Čitanja: Ef 5, 8b-19; Mt 28, 18-20;

Dragi slavljeniče, vladiko Slavomire, preuzvišeni Apostolski nuncije u Republici Hrvatskoj, dragi oci nadbiskupi i biskupi, braćo svećenici, redovnici i poštovane sestre redovnice, draga braćo i sestre!

1. Božanska svjetlost uskrsloga Krista obasjavala nas je proteklih pedeset dana, od Vazma do Duhova, čineći vazmeno vrijeme ili Pedesetnicu velikim Danom Gospodnjim, koji je jedinstveno slavlje Uskrsloga. To nas slavlje uvodi u čin klanjanja svetom, istobitnom, nerazdjeljivom i životvornom Trojstvu. Božanska svjetlost iz Gospodinovog groba iste je biti kao i nestvorena vatra, žar Duha Svetoga.
Duhovi ili svetkovina silaska Duha Svetoga po svojoj naravi trojstvenog je karaktera. O tome svjedoči i naš stari naziv za Duhovsku svetkovinu: Trojaki, udomaćen u mnogim krajevima sjeverne Hrvatske. Liturgijske pjesme duhovskog bdijenja u bizantskom obredu, tumačeći otajstvo, govore o silasku Duha Svetoga kao o ispunjenju obećanja i ostvarenju nade, jer: “Vidjesmo svjetlost istinsku, primismo Duha nebeskoga, nađosmo vjeru pravu, klanjamo se nerazdjeljivom Trojstvu. Ono nas je spasilo!”
Ta pjesma pjeva se inače na svetoj liturgiji kao zahvalnica poslije pričesti. Bizantski obred jednako kao i rimski na Duhove ili Pedesetnicu otajstveno slavi spomen silaska Duha Svetoga na apostole, ali također se spominje trajnog djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. Duhovski ponedjeljak pak u nekim Crkvama bizantskog obreda slavi se kao Dan Svetoga Duha, a grkokatoličke Crkve rutenske baštine drugi dan Duhova slave kao Dan Svete Trojice. To je i razlog što smo danas okupljeni u ovom katedralnom hramu Svete Trojice u Križevcima na godišnjem proštenju ili hramskoj slavi.
Trojstveno značenje otajstva duhovske svetkovine najbolje tumači dogmatska stihira prve Večernje ili bdijenja: “Dođite narodi, poklonimo se troosobnom Božanstvu: Sinu u Ocu sa Svetim Duhom. Jer Otac prije svih vjekova rodi suvječnog i suvladajućeg Sina, a Duh Sveti bi u Ocu, zajedno slavljen sa Sinom; samo jedna moć, samo jedna bit, samo jedno Božanstvo kojemu se svi klanjamo govoreći: Sveti Bože, koji si sve stvorio po Sinu sudjelovanjem Svetoga Duha; Sveti Jaki, po kojemu smo upoznali Oca i po komu je Duh Sveti došao u svijet; Sveti Besmrtni, Duše Utješitelju, koji od Oca izlaziš i u Sinu počivaš. Trojice sveta, slava tebi! ”

2. Prvo čitanje današnjeg blagdana uzeto je iz Poslanice svetoga Pavla apostola Efeženima (Ef 5, 8b-19). Biblijski nas odlomak usmjeruje na razmatranje duhovskog otajstva. “Kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina” (Ef 5, 8b-9). Obasjani svjetlošću uskrsloga Krista i učvršćeni u vjeri u njegovu uskrsnu, proslavljenu prisutnost u Crkvi kao zajednici, i vjerniku kao pojedincu, kršćaninu postaje jasno opredjeljenje za život u svjetlosti.
Okorjeli grješnici čine sramotna djela tame. Kršćanin treba biti poslušan pozivu: “Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist”. Sveti Pavao nas stoga poziva i bodri: “Razmotrite dakle pomno kako živite!” (Ef 5, 15). To je poziv da mudro prihvatimo i iskoristimo trenutak spasenja koji nam se nudi. Naša osobna povijest spasenja sastoji se od međusobno povezanih i od Boga ponuđenih prikladnih trenutaka koje treba kao takove prepoznati i prihvatiti. O tom prihvaćanju zavisi i naše spasenje.
Evanđeoski tekst, uzet iz završetka evanđelja po Mateju (Mt 28, 18-20) govori o ukazanju Uskrsloga na Gori. Učenici, većina njih, u uskrslom Gospodinu prepoznaju Boga te pred njim padaju ničice. To je učenički proskinesis, klanjanje iz predanja u duhu i istini. No, evanđelist primjećuje, da neki i posumnjaše. Crkve bizantskog obreda upravo na Duhove, za vrijeme večernje molitve upućuju Trojedinomu Bogu trostruke molitve prignutih koljena. Klanjajući se Kristu mi se klanjamo i Ocu kojega je Sin objavio, ali u njima se klanjamo i njihovom Svetom Duhu, našem Utješitelju i Posvetitelju. Poslušni Gospodinovoj riječi i apostolskom propovijedanju mi smo postali Isusovi učenici, jer smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Draga braćo i sestre, nastojmo čuvati i sve ono što nam je On zapovjedio (usp. Mt 28, 19-20).
Današnja poslanica završava Pavlovom pobudnicom: “Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom Srcu!” (Ef 5, 19). Takva bi trebala biti sva naša liturgijska slavlja. Aktivnim sudjelovanjem u liturgiji Crkve vjernik oblikuje svoju bogolikost. Po životu iz vjere u Duhu Svetom vjerni kršćanin, ispunjen milošću, ulazi u sam milosni život Presvetoga Trojstva.
Ikona Svete Trojice ruskog monaha ikonopisca Andreja Rubljova, poznata kao Abrahamovo gostoprimstvo, prikazuje osobe Presvetoga Trojstva kako sjedeći za stolom-oltarom kraljuju u vječnom zajedništvu. U sredini oltara nalazi se kalež, a u kaležu lik Jaganjca. Mi, zemaljska, hodočasnička Crkva slavimo Euharistiju na materijalnom oltaru, ali podižemo svoj žrtveni prinos, svoju hostiju ili jaganjca, pred Lice troosobnog Boga. Svećenik u bizansko-slavenskoj liturgiji uzvikuje: “Tvoje od tvoga tebi prinoseći u svemu i za sve!” A narod odgovara usklikom: “Tebi pjevamo, tebe blagoslivljamo, tebi zahvaljujemo, Gospode, i molimo ti se, Bože naš!” Tako se obistinjuje razmjena nebeskih i zemaljskih darova.

3. Draga braćo i sestre, danas se u ovom radosnom slavlju spominjemo 25. obljetnice biskupskog ređenja križevačkoga vladike kir Slavomira. Biskupsko ređenje mons. Slavomira Miklovša bilo je na Blagovijest, 25. ožujka 1983. u Ruskom Krsturu. Predvoditelj slavlja i glavni zareditelj bio je tadašnji tajnik Kongregacije za Istočne Crkve nadbiskup Miroslav Stefan Marusyn. Svečanost preuzimanja biskupske službe ili ustoličenje na časnoj biskupskoj katedri grkokatoličkih križevačkih biskupa izvršio je moj prethodnik, nadbiskup zagrebački i metropolit hrvatsko-slavonski blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, u drevnom hrvatskom “slobodnom kraljevskom gradu” Križevcima, u ovoj katedrali Presvetog Trojstva, na duhovski ponedjeljak, 23. svibnja 1983. godine.
Mons. Miklovš rođen je 16. svibnja 1934. godine u župi Đurđevo, u Vojvodini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Rijeci i Pazinu. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika Križevačke eparhije zaređen je 7. srpnja 1964. u Đurđevu. Službovao je kao kapelan u Ruskom Krsturu, zatim je bio upravitelj župe u Vukovaru. Vršio je i službu ekonoma i kancelara Križevačke eparhije. Najviše je vremena posvetio odgoju svećeničkih kandidata, otkada je godine 1969. imenovan duhovnikom grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. U toj ga je službi zateklo imenovanje za vladiku križevačkog, 25. siječnja 1983. godine.
Situacija Križevačke eparhije u komunističkoj državi Jugoslaviji bila je veoma složena. Malobrojni vjernici bili su raspršeni po čitavoj državi. Svećenici i njihove obitelji, živeći na župama s malim brojem grkokatoličkih vjernika, osjećali su teret složene političke i materijalne situacije. Vladika Slavomir u ondašnjim prilikama nastojao je prema mogućnostima izaći svima u susret.
Dolaskom demokracije, praćene ratom, ubijanjem, progonstvima, izbjeglištvom i raznim stradanjima, osobito u Srijemu, Slavoniji i Bosni, nastaju nove poteškoće za vjernike te Eparhije. Pod vodstvom vladike Slavomira organiziran je Caritas koji je pružao neposrednu pomoć mnogima. Prisilna izbjeglištva promijenila su demografsku sliku Eparhije. Mnogi grkokatolici, osobito Ukrajinci, napustili su svoje domove i potražili mirniji i sigurniji život u Americi, Australiji i Novom Zelandu.
Početkom trećeg tisućljeća došlo je do podjele Križevačke eparhije. Raspadom Jugoslavije i uspostavom novih država Sveta Stolica osniva dva samostalna egzarhata. Najprije za grkokatolike u Makedoniji koji je proglašen 1. svibnja 2001. godine. Potom je za grkokatolike u Srbiji i Crnoj Gori uspostavljen egzarhat sa sjedištem u Ruskom Krsturu, koji je proglašen 2. studenoga 2003. godine. Uspostavom dvaju novih egzarhata broj se vjernika kao i teritorij Križevačke eparhije smanjio. Križevačkoj eparhiji danas pripadaju grkokatolici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji.
Uz svoje redovite eparhijske dužnosti i obaveze mons. Miklovš je svake godine od 1983. do 1990. pohađao Slovačku gdje je rukopolagao prešovske bogoslove za svećenike i tako ostao trajno ucijepljen u život te partikularne Crkve. Od četrdest trojice zaređenih po vladiki Slavomiru dva su imenovana biskupima: ekzarh u Pragu za Češku i vladika novoosnovane eparhije u Bratislavi. Obojica su nazočni na ovom slavlju.
U svojem biskupskom služenju u Križevačkoj eparhiji i u tijelima Biskupske konferencije mons. Slavomir nastojao je djelovati u duhu evanđelja i crkvenih dokumenata, u svemu nastupajući kao grkokatolik i istočnjak. Po naravi zauzet ali ne nametljiv, tih i povučen, jednostavan u nastupima i gotovo monaški skroman u načinu življenja…Papa Benedikt XVI. posvjedočio nam je u pismu mons. Miklovšu kako su mnogi veoma cijenili umješnost vladike Slavomira, njegovu temeljitu pobožnost, mirnoću duha, brigu za sve kad nije štedio nikakve napore pokazujući ljubav prema Crkvi, a posebno prema svojoj Eparhiji. To je zapravo odraz njegove pobožnosti i sinovske predanosti zagovoru Majke Božje, čiji se lik Pokrova ili Zaštite nalazi i na njegovom biskupskom grbu, a biskupsko geslo glasi: “Pod tvoju milost”. Pobožnost prema Mariji dovela ga je do povezanosti s Marijinim Djelom i fokolarinima, kojima je omogućio djelovati u samom sjedištu eparhije, u Križevcima.

4. Predragi vjernici, kao sufraganska biskupija Zagrebačke nadbiskupije u Hrvatsko-slavonskoj crkvenoj pokrajini, Križevačka eparhija dio je Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Ova Eparhija već stoljećima na svom teritoriju okuplja vjernike katolike istočnog bizantsko-slavenskog obreda hrvatske, rusinske i ukrajinske baštine. Budući da pojam obred uključuje uz liturgijske također i bogoslovne, duhovne i pravne posebnosti, Križevačka eparhija nije samo još jedna biskupija ili partikularna Crkva u Hrvatskoj, već je to i samosvojna Crkva sa svojom autonomijom opisanom u Zakoniku kanona istočnih Crkava. Prisutnošću grkokatoličke Križevačke eparhije, brojem vjernika male a velike teritorijem, uz ostale hrvatske rimokatoličke biskupije, Katolička Crkva u Hrvatskoj uistinu diše prema riječima sluge Božjega pape Ivana Pavla II. s oba plućna krila.
Sa željom da istaknemo obredno bogatstvo koje ima naša Katolička Crkva i da se pobrinemo za očuvanje posebne obredne grkokatoličke samosvojne Crkve, upravo na poticaj križevačkoga biskupa mons. Slavomira, mi biskupi Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, uputili smo 14. studenoga 2006. godine, na blagdan sv. Nikole Tavelića, braći svećenicima i svim našim vjernicima pismo o međuobrednim odnosima. Tim našim pastirskim pismom želimo da se vjernici rimokatolici i grkokatolici međusobno bolje upoznaju i poštuju, da čuvaju svoje obredne posebnosti i žive u vlastitoj Crkvi. Konačna svrha je promicanje jedinstva Crkve, zajedništva u Crkvi Katoličkoj te kršćanskog bratskog suživota. Vjernici katolici istočnog obreda zorno su i živo svjedočanstvo u Katoličkoj Crkvi da je takvo jedinstvo s obrednim posebnostima moguće i potrebno.
Iz tog pisma danas želim pred vama, dragi vjernici – grkokatolici i rimokatolici, posebno istaknuti sljedeće:
“Mi biskupi Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine … pozivamo svećenike i vjernike rimokatolike da pomognu svojoj braći i sestrama istočnog obreda da žive svoju obrednu posebnost prema svojim posebnim uredbama, ali isto tako pozivamo svećenike i vjernike katolike istočnog obreda da njeguju i čuvaju svoju bogatu obrednu baštinu. Vjernici istočnog obreda svoju su katoličku vjeru u davnoj i nedavnoj prošlosti često svjedočili i do prolijevanja krvi. Njima poručujemo da odbace svaki strah i kompleks pred drugačijom obrednom vjerničkom većinom. Neka svoj obred cijene i njeguju, a svoju djecu u njemu odgajaju. Oni imaju pravo živjeti i slaviti vjeru po svome obredu.”
Draga braćo i sestre, na ovu brigu za očuvanjem istočnog obreda obvezuje nas i skora velika obljetnica grkokatoličke prisutnosti u Hrvatskoj – 400. godišnji jubilej. Za vrijeme turskih osvajanja u 16. stoljeću u Hrvatsku dolaze uskoci, prebjezi iz Turskog carstva, i dobrim dijelom nastanjuju se na imanjima zagrebačkog biskupa. Nastojanjem mojeg predhodnika, zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, došlo je do potpisivanja unije, tj. prihvaćanja katoličke vjeroispovijesti i stupanja u zajedništvo Katoličke Crkve. Papa Pavao III. imenovao je 19. studenoga 1611. vladiku Simeona Vratanju sjedinjenim biskupom i uspostavio grkokatoličku zajednicu u hrvatskim stranama. Za sjedište je određen manastir svetog Mihaela arkanđela u Marči kod Ivanića. To sjedinjenje u Hrvatskoj je prvotna jezgra kasnije uspostavljene Križevačke eparhije. Povijesni naslov biskupa marčanskih ili svidničkih ukinut je odlukom pape Pija VI. godine 1777. kada je osnovana Križevačka eparhija za grkokatolike Hrvate Žumberčane te grkokatolike Rusine u Bačkoj. Poslije Prvog svjetskog rata Križevačka eparhija je pod svoje okrilje prihvatila i grkokatolike Ukrajince naseljene u Slavoniji i sjevernoj Bosni, te Makedonce i Rumunje.

5. Dragi vjernici grkokatolici Križevačke eparhije, Katolička Crkva u Hrvatskoj ponosna je na vas. Stoga, ne boj se, stado malo Križevačke eparhije, jer svidjelo se Ocu nebeskomu dati vam biskupiju, koja traje već gotovo četiristo godina.
Na sve vas, draga braćo svećenici i na sve vas, predragi vjernici, u zajedništvu sa svim ovdje prisutnim biskupima, zazivam blagoslov Trojedinoga Boga, zaštitu Presvete Bogorodice Marije, zagovor zaštitnika naše metropolije Svete Braće Ćirila i Metoda, kao i svetog mučenika kršćanskoga jedinstva Jozafata te našega metropolita mučenika blaženog Alojzija Stepinca.

Vama pak, dragi brate u biskupskom redu, vladiko Slavomire, kao Vaš metropolit, čestitajući jubilej zahvaljujem na odanom hijerarhijskom zajedništvu i vjernom vršenju biskupske službe u povjerenoj Vam Križevačkoj eparhiji. Zato, u ovom zajedništvu s braćom biskupima i svećenicima, i sa svim nazočnim vjernicima kličem liturgijskim poklikom:
Bogoljubivomu episkopu grada Križevci
vladicje kir Slavomiru,
sotvori, Gospodi, mnogaja i blagaja ljeta! Amen.