Požega, (IKA) – Požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je 11. ožujka u požeškoj Katedrali euharistijsko slavlje prigodom 15. obljetnice smrti sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića i Dana grada Požege. S njim su koncelebrirali Josip Krpeljević, generalni vikar; Ivica Žuljević, katedralni župnik i prepošt Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi, svećenici iz župa grada Požege i Požeškog dekanata te svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova. Na misi su među ostalima bili Vedran Neferović, požeški gradonačelnik, i Alojz Tomašević, župan Požeško-slavonske županije sa suradnicima.
Uvodeći u misno slavlje biskup je zahvalio vjernicima što su došli iskazati poštovanje kardinalu Franji Kuhariću i to na dan 15. obljetnice njegove smrti, rekavši da je on volio ponajprije Boga, a onda svoj hrvatski narod. Spomenuo je kako je kardinal među inim volio i grad Požegu i prije nego je postala biskupijskim sjedištem, te da je bio njezin počasni građanin. Rekao je da ga želimo povjeriti Božjem milosrđu i zajedno s njime moliti za dobro toga Grada u predvečerje njegova Dana. Želimo također ovom misom Božjem milosrđu povjeriti sve naše hrvatske branitelje, podrijetlom iz Požege, koji su poginuli ili nestali tijekom Domovinskog rata ili umrli nakon rata, kao i sve druge zaslužne građane našega Grada, koji su u njega ugradili svoju plemenitost.
Tumačeći u homiliji naviješteni ulomak iz Knjige Ponovljenog zakona, u kojem nastupa Mojsije, veliki vođa svoga naroda, biskup je ustvrdio da veliki vođe pomažu ljudima shvatiti tko su oni po naumu Božjem, i da se ponašaju u skladu s njime. Podsjetio je da su takvi bili i trojica velikana, pokretači ujedinjene Europe: francuski predsjednik Schuman, njemački predsjednik Adenauer i talijanski predsjednik De Gasperi – koji su izgradili svoj osobni duhovni lik na temelju Božje riječi, živjeli po njoj, te nakon iskustva teških sukoba, osobito između Francuza i Nijemaca, bistrinom vjere odlučili zajednički se zalagati za mir u Europi, za dostojanstvo čovjeka i njegovo blagostanje. Kazao je da nam danas nedostaju takvi saveznici s Bogom, vizionari i vođe u Hrvatskoj i svijetu.
Prvo nam čitanje, nastavio je, otkriva konkretni način na koji se živi savezništvo s Bogom, a to je vršenje Božjih zapovijedi, koje Stvoritelj nije upisao samo na Mojsijeve kamene ploče, nego u svako ljudsko srce, u onu duhovnu dimenziju našeg bića koju nazivamo savjest, glas Božji u nama koji nam govori da smo stvoreni za dobro, za život i za dostojanstvo. Savjest je osjetilo naše slobode, koja – premda ranjena zlom – ostaje sposobna razlučiti što je za život, a što je protiv njega i čovjeka. Živjeti savez s Bogom kroz dobro oblikovanu savjest, uvijek je bio ideal tijekom povijesti čovječanstva, ustvrdio je biskup, upozorivši da je suvremeni zapadni svijet u opasnosti zauzimanjem za ljudska prava zastupati ono što želi naša sebičnost, promicati prava bez morala i što se u konačnici okreće protiv čovjeka i njegova dostojanstva. Ustvrdio je da su zakoni i propisi Europske unije, po kojima se Hrvatska kao njezina članica treba ravnati, važni, ali da sami po sebi nisu dovoljni, nego da nam je potrebno ravnati se i po Božjim zakonima, kako bi bili ugrađeni u smisao života koji je Bog smislio za nas kad nas je pozvao u postojanje. Tu potrebu da se mi u Hrvatskoj, vjerni našoj trinaeststoljetnoj kršćanskoj baštini, ravnamo po Božjim istinama i zakonima i promičemo evanđeoski sustav vrijednosti veoma je naglašavao kardinal Franjo Kuharić, i tako na najbolji način, zajedno s tolikim drugim hrvatskim velikanima tijekom povijesti, poput njegova prethodnika bl. Alojzija Stepinca, drugih biskupa i svećenika te brojnih vjernika laika, služio dostojanstvu hrvatskog čovjeka u svim vremenima, a osobito u Domovinskom ratu, kazao je biskup Škvorčević. Za to njegovo služenje večeras mu želimo iskazati našu zahvalnost. Kardinal Kuharić, slijedeći poticaje pape Ivana Pavla II., otvoreno se i snažno zalagao da Hrvatska uđe u Europsku uniju, i u nju unese kršćanski vrijednosni sustav koji se trinaest stoljeća nastojao ostvarivati na ovim prostorima, smatrajući da će tako Europa biti jača u bitci za istinsko ljudsko dostojanstvo. On nije želio podilaziti ljude u njihovoj ranjenosti zlom i u njihovim slabostima, jer je znao da takav pristup šteti čovjekovu dostojanstvu, nego se borio za čovjeka s Božjih polazišta kako u komunističkom sustavu, tako u teškim situacijama Domovinskog rata.
Govoreći o evanđeoskom ulomku, biskup je ustvrdio kako je Isus – tražeći od svojih učenika da ljube svoje neprijatelje i da mole za svoje progonitelje – izvršio svojevrsnu revoluciju jer je dokinuo zakon odmazde, oko za oko, zub za zub, po kojem se i danas ravnaju ljudski sudovi. Kad ljudi na učinjeno zlo odgovaraju zlom, ostaju u njegovu začaranom krugu, zarobljenici i žrtve. Ljubav je jedini način da se izađe iz toga začaranog kruga. Ljubav je naime zakonitost koju živi sam Bog kao trojstveno biće, po kojoj Otac sav živi predanost za Sina, Sin za Oca, vezom Duha Svetoga, koji je vez ljubavi. Naglasio je da je Bog stvorio svijet jer je ljubav, što na svoj način izražava i naša dalmatinska pjesma: „Da nije jubavi, ne bi svita bilo”. Biskup je odbacio prigovor da su dobrota i ljubav nešto slabo i nemoćno pred zlim čovjekom koji radi što hoće. Rekao je da se u vrijeme Domovinskog rata moglo čuti mišljenje kako evanđeoski zahtjev da ljubimo neprijatelje slabi našu obrambenu sposobnost. Podsjetio je da se kardinal Kuharić, vjeran svome biskupskom geslu „Bog je ljubav”, tijekom rata trajno zauzimao za praštanje i pomirenje, utemeljeno na Isusovu pozivu: “Ljubite svoje neprijatelje!” Poticao je ljude da se ne daju sapeti u logiku zla i negativnosti, nego da vjeruju zakonitosti ljubavi, koja uvijek na koncu pobjeđuje. Usred najtežih ratnih zbivanja on je ohrabrivao: „Ako netko sruši tvoju kuću, ti njegovu čuvaj. Ako ti netko ubije oca, ti nemoj njegovog”. Biskup je protumačio da ljubiti neprijatelja koji razara i ubija nipošto nije značilo odobravati takav njegov postupak, već naprotiv nastojati zaustaviti ubojitu ruku da prestane činiti zlo, kako je govorio papa Ivan Pavao II. kad je Sarajevo svakodnevno bilo bombardirano. Jer zločinac, čineći zlo ne uništava samo druge oko sebe, nego prvenstveno sebe samoga, i kad zločinca spriječimo u činjenju zla, mi ga zapravo spašavamo da ga vlastito zlo ne uništi. Očito je, nastavio je biskup, da tako shvaćena ljubav prema neprijatelju nije slabost, nego velika moć duha kojom se čovjek izdiže iznad zla koje ga želi poniziti i uništiti. Zahvalo je kardinalu Franji što je u teškim hrvatskim vremenima bio takav velikan duha i zamolio ga da nas kod Boga zagovara kako bi ih danas bilo više u Hrvatskoj.
Na kraju homilije biskup je gradonačelniku, njegovim suradnicima i svim građanima Požege čestitao Dan Grada, pozvavši ih da se zapitaju što je zaista, vrijednosno gledano, najpotrebnije tom Gradu i njegovim građanima. Potaknuo ih je da se ne zadovolje samo onim što iz svojih ljudskih mogućnosti mogu učiniti, nego da Bogu otvore vrata srca i savjesti, da on svojim svjetlom i snagom, a osobito svojom ljubavlju bude prisutniji u njihovim životima, da usred svojih ranjenosti zlom, budu sposobni ostvarivati Božju zapovijed ljubavi. Parafrazirajući molitvu sv. Augustina: “Gospodine, daj što zapovijedaš, a onda zapovijedaj što hoćeš”, biskup je pozvao nazočne da dok večeras zajedno s kardinalom Kuharićem mole za sebe osobno, za svoje obitelji, za svoj Grad i za svoju Domovinu, izgovaraju riječi molitve “Bože, daj nam da možemo ostvarivati ono što je za naše najveće dostojanstvo, i određuj onda što god ti želiš”.
Na svršetku misnog slavlja biskup je kardinalu Franji i svim drugim preminulima poželio mir u punini Božjeg života u vječnosti, a na sve nazočne, na njihove obitelji i na grad Požegu zazvao je Božji blagoslov.