Slavonski Brod, (IKA) – Spomen 20. obljetnice smrti mons. Vida Mihaljeka, slavonskobrodskog župnika i dekana, obilježen je u subotu 28. veljače u Slavonskom Brodu. Okupljanje vjernika i svećenika započelo je kod zajedničke svećeničke grobnice na gradskom groblju. Zajedno s đakovačko-osječkim nadbiskupom Marinom Srakićem, domaćim župnikom Ivanom Lenićem, brojnim svećenicima, redovnicima i redovnicama te vjernicima molitvu ispred grobnice predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Govoreći o pok. Mihaljeku, biskup Škvorčević istaknuo je kako je on znao nositi na svoj skroman, tih i jednostavan način one protivnosti Crkvi koje su postojale u tadašnjim brodskim okolnostima nakon II. svjetskog rata kada se rado isticalo i hvalilo da je Brod “crveni grad”. “Do kraja je života ostao vjeran Bogu i svojim crkvenim poglavarima, a surađivao je i djelovao sa svima kako je najbolje znao i mogao. Ono najsnažnije što osjećamo duhovno i danas jest prisutnost pobožnosti Gospe brze pomoći koja je započela s dolaskom uršulinki te je zajedno s njima radio na pastoralu obitelji i s mladima koji su mu posebno bili na srcu. Premda skromnih materijalnih, posjedovao je velike duhovne mogućnosti te je iz njih imao hrabrosti ići na pothvate koji drugi u to doba nisu znali i nisu mogli ostvarivati, kao osnivanje novih župa. Njegovim posredovanjem u Brod je ušlo svjetlo Božje, po zagovoru Isusove majke, a to ostaje kao kapital i snaga cijelog brodskog prostora. Zaslužio je da kažemo Bogu i njemu hvala jer je bio otvoren Božji suradnik koji je sve svoje snage dao za njegovo kraljevstvo”, kazao je biskup Škvorčević.
Nakon zajedničke molitve na groblju u župnoj crkvi Gospe brze pomoći misu zadušnicu predvodio je nadbiskup Srakić. Koncelebriralo je tridesetak svećenika koji su na razne načine bili povezani s mons. Mihaljekom, a u asistenciji kod oltara bili su i svi brodski bogoslovi.
Ocrtavajući lik mons. Mihaljeka, usporedivši ga s arškim župnikom, nadbiskup Srakić istaknuo je da je on dao novo lice župi Gospe brze pomoći i gradu. Kako je i sam tu započeo svoj prve svećeničke korake, prisjetio se brojnih stradanja svećenika koji su nestajali preko noći. Bilo je to vrijeme kada je na domaću Crkvu bio velik pritisak da se odijeli od Rima. Svećenik u reverendi nije mogao proći gradom, a da ga nisu vrijeđali. Mons. Mihaljek držao se pravila koje je postavio biskup Bauerlein – “Toliko možeš koliko se usudiš” – a on se usudio i krenuo. Bio je vjeran Crkvi, Kristu i Rimu, a uime ljubavi prema njima hrabro je započeo i osnovao šest župa. Na nas je mlade svećenike, a prošlo nas je 19 kapelana, prenosio svoju ljubav prema svećeničkom zvanju. Uvijek nam je bio i ostao prijatelj koji nas je svojom vedrinom i radošću prihvaćao i posjećivao te prijateljskom brigom pratio naš životni put. Svaki je naš uspjeh doživljavao kao svoj, a neuspjeh kao ranu u svome životu. Ulijevao je bratstvo, ucjepljivao u nas prijateljstvo, bez kojega nema djelovanja u Crkvi među nama svećenicima. Svoju ljubav prema Crkvi očitovao je vodeći skrb o svećeničko redovničkim zvanjima. Iz skupine njegovih mnogobrojnih ministranata neki su postali svećenici pa i biskupi. Na župnom vjeronauku koji je povjerio uršulinkama okupljalo se tada na stotine djece, pa je državnim vlastima bio trn u oku. S pravom pastoralni centar danas nosi njegovo ime. Njegova skromnost i upornost donijeli su plodove koji su danas vidljivi i kroz pobožnost Gospi brze pomoći koja se širila te tisuće hodočasnika svakog osmog prođe kroz svetište.

Mons. Vid Mihaljek rođen je 21. lipnja 1921. u Majkovcu, župa Brckovljani u Hrvatskom zagorju. Nakon završene građanske škole i gimnazije u đakovačko Sjemenište stupa 1945. i pohađa filozofski studij. Za svećenika je zaređen 18. srpnja 1948., a mladu je misu slavio drugoga dana u kapeli bolesničkog odjela samostana sv. Križa u Đakovu. Nakon Bošnjaka u Slavonski Brod dolazi 1949. za kapelana. Godine 1957. imenovan je župnikom brodske župe, koja je tada obuhvaćala cijeli grad i nekoliko okolnih sela. Dekanom Brodskoga dekanata imenovan je 1961. U znak zahvalnosti za uzoran svećenički život i mnogostruki pastoralni rad imenovan je začasnim kanonikom Stolnoga kaptola đakovačkog 1966., a kapelanom Njegove Svetosti 1982. Umro je 24. veljače 1989., te pokopan na brodskom groblju.