Papa Franjo, boraveći nedavno među nama u Sarajevu, pozvao je sve nas – i katolike i nekatolike – da budemo istinski graditelji mira među ljudima i narodima naše napaćene zemlje i njezinog okruženja.
Pritom nas je podsjetio na znakovite riječi proroka Izaije: “Mir će biti djelo pravde”. Nama, službenicima Katoličke Crkve, uputio je dodatno ove poticajne riječi: “Nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne radi osvete, nego zato da budete mirotvorci, da biste mogli ljubiti poput njih.”
U duhu tih Papinih riječi smatram svojom dužnošću i dalje biti dosljedan u zauzimanju oko istine, pravde, pomirenja i pravednog, trajnog mira, osobito u ovoj mojoj domovini.
Tome treba poslužiti i ovo moje – s povodom – obraćanje javnosti.
Prije 20 godina, 14. kolovoza 1995., počelo je definitivno protjerivanje (pogrom) nenaoružanog, miroljubivog, preostalog nesrpskog stanovništva – katolika i drugih – s područja šire banjolučke regije, današnjega sjevernog i sjeverozapadnog dijela entiteta RS.
To je uslijedilo nakon potpisivanja “Dogovora” o “nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS”. “Dogovor” su u Banjoj Luci potpisali – uime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a uime Međunarodnog komiteta crvenog križa (MKCK), odnosno njegovog predsjednika Cornelia Samaruge, njegova zastupnica Lucie Stenthal.
Nije poznato da je u izradi tog “Dogovora” ili u odobravanju protjeravanja domicilnog nesrpskog stanovništva s područja banjolučke i susjednih općina sudjelovao itko od službenih predstavnika toga stanovništva.
Kao banjolučki biskup, tj. službeni predstavnik katoličke populacije na ovom području i neposredni svjedok brojnih dramatičnih događanja tijekom ratnih i poratnih godina, smatram svojom dužnošću i ovom prigodom, uz obilježavanje 20. obljetnice – sada već očito definitivnog iskorjenjivanja Katoličke Crkve, koja na ovom području ima svoje višestoljetne korijene – podsjetiti našu javnost na neke činjenice, odnosno pokušaje koje sam, zajedno sa svojim prvim suradnicima, poduzimao u tim dramatičnim danima. Činim to i zbog mlađih naših sugrađana, koji nisu bili u mogućnosti poznavati tadašnje događaje, ali i zbog onih, koji ih nedovoljno poznaju ili pak, namjerno iskrivljuju.

1. Na sam dan početka definitivnog izgona preostalih katolika moje biskupije, tj. 14.8.1995. iz svoga prisilnog kućnog pritvora uputio sam banjolučkoj kancelariji Međunarodnog komiteta crvenog križa (P. Krähenbühl) dopis sa sljedećim sadržajem: “Obavještavamo Vas da je u prijepodnevnim satima 14. 8. 1995. autotransportna firma ‘Autoprevoz’ iz Banje Luke dala nalog svojim vozačima da na ime ‘Caritasa Banjolučke biskupije’ odvozi katolike-Hrvate u nepoznatom pravcu. Naš Caritas s time nema ništa zajedničko, niti je naručivao ikakve autobuse, niti je imao pravo izvoziti nekamo ljude koji su nasilno izbačeni iz svojih domova! Najodlučnije protestiramo protiv nastavljanja ove vrlo nehumane akcije etničkog čišćenja katoličkog, hrvatskog stanovništva s područja banjolučke regije. Vama, kao i lokalnim vlastima dobro je poznato da ti ljudi ne žele dobrovoljno ići iz svoga zavičaja, niti iz svojih domova. Oni su prisilno dovedeni u takvu situaciju da nemaju uopće mogućnosti povratka u svoje vlastite domove, niti sigurnog boravka u njima. Ovo što se radi zločin je nad nedužnim, mirnim sugrađanima, katolicima Banjolučke biskupije na području RS. Vi ste tome svjedoci!”

2. Istog sam dana uputio i šefu kancelarije ECTF /Nils-Erik Ekstrand/ dopis sljedećeg sadržaja:
“Deportacija hrvatskog stanovništva iz banjolučke regije: Danas, 14. 8. 1995. u prijepodnevnim satima započelo je s više sabirnih mjesta u gradu Banjoj Luci i njegovoj okolini protjerivanje preostalog dijela miroljubivog pučanstva hrvatske nacionalnosti s područja regije oko Banje Luke u sjeverozapadnoj Bosni. Ljudi, koji su proteklih dana i tjedana, silom istjerani iz vlastitih domova, bez da su sa sobom smjeli ponijeti bilo što od svoga imetka bit će odveženi u pravcu sjevera, prema granici s Republikom Hrvatskom. Kancelarije Međunarodnog crvenog križa i UNHCR-a sačinjavaju popis onih soba koje moraju napustiti ovo područje. Ove organizacije žele se pobrinuti da prognanici na putu u izgnanstvo ne budu napadnuti. Prema nekim (nepotvrđenim) podacima već je otišlo 13 autobusa s prognanicima. Navodno će danas otići još nekoliko autobusa. Nasilno protjerivanje će biti nastavljeno; također i izgon iz vlastitih domova onih Hrvata koji do sada još nisu bili protjerani. Strahujemo da će svi morati otići. To se sve odvija prema naredbi najviših političkih predstavnika bosanskih Srba, kako ti izričito naglašavaju predstavnici Civilne zaštite općine Banja Luka, koji provode cjelokupnu akciju.
Kao i do sada tako su i sada ovdašnji predstavnici Katoličke Crkve i Caritasa protiv takvog, krajnje nehumanog ponašanja s miroljubivim starosjediocima ovog grada i njegove okoline. Mi ćemo se i dalje boriti za poštivanje osnovnih ljudskih prava, kako naših sugrađana ovdje u Banjoj Luci, tako i svih drugih ljudi koji su nasilno protjerani”.

3. Također sam istoga dana, 14. 8. 1995., zajedno sa svojim svećenicima banjolučkog kraja upito svim domaćim katolicima ovu informaciju:
“1. Deportaciju vjernika katolika-Hrvata i drugih s vjekovnih ognjišta koja je danas otpočela ni u kojem vidu ne organizira Katolička Crkva, niti biskup, niti svećenici, niti Caritas, kako se pronosi u glasinama. Službeni predstavnici Katoličke Crkve nemaju nikakve službene informacije, niti mogu pružiti garanciju sigurnog odlaska.
2. Za sve što se događa odgovorni su isključivo oni koji to organiziraju. Svatko mora isključivo za se donijeti odluku o odlasku ili ostanku. Svećenici nemaju ni od koga mandat da bilo kamo izvode svoje vjernike iz njihovih ovdašnjih župa.
3. I dalje smo uvjereni da je nama svećenicima ostati na ovdašnjim svojim mjestima, sve dokle god bude moguće, radeći svoj svećenički posao i moleći Boga za sav narod, da se što prije dovrše dani ovih teških kušnji i stradanja”.

4. Smatram također potrebnim – ovom prigodom – upoznati javnost najprije s dijelom moga službenog dopisa od 6. 8. 1995. tadašnjem predsjedniku Skupštine općine Banja Luka Predragu Radiću. Kopije toga dopisa poslao sam i tadašnjem predsjedniku regionalnog koordinacionog tijela za humanitarnu pomoć, M. Gogiću, zatim šefu kancelarije UNHCR-a u Banjoj Luci, V. Ćurku i šefu kancelarije MCK, P. Krähenbühlu:
“… Potaknuti aktualnom dramatičnom situacijom cjelokupnog ovdašnjeg stanovništva uputili smo ‘najhitniji apel’ Vladi Republike Hrvatske, Uredu za prognanike i izbjeglice u Zagrebu, da ‘omogući najhitnije otvaranje prolaza humanitarnim konvojima od Zagreba do Banje Luke, kako Caritasu i Merhametu, tako i UNHCR-u, MKCK (ICRC), MSF-u, ECTF-u i drugim međunarodnim humanitarnim organizacijama’. Nakon naknadne urgencije nižepotpisanog stigao je danas faksom na ime nižepotpisanog dopis istog Ureda br. 50407-01-95-16 od 6.8.1995. kojega je potpisao ministar u Vladi RH i predstojnik Ureda prof. dr. Adalbert Rebić. Odgovor je pozitivan. ‘Mi ćemo Vam iz Zagreba poslati ili omogućiti svu humanitarnu pomoć’. Zatim doslovce piše ‘Molimo Vas da izvijestite gospodina predsjednika, gospodina Predraga Radića da ćemo humanitarno pomoći koliko god možemo, ali za uzvrat da pomogne Hrvatima opstati u Banjoj Luci. Kojom mjerom će on mjeriti Hrvate, tom istom mjerom mjerit ćemo i mi njegove potrebe. Vjerujem da je gospodin Radić human čovjek i da će se humanim pokazati osobito u ovim trenucima. U budućnosti to će mu se stostruko naplatiti. Mi smo kroz svo ovo teško vrijeme pomagali Banjoj Luci. Pomagat ćemo i dalje. Poručite to gospodinu Radiću. Iza ovog mojeg obećanja stoji hrvatska Vlada’.
Stav Vlade RH je jasan.
Kao Vaši miroljubivi, lojalni sugrađani, očekujemo da ćete nas tretirati kao i sve druge građane RS, tj. zaštiti nam živote i imovinu. To se Vi i trudite. Mi, sa svoje strane, ustrajavamo u spremnosti da svojim sugrađanima pomognemo gdje god i koliko god možemo. I ovo naše zalaganje smatramo jednom dobro došlom pomoći u ovim posebno dramatičnim danima iznenadne nazočnosti velikog broja izbjeglica srpske nacionalnosti. Dok iskreno suosjećamo s tim jadnim ljudima želimo im što prije i što učinkovitije pomoći. Predlažem što skoriji sastanak svih kompetentnih osoba koji će organizirati i početi sprovoditi u djelo prijeko potrebnu humanitarnu akciju – dostavu humanitarne pomoći iz Zagreba u banjolučku regiju, kao i zaustavljanje protjerivanja građana RS s područja banjolučke općine. Osobno rado stojim na usluzi.”
Evo, još jednog dijela moga službenog dopisa, pisanog dan kasnije, tj. 7. 8. 1995. “Međunarodnim humanitarnim organizacijama: UNHCR, MKCK, ECTF i MSF” u Banjoj Luci, a kopiju sam poslao i Regionalnom koordinacionom tijelu za humanitarnu pomoć – regija Banja Luka, Doboj, Petrovac:
“… Nakon hitnog pozitivnog reagiranja Vlade RH (na moj apel) da odmah ‘koliko god može’, humanitarno pomogne cjelokupno ovdašnje stanovništvo, obavijestio sam Vas, kao i sve nadležne osobe i institucije RS, moleći Vas ujedno da se što prije pristupi realiziranju dostave humanitarne pomoći iz Zagreba za širu banjolučku regiju. Ponovno Vas molim da sa svoje strane što hitnije poduzmete sve da se učinkovito, barem, donekle, ublaži doista tragična situacija više desetina, čak i par stotina tisuća socijalno ugroženih ljudi na ovoj regiji.
Ujedno i sada, po tko zna koji put, dižem svoj glas za obranu svih obespravljenih ljudi, svih izmanipuliranih, prevarenih, prognanih, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost! Kao što i sami uporno tražimo od ovdašnjih aktualnih vlasti da nam kao svojim miroljubivim građanima omoguće siguran život u našim domovima, smatramo apsolutno legitimnim pravo i svih drugih protjeranih ljudi da se i njima omogući povratak i dostojanstven život u vlastitim domovima i u vlastitom zavičaju.
Suosjećajući sa svima koji pate, ponovno upozoravam na hitnu potrebu humanog zbrinjavanja također i ovdašnjeg domicilnog nesrpskog stanovništva koje je i posljednjih dan izbačeno niz svojih kuća i stanova i nemaju osnovne sigurnosti niti uvjeta za život.

5. Nažalost, sve te naše iskrene namjere da pomognemo koliko god možemo svim našim sugrađanima, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili koju drugu pripadnost, nisu urodile očekivanim plodom. Situacija za ovdašnje katolike svakim danom je postajala sve dramatičnija. Svaki sljedeći dan sam nastojao pismeno i usmeno intervenirati kod domaćih vlasti, kod predstavnika međunarodnih organizacija, a koliko mi je bilo moguće i kod predstavnika hrvatskog naroda.
Iz moga apela od 10. 8. 1995. šefovima banjolučkih kancelarija UNHCR-a i MKCK-a, kojega sam kopiju bio uputio i tadašnjem predsjedniku predsjedničkog vijeća HRHB, K. Zubaku, citiram:
“Uime katolika-Hrvata i drugih – na području šire banjolučke regije apeliram na Vas u ovom posebno dramatičnom času za naš biološki opstanak u svome zavičaju. Zaštitite nas!
Općenito je poznato da smo mi kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba na području BiH bili miroljubivi sugrađani naših općina.
Premda nedužni, a obespravljeni, nikome nismo ugrozili ni život, ni imovinu. Iako nije bilo ratnih sukoba u našem kraju, pod prisilom je napustilo svoj zavičaj oko tri četvrtine našeg stanovništva, oko 60.000.
U zadnji tjedan dana nasilno je istjerano iz svojih kuća na području banjolučke općine – prema nepotpunim podacima – više tisuća osoba koje nemaju momentalno osnovnih uvjeta za život: sigurnost, smještaj, ishranu, medicinsku zaštitu. Među njima je 80% starije dobi.
Kao i do sada spremni smo na maksimalnu solidarnost sa svim našim sugrađanima – domaćima i izbjeglicama. Ne vidimo prave potrebe da se prijeko potrebno rješavanje problema izbjeglica srpske nacionalnosti iz drugih krajeva, rješava tjeranjem nas domicilnog stanovništva. (…)
Ni Vi, ni aktualne vlasti ni srpskog ni hrvatskog naroda u BiH ne možete reći da niste bili pravovremeno upoznati s našom aktualnom krajnje dramatičnom situacijom. Molim Vas pomozite!”

6. Početku definitivnog izgona katolika s područja banjolučke i susjednih općina prethodili su vrlo dramatični dani, kada su ovuda prolazile kolone izbjeglica srpske nacionalnosti s područja samoproklamirane “Republike Srpske Krajine” u Republici Hrvatskoj. Dana 5. kolovoza rekao mi je u telefonskom razgovoru predsjednik SO Banja Luka Predrag Radić da “svi Hrvati do jednoga moraju u najskorije vrijeme napustiti Banju Luku i cijelu ovu regiju jer je to ‘nalog’ koji je došao od samoga najviše vrha”.(!)
U periodu od 14. kolovoza do kraja 1995. samo preko rijeke Save između Srpca i Davora napustilo je svoj rodni kraj iz banjolučke regije oko 21.000 (20.836) prognanih – uglavnom katolika – te ovdašnjih Bošnjaka. Sva njihova imena, te kronika protjerivanja, dopisivanja između načelnika Davora i Srpca, te više dokumenata, fotografija, svjedočenja i zahvala, objavljeno je 2003. u dvije knjige pod nazivom: “Davor humani centar svijeta. Progon Hrvata i Muslimana s banjalučkog područja 1995.”
Nepoznati, ali svakako ne mali broj, protjeran je na drugim mjestima tadašnjih linija razgraničenja.

7. Prema međunarodnom pravu zločin za djelo učinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, vjerske ili etničke skupine ljudi naziva se genocid. U slučaju ciljanog, nasilnog iskorjenjivanja ovdašnjeg domicilnog miroljubivog katoličkog stanovništva radi se, bez sumnje, o genocidu. Ali, nažalost, sve do danas on je uglavnom prešućivan od strane, ne samo domaćih predstavnika vlasti, nego i od predstavnika međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija, koji su to znali i odobrili.

8. Spomenuti “Dogovor” između potpredsjednika RS Koljevića i predsjednika MKCK Samaruge izričito je – doduše – predviđao “što skoriji povratak izbjeglica i prognanika u svoje domove”. I sam potpredsjednik Koljević, nakon povratka iz Daytona u razgovoru sa mnom 6. prosinca 1995. rekao mi je da “treba što prije institucionalizirati povratak Hrvata iz banjolučke regije i drugih dijelova RS u njihov rodni kraj!” I sam Daytonski sporazum je u Aneksu 7 predvidio to “institucionaliziranje” povratka svih prognanika, izbjeglica i raseljenih lica, pa tako i katolika s područja banjolučke regije i cijele RS.
Nažalost, to se nije dogodilo, poglavito zbog trajne političke opstrukcije svih poratnih domaćih predstavnika vlasti, zbog nepostojanja pravne regulative, kao i prijeko potrebne ekonomske pomoći katolicima za obnovu domova i omogućavanja održivog ostanka i života dostajna čovjeka svima onima – veoma brojnima – koji su se – osobito prvih godina nakon rata – željeli vratiti.
Takav, duboko nehumani i međunarodnom pravu protivan stav domaćih i međunarodnih političkih dužnosnika prema pripadnicima Katoličke Crkve na području entiteta RS rezultirao je više nego poraznom statistikom glede broja katolika na području šire banjolučke regije.
Od oko 63.000 katolika moje biskupije koliko ih je prije rata živjelo na području sadašnjeg entiteta RS kraj 1995. je dočekalo oko 7400. Krajem 1999. Bilo ih je još manje – 6096 – jer je povratak prognanim bio onemogućen, stariji ljudi su umirali. A 15 godina kasnije, koncem 2014. uslijed kontinuiranog nastavljanja onemogućavanja održivog povratka ovdašnjim katolicima, bilo ih je samo 4504!
Sve dosadašnje garniture političara iz entiteta RS, ali i iz BiH, kao iz RH, te odgovorni predstavnici međunarodne zajednice nisu mnogo marili za sve potpisane “dogovore”, “mirovne sporazume” kao i međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Sve do danas, 20 godina nakon rata, oni nisu htjeli omogućiti ogromnom broju prognanika i izbjeglica – ne samo katolicima – nego i nekatolicima iz BiH i susjednih zemalja da ponovno dođu u posjed jednog od njihovih neupitnih ljudskih prava – prava na rodni kraj i svoju domovinu.
I uz ovu, 20. obljetnicu početka definitivnog izgona katolika iz ovog dijela moje biskupije, dužnost nam je podsjetiti na gorku i bolnu istinu ozakonjenja jednog fašistoidnog, genocidnog projekta “etničkog čišćenja” od strane mnogih naših suvremenika koji su tijekom ovih 20 godina obnašali odgovorne političke dužnosti na ovom području. Nijedan istinoljubiv, istinski human, pravedan i miroljubiv čovjek ne bi smio odobriti ozakonjenje ove velike nepravde nad desetinama i stotinama tisuća naših sugrađana.
Uz stotine dosadašnjih apela, molbi, upozorenja, intervencija i prosvjeda, koje sam osobno, kao čovjek i kao građanin svog rodnog grada i svoje zemlje, te uime Katoličke Crkve – više puta i zajedno i s drugim istomišljenicima – upućivao političkim i drugim dužnosnicima, te svim ljudima dobre volje činim to i ovaj put, smatrajući to svojom dužnošću i pred Bogom i pred Crkvom i pred poviješću: Ispravljajmo u nebo vapijuću nepravdu nad nedužnim našim sugrađanima i suvremenicima, kako bi se u našoj zemlji konačno mogao početi ostvarivati pravedni i trajni mir!

Franjo Komarica, biskup banjolučki