Prve četiri sestre stigle su u Praputnjak 20. kolovoza 1899. godine: predstojnica, učiteljica ručnog rada, učiteljica pučke škole i učiteljica zabavišta. U prizemlju zgrade, koju je dao izgraditi dr. Martin Štiglić, dvije velike prostorije služile su za zabavište i školu, a u dvjema manjima održavali su se tečajevi za šivanje. Škola je počela s radom 1. rujna 1899. godine. Na taj je način zaživjela Štiglićeva ideja o Djevojačkoj učioni i zabavištu kako je i uklesano velikim slovima na pročelju zgrade.

Dr. Matin Štiglić, rođen u Praputnjaku 28. listopada 1837. godine, bio je profesor crkvenoga prava i crkvene povijesti na Visokom teološkom učilištu u Senju, a zatim profesor pastoralne teologije, pedagogije i katehetike na Kraljevskom Sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu.

O njegovoj zauzetosti za odgoj i podučavanje svjedoči podizanje školskog zavoda za žensku djecu u Praputnjaku, a odgojni i prosvjetni rad u zavodu dr. Štiglić povjerio je upravo sestrama milosrdnicama.

Odgojno-prosvjetna djelatnost sestara, uz razne neugodnosti do strane vlasti, odvijala se do 1925. godine. Oni koji su pratili rad sestra, osobito školski nadzornici, priznavali su im uspjeh, dapače dovodili su u školu učiteljske pripravnike. Sestre su u pučkoj školi u Praputnjaku radile ukupno 26 godina, do dolaska šk. god. 1899/00. do školske 1924/25. Osim rada u pučkoj školi, sestre su imale i zabavište u Praputnjaku. Za majke, koje su ranim jutrom odlazile na rad u polju, zabavište kod sestara bilo je sigurno mjesto za njihovu djecu. Premda je zabavište bilo privatno, imalo je javni karakter. Potpadalo je izravno pod prosvjetno odjeljenje Kraljevske kotarske oblasti na Sušaku. Zabavište je, s prekidima, radilo sve do 13. rujna 1943. godine. Nakon toga, sestre nisu imale više nikakvih mogućnosti da bi vodile zabavište. Time je samostanska kuća u Praputnjaku prestala služiti svrsi koju joj je namijenio njezin utemeljitelj. No, nakon Domovinskog rata i stvaranja hrvatske države stvorili su se uvjeti kako bi Štiglićevo djelo bar djelomično oživjelo. Početkom kolovoza 1997. pristupilo se uređenju prostorija u prizemlju kuće, a otvaranje i blagoslov vrtića uslijedio je 26. rujna, uoči blagdana sv. Vinka Paulskog. Tako su se ponovno čuli dječji glasovi i veselje iz dvorišta samostana. Vrtić sv. Vinko zbog smanjenog interesa upisa prestaje s radom 30. lipnja 2012. godine.

Odgojno-obrazovni rad sestara ostvarivao se na različite načine. Za žensku mladež, koja nakon završene pučke škole u velikoj većini nije imala mogućnosti za daljnje školovanje, u samostanu je otvoren tečaj za ručni rad i šivanje. Tečaj je bio posve privatnog karaktere pa djevojke po završetku tečaja nisu stjecale nikakvu službenu kvalifikaciju. Tako je to išlo do 1938. kada su Praputnjarci pokrenuli inicijativu da se otvori barem stručni tečaj krojenja i šivanja haljina kakav je već postojao u nekim drugim krajevima. Tečaj je obuhvaćao teoriju i praktični rad: izrada rublja, haljina, kostima, kaputića i dr., a trajao je jednu školsku godinu. Prvi tečaj počeo je s radom 1. rujna 1938., a završio 28. lipnja 1939. godine. Nažalost, već drugu godinu, u lipnju 1940. prestao je s radom stručni tečaj za šivanje. Nakon Drugog svjetskog rata sestre su šivale, plele, radile ručne radove koje su onda mijenjale za hranu ili jeftino prodavale da bi mogle preživjeti. Smjernice utemeljitelja samostana „odgajati mladež na vremenito i vječno dobro naroda“ sestre su ostvarivale kroz katehizaciju djece, vođenje različitih vjerskih društava, priređivanje priredaba, posjećivanjem starih i nemoćnih župljana. Sestre su od prvih dana svoga dolaska u Praputnjak vodile brigu o čistoći i uređenosti župne crkve u kojoj su, uz misu, održavale i svoje pobožnosti jer u početku nisu imale kućne kapele. Sestre su posebnu brigu posvećivale prvopričesnicima. Kad od 1925. više nisu smjele raditi u školi, katehizirale su djecu u zabavištu, pa su djeca već prije upisa u pučku školu primila sakrament pričesti. Slavlje je tradicionalno bilo 21. lipnja, na spomendan sv. Alojzija.

U duhu sv. Vinka, sestrama u Praputnjaku obilazak starih, osamljenih i bolesnih dobro je poznat. Taj apostolat vršile su od svoga dolaska u Praputnjak, a vrše ga i danas. Pastoral bolesnika i duhu karizme živi sve do danas. Tako su u, za to predviđenom prostoru samostana, 2018. i 2019. stanovali korisnici Doma za odrasle osobe Turnić, u okviru organiziranog stanovanja uz podršku. Bila je to prilika za odjelotvorenje milosrdničke karizme u svakodnevnom susretu s onima koji su najpotrebniji milosrđa.

Kroz 125 godina sestre su svojim tihim i nenametljivim životom i radom, uvijek ulijevale nadu i budile vjeru u dobro. Njihovo višestruko polje rada, od odgojno-obrazovnog do pastoralno-karitativnog ostavilo je Praputnjaku i još uvijek ostavlja specifičan kolorit. Danas, kao i prije 125. godina, u kući žive četiri sestre: s. Janjka Mazić, s. Arkanđela Ikić, s. Alfonza Samardžić i s. Karmela Elek.

Znakovito je kako se 125. obljetnice dolaska sestara u Praputnjak slavi u godini koja je ujedno110. obljetnica smrti dr. Martina Štiglića koji je preminuo 16. prosinca 1914. godine. Želeći unaprijediti religiozno-humanitarni procvat u svom rodnom mjestu Praputnjaku, dr. Štiglić odlučio je da njegovom pripomoću u njegovo rodno mjesto budu uvedene milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga iz Zagreba „koje će tamo blagoslovnim radom svojim odgajati mladež, podučavati ju u svakom dobru, te prema okolnostima djelovati u humanitarno-religioznom smjeru na vremenito i vječno dobro onoga mjesta“.