neka mi bude“. Biskup je na to dodao i situaciju u Blatu s početka 20. st. „u kojemu je Bog, po tko zna koji put ponovo, vidio patnje svoga naroda u siromasima i gladnoj siročadi, a nakon toga sve do krajeva zemlje, trebala je Marija Petković i njezin: ‘Evo me, ostavljam sve i idem za tobom, o Idealu moj, Isuse moj’“.

Premda je od vremena Mojsijevog poziva prošlo već skoro 3300 godina, od onog Blažene Djevice Marije 2000, a od onog bl. Marije Propetog 100, stvari se i dalje nisu bitno promijenile, kazao je biskup. „I dalje ljudi trpe neprave, vode se ratovi. I dalje ima siromašnih i gladne siročadi, a s tim i potrebe za onima u kojima će Bog s njima suosjećati i po kojima će u ovom svijetu nastaviti izvoditi djelo oslobođenja“. Bog i danas zbog toga treba one koji će čuti njegov poziv i reći mu svoj: „Evo me!“ No danas su „mnogi zaglušeni drugim ponudama i ne čuju, a ako i čuju, radije bi da se odazove netko drugi“. Nije tu riječ samo o pozivu na redovništvo ili svećeništvo. Biskup je dodao kako ipak ima pozitivnih pomaka i mladih ljudi koji se odlučuju za te pozive. „U krizi je onaj temeljni poziv na kršćanski život općenito. Zapravo je to prava temeljna kriza Crkve, ali i društva, našeg vremena, a sve druge krize su tek posljedice“, dodao je biskup.

Biskup je zatim malo detaljnije govorio o liku Mojsija. Kazao je kako je Mojsije, dok je bio mlad snažno osjećao patnju i potlačenost vlastitog naroda. „I postao revolucionar koji je ubio Egipćanina jer je tlačio nekog Izraelca. Ali revolucija, vidimo to i u njegovom primjeru, ne mijenja stvari na bolje nego na gore. Revolucija samo produbljuje spiralu zla. Mojsije je postao prognanik. A patnje naroda su se nastavile. Onda se Mojsije oženio, dobio djecu i smirio. I zaboravio na svoj narod i njegove patnje. Ili ih, u najmanju ruku, potisnuo. Da ne misli. Ima on dovoljno i svojih briga. Tipično za nas starije. Smirimo se i počnemo manje osjećati za druge. Vodimo svoje brige“. Ulomak iz Knjige Izlaska prenio je početak razgovora Boga s Mojsijem. Bog nije imao laku zadaću s Mojsijem. Bilo ga je dosta teško izvući iz njegove prignutosti nad sobom samim i svojim potrebama. Mojsije je tražio različite iznimke, govoreći: „Oprosti, Gospodine… ne bi li poslao nekoga drugoga!“ (Izl 4, 13). „Kako često je u povijesti poziva ponovljena ova rečenica“, istaknuo je biskup te dodao kako je Mojsije popustio tek nakon što se Bog naljutio i dao mu pomoćnika u Aronu.

Usporedio je Mojsijev poziv s onim bl. Mariji Propetog koja, kao i Mojsije, snažno osjeća patnju i potlačenost vlastitog naroda. „I znala je da nešto mora učiniti. I ona se borila. I vjerojatno željela da to učini netko drugi. Ali je na kraju popustila. I prepustila se Bogu i njegovoj volji. Dobila je i pomoćnicu u Mariji Telenti. I biskupu Josipu Marčeliću koji joj je pomogao pronaći pravi način“. Biskup Uzinić istaknuo je važnost uloge biskup Marčelića koji je bl. Mariji pomogao razlučiti poziv u vremenu kada se i na ovim našim prostorima počinju pojavljivati anticrkveni pokreti i s njima prvi revolucionari koji, kao i Marija, „dobro dijagnosticiraju probleme, ali nude drukčiji način“. „Oni to žele učiniti i činit će nasilno, poput Mojsija u njegovoj mladosti. Posljedice su nam poznate. I danas nas dijele. Ima i drugih koji su znali dijagnozu, ali su, poput Mojsija u drugom razdoblju njegovog života, gledali svoja posla“. Među takve je na svoj način moguće ubrojiti i Marijinu obitelj, osobito majku, ali i mnoge koji su kao i Mojsije otišli u tuđinu i tamo u tuđini živjeli i žive svoje živote. „Marija Petković, otvorena vodstvu i savjetima biskupa Josipa Marčelića izabire Isusov put, put ispunjen žarom ljubavi koja ne uzima nego daje, put osobne uključenosti u ljubavi i služenju, moleći tek ‘jakost u borbi, u trpljenju, u napastima’“.

Biskup se potom obratio duhovnim sestrama bl. Marije Propetog, potaknuvši ih da im proslava ovog jubileja posluži kao svojevrstan ispit savjesti. Ovaj jubilej kojim Družba zahvalno gleda u prošlost, prava je prilika za ispitati se i otkriti gdje se Družba nalazi danas, kazao je biskup, „ima li u Družbi, ima li u vama kao pojedinim sestrama, još onog žara, sličnog žaru mladog Mojsija, ali oplemenjenog Kristovom ljubavlju koja ne uzima život nego ga daje, koji je potaknuo bl. Mariju Propetog Isusa Petković da Isusu kaže svoj odlučni i konačni: ‘Evo me, ostavljam sve i idem za tobom’“. Ispitati se je li se u Družbu ili sestre kroz godine „uvukla naviknutost svojstvena Mojsiju u progonstvu, prignutom nad sebe sama, nad svoju obitelj i svoj posao, Mojsiju koji ne vidi potrebe drugih jer je zauzet sobom i svojim potrebama“. O tom što će Družba otkriti i osobito o tom što će nakon toga odlučiti, ovisi budućnost Družbe.

Biskup je potom pozvao okupljene vjernike da se odazovu Božjem pozivu na obraćenje u još jednoj korizmi milosti jer „tko zna hoćemo li je dobiti i dogodine“. „Obratimo se i odgovorimo na Božji poziv kako bismo u svom životu mogli donijeti prave plodove, plodove zauzetog služenja u ljubavi, plodove milosrđa po kojemu smo najsličniji Bogu, našem Ocu na nebesima. Neka nas u tom nastojanju da se obratimo i odgovorimo Bogu koji nas zove i šalje nadahnjuje primjer bl. Marije Propetog i prati njezin zagovor“.

Uz biskupa Uzinića i dekana Kovačevića na misi je koncelebrirao don Mihael Čavlek, župnik Smokvice i Čare, koji je u ulaznoj procesiji na oltar župne crkve donio moći blaženice, te đakon don Tonći Ante Prizmić. Na misi su sudjelovale i brojne redovnice kćeri milosrđa kao i dominikanke s poglavaricom s. Katarinom Maglicom, članovi blatskih bratovština i ostali vjernici. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod vodstvom s. Julijane Beretić.

Na prigodnom programu u Domu kulture u Blatu nazočne Blaćane i goste uime provincijske predstojnice s. Emile Barbarić pozdravila je njezina zamjenica s. M. Veronika Dunatov. Među ostalim je kazala kako se bl. Marija, kao dvadesetsedmogodišnja djevojka odvažila napustiti očinsku kuću da se pripravi za osnivanje nove redovničke družbe. „Učinila je to posve vjerna Bogu i s povjerenjem u mudre savjete dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića. iz ljubavi prema svome rodnom mjestu i Katoličkoj Crkvi prihvatila je ono za što je znala da će biti teži put služenja Bogu, ali put nasljedovanja Krista raspetoga“. Dodala je kako se naši ljudski planovi najčešće razlikuju od Božjih, a njegovi nas vrlo iznenađuju. „Blaženica nam je primjer kako se bez novca, karijere, dobrog posla i nekog lagodnog života može biti sretan i ostvaren, upravo služeći malenima svih uzrasta: djeci, mladima, bolesnima, siromašnima, ovisnicima, zaboravljenima i osamljenima“.

Učenik 4. razreda gimnazije Ivan Mašković Ciko pročitao je tekst iz pera bl. Marije Propetog o tom događaju 25. ožujka 1919. godine. Slikovnicu i bojanku „Miloj djeci“, tiskane za ovu prigodu, predstavile su ravnateljica Blatskih fižula – ustanove u kulturi Ivana Sardelić, učiteljica razredne nastave u OŠ Blato Dijana Joković i s. Juliana Beretić. Djeca Osnovne škole Blato izvela su igrokaz pod nazivom „Tvoja uvijeke“ kojega je napisala s. Kristina Injić. Za vrijeme igrokaza pjevale su Male Stope, dječji zbor kojeg vodi s. Juliana. U programu su nastupile redovnice i pripravnice koje su otpjevale Himnu Družbe, a o blaženici su zapjevali i mame djece iz Dječjeg vrtića Marija Petković i mladi iz Blata. Program je vodila vjeroučiteljica Tončica Govorko.

Na cjelonoćnom klanjanju u kapelici samostana sestara sudjelovali su veliki župni zbor, članice Trećeg reda sv. Franje, grupa molitelja bl. Marije Propetoga i Schönstattski pokret, bratimi iz bratovština Svih svetih i Svete Vincence, Neokatekumenski put, redovnice te župljani i hodočasnici.

Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata talijanske sestre službenice milosrđa napustile su svoj Zavod i mjesto Blato. Tadašnji dubrovački biskup Josip Marčelić zamolio je Mariju Petković da se, sa svojim kolegicama koje su bile spremne slijediti put služenja siromašnoj i ostavljenoj djeci, useli u napušteni Zavod i u njemu nastavi voditi pučku kuhinju u kojoj je ona već i prije surađivala. Tako je na Blagovijest 25. ožujka 1919. godine Marija s pet djevojaka iz Blata i Vele Luke, pod mudrim vodstvom biskupa Marčelića, započela put koji je vodio utemeljenju nove redovničke Družbe u Blatu, što se i ostvarilo 4. listopada 1920. godine.